Raskid arbitražnog sporazuma sa Slovenijom: Hrvatska je nauspješna, u jedva silazećoj mjeri i retgrogradna zemlja, a svi gabariti te neuspješnosti usvojeni su sveopćim hrvatskim konsenzusom.
Silna, gotovo dječja radost preplavila je Hrvatsku nakon što je postignut konsenzus svih političkih stranaka, u koji su se onda spremno ugurali i svi ostali, o raskidu arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Zadovoljstvo je toliko da gotovo nitko ne može odoljeti a da javno ne poželi da i u ostalim stvarima bude ovakvog bratskog jedinstva. Možda ne baš u duhu parole "Samo sloga Hrvate spašava" – to bi, hm, ipak bilo malo previše – ali, da ne cjepidlačimo, tu negdje. Naravno, nije prvi put da gledamo ovakve scene sveopćeg grljenja i dobro se zna da tu uvijek ima političkog teatra.
Evo, uzmimo Tomislava Karamarka. I on je, kao i svi, navukao masku oduševljenja ovim antiarbitrarnim konsenzusom, iako u sebi sigurno kuha, a ako bi čovjek malo naćulio uši sigurno bi čuo i škrgutanje sjekutića. Jer, jasno je da je afera Pirangate nastala ako ne u cijelosti, ono sigurno bitnim dijelom, u režiji vlade Zorana Milanovića. Ona je očito procijenila da Hrvatska i bez slovenskih igara ispod stola gubi ovaj arbitražni spor, pa da bi izbjegla da joj objava presude koja će se praktički poklopiti s hrvatskim parlamentarnim izborima pokvari izborne izglede, odlučila se kreativno uplesti u sudbinu.
I tako su se baš sada pojavili snimci amaterski traljavih slovenskih dužnosnika kako muljaju oko arbitraže, iako svi znaju, zna i Karamarko, da su te muljaže, a to znači i snimke, stare više od pola godine. Ali, što on na to može reći kada je u režijskom stolcu u kojem je sada SDP dugo sjedio i njegov HDZ i isto ovako, još i gore, inscenirao hrvatsko-slovenska granična čerupanja. Ne mogu ništa ni druge, manje političke stranke, jer su u ovakvim konsenzualnim zborovanjima u pravilu igrale ulogu poslušne pješadije koja je marširala kada i gdje joj se kaže.
Manje političke stranke u ovakvim konsenzualnim zborovanjima u pravilu igraju ulogu poslušne pješadije koja maršira kada i gdje joj se kaže. (Foto: Denis Cerić, Hina)
A ne može ništa ni ukupna hrvatska javnost, čija je uloga bivala još mizernija, jer se svodila na živu prostirku preko koje su se ti marševi obavljali. Ovo posljednje nije lako čuti, jer nitko, a ovdje je riječ o cijelom narodu, ne voli da mu se kaže da je obično tijesto u rukama političara koji ga mijese kako im padne na pamet. Pa ipak je tako, jer u suprotnom ne bi stajala još jedna teza za koju držim da također neosporno stoji. Hrvatska je neuspješna, u jedva silazećoj mjeri i retgrogradna zemlja, a svi gabariti te neuspješnosti usvojeni su sveopćim hrvatskim konsenzusom.
Postignut je između glavnih vladajućih i opozicijskih stranaka, a onda mu se pridružio, nerijetko gurkajući ove da to dignu i stepenicu-dvije više, i hrvatski politički narod. Konsenzus je postignut na čitavom nizu pitanja, a ovdje ću se zadržati samo na dva, hajde neka bude dva i pol. To je opće slaganje da Hrvatska nakon osamostaljenja bude kapitalistička zemlja, što se može razumjeti nakon pada komunizma. Ali, konsenzus je ostao i nakon što se kroz privatizaciju, a to je bilo praktički odmah, pokazalo da će to biti predatorski kapitalizam, kojeg od najgoreg izrabljivačkog tipa spašava samo nikada sasvim zatrto nasljeđe samoupravnog socijalizma.
Zašto mislim da je konsenzus ostao? Pa to proizlazi jedan kroz jedan iz činjenice da je ova predatorska tvorevina postala u međuvremenu masovno omražena, kočijaški psuje na nju tko se sjeti, ali to je samo vanjski emocionalni sloj u kolektivnoj psihologiji. Ni dva i pol desetljeća nakon njenog instaliranja još se nije pojavila ozbiljna opozicija takvom kapitalizmu, čak ni u smislu kakve-takve korekcije, a kamoli traženja nekog alternativnog političko-ekonomskog modela. Ukratko, što smo početkom devedesetih izabrali, to i sada imamo, i, da parafraziram jednu poznatu rečenicu, veći su izgledi da propadne svijet nego ovo hrvatsko kapitalističko nedonošče.
Drugi konsenzus postignut je oko toga da Hrvatska bude etnički monolitna zemlja, štoviše jedna od najmonolitnijih u Evropi. I oko toga je postignuto nikada razvrgnuto jedinstvo, istina više prešutno nego izrijekom, između desne vlasti i nominalno lijeve opozicije, u što se onda spremno ugradio i narod, puk, opet drukajući da toga bude prije više nego manje od dogovorenog. Posljedica je da je bez ikakvog unutrašnjeg propitivanja iz zemlje otpremljena, da upotrijebim najblaži izraz, vitalna većina srpskog stanovništva, što u hrvatskoj kolektivnoj naraciji protumačeno otprilike tako da su dobili što su zaslužili.
Nitko se pritom ne pita jesu li i Hrvati dobili što su zaslužili, jer masovni odlazak Srba nije se mogao dogoditi bez regeneriranja ustašoidnih resentimana iz Drugog svjetskog rata. A to je mnogo gore od većine drugih evropskih zemalja gdje neofašisti uglavnom izrastaju na podlozi socijalnih frustracija, a ne, kao ovi naši, na ramenima propalih nacističkih režima. Eto, nije konsenzus, kako se naivno misli, samo štit od vanjskih neprijatelja (u ovom slučaju Srba). To je često samoodabrano pravo da se pravi jednako lošu, čak i goru državu od one koju bi nam taj neprijatelj nametnuo.
Zato pustimo priče o zbijanju glava. Jedino oko čega je to zbijanje razumno je hrvatski Ustav, s tim da ni on nije sveto pismo u kojem svako slovo mora ostati. A sve ostalo, prema dosadašnjem iskustvu, obična je konsenzualna septička jama iz koje je uvijek dolazilo samo zlo i hrđa, nikada ništa dobro. To, uostalom jasno proizlazi iz činjenice da su se vlast i opozicija i bez konsenzualnog paktiranja slagale manje-više oko svih ključnih pitanja za ovu zemlju. A kada bi se još konsenzusom kao trajnim stanjem odrekle toga da jedna drugu kontroliraju, sve bi najkraćim geometrijskim putem otišlo dođavola. Eto, to valja imati na umu kada se govori o raspletu afere Pirangate.
Naravno da Hrvatska mora reagirati na muljanja Ljubljane oko arbitraže. Ali, kada vidiš o kako beznačajnom graničnom sporu je riječ, kao što su beznačajni i oni sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom – ali su zato značajne posljedice, o čemu govori bijeg američkih i austrijskih naftaša s južnog Jadrana – jasno je da bi zrele diplomacije to riješile lijevom rukom i u tišini. A ne bi oko toga pravile, kao kod nas, konsenzualne derneke, u kojima se od građana očekuje da budu gluplji od piranskih cipala i dunavskih somova. Što oni, veselo plješćući rukicama, i ispunjavaju.
h-alter
