I da bi SDP-ova situacija bila još kontradiktornija, ovdje valja podsjetiti da je upravo u Mrsićevom ministarskom mandatu 2014. godine došlo do zakonskih izmjena koje su dodatno potaknule zapošljavanje na određeno, što je naposljetku i rezultiralo aktualnom neravnotežom na tržištu rada na štetu radnika.
Malošto tako drastično razgolićuje bijedu SDP-a kao recentni sukob Miranda Mrsića i stranačkog šefa Davora Bernardića. Iako ovdje ne treba zanemariti činjenicu da je Mrsić najžešći i najuporniji kritičar aktualnog predsjednika SDP-a, sukob se formalno vodi oko Mrsićevog prijedloga zakona o doprinosima. Stranački vrh je odbio Mrsićev prijedlog i nudi drugo rješenje. SDP od Mrsića traži da svoj prijedlog povuče, jer mu u protivnom prijeti izbacivanje iz stranke. Mrsić, tvrde, nije nezavisni zastupnik, jer je u Sabor ušao na listi SDP-a i mora slušati stranku. Mrsić to odbija učiniti, radije prihvaćajući ulogu Bernardićeve žrtve.
No još je zanimljivija razlika između Mrsićevog i SDP-ovog prijedloga zakona o doprinosima. Mrsićev prijedlog, u najkraćim crtama, pokušava riješiti problem recentne nesigurnosti radnog odnosa povećavajući stopu doprinosa za zapošljavanje na određeno vrijeme, očekujući da će poslodavci nuditi više ugovora na neodređeno. Mrsić svojim prijedlogom poslodavcima poskupljuje zapošljavanje na određeno, predlažući obvezu isplate otpremnine i u slučaju isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, što dosad nije bio slučaj.
SDP-ov prijedlog predviđa malo drukčije rješenje. Taj prijedlog pokazuje više sluha za poslodavce nego za radnike zaposlene na određeno, očito zanemarujući činjenicu da je Hrvatska odnedavno na neslavnom prvom mjestu u EU po ugovorima o radu s trajanjem do tri mjeseca. Hrvatska je europski prvak po dramatičnoj neravnoteži na štetu radnika o čemu poslodavci u Hrvatskoj u pravilu šute.
Na taj problem ukazuju samo sindikati, koji u usporedbi Mrsićevog i SDP-ovog zakonskog prijedloga prednost daju Mrsićevom, smatrajući da će taj prijedlog više koristiti radnicima od SDP-ova. I što bi u toj situaciji trebala napraviti SDP-ova vrhuška? Prihvatiti sugestiju sindikata, svojih »prirodnih saveznika« u borbi za radnička prava, i Mrsićev prijedlog ili ustrajati na vlastitom, premda je on prokazan kao onaj koji se zauzima za interese poslodavaca, pa i onih poslodavaca koji radnicima ne nude sigurno radno mjesto, iako je to u suprotnosti sa SDP-ovim programom?
I da bi SDP-ova situacija bila još kontradiktornija, ovdje valja podsjetiti da je upravo u Mrsićevom ministarskom mandatu 2014. godine došlo do zakonskih izmjena koje su dodatno potaknule zapošljavanje na određeno, što je naposljetku i rezultiralo aktualnom neravnotežom na tržištu rada na štetu radnika.
Sve ono što kao ministar nije mogao ili nije želio učiniti za hrvatske radnike, Mrsić sada predlaže kad više nema institucionalnu moć, hineći kako rješava problem za kojeg je velikim dijelom sam odgovoran. Pritom samog sebe glorificira kao SDP-ovog disidenta i borca za radnička prava. Bez ikakvog pokrića. A njegova stranka, koja je suodgovorna i koja bi trebala biti prva kada treba stati u obranu onih koji žive od svog rada, sada se tome protivi. SDP-ovci se svađaju preko radničke grbače. Radnicima manipuliraju, ali za njih ništa ne čine. U oporbi ili na vlasti. Svejedno. Trijumf dosljednosti, nema što!
novilist
