Sivilo, beznađe, bolest… sve su to legitimni elementi prikaza života u umjetničkom artefaktu. Jednako su tako praznina, besperspektivnost, (mentalno i tjelesno) nasilje prisutni momenti u ljudskome životu od pamtivijeka. Nekad više, nekad manje. Ipak, uvijek smo nekako osupnuti i navlastito pogođeni kada su ti elementi i momenti pred nas posloženi u svojoj Goloći (kako bi na tu temu prozborio Giorgio Agamben). Upravo je nizanjem tih motiva Hana Jušić sklopila svoj dugometražni igrani film-prvijenac neobičnog, lokalno-kolorističnog naziva Ne gledaj mi u pijat (2016). Film prati neobičnu šibensku obitelj Petković u usudnim trenucima. Pogled na život te obitelji dan je kroz lik Marijane (Mia Petričević), 24-godišnje laborantice u bolnici. Njezino se (ne)snalaženje u danim okolnostima osjeća u svakom momentu filma. Isto se iscrtava kroz tragički splet zbivanja pripovijesti. Ni u jednome trenutku trajanja filma neće nas napustiti osjećaj bezizlaznosti. Dapače, to će se raspoloženje širiti već od uvodnih kadrova, pa do poetske sekvence u bazenu kojom film završava, bez izrona da bi se udahnuo zrak. Marijana je sama…. To će reći da u svojoj obitelji ne pronalazi nikoga tko bi je razumio i s njome dijelio iskustva i osjećaje. Osjećaje? Možda baš i nije primjereno koristiti tu riječ u slučaju Marijane i njezina filmskog putešestvija. Jer, Marijana nema ni prijateljice, a bogme niti dečka koji bi joj pružili emotivno utočište.
U obitelji je dominantan otac Lazo (Zlatko Burić), školski učitelj, koji svoju moć i pedagoške metode iskaljuje na ostatku članova te bizarne zajednice. Supruga mu Vera (Arijana Čulina), fetiva je Šibenčanka koja u bračnom odnosu ne iskazuje nikakve predanosti prema njemu, a majčinska joj ljubav nije ni približnom osobinom. Sin Zoran (Nikša Butijer), već u srednjim godinama, blago je retardiran i bez posla. Sve u svemu – gore od goreg. Nakon što otac doživi moždani udar, to postaje putem u propast bez povratka. Stješnjenost u malom stanu, uz podrugljivo i zlobno susjedstvo te posvemašnju bešćutnost u međusobnim odnosima – tvore ozračje filma. Mora se priznati da je redateljica i scenaristica filma vrlo sugestivna prenijela sliku sivila i beznađa. Polužuti i polusivi tonovi i vizualno prenose neki stalan osjećaj mučnine. Egzistencijalna je nelagoda omniprezentna.
Kakav je, pak, nosivi lik Marijane? S njezina se lica ne dade iščitati puno toga. Njezini, pak, pokreti odaju beživotnost volje u mršavome mladom tijelu bez istaknutijih tzv. ženskih atributa. Ona doživljava mentalno poniženje od oca koji je kasnije i fizički kažnjava. Kasnije, kao svojevrsnu osvetu ocu, ona se iskaljuje na svome bratu Zoranu, kojeg izbubeta zbog ruganja tome istome, sada nemoćnom i bolesnom patrijarhalnom stvorenju. Marijana gotovo ne komunicira niti s kolegicama na poslu koje ocrtavaju obesmišljenost svojih života uz stalnu prijetnju gubitka posla i ugroženosti egzistencije. Tek kada sretne prijateljicu iz škole Anđelu (Karla Brbić), čini se da se u Marijani budi prigušena volja za životom.
Ipak, onaj moment koji čini spiritus movens Marijanina djelovanja je – seksualnost. To naslućujemo već iz njezine voajerske scene u kojoj ona promatra kroz prozor vođenje ljubavi. Dvoje nezgrapnih tijela stenje i dahće, dok prvi put vidimo nešto poput osmijeha na Marijaninu licu. Asocijacije na tu scenu vode me do talijanskih autora poput Pasolinija, Ferrerija, Line Wertmüller, (Bellochia?), ali i na posebičnu poetiku groteske primjetljivu kod ovdašnjih mediteranskih klasika poput Mimice, ili još bolje, Zafranovića. Slutimo već od te sekvence da će dramski ključni događaj filma za protagonisticu biti seksualna inicijacija. Ima već 24, a nema dečka (ili još nije niti bila s dečkom uopće).
Kako je situacija s ocem sve teža, i Marijanine se obveze gomilaju i slamaju preko njezinih, ionako nejakih leđa. Mijenjanje pelena i hranjenje oca, stalne svađe s majkom punom nerazumijevanja, sukobi s bratom koji je apsolutno nesposoban za samostalnu egzistenciju… sve više u protagonistici budi želju da nešto – promijeni… ma zapravo da nešto tek – učini. Središnja sekvenca filma bit će ona spomenute seksualne inicijacije. Hoće li to biti i trenutak Marijanina pronalaženja i neke vlastite slobode? Da svima pokaže da i ona ima pravo na život. Život? Na kakav se način utjelovljuju ta njezina sloboda i život? Ona neće svoju seksualnu emancipaciju tražiti kroz ikakvu emociju. Njezino će noćno putešestvije nakon tuluma s Anđelom i njezinim prijateljicama završiti seksom s trojicom. Zlobniji bi mogli odmah primijetiti da se ovdje radi o onome što se u kolokvijalnom žargonu zove redaljka!(?)
Ta sekvenca na neki je način logički i strukturom samoga filma pripremljena. Naime, Marijana se i dotad pokazivala kao osoba nesposobna razviti bilo kakav osjećaj. Njezino se pasivno prepuštanje seksualnom činu s trojicom pokazuje kao otpor. Otpor… Da, svakako, ali čemu? Zasigurno ne patrijarhalnom teroru u obitelji u kojoj je odrastala i s kojom je u jednome trenutku pred nju stavljen pretežak zadatak da skrbi o istoj. Riskirajući da budem konzervativan u svom odnosu prema eksplicitnom seksu na filmu, reći ću kako mi se čini da bi isti dojam o mučnini te sekvence bio postignut i da se nije (umjetnički?) vizualizirao sam felatio i seks-s-guza. Pa onda i prolongiranje te sekvence s preostalim iz trijumFirata! Naravno, jasna mi je bila namjera autorice da mentalnu mučninu protagonistice produbi i ovime. Ipak, predvidljivost u narativnom tijeku mogla se i izbjeći nekim inventivnijim dramaturškim rješenjem.
S time u vezi čini se da je Hana Jušić slijedila neke poetske motive prisutne u sada već pomalo kultnom filmu s ovih prostora, Klipu Maje Miloš (2012). Poput srpske redateljice, ni Hana Jušić ne docira niti moralizira. Obje autorice, da ne bude nesporazuma sugestivno razvijaju svoje filmske ideje i suvislo slažu svoje autorske poruke. Obje nas jednostavno stavljaju pred ružnu sliku jednog tranzicijskog društva, čudovišnog amalgama patrijarhata, obiteljskog nasilja, primitivizma, bolesti… i bešćutnosti. Pa i preko jedinog čina koji bi tu mogao nešto promijeniti – vođenja ljubavi. U usporedbi s Majom Miloš i Hana Jušić, piscu se ovih redaka bliskijom čini poetika treće autorice iz regije, Ines Tanović, i njezina sjajnog debija s Našom svakodnevnom priča (2015)
.
Glumačke su kreacije u Ne gledaj mi u pijat sjajne. Arijana Čulina je, zapravo, debitirala u filmskoj ulozi nakon duge karijere televizijske i stand-up komičarke. Njezina je Vera autentična Dalmatinka čija britkost i narodski jezik pršte filmom i inače sjajno oblikovanih dijaloga. Nikša Butijer odličan je kao poluretardirani Zoran, a njegova izvedba djeluje spontano i – simpatično. Uz samozatajnu vještinu i Zlatko Burić iznosi lik najprije obiteljskog tirana, a zatim nepokretnog, detroniziranog Oca. Interpretacija debitantice Mie Petričević, pak, čini se – dojmljivom. Međutim, vrlo je teško korespondirati s licem/likom koje ne otkriva gotovo nikakav osjećaj. Ona je, zapravo, lik-simbol čitavog univerzuma autoričina filma. Kroz nju se prelamaju sve mučnine, beznadežnosti, sivila jedne obitelji, ali i životne sredine u koju je ona ukotvljena. Bijeg iz svega toga je nemoguć, pa niti do Zagreba!
Iako zaključno mogu reći da je Ne gledaj mi u pijat jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednjih nekoliko godina, mislim da Hana Jušić ima još štošta za ponuditi ovdašnjoj kinematografiji. Da će razviti i neku opipljivu emociju svojih likova. Da će pobjeći iz samozadana si prikaza beznađa. Za svoje i naše dobro...
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. studenoga 2016.
U obitelji je dominantan otac Lazo (Zlatko Burić), školski učitelj, koji svoju moć i pedagoške metode iskaljuje na ostatku članova te bizarne zajednice. Supruga mu Vera (Arijana Čulina), fetiva je Šibenčanka koja u bračnom odnosu ne iskazuje nikakve predanosti prema njemu, a majčinska joj ljubav nije ni približnom osobinom. Sin Zoran (Nikša Butijer), već u srednjim godinama, blago je retardiran i bez posla. Sve u svemu – gore od goreg. Nakon što otac doživi moždani udar, to postaje putem u propast bez povratka. Stješnjenost u malom stanu, uz podrugljivo i zlobno susjedstvo te posvemašnju bešćutnost u međusobnim odnosima – tvore ozračje filma. Mora se priznati da je redateljica i scenaristica filma vrlo sugestivna prenijela sliku sivila i beznađa. Polužuti i polusivi tonovi i vizualno prenose neki stalan osjećaj mučnine. Egzistencijalna je nelagoda omniprezentna.
Kakav je, pak, nosivi lik Marijane? S njezina se lica ne dade iščitati puno toga. Njezini, pak, pokreti odaju beživotnost volje u mršavome mladom tijelu bez istaknutijih tzv. ženskih atributa. Ona doživljava mentalno poniženje od oca koji je kasnije i fizički kažnjava. Kasnije, kao svojevrsnu osvetu ocu, ona se iskaljuje na svome bratu Zoranu, kojeg izbubeta zbog ruganja tome istome, sada nemoćnom i bolesnom patrijarhalnom stvorenju. Marijana gotovo ne komunicira niti s kolegicama na poslu koje ocrtavaju obesmišljenost svojih života uz stalnu prijetnju gubitka posla i ugroženosti egzistencije. Tek kada sretne prijateljicu iz škole Anđelu (Karla Brbić), čini se da se u Marijani budi prigušena volja za životom.
Ipak, onaj moment koji čini spiritus movens Marijanina djelovanja je – seksualnost. To naslućujemo već iz njezine voajerske scene u kojoj ona promatra kroz prozor vođenje ljubavi. Dvoje nezgrapnih tijela stenje i dahće, dok prvi put vidimo nešto poput osmijeha na Marijaninu licu. Asocijacije na tu scenu vode me do talijanskih autora poput Pasolinija, Ferrerija, Line Wertmüller, (Bellochia?), ali i na posebičnu poetiku groteske primjetljivu kod ovdašnjih mediteranskih klasika poput Mimice, ili još bolje, Zafranovića. Slutimo već od te sekvence da će dramski ključni događaj filma za protagonisticu biti seksualna inicijacija. Ima već 24, a nema dečka (ili još nije niti bila s dečkom uopće).
Kako je situacija s ocem sve teža, i Marijanine se obveze gomilaju i slamaju preko njezinih, ionako nejakih leđa. Mijenjanje pelena i hranjenje oca, stalne svađe s majkom punom nerazumijevanja, sukobi s bratom koji je apsolutno nesposoban za samostalnu egzistenciju… sve više u protagonistici budi želju da nešto – promijeni… ma zapravo da nešto tek – učini. Središnja sekvenca filma bit će ona spomenute seksualne inicijacije. Hoće li to biti i trenutak Marijanina pronalaženja i neke vlastite slobode? Da svima pokaže da i ona ima pravo na život. Život? Na kakav se način utjelovljuju ta njezina sloboda i život? Ona neće svoju seksualnu emancipaciju tražiti kroz ikakvu emociju. Njezino će noćno putešestvije nakon tuluma s Anđelom i njezinim prijateljicama završiti seksom s trojicom. Zlobniji bi mogli odmah primijetiti da se ovdje radi o onome što se u kolokvijalnom žargonu zove redaljka!(?)
Ta sekvenca na neki je način logički i strukturom samoga filma pripremljena. Naime, Marijana se i dotad pokazivala kao osoba nesposobna razviti bilo kakav osjećaj. Njezino se pasivno prepuštanje seksualnom činu s trojicom pokazuje kao otpor. Otpor… Da, svakako, ali čemu? Zasigurno ne patrijarhalnom teroru u obitelji u kojoj je odrastala i s kojom je u jednome trenutku pred nju stavljen pretežak zadatak da skrbi o istoj. Riskirajući da budem konzervativan u svom odnosu prema eksplicitnom seksu na filmu, reći ću kako mi se čini da bi isti dojam o mučnini te sekvence bio postignut i da se nije (umjetnički?) vizualizirao sam felatio i seks-s-guza. Pa onda i prolongiranje te sekvence s preostalim iz trijumFirata! Naravno, jasna mi je bila namjera autorice da mentalnu mučninu protagonistice produbi i ovime. Ipak, predvidljivost u narativnom tijeku mogla se i izbjeći nekim inventivnijim dramaturškim rješenjem.
S time u vezi čini se da je Hana Jušić slijedila neke poetske motive prisutne u sada već pomalo kultnom filmu s ovih prostora, Klipu Maje Miloš (2012). Poput srpske redateljice, ni Hana Jušić ne docira niti moralizira. Obje autorice, da ne bude nesporazuma sugestivno razvijaju svoje filmske ideje i suvislo slažu svoje autorske poruke. Obje nas jednostavno stavljaju pred ružnu sliku jednog tranzicijskog društva, čudovišnog amalgama patrijarhata, obiteljskog nasilja, primitivizma, bolesti… i bešćutnosti. Pa i preko jedinog čina koji bi tu mogao nešto promijeniti – vođenja ljubavi. U usporedbi s Majom Miloš i Hana Jušić, piscu se ovih redaka bliskijom čini poetika treće autorice iz regije, Ines Tanović, i njezina sjajnog debija s Našom svakodnevnom priča (2015)
.
Glumačke su kreacije u Ne gledaj mi u pijat sjajne. Arijana Čulina je, zapravo, debitirala u filmskoj ulozi nakon duge karijere televizijske i stand-up komičarke. Njezina je Vera autentična Dalmatinka čija britkost i narodski jezik pršte filmom i inače sjajno oblikovanih dijaloga. Nikša Butijer odličan je kao poluretardirani Zoran, a njegova izvedba djeluje spontano i – simpatično. Uz samozatajnu vještinu i Zlatko Burić iznosi lik najprije obiteljskog tirana, a zatim nepokretnog, detroniziranog Oca. Interpretacija debitantice Mie Petričević, pak, čini se – dojmljivom. Međutim, vrlo je teško korespondirati s licem/likom koje ne otkriva gotovo nikakav osjećaj. Ona je, zapravo, lik-simbol čitavog univerzuma autoričina filma. Kroz nju se prelamaju sve mučnine, beznadežnosti, sivila jedne obitelji, ali i životne sredine u koju je ona ukotvljena. Bijeg iz svega toga je nemoguć, pa niti do Zagreba!
Iako zaključno mogu reći da je Ne gledaj mi u pijat jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednjih nekoliko godina, mislim da Hana Jušić ima još štošta za ponuditi ovdašnjoj kinematografiji. Da će razviti i neku opipljivu emociju svojih likova. Da će pobjeći iz samozadana si prikaza beznađa. Za svoje i naše dobro...
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. studenoga 2016.
