Politička mudrost koju pokazuje Sirija i odlučnost naroda ove zemlje da se okonča rat su epski i bit će upisani u povijest kao jedan od najsvjetlijih primjera otpora zločinačkoj agresiji koju su protiv arapske zemlje pokrenule najmoćnije i najbogatije zemlje Zapada, Perzijskog zaljeva, Turska i Izrael.

Sirijski narod trpi jedan od najvećih ratova u modernoj povijesti koji traje gotovo osam godina. To je rat kojeg mediji i zapadni političari često pogrešno opisuju kao “građanski rat” ili “sirijsko proljeće”, što su samo neki od pojmova za opisati rat koji je po svojoj prirodi  intervencionistički i za cilj ima svrgavanje legitimne vlade pomoću plaćeničkih skupina.

Dakle, nikako ne možemo govoriti o “građanskom ratu”. Ništa novo na horizontu, jer su tu praksu desetljećima jednako prakticirale bivše kolonijalne sile, kao i današnje neokolonijalističke države, od Latinske Amerike i Afrike do Bliskog istoka i istočne Europe.

Sirija se sa svojim narodom i vojskom suprotstavljala i suprotstavlja onome što je vrlo malo naroda uspjelo izdržati, a da nisu bili slomljeni ili potpuno uništeni. To nije građanski rat i nikada nije bio. Moglo je i biti protesta, legitimnih, kao što je bilo više nego dovoljno razloga za izlazak na ulicu. Sirija je prolazila mjere “liberalizacije”, nezaposlenost, a korupcija je prodrla u sve pore društva. Ali to nisu bili prosvjedi kao što je pobuna “Žutih prsluka” protiv ultraliberalnog Macrona u Francuskoj ili neumorni prosvjedi umirovljenika u Španjolskoj ili Grčkoj.

Protestiranje je jedna stvar, pa čak i borba protiv sustava, a sasvim drugo su  snajperisti na ulicama koji pucaju na demonstrante i policiju, a onda za nekoliko mjeseci vidite ručne bacače, čak i tenkove i projektile kao što smo 2011. vidjeli u Siriji, a za to je bila neophodna pomoć vanjskih agenata i sila.


Sirija 1.1.2017.

FOTO: Sirija, situaciona mapa 1.1.2017.




I potpuno je pogrešno misliti da se “to događa zato što u tim zemljama ima puno kaosa i zločina”. Na primjer, u Siriji je stopa kriminala i delinkvencije bila niža nego u mnogim europskim zemljama, a Damask je prije ovog “mini svjetskog rata” bio je jedan od najsigurnijih gradova na svijetu. Za usporedbu, moramo također naglasiti da su ove niske stope kriminala i društvenih sukoba zabilježene u izrazito multikonfesionalnom i multietničkom društvu, koje je primalo milijune izbjeglica i prognanika u tom području – Palestinaca, Kurda, Iračana, Libanonaca i svih koji su tražili mjesto za život u miru.

Vraćajući se na trenutnu situaciju u Siriji, jedan od najvažnijih nedavnih događaja je najava predsjednika Trumpa da će povući svoje trupe iz zemlje. Ne bez razloga mnogi sumnjaju da će zaista povući regularne trupe, ali  će poslati plaćenike i ubojice poput onih iz privatne vojne tvrtke Blackwater. Američke postrojbe u arapskoj zemlji su ionako ilegalne, kao što su ilegalne i francuske, turske, talijanske ili britanske specijalne postrojbe raspoređene na sirijskom teritoriju. Te su snage tamo bez sirijskog pristanka, u nekim slučajevima čak bez odobrenja svog parlamenta, a što je najvažnije, tamo su bez odobrenja i bilo kakvog međunarodnog mandata, što je tipično za invazije i kolonijalno ponašanje. Da ne spominjemo da je veliki dio zapadne “ljevice”, zajedno s najreakcionarnijom desnicom, urlao do neba zbog Trumpovog povlačenja vojnika i zajedno su ustali sa sloganom kao što je “DontAbandon”, daleko od univerzalnog slogana “GoHome”.

Postoji i zabrinutost zbog toga što će se dogoditi s kurdskim stanovništvom i zbog prijetnje Turske da će slomiti Sirijske demokratske snage (SDF) koje podupiru SAD, Francuska, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Velika Britanija. Ovaj strah je opravdan, jer je poznato kako Erdogan gori od želje da ponovno stvori odavno mrtvo Osmansko carstvo. Ono što je još čudnije je što zapadna ljevica i desnica zaboravljaju ključnu ulogu koju je Turska imala u smrti i totalnom uništenju sirijskog naroda, što je bilo moguće samo zato što je sve činila kao NATO partner. Zato nikada ne treba zaboraviti, a to Moskva i Teheran dobro znaju, da ako Trump želi Tursku, ne treba mu 30 bombardera ili da razori Ankaru, kada to može učiniti običnim telefonskim pozivom iz Washingtona.

Turska, Francuska, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo su bili neophodni akteri ovog divljeg rata i pomagači i zagovornici svih skupina koje su se borile protiv struktura sirijske države i njezinog naroda. Ali doslovno svih, počevši od takozvanih umjerenih sirijskih pobunjenika ili Slobodne sirijske vojske, sirijske Al-Qaede, koljača skupine Noureddin Al-Zenki, koja se “proslavila”  odrubljivanjem glava djece do kurdsko-arapskih “Sirijskih demokratskih snaga”.  Iza svih tih skupina je uvijek bio NATO.

Ali tko je danas njihov partner, sutra može biti odbačen bez ikakvog opravdanja, što se upravo događa sirijskim Kurdima.

Kao što smo već rekli, postoji mnogo primjera u kojima se može vidjeti beskrupulozna praksa, koja uključuje uporabu različitih agenata, čak i ako su ideološke matrica svake od skupina dijametralno suprotna. Na primjer, imali smo brigadu Hamza koja se borila zajedno s kurdskim snagama, ali je opet promijenila stranu i sada prijeti da će slomiti kurdske YPG snage, iako je i jedne i druge financiralo i naoružao Pentagon, a sada Turska. Uzmimo primjer arapske militante brigade Al Thuwar, koji su dio konglomerata kurdsko-arapske koalicije koju je Bijela kuća stvorila krajem 2015. Kasnije je stotnine militanata ove brigade napustilo Kurde i pridružilo se proturskim islamističkim milicijama, kako bi se borili protiv kurdskih milicija u invaziji na Afrin.

Uniforme se mijenjaju ovisno o tome tko i koliko plaća, što je normalno kada imate posla s plaćenicima iz cijelog svijeta. Zbog toga je umjerena sirijska opozicija sastavljena od tisuća stranih boraca – Libijaca, Uzbeka, Čečena, kineskih Ujgura, Saudijaca, Francuza, Španjolaca, Šveđana ili Tadžika. Prema obavještajnim izvješćima, Sirija je bila mjesto gdje su se došli boriti militanti i plaćenici iz najmanje 80 država svijeta.

Turska je od vitalnog značaja za SAD


Turska vojska

Američke trupe nikada neće napustiti zemlju kao što je Turska zbog kurdskih milicija. Turska je od vitalnog značaja za SAD, a baza u Incirlik, koju NATO koristi na turskom tlu, vrijedi više od tisuće mrtvih ili stotine tisuća raseljenih. Kao što je glasnogovornik Bijele kuće prije nekoliko dana rekao, “ovo nije ništa osobno i američki interesi imaju prednost iznad sveg ostalog”. Kratko i jasno.

Zato je šokantno što Zapad moli da nastavak okupacije sirijskog teritorija nastave NATO vojnici drugog počasnog člana iste organizacije, Turske, ključne zemlje u Sjevernoatlantskom savezu i četvrte vojske u organizaciji, povijesno poznate po razaranjima i masovnim ubojstvima.

Ali mentalna dezorijentacija nije primjetna samo na Zapadu. Svi politički akteri vuku neobične poteze u ovom ludom ratu, a kurdske snage su im bile sluge dugo vremena. Kurdi su uložili sve na suradnju s Washingtonom, iako su duboko u sebi znali da su agende jednih i drugih dugoročno nespojive. Ipak, vojno o političko vodstvo sirijskih Kurda je sva jaja stavilo u NATO košaru. Svi su znali što će se dogoditi, ali nisu mislili da će se to dogoditi tako brzo, što je bio vrlo težak udarac. Panika među stanovništvom je vidljiva golim okom, ali strahuju i mnogi kurdski borci, koji vide da vojni i politički vrh vodi brigu samo o vlastitim interesima, a ne o općem dobru. Sve to je već viđeno, i nije prvi put.

Ne samo da je američki CentCom dao dobar uvid u vitalna područja za gušenje sirijskog naroda, a Kurdi su osvojili sva obradiva područja i čak su uspjeli uspostaviti kontrolu nad vodnim resursima zemlje, kada su im američki rendžeri pomogli da prije sirijske vojske zauzmu branu Taqba na Eufratu.

Sve je to prošlost. I premda će trebati vremena da neke rane zacijeljele, sirijski narod gledaju naprijed i može oprostiti i pomiriti se s Kurdima, jer rezultat rata nije onakav kako su željeli njegovi vanjski sponzori. Već je bilo nekoliko pokušaja dogovora između Damaska i kurdskih snaga i lokalnih Arapa na sjeveru zemlje. Iako konačni dogovor još nije postignut, odlazak američkih trupa je zlatna prilika da se ojača unutarsirijski dijalog i udruže snage da se zaustavi turska invazija, koju bi na terenu vodile različite islamističke ekstremističke skupine.

To nije lak zadatak, jer su vodstvo i elita kurdske Stranke demokratske unije (PYD) i takozvanih “Sirijskih demokratskih snaga” također su podijeljeni. Dok kurdske militante Zapada poziva da izdrže i pruža im podršku, dio ih moli pomoć iz Damaska i njegovih saveznika u borbi protiv Turske i njenih milicija.

I dok Kurdi na zapadu, u području Manbija, traže zaštitu od Damaska, oni na istoku utvrđuju svoje položaje na naftnim i plinskim bušotinama i spremni su se boriti protiv sirijske vojske. To je stvarno tužno, ali ni ovaj slučaj nije iznimka. Kolonijalističke i imperijalističke sile poput Sjedinjenih Država su stručnjaci u stvaranju podjela i uništavanju, scenarij kojeg su razradili do savršenstva. Još jedan primjer koji to dokazuje je odlazak izaslanstva stranke PYD u Pariz, gdje su zamolili francusku vladu da ih obrani stvaranjem zone zabrane leta, i to od napada druge NATO članice – Turske. To su učinili prije nego što su poslali izaslanstvo u Damask i istovremeno još jednu delegaciju u Moskvu. Vidjet ćemo što će se dogoditi, ali se čini da je Pariz zadnja postaja gdje su trebali tražiti pomoć.


Sirija 1.1.2019.

FOTO: Sirija, situaciona mapa 1.1.2019.




Za nas koji slijedimo rat i blisko i suosjećamo i divimo se ogromnoj žrtvi i otporu sirijskog naroda, jedini način da se zaustavi divovska NATO mašinerija i njegovi planovi za Bliski istok i svijet općenito bi bio dogovor između sirijske vlade i Kurda i Arapa na sjeveru zemlje.

Izvori u sirijskoj vladi su istaknuli da i dalje čvrsto ostaju pri stavu da će zaustaviti tursku invaziju, a ako ih to dovede do borbe protiv drugih osvajača, kao što su Francuzi ili Amerikanci, oni će se boriti.

Međutim, čini se da se situacija razvija u pozitivnom smjeru. Sirijska vojska je ušla u područje Manbija, te u područja Tal Rifa i Al-Arime. Kurdske snage su vladinim trupama predale sve kontrolne punktove i završava se dogovor oko detalja za ulazak kurdskih postrojbi i asimilaciju boraca koji se žele pridružiti sirijskoj vojsci, dok se posebni pregovori vodi s onima koji i dalje žele ostati “Sirijske demokratske snage”. U svakom slučaju, to bi bila kooperativna obrana, ali najveći problem je što na sjeveru još uvijek ima američkih i francuskih vojnika, a na periferiji ima i Turaka, koje su SAD ranije, na insistiranje Ankare,b pozvale na zajedničke patrole.

Sirijski predsjednik je prije nekoliko mjeseci rekao: “Oslobodit ćemo svaki centimetar našeg teritorija, svaki centimetar.”

Turska je  pokreta sirijskih vojnika prema Manbiju mobilizirala je svoje plaćenike iz suprotstavljenog tabora i vlastite trupe, te poslala oklopna vozila i tenkove u sirijski teritorij okupiran ranije u operaciji “Štit Eufrata”.

Međutim, nakon odlaska visoke turske delegacije u Moskvu je više nego primjetno da sirijska vojska neće morati odbijati napad turskih plaćenika, iako je njima, nakon odlaska američkih trupa, cilj je bio od Kurda preuzeti kontrolu nad granicama sirijske države, ali i vodnim, poljoprivrednim i plinovodnim resursima, koje na sjeveroistoku zemlje još uvijek drže NATO snage i njima odane lokalne milicije.

Sve bi se to moglo dogoditi, ako vanjski akteri novim potezima ili novom strategijom pokušaju produljiti patnje i krvoprolića sirijskog naroda.

S druge strane na jugu, Izrael je opet projektilima nedavno napadao položaje sirijske vojske u predgrađu Damaska. Napad je proveden pod izgovorom legitimnog napada na Hezbollaha i kao pokušaja atentata na neimenovanog stratega iranske vojske. Nije poznato tko bi to mogao biti, ali Izrael ne krije da godinama pokušava ubiti jednog od najboljih vojnih stratega i ključnog čovjeka za poraz terorista “Islamske države”, generala Qassema Suleimanija.

Do sada nije bilo službenog odgovora, ali su iz Sirije potvrdili kako je to izraelska propaganda i nema nikakvih iranskih generala u bazama oko Damaska i da tamo sigurno na godišnji odmor nije došao general Suleimani osobno. Od posljedica izraelskog napada su ranjena tri sirijska vojnika, a naknadno je potvrđeno da je poginuo i mladi poručnik Gabriel Ali Raya.

Do sada nije bilo sirijskog ili libanonskog ili iranskog odgovora, jer su se te snage uvijek ograničavale na obranu i odbijanje izraelskih napada. Nema smisla to što Izrael tvrdi, ali je razumljivo da Netanyahu pokušava rasplamsati sukob, budući da mu se zbog brojnih optužbi za korupciju steže omča oko vrata. Nedavno je njegova vlada pala, nakon raketnog odgovora Palestinaca koji ga je natjerao da pristane na prekid vatre s Hamasom i raspiše prijevremene izbore. Izrael očito više ne može biti siledžija bliskoistočnom dvorištu, što dužnosnike u Tel Avivu čini vrlo nervoznima.

Iran nastavlja pomagati Siriji




Fajr-5

FOTO: Fajr-5




Iran je odbacio je i osudio prijetnje turske invazije, kao i milicije koje on financira, naoružava i podupire, od Hezbollaha do Khatib Hezbollaha iračkih Hashd Al-Shaabi snaga koje je Iran pomogao stvoriti u Iraku sa šiitima, sunitima, Jazidima, kršćanima i 45 drugih skupina. Iran je u razdoblju relativno dobrih odnosa s Turskom i Ankara ih ne želi kvariti. Drugi akteri u tom području pokušavaju gledati u Damask, jer su konačno shvatili da je sirijski narod pobijedio u ovom brutalnom ratu. Jordan, na primjer, pokušavaju svoju izvoznu luku iz Haife u Izraelu prebaciti u Tartus u Siriji, a Saudijsku Arabiju je poslala predsjednika Sudana da posjeti Damask i otvori put za povratak vlade damaska u Arapsku ligu, iako Sudan, koji živi od saudijskih prihoda i milostinje, sada potresaju unutarnji prosvjedi. Ujedinjeni Arapski Emirati su ponovo otvorili svoje veleposlanstvo u Damasku, uz pomalo smiješan izgovor kako će tako lakše spriječiti širenje utjecaja Irana. Odmah nakon UAE je veleposlanstvo otvorio i Bahreina, a isto je najavio i Kuvajt. Nakon sedam godina blokade, opet su počeli letjeti putnički zrakoplovi za Tunis i iz Tunisa za Damask. To su geste koje naizgled nisu važne, ali su značajne jer pokazuju da je ravnoteža prevagnula u korist Sirije i uskoro ćemo biti manje izolirana i vjerojatno će se vratiti u Arapsku ligu, koju je utemeljila.

Rusija se pokazala kao pravi saveznik




Su-24 Sirija

FOTO: Su-24 Sirija




Ovaj rat također pokazuje da je Rusija iskreni saveznik Sirije u borbi protiv terorizma i da neće, kao drugi akteri, djelovati iz čiste retorike.

Nakon što je tijekom izraelske agresije oboren ruski zrakoplov s 15 članova posade, Moskva je Siriji isporučila protuzračne sustave S-300 i drugu opremu za nadzor i presretanje neprijateljskih ciljeva u zraku. Čini se da je sirijsko nebo blindirano, iako ovom najnovijem izraelskom napadu ruski S-300 nisu aktivirani. Djelovali su samo sirijski obrambeni sustavi kojima upravlja sirijska vojska, S-200 i sovjetski “Pancir S2”, prije svega za presretanje izraelskih projektila, jer je Izrael zaštitio svoje zrakoplova iza dva putnička zrakoplova koji su se spuštali u zračne luke u Bejrutu i Damasku. Rusija i Sirija nisu željeli koristiti sve raspoložive sustave elektroničkog ratovanja kako bi izbjegli ubijanje civila na putničkim letovima.

Savezi i pritisci različitih transnacionalnih lobija, kao što je cionistički, ključni su u ovom ratu. Već smo to vidjeli kod Erdogana, koji sa zemljom u krizi i resursima koje ima, uspijeva plesati sa svim silama na globalnoj razini. Europskoj uniji je uzeo milijarde eura za kontrolu protoka raseljenih osoba i stvaranje velikih izbjegličkih kampova kako bi spriječio da migrantski val dosegne Europu. Od Rusije je uspio dobiti plinovod koji je Tursku učinio energetski neovisnom, a kontrolirat će plinski tok koji ide europskim granicama. Također se pretvarao da je buntovno dijete unutar NATO pakta i odlučio kupiti ruske sustave S-400 vrijedne 2,5 milijardi dolara, što je SAD dovelo do ludila. Ali Erdogan je majstor trilera geopolitike i sa svim akterima sklapa dogovor iza kulisa, kao što se s Trumpom dogovorio o prekidu isporuke vojne pomoći sirijskim Kurdima, vjerujući da će ipak zagospodariti sjevernom Sirijom.

Također su razgovarali o mogućem prekidu kupnje S-400, dok je na drugoj strani procurila vijest da bi ruske sustave mogli proučiti američki stručnjaci i koristiti dobivene podatke za razvoj američkih oružja. Kao da to nije bilo dovoljno, Erdogan je formalizirao proces kupnje američkih sustava Patriot vrijednih 3,7 milijardi dolara i mogućnost ponovnog podnošenja zahtjeva, koji je privremeno blokiran, za kupnju 100 zrakoplova F-35 vrijednih 9 milijardi.

Uz sve navedeno, za one koji su mislili da bi se SAD i Turska međusobno mogli boriti zbog kurdskih milicija i plemena na sjeveru Sirije, treba imati na umu da su mnoge komponente borbenih zrakoplova F-35 Lockheed Martina proizvedene isključivo u Turskoj. Godišnji učinak turskih kompanija koje rade za ovaj projekt u smislu novca iznosi 19 milijardi dolara.

Inače, Lockheed Martin izvozi i ogromne količine oružja u Saudijsku Arabiju, koja GPB bombama masakrira jemenske civile. Ni ovdje, kako to kažu u Washingtonu “nema ničega osobnog, niti SAD i NATO imaju išta protiv Jemenaca”, osim što su suprug britanske premijerke Therese May i savjetnik iste, Philip May i njegov holding, vlasnici 7,09% Lockheed Martina.

Možda bi ovo bilo dovoljno da se ukaže na složenost geopolitike i interese svake grupe, nacionalne države, plemena i na kraju propagande. Ali kako god tko tumačio sirijski rat, na kraju je istina da tamo žive ljudi koji svaki dan ginu da obrane svoju slobodu, svoj suverenitet, svoju zemlju i pokušavaju pobijediti.

Sirija se opire, Sirija se i dalje bori.  Ostatak ćemo vidjeti…

 

logično