„Dragi prijatelji, mornari, kapetani duge plovidbe, lavice i lavovi, idemo po pobjedu. Izađimo i borimo se, znamo da ima mjesta samo za jednu vladu, a to smo mi... SDP, srce dobrih promjena, stranka domoljuba" – razgalamio se vođa parazitskoga zdruga s Iblerova trga, na „motivacijskom skupu" u zagrebačkom Domu sportova, izazvavši frenetično skandiranje "Hrvatska, Hrvatska!"
U govoru sastavljenom po receptu balkanske musake: red bljutava krumpira – red bilo čega, „premijer" na zalasku istresao je vrećetinu općih mjesta populističke bunike, uz uobičajeno kategorijsko švindlanje bez smisla i koncepta, raskrečivši se između izjalovljenih obećanja iz nebuloznoga Plana 21 (primjerice, o preustroju područne i mjesne samouprave – o kojem naprasno „treba vrlo pažljivo razgovarati") i domoljublja u kontekstu koga "smisao stranke ne može biti grabež za vlast, za pustošenje javnih poduzeća". I, da završim s osvrtom na izvještaj s toga morbidnog teferiča, „nešto više od 4000 okupljenih članova Milanovićev je govor često prekidalo pljeskom i klicanjem, a predsjednika stranke oduševljeno su dočekali i na ulazu u dvoranu. S obzirom da je euforična atmosfera rijetka pojava na SDP-ovim skupovima, Milanović im je uzvratio rekavši kako mu je ovo najsretniji dan u političkoj karijeri... da takvo nešto dosad nije doživio".Analitičar s imalo politološkog instrumentarija pod noktima u fenomenologiji tog događanja članstva lako će prepoznati tri ključne karakteristike klijentelističkih pokreta: pjevanje pored noćnoga groblja – kad se u strahu dernja zarad samoohrabrenja; utjecanje kultu vođe, jer je zasrao dotle da ga treba spašavati od njega samog (eda bi se sačuvala vlastita parazitska sinekura u njegovoj sjeni); te – treće i najpogubnije – odbacivanje svakoga vrijednosno-programskog opredjeljenja u slavu gologa, ispraznog i šupljeg nacionalizma, ne bi li ga se nekako otelo konkurentskoj naplavini. Iskreno, pročitao sam nekoliko novinskih izvještaja s rečenog derneka tražeći između redaka slogan čadoraša iz Savske 66 „100% za Hrvatsku" – nisam ga našao izrijekom citiranog, ali mu je klicanje okupljenih pripadnika sljedbe u osnovi identično! Hrvatska, Hrvatska!... 100% i koji kurac potom?!
Nedvojbeno, u ozračju stvorenom jalovom i razorno štetnom drčnošću u odnosima s Beogradom, kartonski lik iz Banskih dvora ocijenio je da mu treba radikalna galvanizacija pastve po notorno nacionalističkom scenariju – prema bi mu i svaki amater u stvarima političkog marketinga mogao otkriti da nikamo neće stići podilaženjem biračkom tijelu klerofašističke falange, koja je nacionalno uzurpirala plazeći za stigmom natpokojnoga pod kosim granitom. Uostalom, je li se to posrećilo Mr. Squidu? Koliko je glasova pridobio, a koliko izgubio ljigavim podilaženjem kriptoustaškom šljamu? Ali, u glavi dripca koji nije zaradio zrno soli u kruhu u nekoj relevantnoj profesiji, opstaje čudovišna zamisao da će se održati u sedlu prkoseći desničarima njihovim mantrama, pa bi čas krstio novi zagrebački aerodrom (u stranom vlasništvu!), a čas povijesni gornjogradski trg, imenom ratnog zločinca i ništarije koja je duboko unesrećila ovu turobnu zemlju.
Postoji samo jedan zajednički nazivnik za takvo histerično ponašanje u stisci: paranoja. Djelovanje u strahu od gubitka povlastica, osobito ako takvo beznađe spopadne osobu koja – izgubi li državnu klijentelističku sisu – može ravno pred pučku kuhinju. Jer, tko bi zaposlio – i na kojim odgovornim dužnostima – histerika koji se ne snalazi ni pred najbanalnijim izazovima, koji pada s oklopnog transportera, nikad nije čuo ni za riječ empatija i nema pojma kamo li ga transportiraju državnim helikopterom?
Nažalost, takav arogantni diletant danas je oklopnjak za kojim se tiska – u strahu od brisanog prostora – cijela naplavina krpelja i grinja, metilja i probisvijeta, išteći u novom mandatu izglede za opstanak uz proračunsku kopanju. U tom je smislu naziv skupa u Domu sportova savršeno pogođen: motivirajmo se – energizirajmo se – da bismo ostali na vlasti, jer smo inače najebali! A, budući da nemamo niti jednoga realnog pokazatelja uspješnosti, hajd'mo se nadmetati s „opozicijom" u patriotizmu. Silujmo Hrvatsku, može ona to podnijeti – zar ne trpi teror bitangi i pljačkaša već 25 godina? Pa još nij' propala...
Često sam citirao znamenitu rečenicu Zvonimira Berkovića, koji je – u svojim nezaboravnim kolumnama – pred (neke) izbore devedesetih godina poručio „Izađite na izbore, makar sa čvrsto stisnutim nosom!" Drugim riječima, pregrizite, opredijelite se za manje zlo. Nažalost, Hrvati nikada nisu marili za riječi svojih vrhunskih intelektualaca... i nažalost „na kvadrat", sumnjam da bi taj sjajni i svestrani umjetnik danas ponovio svoju lucidnu misao, jer nitko trezven ne može tako stisnuti nos da mu gnjilo-oportunistička demagogija iz Doma sportova ne zasmrdi do apstinentskoga neba!
