Čast da prvi u povijesti Slavonskog Broda donese i obznani javnosti ekskluzivne fotografije iz tri stoljeća najstrože čuvane tajne o postojanju tajanstvenih rimskih katakombi i kripte Crkve Presvetog Trojstva Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu, pripala je jednom okorjelom antikristu, nevjerniku i komunjari, Darku Lončaru Dakyu.
Iskreno govoreći, ne mogu sakriti svoje oduševljenje što sam konačno uspio, nakon svojih višemjesečnih novinarskih istraživanja po prašnjavim državnim arhivama i požutjelim dokumentima, nakon svojih suludih performancea ispred franjevačkog samostana, uvjeravanja novinara i urednika, brodskih intelektualaca, nakon diplomatskih i političkih igara i igrica s našim brodskim političarima i vlastodršcima, i onima na vlasti i onima u oporbi, pokušavajući ih sve skupa uvjeriti da priče i legende o postojanju nekakve kripte i nekakvih tajanstvenih rimskih katakombi ispod naše crkve Presvetog Trojstva, da to nisu samo puke priče i legende koje tri stoljeća kolaju našim gradom, nego da je to istina. Istina s kojom možemo napraviti prvorazrednu turističku atrakciju u našem gradu, nešto korisno za naš grad, za Brođane, za društvo u cjelini.
No, da bih dokazao tu istinu, treba mi samo još jedna mala sitnica-fotografije. Ništa bez materijalnog dokaza. Danas više nitko nikome ništa ne vjeruje bez čvrstih materijalnih dokaza. Dugo sam razmišljao kako da to izvedem i na koji način. I nakon dugo mozganja, razmišljanja i promišljanja, odlučio sam se onda na jedan samoubilački korak.
Potom sam gvardijanu Crkve Presvetog Trojstva fra Klaudiu Milohanoviću napisao jedno pismo, a ne zamolbu, oštro pismo u kojem kao ljevičar optužujem sve one velike Hrvate i velike katolike koji stalno vise u crkvi, stavljaju križeve po javnim i državnim ustanovama, spominju Stepinca, da su baš oni odgovorni za lopovluk i pljačku Lijepe naše, da su nam baš ti i takvi ljudi, takvog soja, takvim svjetonazorskim desničarskim profilom uništili i upropastili i ovaj grad i ovu državu. Svi su mi rekli da sam totalno lud i da me gvardijan poslije takvog napada na vjeru i religiju, neće više ni pogledati, a kamoli mi pozitivno odgovoriti i omogućit mi obilazak i posjetu kripte. Međutim, jako su se svi prevarili. Nije Darko napao ni vjeru ni religiju, nego zločeste ljude koji zlorabe vjeru i religiju u političke svrhe.
Možda gvardijan i ja ideološki i politički ne promišljamo na isti način, ali nije ni lud ni blesav čovjek i sam vidi kako pojedini političari vrlo vješto danas koriste crkvu i vjeru za svoju osobnu promociju, kriju se iza križa i Boga, Stepinca i nedjeljnih misa, a s druge strane bave se gospodarskim kriminalom i lopovlukom.
Nekako, to ne ide zajedno jedno s drugim pod ruku, jeli tako? Zna to gvardijan fra Klaudio Milohanović vrlo dobro i bez mene, ne treba mu ni tutor ni odvjetnik i tako mi se ipak javio, pozitivno odgovorio na moje osuđujuće pismo i sastali smo se onda ispred ulaza u Crkvu Presvetog Trojstva, gvardijan, moja tajanstvena suradnica i ja. Ljubazno nam je otvorio vrata Crkve i tako smo krenuli prema ulazu u kriptu. Ispred nas se, pokraj crkvenog tornja, ukazaše velika, teška austrouagrska željezna vrata, teška na tone, gledam i primjećujem, gospode Bože, neki veliki katanci, poluge, i jedan starinski ključ koji otvara vrata najčuvanije tajne u povijesti postojanja Slavonskog Broda.
Subota je, prvi deveti, ljeta gospodnjega 2018. godine, trinaest je sati i trideset minuta. Ovo je priča koja ulazi u povijest Slavonskog Broda.
Prvi pokušaj da ih gvardijan otvori, završio je neuspjehom, drugi također, nešto je u starinskoj bravi zahrđalo, tek u trećem pokušaju, kada smo teška vrata pritisnuli snažno, odjednom se naglo otvoriše. Laknulo mi je. Ispred naših glava pojavila se paučina, kao da se u kriptu nije ulazilo sto ili dvjesto godina, a možda i više, rukama skidamo paučinu i polako, bojažljivo korak po korak spuštamo se niz stepenice koje vode kao u neki mračni, tajanstveni srednjovjekovni dvorac pun misterija i zagonetki.
Svjetla niotkud, struje nema, elektrifikacija još nije sprovedena i bojažljivo palimo svjetlo na svjetiljki da razaznamo put i ne skljokamo se svi niz stepenice, u provaliju. Moramo se pognuti jer je strop nizak, kao da je kripta građena za patuljke, a ne odrasle ljude, i tako sagnuti, s prigušenim svjetlom male svjetiljke, krećemo u životnu avanturu, pustolovinu otkrića najčuvanije tajne u povijesti postojanja grada Slavonskog Broda.
Gvardijan nam skreće pažnju da je fotografiranje i snimanje kripte strogo zabranjeno. Klimam glavom u znak odobravanja. Osobno, poštujem crkvene zakone i pravila. No, kad to kaže jedan komunjara, ateist i nevjernik, onda to baš i nije nešto pouzdano.
A onda opet rukom skidam paučinu ispred sebe, prašina pada sa zidova s kojih je otpala žbuka ili nikad nije ni bila, vide se samo stare cigle, ugođaj je mističan i tajanstven, nešto slično kao da se recimo nalazite u starom dijelu tvrđave Festung, ili podrumu nekog starog dvorca iz filmova strave i užasa, čekam kad će se pojaviti prvi mrtvački lijes, pomalo me i strah, igra sjene i mraka pridonosi toj čaroliji tihe jeze.
Točno iznad naših glava nalazi se sredina crkve, ja sam sad možda u ravni ispred glavnog oltara, a Sanja Nuhanović, voditeljica harmonikaškog orkestra Bella Panthy, vjerojatno ni ne sluti, dok ona dirigira svojim orkestrom i želi ugoditi crkvenim velikodostojnicima u franjevačkom samostanu za vrijeme glazbenog ljeta, da se točno ispod njezinih nogu nalazi carstvo mrtvaca koje se raduje njezinoj originalnoj izvedbi i da kosturi plešu u ritmu njezinog harmonikaškog bluesa.
Šala mala!
Baš kada smo se spustili niz stepenice i krenuli u prve labirinte i katakombe, gvardijanu je baš tada zazvonio mobitel, signal se nije čuo u podrumu, pa je morao izaći napolje, van iz kripte, po njegovom poniznom javljanju zaključio sam da ga je zvao netko iz visokih crkvenih krugova, vjerojatno neki biskup ili kardinal, tko li već, a ja sam tada šapnuo sam sebi u bradu:
-Daky, stara komunjaro, ovo je sada prava prilika!
I što sam učinio, iskoristio sam taj trenutak gvardijanove nepažnje, izvadio iz svoje torbe skriven mobitel i počeo mahnito i na brzinu škljocati i fotografirati i snimati sve što sam snimiti mogao.
Jebi ga! Komunjarama ne treba nikad vjerovati. Ne vjeruj komunistima ni kad darove nose. Znam, zlorabio sam gostoprimstvo i povjerenje gvardijana i nije mi zbog toga drago, pogazio sam zadanu riječ, ali moja želja da brodska javnost konačno, nakon tri stoljeća sazna pravu istinu, bila je jača od moje dane riječi. Pa tko će vjerovati mojoj priči? Nitko živ, ako ne donesem fotografije. Još će me proglasiti i nekim čudakom ili mi nadjenuti još i luđačku košulju.
Ne bi bilo prvi put.
Uostalom, zašto da jedan mrtvi kapital u našem gradu tri stoljeća čami u potpunom mraku, potpuno neiskorišten, kad može biti za naš grad od velike koristi za razvoj turizma, za opće dobro, za Brođane i društvo u cjelini. To su isto napravili od crkvenih katakombi u Rimu i Parisu, pa zašto onda ne bismo i mi u Brodu. I svuda oko nas, u Požegi, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Bakru, Senju, Varaždinskim Toplicama, Zadru, Osijeku…svuda su vrata kripti franjevačkih samostana otvorena za javnost, samo kod nas u Brodu ne.
Zašto?
Nailazim onda na jedan poduži hodnik, po mojoj slobodnoj procjeni kripta je nekih dvadesetak metara duga, a širine tri metra, zanimljivo, ne osjeti se baš nikakav neugodan zadah, kripta je prilično suha, i kao takva vrlo pogodna za preuređenje u jednu turističku atrakciju grada. Nužno je samo izvršiti elektrifikaciju i klimatizaciju kripte što bi se moglo učiniti vjerujem, bez većih financijskih izdataka.
Na zidovima nema vode, ni na plafonu ni na podu, nema niti bilo kakve vlage, sve je prilično suho i to je prvi i najvažniji signal koji govori da bi tako nešto bilo moguće napraviti.
Prvo što primjećujem je jedan zanimljiv natpis na jednoj niši: 9. Okt. 1781. P. FRANCISCUS KOVACSEVICH …
To je datum kada je pater Kovacsevich pokopan. Još su mi zanimljiviji natpisi ispod imena pokojnika; THOMAS GUOU 20. NOV. 1781. VINDOBONIAE.
On mi je nekako bio najzanimljiviji, nisam znao što to znači Vindoboniae, pa sam kasnije, kada sam došao kući, malo istraživao po internetu i došao do saznanja da je on Bečanin. Civil, a ne svećenik. Slikam se pokraj njega, za uspomenu. Thomas definitivno nije bio svećenik, nego malo bogatiji, ili puno bogat građanin iz visokog građanskog društva u Beču, koji je vjerojatno dobrom lovom podmazao svoju želju da bude pokopan u crkvenoj kripti. Bio je liječnik, vojni kirurg. Snimio sam još podosta fotografija, čak i neke otvorene niše u kojima nema nikoga. Još jedna velika tajna, misterija.
A gdje su mrtvaci?
Tada je otprilike gvardijan ponovo ušao u kriptu nakon obavljenog razgovora, a mi smo opet sakrili naše mobitele. Što smo fotkali, fotkali smo.
Hoću reći, na ukopu civila u crkvene kripte Katolička crkva je u to vrijeme u Hrvatskoj zarađivala velike novce, jer tu privilegiju da budu ukopani u crkvene katakombe imali su samo dobro stojeći, imućni i bogati građani. Poput Thomasa Guoua.
Crkva ih je nazivala „dobročiniteljima“.
No, ukop THOMASA GUOUA je još uvijek tada bilo po Zakonu, jer tek godinu dana poslije, 1782. god. hrvatsko-ugarski kralj Josip II izdaje carsku uredbu IMITAT, državni zakon i dekret s kojim se zabranjuje da Katolička crkva u buduće ukapa i civile i svećenike u crkvene kripte i groblja oko crkve. Svojim crkvenim reformama car JOSIP II navijestio je katoličkoj crkvi otvoreni rat, mada je i sam bio katolik.
No, budući da se radilo o ogromnim novcima koje su župe dobivale na ukopu bogatih građana, Katolička crkva okreće leđa caru i otvoreno krši njegov Zakon, a njegove pristaše naziva JOZEFINISTIMA, svojim neprijateljima, te i dalje nastavlja bogate građane nezakonito ukapati u kriptu. Tako je primjerice, konzervatorica Spomenka Vlahović istraživala dvije kripte iz Crkve Svetog Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama.
I tamo je otkrila da ispod crkve ne postoji samo jedna kripta, nego čak sedam kripti: tri za župnike, gradske vijećnike i predsjednike i četiri za bogate građane i djecu plemića. Na ovim zadnjim je crkva zarađivala najviše love, pogotovo na djeci plemića, u zlatu, srebru, dijamantima, bogatim imanjima koje su plemići prepisivali na vlasništvo crkve. Zamislite recimo, koliko je danas jedan tajkun, recimo Todorić ili Mamić, u stanju platiti crkvi da budu ukopani u crkvenu kriptu?
Takvi tajkuni postojali su i u prošlosti, samo se nisu tako zvali, nego velikoposjednici, feudalci ili plemići. Javila mi se Spomenka e-mailom i rekla mi je da je otkrila i prvu ženu ukopanu u kripti DOROTEJU MAIYKOVICH, također vrlo bogatu mecenu i donatoricu crkve. Još jedna, „dobročiniteljica!“
Imamo li mi svoju brodsku Doroteju Maiykevich? Imamo li i mi mumuficiranih pokojnika kao u Egiptu i egipatskim piramidama? Imamo li mi djecu plemića ili gradske vijećnike ukopane u niše kripte?
Mi to još uvijek ne znamo, jer danas smo vidjeli samo jednu kriptu. Iskustva konzervatorice Spomenke Vlahović govore da se ispod Katoličke crkve ne nalazi samo jedna kripta, nego puno više njih po cijeloj dužini i širini crkve. To je vrlo vjerojatno i kod nas slučaj, ali je naša kripta zazidana, sa svih strana, niše su također zazidane.
Ali, što se nalazi iza tih niša?
Vrlo vjerojatno druge katakombe i kripte o kojima ni sadašnji gvardijan nije upoznat da uopće i postoje. A zašto je to vrlo moguće i vrlo vjerojatno?
Zato što je nakon carskog zakona i dekreta IMITAT o zabrani ukopa civila u kripte, car slao svoje carske inspekcije po svim župama da provjere da li Katolička crkva sprovodi Zakon. I onda, da bi carskim inspekcijama crkva doskočila, da bi ih prevarili i obmanuli, onda su katakombe zazidavali, gradili nove, inspekciji bi pokazali jednu kriptu, a iza te kripte postojalo je još šest drugih kripti. Zazidanih i prezazidanih. U tajnosti. Da nastave i dalje zarađivati veliki novac na ukopu bogatih građana.
Tako je i kod nas napravljen novi ulaz u kriptu pokraj tornja, a stari ulaz u kriptu je bio u samoj crkvi. Za njega vjerojatno, nitko od današnjih franjevaca i ne zna. Da bi prevarili i obmanuli cara, zazidavalo se i prezidavalo na sve strane.
Velika je lova bila u pitanju.
Tako da vrlo moguće i vrlo vjerojatno, ni kod nas ispod crkve Presvetog Trojstva ovo nije jedna i jedina kripta. Da se napravi jedno ozbiljno arheološko istraživanje, probijanje niša i zidova kripte, vrlo vjerojatno bi se otkrile nove kripte, o kojima vrlo moguće ne znaju ništa ni sadašnji crkveni velikodostojnici u našem Franjevačkom samostanu.
Od 1766. godine, kada je kripta izgrađena, u nju se ukapalo sve do 1867. godine kada je Hrvatska vlada u Zagrebu donijela Zakon o zabrani ukopa i civila i svećenika u crkvene kripte i katakombe. Taj Zakon je Katolička crkva poštovala i tada se stalo s ukopom u kripte. Ali, Crkva nije poštovala carski zakon Josipa II.
Dakle, ukapalo se u kripte punih 101 godinu. I nemoguće je da postoje samo 33 niše koliko sam ih prebrojao u kripti. Sadašnji gvardijan fra Klaudio Mihovanović i sadašnji crkveni velikodostojnici, za neke nezakonite i nečasne radnje Katoličke crkve u prošlosti nisu sigurno odgovorni. Vrlo vjerojatno i vrlo izgledno, da po uzoru na crkvu Sv. Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama, imamo i mi također šest ili sedam kripti. Drugim riječima, vrlo vjerojatno da i mi u Brodu imamo jedno pravo, neprocjenjivo kulturno-sakralno blago, jedan ogroman, veliki i potencijalni dragulj za razvoj i unaprjeđenje turizma u našem gradu. U ovoj teškoj socijalnoj i gospodarskoj situaciji, mišljenja sam da bi Crkva trebala dati svoj obol, biti u službi grada i Brođana i društva u cjelini, pomoći svojim doprinosom koliko se može pomoći. A može se, ako se želi. Zašto da jedan mrtvi kapital čami u mraku tri stoljeća neiskorišten, a može biti od velike koristi gradu i Brođanima. Mišljena sam da bi ovo bila ne samo zanimljiva lokalna turistička atrakcija grada, nego vjerujem i turistička atrakcija od nacionalnog i svjetskog značaja. Treba samo razgovarati. Danas nam svima fali i nedostaje kultura dijaloga.
Tema je nedvojbeno višestruko osjetljiva i filozofski i kršćanski i etički i moralno. No, primjećujem da se s gvardijanom fra Klaudiom Milohanovićem može kulturno i civilizacijski, na jednom zavidnom intelektualnom nivou i razgovarati i polemizirati i pregovarati. A da li se može s našim gradskim političarima??? Svi reže jedni na druge, posvađani su svi po političkoj i ideološkoj osnovi, svi su neprijatelji, svi sumnjivi, nitko nam ne valja, grad nam je podijeljen na dvije jake političke opcije koje se stalno glođu i prepucavaju i u takvoj atmosferi teško narušenih međuljudskih odnosa, teško je napraviti bilo što dobro i korisno za naš grad. No, ja sam dijete ovih ulica, rođen i odgojen u ovome gradu, pokraj Crnog križa, ovo je moj grad, ovo su moje ulice i želim mu pomoći.
I kao što kaže Antun Starčević, bilježim se sa štovanjem!
Iskreno govoreći, ne mogu sakriti svoje oduševljenje što sam konačno uspio, nakon svojih višemjesečnih novinarskih istraživanja po prašnjavim državnim arhivama i požutjelim dokumentima, nakon svojih suludih performancea ispred franjevačkog samostana, uvjeravanja novinara i urednika, brodskih intelektualaca, nakon diplomatskih i političkih igara i igrica s našim brodskim političarima i vlastodršcima, i onima na vlasti i onima u oporbi, pokušavajući ih sve skupa uvjeriti da priče i legende o postojanju nekakve kripte i nekakvih tajanstvenih rimskih katakombi ispod naše crkve Presvetog Trojstva, da to nisu samo puke priče i legende koje tri stoljeća kolaju našim gradom, nego da je to istina. Istina s kojom možemo napraviti prvorazrednu turističku atrakciju u našem gradu, nešto korisno za naš grad, za Brođane, za društvo u cjelini.
No, da bih dokazao tu istinu, treba mi samo još jedna mala sitnica-fotografije. Ništa bez materijalnog dokaza. Danas više nitko nikome ništa ne vjeruje bez čvrstih materijalnih dokaza. Dugo sam razmišljao kako da to izvedem i na koji način. I nakon dugo mozganja, razmišljanja i promišljanja, odlučio sam se onda na jedan samoubilački korak.
Potom sam gvardijanu Crkve Presvetog Trojstva fra Klaudiu Milohanoviću napisao jedno pismo, a ne zamolbu, oštro pismo u kojem kao ljevičar optužujem sve one velike Hrvate i velike katolike koji stalno vise u crkvi, stavljaju križeve po javnim i državnim ustanovama, spominju Stepinca, da su baš oni odgovorni za lopovluk i pljačku Lijepe naše, da su nam baš ti i takvi ljudi, takvog soja, takvim svjetonazorskim desničarskim profilom uništili i upropastili i ovaj grad i ovu državu. Svi su mi rekli da sam totalno lud i da me gvardijan poslije takvog napada na vjeru i religiju, neće više ni pogledati, a kamoli mi pozitivno odgovoriti i omogućit mi obilazak i posjetu kripte. Međutim, jako su se svi prevarili. Nije Darko napao ni vjeru ni religiju, nego zločeste ljude koji zlorabe vjeru i religiju u političke svrhe.
Možda gvardijan i ja ideološki i politički ne promišljamo na isti način, ali nije ni lud ni blesav čovjek i sam vidi kako pojedini političari vrlo vješto danas koriste crkvu i vjeru za svoju osobnu promociju, kriju se iza križa i Boga, Stepinca i nedjeljnih misa, a s druge strane bave se gospodarskim kriminalom i lopovlukom.
Nekako, to ne ide zajedno jedno s drugim pod ruku, jeli tako? Zna to gvardijan fra Klaudio Milohanović vrlo dobro i bez mene, ne treba mu ni tutor ni odvjetnik i tako mi se ipak javio, pozitivno odgovorio na moje osuđujuće pismo i sastali smo se onda ispred ulaza u Crkvu Presvetog Trojstva, gvardijan, moja tajanstvena suradnica i ja. Ljubazno nam je otvorio vrata Crkve i tako smo krenuli prema ulazu u kriptu. Ispred nas se, pokraj crkvenog tornja, ukazaše velika, teška austrouagrska željezna vrata, teška na tone, gledam i primjećujem, gospode Bože, neki veliki katanci, poluge, i jedan starinski ključ koji otvara vrata najčuvanije tajne u povijesti postojanja Slavonskog Broda.
Subota je, prvi deveti, ljeta gospodnjega 2018. godine, trinaest je sati i trideset minuta. Ovo je priča koja ulazi u povijest Slavonskog Broda.
Prvi pokušaj da ih gvardijan otvori, završio je neuspjehom, drugi također, nešto je u starinskoj bravi zahrđalo, tek u trećem pokušaju, kada smo teška vrata pritisnuli snažno, odjednom se naglo otvoriše. Laknulo mi je. Ispred naših glava pojavila se paučina, kao da se u kriptu nije ulazilo sto ili dvjesto godina, a možda i više, rukama skidamo paučinu i polako, bojažljivo korak po korak spuštamo se niz stepenice koje vode kao u neki mračni, tajanstveni srednjovjekovni dvorac pun misterija i zagonetki.
Svjetla niotkud, struje nema, elektrifikacija još nije sprovedena i bojažljivo palimo svjetlo na svjetiljki da razaznamo put i ne skljokamo se svi niz stepenice, u provaliju. Moramo se pognuti jer je strop nizak, kao da je kripta građena za patuljke, a ne odrasle ljude, i tako sagnuti, s prigušenim svjetlom male svjetiljke, krećemo u životnu avanturu, pustolovinu otkrića najčuvanije tajne u povijesti postojanja grada Slavonskog Broda.
Gvardijan nam skreće pažnju da je fotografiranje i snimanje kripte strogo zabranjeno. Klimam glavom u znak odobravanja. Osobno, poštujem crkvene zakone i pravila. No, kad to kaže jedan komunjara, ateist i nevjernik, onda to baš i nije nešto pouzdano.
A onda opet rukom skidam paučinu ispred sebe, prašina pada sa zidova s kojih je otpala žbuka ili nikad nije ni bila, vide se samo stare cigle, ugođaj je mističan i tajanstven, nešto slično kao da se recimo nalazite u starom dijelu tvrđave Festung, ili podrumu nekog starog dvorca iz filmova strave i užasa, čekam kad će se pojaviti prvi mrtvački lijes, pomalo me i strah, igra sjene i mraka pridonosi toj čaroliji tihe jeze.
Točno iznad naših glava nalazi se sredina crkve, ja sam sad možda u ravni ispred glavnog oltara, a Sanja Nuhanović, voditeljica harmonikaškog orkestra Bella Panthy, vjerojatno ni ne sluti, dok ona dirigira svojim orkestrom i želi ugoditi crkvenim velikodostojnicima u franjevačkom samostanu za vrijeme glazbenog ljeta, da se točno ispod njezinih nogu nalazi carstvo mrtvaca koje se raduje njezinoj originalnoj izvedbi i da kosturi plešu u ritmu njezinog harmonikaškog bluesa.
Šala mala!
Baš kada smo se spustili niz stepenice i krenuli u prve labirinte i katakombe, gvardijanu je baš tada zazvonio mobitel, signal se nije čuo u podrumu, pa je morao izaći napolje, van iz kripte, po njegovom poniznom javljanju zaključio sam da ga je zvao netko iz visokih crkvenih krugova, vjerojatno neki biskup ili kardinal, tko li već, a ja sam tada šapnuo sam sebi u bradu:
-Daky, stara komunjaro, ovo je sada prava prilika!
I što sam učinio, iskoristio sam taj trenutak gvardijanove nepažnje, izvadio iz svoje torbe skriven mobitel i počeo mahnito i na brzinu škljocati i fotografirati i snimati sve što sam snimiti mogao.
Jebi ga! Komunjarama ne treba nikad vjerovati. Ne vjeruj komunistima ni kad darove nose. Znam, zlorabio sam gostoprimstvo i povjerenje gvardijana i nije mi zbog toga drago, pogazio sam zadanu riječ, ali moja želja da brodska javnost konačno, nakon tri stoljeća sazna pravu istinu, bila je jača od moje dane riječi. Pa tko će vjerovati mojoj priči? Nitko živ, ako ne donesem fotografije. Još će me proglasiti i nekim čudakom ili mi nadjenuti još i luđačku košulju.
Ne bi bilo prvi put.
Uostalom, zašto da jedan mrtvi kapital u našem gradu tri stoljeća čami u potpunom mraku, potpuno neiskorišten, kad može biti za naš grad od velike koristi za razvoj turizma, za opće dobro, za Brođane i društvo u cjelini. To su isto napravili od crkvenih katakombi u Rimu i Parisu, pa zašto onda ne bismo i mi u Brodu. I svuda oko nas, u Požegi, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Bakru, Senju, Varaždinskim Toplicama, Zadru, Osijeku…svuda su vrata kripti franjevačkih samostana otvorena za javnost, samo kod nas u Brodu ne.
Zašto?
Nailazim onda na jedan poduži hodnik, po mojoj slobodnoj procjeni kripta je nekih dvadesetak metara duga, a širine tri metra, zanimljivo, ne osjeti se baš nikakav neugodan zadah, kripta je prilično suha, i kao takva vrlo pogodna za preuređenje u jednu turističku atrakciju grada. Nužno je samo izvršiti elektrifikaciju i klimatizaciju kripte što bi se moglo učiniti vjerujem, bez većih financijskih izdataka.
Na zidovima nema vode, ni na plafonu ni na podu, nema niti bilo kakve vlage, sve je prilično suho i to je prvi i najvažniji signal koji govori da bi tako nešto bilo moguće napraviti.
Prvo što primjećujem je jedan zanimljiv natpis na jednoj niši: 9. Okt. 1781. P. FRANCISCUS KOVACSEVICH …
To je datum kada je pater Kovacsevich pokopan. Još su mi zanimljiviji natpisi ispod imena pokojnika; THOMAS GUOU 20. NOV. 1781. VINDOBONIAE.
On mi je nekako bio najzanimljiviji, nisam znao što to znači Vindoboniae, pa sam kasnije, kada sam došao kući, malo istraživao po internetu i došao do saznanja da je on Bečanin. Civil, a ne svećenik. Slikam se pokraj njega, za uspomenu. Thomas definitivno nije bio svećenik, nego malo bogatiji, ili puno bogat građanin iz visokog građanskog društva u Beču, koji je vjerojatno dobrom lovom podmazao svoju želju da bude pokopan u crkvenoj kripti. Bio je liječnik, vojni kirurg. Snimio sam još podosta fotografija, čak i neke otvorene niše u kojima nema nikoga. Još jedna velika tajna, misterija.
A gdje su mrtvaci?
Tada je otprilike gvardijan ponovo ušao u kriptu nakon obavljenog razgovora, a mi smo opet sakrili naše mobitele. Što smo fotkali, fotkali smo.
Hoću reći, na ukopu civila u crkvene kripte Katolička crkva je u to vrijeme u Hrvatskoj zarađivala velike novce, jer tu privilegiju da budu ukopani u crkvene katakombe imali su samo dobro stojeći, imućni i bogati građani. Poput Thomasa Guoua.
Crkva ih je nazivala „dobročiniteljima“.
No, ukop THOMASA GUOUA je još uvijek tada bilo po Zakonu, jer tek godinu dana poslije, 1782. god. hrvatsko-ugarski kralj Josip II izdaje carsku uredbu IMITAT, državni zakon i dekret s kojim se zabranjuje da Katolička crkva u buduće ukapa i civile i svećenike u crkvene kripte i groblja oko crkve. Svojim crkvenim reformama car JOSIP II navijestio je katoličkoj crkvi otvoreni rat, mada je i sam bio katolik.
No, budući da se radilo o ogromnim novcima koje su župe dobivale na ukopu bogatih građana, Katolička crkva okreće leđa caru i otvoreno krši njegov Zakon, a njegove pristaše naziva JOZEFINISTIMA, svojim neprijateljima, te i dalje nastavlja bogate građane nezakonito ukapati u kriptu. Tako je primjerice, konzervatorica Spomenka Vlahović istraživala dvije kripte iz Crkve Svetog Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama.
I tamo je otkrila da ispod crkve ne postoji samo jedna kripta, nego čak sedam kripti: tri za župnike, gradske vijećnike i predsjednike i četiri za bogate građane i djecu plemića. Na ovim zadnjim je crkva zarađivala najviše love, pogotovo na djeci plemića, u zlatu, srebru, dijamantima, bogatim imanjima koje su plemići prepisivali na vlasništvo crkve. Zamislite recimo, koliko je danas jedan tajkun, recimo Todorić ili Mamić, u stanju platiti crkvi da budu ukopani u crkvenu kriptu?
Takvi tajkuni postojali su i u prošlosti, samo se nisu tako zvali, nego velikoposjednici, feudalci ili plemići. Javila mi se Spomenka e-mailom i rekla mi je da je otkrila i prvu ženu ukopanu u kripti DOROTEJU MAIYKOVICH, također vrlo bogatu mecenu i donatoricu crkve. Još jedna, „dobročiniteljica!“
Imamo li mi svoju brodsku Doroteju Maiykevich? Imamo li i mi mumuficiranih pokojnika kao u Egiptu i egipatskim piramidama? Imamo li mi djecu plemića ili gradske vijećnike ukopane u niše kripte?
Mi to još uvijek ne znamo, jer danas smo vidjeli samo jednu kriptu. Iskustva konzervatorice Spomenke Vlahović govore da se ispod Katoličke crkve ne nalazi samo jedna kripta, nego puno više njih po cijeloj dužini i širini crkve. To je vrlo vjerojatno i kod nas slučaj, ali je naša kripta zazidana, sa svih strana, niše su također zazidane.
Ali, što se nalazi iza tih niša?
Vrlo vjerojatno druge katakombe i kripte o kojima ni sadašnji gvardijan nije upoznat da uopće i postoje. A zašto je to vrlo moguće i vrlo vjerojatno?
Zato što je nakon carskog zakona i dekreta IMITAT o zabrani ukopa civila u kripte, car slao svoje carske inspekcije po svim župama da provjere da li Katolička crkva sprovodi Zakon. I onda, da bi carskim inspekcijama crkva doskočila, da bi ih prevarili i obmanuli, onda su katakombe zazidavali, gradili nove, inspekciji bi pokazali jednu kriptu, a iza te kripte postojalo je još šest drugih kripti. Zazidanih i prezazidanih. U tajnosti. Da nastave i dalje zarađivati veliki novac na ukopu bogatih građana.
Tako je i kod nas napravljen novi ulaz u kriptu pokraj tornja, a stari ulaz u kriptu je bio u samoj crkvi. Za njega vjerojatno, nitko od današnjih franjevaca i ne zna. Da bi prevarili i obmanuli cara, zazidavalo se i prezidavalo na sve strane.
Velika je lova bila u pitanju.
Tako da vrlo moguće i vrlo vjerojatno, ni kod nas ispod crkve Presvetog Trojstva ovo nije jedna i jedina kripta. Da se napravi jedno ozbiljno arheološko istraživanje, probijanje niša i zidova kripte, vrlo vjerojatno bi se otkrile nove kripte, o kojima vrlo moguće ne znaju ništa ni sadašnji crkveni velikodostojnici u našem Franjevačkom samostanu.
Od 1766. godine, kada je kripta izgrađena, u nju se ukapalo sve do 1867. godine kada je Hrvatska vlada u Zagrebu donijela Zakon o zabrani ukopa i civila i svećenika u crkvene kripte i katakombe. Taj Zakon je Katolička crkva poštovala i tada se stalo s ukopom u kripte. Ali, Crkva nije poštovala carski zakon Josipa II.
Dakle, ukapalo se u kripte punih 101 godinu. I nemoguće je da postoje samo 33 niše koliko sam ih prebrojao u kripti. Sadašnji gvardijan fra Klaudio Mihovanović i sadašnji crkveni velikodostojnici, za neke nezakonite i nečasne radnje Katoličke crkve u prošlosti nisu sigurno odgovorni. Vrlo vjerojatno i vrlo izgledno, da po uzoru na crkvu Sv. Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama, imamo i mi također šest ili sedam kripti. Drugim riječima, vrlo vjerojatno da i mi u Brodu imamo jedno pravo, neprocjenjivo kulturno-sakralno blago, jedan ogroman, veliki i potencijalni dragulj za razvoj i unaprjeđenje turizma u našem gradu. U ovoj teškoj socijalnoj i gospodarskoj situaciji, mišljenja sam da bi Crkva trebala dati svoj obol, biti u službi grada i Brođana i društva u cjelini, pomoći svojim doprinosom koliko se može pomoći. A može se, ako se želi. Zašto da jedan mrtvi kapital čami u mraku tri stoljeća neiskorišten, a može biti od velike koristi gradu i Brođanima. Mišljena sam da bi ovo bila ne samo zanimljiva lokalna turistička atrakcija grada, nego vjerujem i turistička atrakcija od nacionalnog i svjetskog značaja. Treba samo razgovarati. Danas nam svima fali i nedostaje kultura dijaloga.
Tema je nedvojbeno višestruko osjetljiva i filozofski i kršćanski i etički i moralno. No, primjećujem da se s gvardijanom fra Klaudiom Milohanovićem može kulturno i civilizacijski, na jednom zavidnom intelektualnom nivou i razgovarati i polemizirati i pregovarati. A da li se može s našim gradskim političarima??? Svi reže jedni na druge, posvađani su svi po političkoj i ideološkoj osnovi, svi su neprijatelji, svi sumnjivi, nitko nam ne valja, grad nam je podijeljen na dvije jake političke opcije koje se stalno glođu i prepucavaju i u takvoj atmosferi teško narušenih međuljudskih odnosa, teško je napraviti bilo što dobro i korisno za naš grad. No, ja sam dijete ovih ulica, rođen i odgojen u ovome gradu, pokraj Crnog križa, ovo je moj grad, ovo su moje ulice i želim mu pomoći.
I kao što kaže Antun Starčević, bilježim se sa štovanjem!
