O izjavi Miroslava Škore da će, ako postane predsjednik, "vratiti državu narodu".




Mnogo se u posljednje vrijeme piše o izjavi Miroslava Škore da će, ako postane predsjednik države, "vratiti državu narodu". Problem je u tome što država kao moderni oblik političke zajednice nikad nije pripadala narodu pa bi vraćanje države narodu bilo proturječje. Zbog čega država nikad nije pripadala narodu postoje razlozi, a temeljni je taj da bi u tom slučaju nestalo države te bi bio uspostavljen totalitarizam.

Škorinu izjavu, dakako, ne treba preuveličavati i od nje praviti skandal jer on je, kao i mnogi, koristi kao retoričku figuru kojih je politika prepuna. Međutim, konsekvencije ideje po kojoj bi država pripadala narodu daleko su pogubnije, pa nam ova izjava služi za upozorenje egzistencijalno korisno za svaki budući pokušaj podržavljenja naroda.

Država nastaje kako bi pojedinca spasila od naroda

Iako se u povijesti razumijevanja nastanka države i nacije mogu pronaći mnoge teorije, od onih kako smo država "svi mi" (republikanska teorija) do onih kako je država političko tijelo izdvojeno od "svih nas", odnosno vlada (liberalna teorija), odlučno je to da je na određenome stupnju razvoja ljudske svijesti prevladalo mišljenje da narod (društvo, politička zajednica) sam unutar sebe ne može osigurati mir, stabilnost, sigurnost i pravdu te da mora postojati vlast koja, izmještena postrani, jamči navedene vrijednosti upravo nasuprot svih onih koji bi ih htjeli narušiti.

Ta je vlast država. Stoga je svrha države da zaštiti pojedinca od premoćne narodne većine koja bi, primjerice, mogla htjeti ugroziti prava političkih, nacionalnih, vjerskih, rodnih, seksualnih i drugih manjina. Dakle, ako bi država pripala narodu, odnosno istoj toj većini, onda više ne bi bilo mehanizma koji bi pojedinca sačuvao od naroda. Značilo bi to narušavanje same logike države jer su na nju prenesene ovlasti od istog tog naroda (građana, državljana) kako bi država djelovala umjesto njih, a vraćanje tih ovlasti značilo bi ujedno i apel za ukidanjem države i svih prava koja ona jamči.

Prema teoriji društvenog ugovora nije narod, a ni građani, stvorio državu, nego ova njih, jer oni prije nje kao političko tijelo ne postoje. Aktom društvenog ugovora stvorena je država koja narod (kao etniju) pretvara u politički pojam (nacija) te omogućuje razvoj pluralnoga građanskog društva koje stoji nasuprot njoj. Dakako, treba biti oprezan jer, s druge strane, pojedincu nema jamstva ni od države koja se može, povijest je pokazala, prometnuti u vlastitu suprotnost, pa je upravo narod ili njegov dio taj koji predvodi revoluciju protiv nasilne državne vlasti.

Treba li onda vratiti vojsku, policiju i sudove narodu

Država je, ne treba imati iluziju, nastala kao policija, kao akt suverena koji je centralizacijom ovlasti i sredstava monopolizirao vlast, upravo kako ne bi bilo više vojski, policija i sudova na istome teritoriju, a kasnije, posljedicom demokratskog razvoja, uvedene su restrikcije državne vlasti putem njezine trodiobe i što većega jamčenja prava i sloboda pojedinca. Vratiti državu narodu značilo bi narodu (kao heterogenom tijelu) vratiti vojsku, policiju i sudove, a ishod takvoga postupka izgledao bi upravo onako kako je povijest pokazala.

Država je jedina brana od totalitarizma

Iako mnogi totalitarizam, posve pogrešno, tumače s državne strane, riječ je o režimu koji nastaje ukidanjem države kao nužne razdvojenosti države (kao tijela) i društva, kao što se dogodilo u nacističkoj Njemačkoj i SSSR-u. Stoga je, i dalje najuvjerljivije, Hannah Arendt pokazala da totalitarizam nastaje kada društvo (narod; iako su to različiti pojmovi) "proguta državu" pa je društvo (narod), a ne država, totalitarno.

Time je sintagma "totalitarna država" (kako to često krivo nazivaju) proturječje. Ne postoji totalitarna država jer upravo ona kao brana između sebe i društva putem stabilnih ustava i zakona štiti od provale naroda na vlast te jamči slobodu pojedinca od naroda kojem pripada. Nije problem totalitarizma u broju žrtava koje je uzrokovao, nego u pogrešnoj legitimnosti naroda da je važniji od pojedinca.

Kao što ni država ne postoji bez naroda u političkome smislu (nacija), tako ni narod ne postoji bez pojedinca. Kada bi država pripala narodu, ne samo da ne bi više bilo države, ne bi bilo ni naroda koji bi tim aktom ujedno bio vraćen u pleme, pa je "vraćanje države narodu" vraćanje naroda plemenu.

Narodni vođa totalitarna je pozicija

Ako bi narod imao neposrednu vlast, onda je jasno kako su izlišni ustav i zakoni te sva državna tijela i organi te jedino što je potrebno jest vođa. Često se pogrešno piše kako su Hitler i Staljin bili diktatori ili tirani, no u totalitarizmu tih kategorija nema jer ondje opstoji vođa. U čemu je urazlika?

Tiranija je protupravna uzurpacija vlasti, a ni jedan od njih nije uzurpirao vlast jer su legitimno i legalno izabrani prema postojećem sustavu. Diktatura se često koristi kao pojačivač za nametanje volje, no ona je legalno određena vlast diktatora na određeno razdoblje, što nije bilo slučaj ni u jednog od navedenih.

Ključan je vođa. Dok se tiranin i diktator shvaćaju kao narodu izvanjska i "nametnuta" vlast, kao netko tko je od njih udaljen i tlači ih svakodnevno, vođa je poistovjećen upravo s narodom jer je on "dio nas". U jednome govoru Hitler mahnito viče: "Sve što vi jeste, jeste samo kroz mene, i sve što ja jesam, jesam samo kroz vas".

Totalitarni vođa nije neprijatelj naroda, kao što su diktator i tiranin, on je njegova emanacija i utjelovljenje. Bez ikakve ljubavi prema državi, nego uz suspektnu opreznost, ipak trebamo osvijestiti da svako prepuštanje države, kao političkog tijela, narodu, društvu, masi – znači siguran put onamo gdje, na ovome stupnju civilizacijskih dosega, ne bismo htjeli ponovno dospjeti.




Autor ovog teksta doc. dr. sc. Goran Sunajko filozof je i politolog, naslovni docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i enciklopedist u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Između ostaloga objavio je knjige Estetika ružnoga (2018), Metafizika i suverenost (2015) te je urednik knjiga Rat i mir (2017) i Karl Marx: zbornik povodom dvjestote obljetnice rođenja (2018).

h-alter