[caption id="attachment_114138" align="alignnone" width="460"] Zagreb, 01.02.2018 - Konferencija za medije nakon sjednice Predsjedništva SDP-a na Iblerovom trgu. Na fotografiji Predrag Matić, Zlatko Komadina, Davor Bernardić, Franko Vidović, Domagoj Hajduković.
foto HINA/ Denis CERIĆ /dc[/caption]
„Svakako treba izbjeći da se na konvenciji dogodi rascjep, a on se može dogoditi čak i ako Bernardić dobije relativno čvrstu većinu, od 60-ak posto na primjer, jer sav ostatak od 40 posto to ne bi prihvatio, i obrnuto. To bi dovelo do formiranja dvije stranke od SDP-a i značilo bi propast moderne socijaldemokracije u Hrvatskoj“, izjavio je nedavno član Predsjedništva Socijaldemokratske partije Hrvatske Siniša Hajdaš Dončić (Novi list) najavljujući izvještajnu konvenciju vlastite stranke u kojoj se vode snažne frakcijske borbe dok se predsjedniku Davoru Bernardiću ljulja stolica.
Nedavno se javnosti preko društvenih mreža obratio i član SDP-a Mirando Mrsić (Nova TV), koji je otvoreno istakao kandidaturu za novog predsjednika SDP-a, zabrinut zbog pada stranke na nacionalnoj razini.
Uoči konvencije SDP-a, za koju još nije poznato kad će se točno održati, postavlja se, međutim, ključno pitanje – kako u unutarstranačkim borbama u SDP-u, tako i u svim socijaldemokratskim strankama u Europi – što je uopće „moderna socijaldemokracija“, posebno u Hrvatskoj?
Prema istraživanju koje je prikupljajući podatke iz 17 zemalja proveo njemački tjednik Der Spiegel, tradicionalne socijaldemokratske stranke već dulje vrijeme bilježe pad potpore birača
Spiegelovo istraživanje koje je tjednik proveo na temelju vlastitih podataka, Norveškog centra za prikupljanje podataka i Međunarodne fondacije za izborni sustav, pokazuje da od 2000. godine pada potpora socijaldemokratskim strankama u gotovo svim zemljama, uz izuzetak Norveške, Bugarske i Velike Britanije u kojoj su se Laburisti počeli oporavljati dolaskom Jeremyja Corbyna na čelo te stranke.
Socijaldemokratske stranke u Europi preuzele su krajem 90-ih politiku takozvanog „Trećeg puta“ laburista Tonyja Blaira, na koju se nadovezao tadašnji premijer i prvak njemačkog SPD-a Gerhard Schroeder s Agendom 2010. koja je preuzela ekonomski liberalizam napuštajući ideju o europskom socijalnom modelu. Cilj je bio prevladati tradicionalne podjele na lijeve i desne politike, uvodeći takozvanu politiku radikalnog centra koji je trebao predstavljati neideološki, odnosno nadideološki put političkog razvoja. Financijska kriza 2008. godine ovu je politiku prokazala neodrživom zbog čega su socijaldemokratske stranke diljem Europe počele gubiti birače, a neke, poput PASOK-a u Grčkoj, su gotovo nestale s političke scene jer se politika radikalnog centra pokazala itekako ideološkom u smislu ekonomskog liberalizma.
Priznajući da u svakoj zemlji postoje različiti razlozi, Spiegelovi novinari ipak su pokušali naći nekoliko zajedničkih točki. Tako smatraju da rapidno nestaje socijaldemokratska glasačka baza – tradicionalna radnička klasa stasala krajem devetnaestog stoljeća. Ona je danas fragmentirana zahvaljujući seljenju industrija u dijelove svijeta gdje je cijena rada mnogo manja, sve bržim tehnološkim promjenama i načinu organizacije rada pa je „plavih ovratnika“ kao tradicionalnih birača sve manje. Osim toga, u međuvremenu su se pojavile lijeve stranke u Danskoj i Portugalu, Syrize u Grčkoj ili Der Linkea u Njemačkoj koje privlače dio dojučerašnjih socijaldemokratskih glasača. S druge strane, i nove desne populističke stranke svojom retorikom privlače još veći dio radničke klase na svoju stranu, poput Nacionalnog fronta u Francuskoj, FPÖ u Austriji ili AfD u Njemačkoj.
Danijela Dolenec, docentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i jedna od osnivačica lijeve stranke „Zagreb je NAŠ!“, još je prije tri godine u časopisu Političke analize napisala članak pod nazivom „Zašto SDP-ova vlada nije socijaldemokratska?“ u kojem je mnogo detaljnije pobrojala glavne točke rasapa socijaldemokratske ideje, posebno u Hrvatskoj.
„Idejni zaokret prema očaravajućoj moći tržišta ocrtan je i u promjeni fundamentalnih principa europskog projekta. Peter A. Hall nedavno je izjavio da je inicijalna ideja vodilja EU-a bila ”mir u Europi”, a nakon Sporazuma o jedinstvenom tržištu iz 1987. postupno se preoblikovala u ”prosperitet kroz jedinstveno tržište”. Nakon što je Lisabonska strategija iz 2000. kao temeljni cilj Europske unije postavila stvaranje ”najkompetitivnije ekonomije svijeta”, ekonomska liberalizacija dobila je još snažniji zamašnjak. Posljedice tih politika osjećaju se posvuda, a posebno u zemljama bivšega istočnog bloka koje su prolazile proces pristupanja Europskoj uniji; prisutni su isti trendovi smanjivanja ukupne razine javnog ulaganja u socijalnu zaštitu, smanjivanja rashoda za mirovine i obrazovanje i smanjivanja udjela zaposlenika u javnom sektoru. Istovremeno, ta društva bilježe rast nejednakosti prihoda i rizika siromaštva, kao i trajno visoke razine nezaposlenosti. Analitičari upozoravaju na to da se u postkomunističkim zemljama kao posljedica politike ekonomskog liberalizma, koju su promovirali EU i međunarodne financijske institucije poput Svjetske banke i MMF-a, razvila liberalna inačica ovisnog kapitalizma, koju karakteriziraju toksična kombinacija srozavanja životnog standarda i prava radnika s jedne strane te ekonomije koje su prekomjerno ovisne o vanjskim investicijama s druge strane“, navela je Dolenec.
„SDP-ova vlada u Hrvatskoj koja nije znala želi li biti ekonomski liberalna ili socijaldemokratska“, nastavlja Dolenec, „razočarala je sve segmente vlastitoga biračkog tijela. Radnici u javnom sektoru izmrcvareni su sitnim rezanjima i osporavanjem materijalnih prava, povrijeđeni su Vladinim nepovjerenjem te su im ugroženi materijalni i simbolički statusi u društvu. Vlada je uspjela razočarati i svoju liberalnu biračku bazu, s obzirom na to da državu nije ”dovela u red” svojom politikom štednje, kao i one koji s negodovanjem gledaju na ishod referenduma o braku te popuštanje pred konzervativnim pritiscima oko školskih kurikuluma, ženskih reproduktivnih prava, braniteljskih zahtjeva“.
Kako su granice oko shvaćanja ekonomske politike na političkom polju izbrisane, stranke su se za naklonost birača morale boriti, umjesto klasnim, identitetskim razlikovanjima, o čemu Dolenec piše:
„Budući da se o ekonomskim pitanjima u načelu slažu, stranke u privlačenju birača naglašavaju identitetski rascjep. Na desnici identitetski rascjep poprima raznolike autoritarne naglaske usmjerene protiv Drugoga – bio on etnička manjina, fantomski ”komunist”, afrički imigrant ili Musliman. Suočena s tim tendencijama, socijaldemokracija nastoji obraniti univerzalističke vrijednosti i ljudska prava. Prvi primjer dominacije identitetskog rascjepa nalazimo u Poljskoj, gdje su se pokret Solidarnost i socijaldemokratski Savez demokratske ljevice odmaknuli od predstavljanja radnika, omogućivši time da se radnici mobiliziraju autoritarnim politikama, poput onih koje zastupa stranka Zakon i pravda.
Za Hrvatsku je od prvih višestranačkih izbora do danas višestruko empirijski utvrđeno da klasni rascjep ne utječe u većoj mjeri na strukturu stranačkog natjecanja, dok se društvene skupine nižega socioekonomskog statusa mobiliziraju putem nacionalizma i konzervativnih katoličkih vrijednosti. Slična dinamika prisutna je i u ostalim postkomunističkim zemljama gdje socijaldemokratske stranke nisu adresirale radnike i klasni sukob. Umjesto toga, birače iz nižih socioekonomskih slojeva preuzimaju stranke desnice kroz identitetske politike nacionalizma, šovinizma i druge oblike isključivosti. Sve to trebalo bi nas zabrinuti, jer povijesno iskustvo pokazuje da je dominacija klasnog rascjepa povoljnija za demokratizaciju“.
Postoji, međutim, i jedna specifičnost koja se odnosi samo za SDP, o čemu je Dolenec napisala: „Iako su se i druge socijaldemokratske stranke morale hrvati s etiketom komunizma i pokušavale pobijediti na izborima koristeći se socijaldemokratskom retorikom uz primjenu liberalnih politika, SDP se suočio s dodatnim otegotnim okolnostima. Dok su se u Poljskoj i Mađarskoj devedesetih godina političke arene ubrzano pluralizirale kroz kompetitivne stranačke sustave, ratne su okolnosti u Hrvatskoj dovele do monolitizacije političke sfere. Vlada demokratskog jedinstva efektivno je dokinula političku opoziciju. U tom se kontekstu HDZ uspješno nametnuo kao jedini legitimni nositelj vlasti, proglašavajući svaku kritiku destabilizacijom i izdajom. Iako je na izborima 1990. SDP osvojio trećinu mjesta u parlamentu, stranka je bila gotovo nevidljiva. Poistovjećivanje jugoslavenstva, agresora i komunizma učinilo je poziciju SDP-a dvostruko nelegitimnom.
Osim toga, sve političke opcije suočile su se sa snažnom nacionalističkom mobilizacijom, koja je u kombinaciji s ugroženom državom i osporavanjem suvereniteta uvukla sve stranke u nacionalističku retoriku. Zamjena klasnog sukoba identitetskim bila je vidljiva gotovo ”preko noći”, kad su nestali radnici kao nominalni nositelji dotadašnjeg režima, a novi adresat režima postala je većinska etnička skupina – Hrvati.
Međutim, pravi problem leži u činjenici da SDP i dvadesetak godina kasnije upada u zamku nacionalizma. SDP nije prestao igrati utakmicu na protivnikovu terenu, odnosno nije uspio uzmaknuti identitetskim politikama koje HDZ uvijek iznova uspješno nameće. Sve do danas socijaldemokrati ponavljaju da su i oni branitelji, da i oni vole Hrvatsku te kako i među njima ima vjernika.
Na svakim se izborima iznova spotiču na hrvatstvo kad se raspravlja o glasovima dijaspore ili o politici prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a jednako je tako sa zdravstvenim i građanskim odgojem, umjetnom oplodnjom, pobačajem ili diskriminacijom seksualnih manjina. Na drugome dijelu identitetske fronte, onom vjerskog konzervativizma, SDP je također napravio seriju teško razumljivih ustupaka. Građansko obrazovanje, kao jedna od perjanica programa Kukuriku koalicije, ipak u mandatu SDP-ove vlade nije uvedeno. Kompletno medicinsko osoblje nekoliko javnih bolnica odbilo je provoditi pobačaj, pravo koje je u Hrvatskoj zajamčeno zakonom iz 1978. godine, a u Vladi nisu smatrali da je to problem o kojem se trebaju jasno izjasniti. Nadalje, ujesen 2014. Sabor je usvojio Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija, koji bi trebao doprinijeti transparentnosti ovoga sektora, ali iz kojega su izuzete vjerske organizacije. Ti su ustupci nacionalističkim i konzervativnim vjerskim zahtjevima objašnjivi jedino time da stranka i danas nije sigurna u vlastiti raison d’etre, a onda i ne može uvjerljivo i dosljedno vladati“.
SDP-ovo bježanje od lijevih politika zorno pokazuje i izjava Siniše Hajdaša Dončića kada je prije dvije godine izjavio da bi preveliko skretanje ulijevo, kao što je to učinio Jeremy Corbyn u Velikoj Britaniji s Laburistima, smanjilo utjecaj SDP-a na hrvatskoj političkoj sceni.
Dogodilo se upravo suprotno jer se pokušaj igre na gostujućem terenu nacionalističkom retorikom i provođenja neoliberalnih politika koji prirodno pripadaju desnom centru, SDP-u obila o glavu, dok je Corbyn, s druge strane, terenskim radom uspio privući gotovo 200 tisuća novih članova.
Siniša Hajdaš Dončić u posljednje vrijeme izbjegava odgovoriti na izravna pitanja želi li se kandidirati za novog predsjednika stranke.
Promjena se događa čak i u Njemačkoj, čiji je socijaldemokratski SPD diktirao politiku radikalnog centra u EU gotovo dvadeset godina. U obimnom koalicijskom sporazumu s CDU-om, kojeg još moraju ovjeriti članovi SPD-a, stoji, između ostalog, da ugovori o radu na određeno vrijeme moraju postati iznimka, a SPD je dobio i ministarstvo financija, kojeg je do sada vodio Wolfgang Schauble i koji je zbog uloge u grčkoj, odnosno europskoj, krizi postao sinonim za politiku rezanja u cijeloj Europskoj uniji (Večernji list). Dolaskom SPD-ova ministra financija, makar simbolično, EU prekida s čvrstim stavom politike štednje.
Hrvatska je po broju ugovora o radu na određeno već 2015. izbila na sami vrh EU, a čini se da skoro neće doći do promjene u smanjivanju tog oblika nesigurnog rada.
Mirando Mrsić je kao ministar rada u vladi premijera i tadašnjeg predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, disciplinirano slijedio politiku „Trećeg puta“ dok je SDP bio na vlasti od 2011 – 2016.
Upravo u njegovom mandatu krenulo se u dodatno „fleksibiliziranje“ radnih odnosa promjenama Zakona o radu zbog čega se sukobio sa sindikatima (RTL). Prevedeno, radnička prava dodatno su smanjena pa se izmjenama Zakona omogućilo unajmljivanje radnika unutar povezanih društava, ograničilo se pravo na štrajk, smanjile otpremnine, bolovanje se pribrojava u otkazni rok, a broj radnih sati se povećao na 48 tjedno i to na temelju usmenog, a ne više pisanog zahtjeva poslodavca. Od radnika se može tražiti i 13-satno radno vrijeme.
Ostat će upamćen po poruci sindikatima, kao dotadašnjim vjernim saveznicima socijaldemokrata u Europi, da zaborave podjelu „na osam sati odmora, osam sati rada i osam sati spavanja“. Uveo je i institut stručno osposobljavanje bez radnog odnosa, čime je praktički ukinuo pripravništvo i poslodavcima omogućio radnu snagu na račun države.
Unutar SDP-ovih glavnih ljudi, uz nekoliko iznimki poput Karoline Leaković, za sada ne postoji netko tko bi se pozvao na lijeve politike. SDP je izgubio na HDZ-ovom terenu, a samo pojava dovoljno snažne konkurencije koja dolazi iz istog političkog spektra mogla bi joj, ako je ne sroza još više, dati poticaj za promjenu smjera jer SDP i dalje, kao druga stranka po veličini u Hrvatskoj, ima goleme organizacijske sposobnosti. U pojedinim europskim zemljama to se već počelo događati.
„U ovakvim okolnostima poticaji za reformu socijaldemokracije dolaze ukoliko se pojavi konkurent na ljevici, kao Syriza u Grčkoj ili Podemos u Španjolskoj. Na europskoj razini još ne vidimo tako snažni uzlet lijevih alternativa da bismo mogli govoriti o paneuropskom povezivanju, ali postoji čitav niz primjera i njihov broj zadnjih godina raste. S obzirom na to koliko je ljevica devastirana u Europi, a posebno u istočnoj Europi, oporavak se i ne može dogoditi preko noći. Za to je potrebno ozbiljno uložiti u procese osluškivanja, povezivanja i političke mobilizacije birača“, kaže nam Dolenec.
I dok se SDP-ovi najistaknutiji članovi uglavnom bave unutarstranačkim pitanjima, stidljivo i anonimno najavljujući novi politički program (Tportal), recentni primjeri političke sadašnjosti u Europskoj uniji pokazuju da terenski rad ipak ostaje glavno oruđe za osvajanje vlasti, bez obzira na razvoj društvenih mreža i mogućnosti prikupljanja velike količine podataka o preferencijama birača.
„Prije nekoliko dana sam bila na javnoj raspravi o kampanji koja je francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu donijela pobjedu“, opisuje nam Dolenec i nastavlja: „Kada se dogodi tako neočekivan ishod kao što je to bilo na francuskim predsjedničkim izborima, uvijek je više faktora igralo bitnu ulogu. No, ono što je Macronov šef kampanje posebno isticao je vrijednost političke mobilizacije „od vrata do vrata“. Puno se piše o tome kako se kampanje nakon Obame dobivaju oslanjanjem na big data, i to je svakako važan dio priče, ali čini mi se da ljudi kod nas ne shvaćaju da big data služi tome da identificirate i locirate potencijalne glasače – ali onda s njima morate komunicirati i povezati ih u različite inicijative i procese. Prije predsjedničkih izbora, stranka En Marche je provela tzv. „kampanju slušanja“, u kojoj su volonteri proveli 25 tisuća petnaestominutnih razgovora s ljudima diljem Francuske“.
Nešto slično radi borbeni Živi zid što je bez ikakve čvrste ideološke podloge počeo kao pokret koji je na terenu branio ovršene građane, zbog čega je, prema posljednjim istraživanjima, danas postao treća politička snaga u zemlji.
Aktualni Ovršni zakon izglasan je za vrijeme SDP-ove vlade i posljedice koje izaziva njegova primjena danas predstavljaju jedan od glavnih društveno – političkih problema jer je preko 320 tisuća građana blokirano, a dug im je nerijetko udvostručen zbog troškova samog postupka ovrhe (Slobodna Dalmacija) pa ne čudi da je Živi zid na tome uspio dobiti političke poene jer niti jedna stranka tako borbeno i dosljedno nije stala na stranu sve većeg broja blokiranih građana.
SDP će krajem veljače ili početkom ožujka održati izvještajnu konvenciju na kojoj neki članovi, poput Arsena Bauka, ne isključuju promjene na vrhu, dok sadašnji predsjednik Bernardić odbacuje takav scenarij (Telegram).
Politički program i potencijalni zaokret smjera će u tim okolnostima, po svemu sudeći ostati po strani, a najvjerojatniji je scenarij da će SDP, kao i mnogo puta do sada, pratiti što to radi njemački SPD i na temelju toga prilagođavati vlastitu politiku.
„Učeći iz primjera Emmanuela Macrona, mislim da socijaldemokracija u Hrvatskoj, a i drugdje, treba provesti obuhvatnu „kampanju slušanja“ kako bi se stvorili uvjeti za osmišljavanje programa ljevice u 21. stoljeću. I to ne samo među svojim tradicionalnim glasačkim skupinama, dakle urbanim, obrazovanijim, zaposlenim u javnom sektoru – nego upravo izvan njih, u manjim mjestima, među neglasačima i – fundamentalno – među mladima. Ne znam ima li SDP za to znanja i volje, ali mislim da u Hrvatskoj ima novih političkih snaga koje imaju borbenosti i znanja za takvo nešto“, zaključuje Dolenec.
faktograf
foto HINA/ Denis CERIĆ /dc[/caption]
„Svakako treba izbjeći da se na konvenciji dogodi rascjep, a on se može dogoditi čak i ako Bernardić dobije relativno čvrstu većinu, od 60-ak posto na primjer, jer sav ostatak od 40 posto to ne bi prihvatio, i obrnuto. To bi dovelo do formiranja dvije stranke od SDP-a i značilo bi propast moderne socijaldemokracije u Hrvatskoj“, izjavio je nedavno član Predsjedništva Socijaldemokratske partije Hrvatske Siniša Hajdaš Dončić (Novi list) najavljujući izvještajnu konvenciju vlastite stranke u kojoj se vode snažne frakcijske borbe dok se predsjedniku Davoru Bernardiću ljulja stolica.
Nedavno se javnosti preko društvenih mreža obratio i član SDP-a Mirando Mrsić (Nova TV), koji je otvoreno istakao kandidaturu za novog predsjednika SDP-a, zabrinut zbog pada stranke na nacionalnoj razini.
Uoči konvencije SDP-a, za koju još nije poznato kad će se točno održati, postavlja se, međutim, ključno pitanje – kako u unutarstranačkim borbama u SDP-u, tako i u svim socijaldemokratskim strankama u Europi – što je uopće „moderna socijaldemokracija“, posebno u Hrvatskoj?
Kako je “treći put” pojeo socijaldemokraciju
Prema istraživanju koje je prikupljajući podatke iz 17 zemalja proveo njemački tjednik Der Spiegel, tradicionalne socijaldemokratske stranke već dulje vrijeme bilježe pad potpore birača
Spiegelovo istraživanje koje je tjednik proveo na temelju vlastitih podataka, Norveškog centra za prikupljanje podataka i Međunarodne fondacije za izborni sustav, pokazuje da od 2000. godine pada potpora socijaldemokratskim strankama u gotovo svim zemljama, uz izuzetak Norveške, Bugarske i Velike Britanije u kojoj su se Laburisti počeli oporavljati dolaskom Jeremyja Corbyna na čelo te stranke.
Socijaldemokratske stranke u Europi preuzele su krajem 90-ih politiku takozvanog „Trećeg puta“ laburista Tonyja Blaira, na koju se nadovezao tadašnji premijer i prvak njemačkog SPD-a Gerhard Schroeder s Agendom 2010. koja je preuzela ekonomski liberalizam napuštajući ideju o europskom socijalnom modelu. Cilj je bio prevladati tradicionalne podjele na lijeve i desne politike, uvodeći takozvanu politiku radikalnog centra koji je trebao predstavljati neideološki, odnosno nadideološki put političkog razvoja. Financijska kriza 2008. godine ovu je politiku prokazala neodrživom zbog čega su socijaldemokratske stranke diljem Europe počele gubiti birače, a neke, poput PASOK-a u Grčkoj, su gotovo nestale s političke scene jer se politika radikalnog centra pokazala itekako ideološkom u smislu ekonomskog liberalizma.
Priznajući da u svakoj zemlji postoje različiti razlozi, Spiegelovi novinari ipak su pokušali naći nekoliko zajedničkih točki. Tako smatraju da rapidno nestaje socijaldemokratska glasačka baza – tradicionalna radnička klasa stasala krajem devetnaestog stoljeća. Ona je danas fragmentirana zahvaljujući seljenju industrija u dijelove svijeta gdje je cijena rada mnogo manja, sve bržim tehnološkim promjenama i načinu organizacije rada pa je „plavih ovratnika“ kao tradicionalnih birača sve manje. Osim toga, u međuvremenu su se pojavile lijeve stranke u Danskoj i Portugalu, Syrize u Grčkoj ili Der Linkea u Njemačkoj koje privlače dio dojučerašnjih socijaldemokratskih glasača. S druge strane, i nove desne populističke stranke svojom retorikom privlače još veći dio radničke klase na svoju stranu, poput Nacionalnog fronta u Francuskoj, FPÖ u Austriji ili AfD u Njemačkoj.
Dolenec: Liberalizam povećava nejednakost
Danijela Dolenec, docentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i jedna od osnivačica lijeve stranke „Zagreb je NAŠ!“, još je prije tri godine u časopisu Političke analize napisala članak pod nazivom „Zašto SDP-ova vlada nije socijaldemokratska?“ u kojem je mnogo detaljnije pobrojala glavne točke rasapa socijaldemokratske ideje, posebno u Hrvatskoj.
„Idejni zaokret prema očaravajućoj moći tržišta ocrtan je i u promjeni fundamentalnih principa europskog projekta. Peter A. Hall nedavno je izjavio da je inicijalna ideja vodilja EU-a bila ”mir u Europi”, a nakon Sporazuma o jedinstvenom tržištu iz 1987. postupno se preoblikovala u ”prosperitet kroz jedinstveno tržište”. Nakon što je Lisabonska strategija iz 2000. kao temeljni cilj Europske unije postavila stvaranje ”najkompetitivnije ekonomije svijeta”, ekonomska liberalizacija dobila je još snažniji zamašnjak. Posljedice tih politika osjećaju se posvuda, a posebno u zemljama bivšega istočnog bloka koje su prolazile proces pristupanja Europskoj uniji; prisutni su isti trendovi smanjivanja ukupne razine javnog ulaganja u socijalnu zaštitu, smanjivanja rashoda za mirovine i obrazovanje i smanjivanja udjela zaposlenika u javnom sektoru. Istovremeno, ta društva bilježe rast nejednakosti prihoda i rizika siromaštva, kao i trajno visoke razine nezaposlenosti. Analitičari upozoravaju na to da se u postkomunističkim zemljama kao posljedica politike ekonomskog liberalizma, koju su promovirali EU i međunarodne financijske institucije poput Svjetske banke i MMF-a, razvila liberalna inačica ovisnog kapitalizma, koju karakteriziraju toksična kombinacija srozavanja životnog standarda i prava radnika s jedne strane te ekonomije koje su prekomjerno ovisne o vanjskim investicijama s druge strane“, navela je Dolenec.
„SDP-ova vlada u Hrvatskoj koja nije znala želi li biti ekonomski liberalna ili socijaldemokratska“, nastavlja Dolenec, „razočarala je sve segmente vlastitoga biračkog tijela. Radnici u javnom sektoru izmrcvareni su sitnim rezanjima i osporavanjem materijalnih prava, povrijeđeni su Vladinim nepovjerenjem te su im ugroženi materijalni i simbolički statusi u društvu. Vlada je uspjela razočarati i svoju liberalnu biračku bazu, s obzirom na to da državu nije ”dovela u red” svojom politikom štednje, kao i one koji s negodovanjem gledaju na ishod referenduma o braku te popuštanje pred konzervativnim pritiscima oko školskih kurikuluma, ženskih reproduktivnih prava, braniteljskih zahtjeva“.
Identitetska umjesto klasnih pitanja
Kako su granice oko shvaćanja ekonomske politike na političkom polju izbrisane, stranke su se za naklonost birača morale boriti, umjesto klasnim, identitetskim razlikovanjima, o čemu Dolenec piše:
„Budući da se o ekonomskim pitanjima u načelu slažu, stranke u privlačenju birača naglašavaju identitetski rascjep. Na desnici identitetski rascjep poprima raznolike autoritarne naglaske usmjerene protiv Drugoga – bio on etnička manjina, fantomski ”komunist”, afrički imigrant ili Musliman. Suočena s tim tendencijama, socijaldemokracija nastoji obraniti univerzalističke vrijednosti i ljudska prava. Prvi primjer dominacije identitetskog rascjepa nalazimo u Poljskoj, gdje su se pokret Solidarnost i socijaldemokratski Savez demokratske ljevice odmaknuli od predstavljanja radnika, omogućivši time da se radnici mobiliziraju autoritarnim politikama, poput onih koje zastupa stranka Zakon i pravda.
Za Hrvatsku je od prvih višestranačkih izbora do danas višestruko empirijski utvrđeno da klasni rascjep ne utječe u većoj mjeri na strukturu stranačkog natjecanja, dok se društvene skupine nižega socioekonomskog statusa mobiliziraju putem nacionalizma i konzervativnih katoličkih vrijednosti. Slična dinamika prisutna je i u ostalim postkomunističkim zemljama gdje socijaldemokratske stranke nisu adresirale radnike i klasni sukob. Umjesto toga, birače iz nižih socioekonomskih slojeva preuzimaju stranke desnice kroz identitetske politike nacionalizma, šovinizma i druge oblike isključivosti. Sve to trebalo bi nas zabrinuti, jer povijesno iskustvo pokazuje da je dominacija klasnog rascjepa povoljnija za demokratizaciju“.
Hrvati zamijenili radnike
Postoji, međutim, i jedna specifičnost koja se odnosi samo za SDP, o čemu je Dolenec napisala: „Iako su se i druge socijaldemokratske stranke morale hrvati s etiketom komunizma i pokušavale pobijediti na izborima koristeći se socijaldemokratskom retorikom uz primjenu liberalnih politika, SDP se suočio s dodatnim otegotnim okolnostima. Dok su se u Poljskoj i Mađarskoj devedesetih godina političke arene ubrzano pluralizirale kroz kompetitivne stranačke sustave, ratne su okolnosti u Hrvatskoj dovele do monolitizacije političke sfere. Vlada demokratskog jedinstva efektivno je dokinula političku opoziciju. U tom se kontekstu HDZ uspješno nametnuo kao jedini legitimni nositelj vlasti, proglašavajući svaku kritiku destabilizacijom i izdajom. Iako je na izborima 1990. SDP osvojio trećinu mjesta u parlamentu, stranka je bila gotovo nevidljiva. Poistovjećivanje jugoslavenstva, agresora i komunizma učinilo je poziciju SDP-a dvostruko nelegitimnom.
Osim toga, sve političke opcije suočile su se sa snažnom nacionalističkom mobilizacijom, koja je u kombinaciji s ugroženom državom i osporavanjem suvereniteta uvukla sve stranke u nacionalističku retoriku. Zamjena klasnog sukoba identitetskim bila je vidljiva gotovo ”preko noći”, kad su nestali radnici kao nominalni nositelji dotadašnjeg režima, a novi adresat režima postala je većinska etnička skupina – Hrvati.
Međutim, pravi problem leži u činjenici da SDP i dvadesetak godina kasnije upada u zamku nacionalizma. SDP nije prestao igrati utakmicu na protivnikovu terenu, odnosno nije uspio uzmaknuti identitetskim politikama koje HDZ uvijek iznova uspješno nameće. Sve do danas socijaldemokrati ponavljaju da su i oni branitelji, da i oni vole Hrvatsku te kako i među njima ima vjernika.
Na svakim se izborima iznova spotiču na hrvatstvo kad se raspravlja o glasovima dijaspore ili o politici prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a jednako je tako sa zdravstvenim i građanskim odgojem, umjetnom oplodnjom, pobačajem ili diskriminacijom seksualnih manjina. Na drugome dijelu identitetske fronte, onom vjerskog konzervativizma, SDP je također napravio seriju teško razumljivih ustupaka. Građansko obrazovanje, kao jedna od perjanica programa Kukuriku koalicije, ipak u mandatu SDP-ove vlade nije uvedeno. Kompletno medicinsko osoblje nekoliko javnih bolnica odbilo je provoditi pobačaj, pravo koje je u Hrvatskoj zajamčeno zakonom iz 1978. godine, a u Vladi nisu smatrali da je to problem o kojem se trebaju jasno izjasniti. Nadalje, ujesen 2014. Sabor je usvojio Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija, koji bi trebao doprinijeti transparentnosti ovoga sektora, ali iz kojega su izuzete vjerske organizacije. Ti su ustupci nacionalističkim i konzervativnim vjerskim zahtjevima objašnjivi jedino time da stranka i danas nije sigurna u vlastiti raison d’etre, a onda i ne može uvjerljivo i dosljedno vladati“.
Odustaje li EU od politike štednje?
SDP-ovo bježanje od lijevih politika zorno pokazuje i izjava Siniše Hajdaša Dončića kada je prije dvije godine izjavio da bi preveliko skretanje ulijevo, kao što je to učinio Jeremy Corbyn u Velikoj Britaniji s Laburistima, smanjilo utjecaj SDP-a na hrvatskoj političkoj sceni.
Dogodilo se upravo suprotno jer se pokušaj igre na gostujućem terenu nacionalističkom retorikom i provođenja neoliberalnih politika koji prirodno pripadaju desnom centru, SDP-u obila o glavu, dok je Corbyn, s druge strane, terenskim radom uspio privući gotovo 200 tisuća novih članova.
Siniša Hajdaš Dončić u posljednje vrijeme izbjegava odgovoriti na izravna pitanja želi li se kandidirati za novog predsjednika stranke.
Promjena se događa čak i u Njemačkoj, čiji je socijaldemokratski SPD diktirao politiku radikalnog centra u EU gotovo dvadeset godina. U obimnom koalicijskom sporazumu s CDU-om, kojeg još moraju ovjeriti članovi SPD-a, stoji, između ostalog, da ugovori o radu na određeno vrijeme moraju postati iznimka, a SPD je dobio i ministarstvo financija, kojeg je do sada vodio Wolfgang Schauble i koji je zbog uloge u grčkoj, odnosno europskoj, krizi postao sinonim za politiku rezanja u cijeloj Europskoj uniji (Večernji list). Dolaskom SPD-ova ministra financija, makar simbolično, EU prekida s čvrstim stavom politike štednje.
Hrvatska je po broju ugovora o radu na određeno već 2015. izbila na sami vrh EU, a čini se da skoro neće doći do promjene u smanjivanju tog oblika nesigurnog rada.
Ima li ljevičara u SDP-u?
Mirando Mrsić je kao ministar rada u vladi premijera i tadašnjeg predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, disciplinirano slijedio politiku „Trećeg puta“ dok je SDP bio na vlasti od 2011 – 2016.
Upravo u njegovom mandatu krenulo se u dodatno „fleksibiliziranje“ radnih odnosa promjenama Zakona o radu zbog čega se sukobio sa sindikatima (RTL). Prevedeno, radnička prava dodatno su smanjena pa se izmjenama Zakona omogućilo unajmljivanje radnika unutar povezanih društava, ograničilo se pravo na štrajk, smanjile otpremnine, bolovanje se pribrojava u otkazni rok, a broj radnih sati se povećao na 48 tjedno i to na temelju usmenog, a ne više pisanog zahtjeva poslodavca. Od radnika se može tražiti i 13-satno radno vrijeme.
Ostat će upamćen po poruci sindikatima, kao dotadašnjim vjernim saveznicima socijaldemokrata u Europi, da zaborave podjelu „na osam sati odmora, osam sati rada i osam sati spavanja“. Uveo je i institut stručno osposobljavanje bez radnog odnosa, čime je praktički ukinuo pripravništvo i poslodavcima omogućio radnu snagu na račun države.
Unutar SDP-ovih glavnih ljudi, uz nekoliko iznimki poput Karoline Leaković, za sada ne postoji netko tko bi se pozvao na lijeve politike. SDP je izgubio na HDZ-ovom terenu, a samo pojava dovoljno snažne konkurencije koja dolazi iz istog političkog spektra mogla bi joj, ako je ne sroza još više, dati poticaj za promjenu smjera jer SDP i dalje, kao druga stranka po veličini u Hrvatskoj, ima goleme organizacijske sposobnosti. U pojedinim europskim zemljama to se već počelo događati.
„U ovakvim okolnostima poticaji za reformu socijaldemokracije dolaze ukoliko se pojavi konkurent na ljevici, kao Syriza u Grčkoj ili Podemos u Španjolskoj. Na europskoj razini još ne vidimo tako snažni uzlet lijevih alternativa da bismo mogli govoriti o paneuropskom povezivanju, ali postoji čitav niz primjera i njihov broj zadnjih godina raste. S obzirom na to koliko je ljevica devastirana u Europi, a posebno u istočnoj Europi, oporavak se i ne može dogoditi preko noći. Za to je potrebno ozbiljno uložiti u procese osluškivanja, povezivanja i političke mobilizacije birača“, kaže nam Dolenec.
Socijaldemokrati ne slušaju birače
I dok se SDP-ovi najistaknutiji članovi uglavnom bave unutarstranačkim pitanjima, stidljivo i anonimno najavljujući novi politički program (Tportal), recentni primjeri političke sadašnjosti u Europskoj uniji pokazuju da terenski rad ipak ostaje glavno oruđe za osvajanje vlasti, bez obzira na razvoj društvenih mreža i mogućnosti prikupljanja velike količine podataka o preferencijama birača.
„Prije nekoliko dana sam bila na javnoj raspravi o kampanji koja je francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu donijela pobjedu“, opisuje nam Dolenec i nastavlja: „Kada se dogodi tako neočekivan ishod kao što je to bilo na francuskim predsjedničkim izborima, uvijek je više faktora igralo bitnu ulogu. No, ono što je Macronov šef kampanje posebno isticao je vrijednost političke mobilizacije „od vrata do vrata“. Puno se piše o tome kako se kampanje nakon Obame dobivaju oslanjanjem na big data, i to je svakako važan dio priče, ali čini mi se da ljudi kod nas ne shvaćaju da big data služi tome da identificirate i locirate potencijalne glasače – ali onda s njima morate komunicirati i povezati ih u različite inicijative i procese. Prije predsjedničkih izbora, stranka En Marche je provela tzv. „kampanju slušanja“, u kojoj su volonteri proveli 25 tisuća petnaestominutnih razgovora s ljudima diljem Francuske“.
Nešto slično radi borbeni Živi zid što je bez ikakve čvrste ideološke podloge počeo kao pokret koji je na terenu branio ovršene građane, zbog čega je, prema posljednjim istraživanjima, danas postao treća politička snaga u zemlji.
Aktualni Ovršni zakon izglasan je za vrijeme SDP-ove vlade i posljedice koje izaziva njegova primjena danas predstavljaju jedan od glavnih društveno – političkih problema jer je preko 320 tisuća građana blokirano, a dug im je nerijetko udvostručen zbog troškova samog postupka ovrhe (Slobodna Dalmacija) pa ne čudi da je Živi zid na tome uspio dobiti političke poene jer niti jedna stranka tako borbeno i dosljedno nije stala na stranu sve većeg broja blokiranih građana.
SDP će krajem veljače ili početkom ožujka održati izvještajnu konvenciju na kojoj neki članovi, poput Arsena Bauka, ne isključuju promjene na vrhu, dok sadašnji predsjednik Bernardić odbacuje takav scenarij (Telegram).
Politički program i potencijalni zaokret smjera će u tim okolnostima, po svemu sudeći ostati po strani, a najvjerojatniji je scenarij da će SDP, kao i mnogo puta do sada, pratiti što to radi njemački SPD i na temelju toga prilagođavati vlastitu politiku.
„Učeći iz primjera Emmanuela Macrona, mislim da socijaldemokracija u Hrvatskoj, a i drugdje, treba provesti obuhvatnu „kampanju slušanja“ kako bi se stvorili uvjeti za osmišljavanje programa ljevice u 21. stoljeću. I to ne samo među svojim tradicionalnim glasačkim skupinama, dakle urbanim, obrazovanijim, zaposlenim u javnom sektoru – nego upravo izvan njih, u manjim mjestima, među neglasačima i – fundamentalno – među mladima. Ne znam ima li SDP za to znanja i volje, ali mislim da u Hrvatskoj ima novih političkih snaga koje imaju borbenosti i znanja za takvo nešto“, zaključuje Dolenec.
faktograf
