Dok CIA traga za teroristima po pustinjama, Kinezi tragaju za proizvodima američke nauke i tehnologije od Zapadne do Istočne obale: počev od rezultata najsavremenijih istraživanja raka u Viskonsinu, pa do softvera za vjetrogeneratore u Masačusetsu.
Kad su američki carinici i graničari u augustu prošle godine otvorili prtljag kineske poljoprivredne delegacije, našli su koverte koje sadrže posebno genetski modifikovan pirinač i druge vrste sjemena, za koje tvrde da su ukradeni od jedne kompanije u Arkanzasu. Prema krivičnoj prijavi podnijetoj prošlog mjeseca u Kanzasu, to sjeme, genetski izmijenjeno za farmaceutsku upotrebu uz utrošak više miliona dolara, nabavljeno je na nelegalan način uz pomoć dvojice kineskih emigranata – biljnog genetičara u istraživačkom centru u Arkanzasu (koji je osnovalo ministarstvo poljoprivrede) i biotehnologa, koji je diplomirao na Državnom univerzitetu Luizijane, a radi u kompaniji iz Kolorada, koja je pomenuto sjeme i proizvela.
Odmah u komšiluku, u Ajovi, jedan farmer sa oglednih polja „Dipon Pajonira“, vodeće kompanije za usavršavanje sjemena, naleteo je 2011. na Kineza koji je iskopavao genetski modifikovani kukuruz na otvorenom polju. Drugi ga je čekao u kolima u blizini. Nakon neugodnog raspitivanja o tome šta tu rade, obojica su zbrisala, ali farmer je stigao da zapiše broj registarskih tablica.
U slučaj se umiješao FBI i postavio prisluškivače u automobil osumnjičenih. „To su u stvari vrlo ozbiljni prekršaji“, čuli su kako kaže jedan od njih. Drugi se složio: „Mogli bi da nas smatraju špijunima!“
U ovom slučaju je na kraju šest Kineza optuženo za pokušaj krađe industrijskih tajni, a svi su bili zaposleni u kineskim firmama za proizvodnju sjemena. Prema indicijama, vođa ovog kruga bio je Mo Robert Heilong iz Boka Ratona na Floridi, naturalizovani državljanin SAD, inače direktor međunarodnog poslovanja kineske kompanije „Bejdžing Dabeinong tejnolodži grup“. Istražitelji sumnjaju da je neko iz „Dipon Pajonira“ uputio optužene za špijunažu na lokaciju na kojoj rastu izdanci. Heilong je u pritvoru, ostali na slobodi.
Kako obavještajni stručnjaci tvrde, Heilong i drugi osumnjičeni za industrijsku špijunažu proizvodnje sjemena samo su nekoliko skakavaca iz čitavog jata koje brsti američke tehnološke tajne. Njihov nestašluk u Ajovi privukao je prošle godine kratkotrajnu pažnju zbog svoje kapriciozne drskosti, ali u SAD maltene svake nedjelje uhapse nekog kineskog industrijskog špijuna, a tome se ne posvećuje ni približno toliko pažnje koliko se, na primjer, posvećuje sajber-ratu koji Kina vodi. Neki od tih agenata su profesionalni špijuni koje je kineska obavještajna služba poslala da dođu do američkih vojnih tajni, ali obavještajni stručnjaci tvrde da je mnogo više „amatera“, poslatih da potkradaju američka industrijska skladišta.
Dok CIA traga za teroristima po pustinjama, Kinezi tragaju za proizvodima američke nauke i tehnologije od Zapadne do Istočne obale: počev od rezultata najsavremenijih istraživanja raka u Viskonsinu, pa do softvera za vjetrogeneratore u Masačusetsu. O tome svjedoči veliki broj slučajeva koji pune američke federalne sudove i sudove saveznih država.
Mišel van Kliv, bivša predsjednica Nacionalne službe za kontrašpijunažu SAD, tim povodom za Njuzvik kaže: „Istina je da Kina doživljava zapanjujući privredni rast, ali većina ljudi ne zna da je dio toga zasnovan na sistematskom programu čiste krađe koji njihova država sprovodi. Kompanije kao što su ‘Motorola’, ‘Ford’, ‘Dženeral motors’, ‘Dipon’ i druge – privatni pokretači inovacija i profita – sve su na meti Kineza.“
Van Klivova i zvaničnici kontraobavještajne službe kažu da su Kinezi neobično inteligentni i strpljivi. „Oni potajno angažuju komercijalna preduzeća da sakupljaju strane tehnologije“, objašnjava ona. „Ubacuju ‘skupljače’ u američke kompanije kako bi sebi olakšali pribavljanje novih tehnologija… Peking u SAD ima neformalnu organizaciju koja pomaže da se ti stručnjaci prate kako bi mogli da planiraju njihov sledeći potez – što znači da će u tom pogledu stvari postati još gore. Broj poslovnih ljudi, naučnika, inženjera, svršenih studenata i komercijalnih preduzeća iz Kine koji rade u SAD nastavlja da raste i daleko prevazilazi naše mogućnosti da kontrolišemo njihove potencijalne ilegalne aktivnosti.“
Izgleda da Kina koristi i „spavače“. Mnogo je studenata koje šalje u SAD i koji godinama miruju pre nego što ih pozovu u akciju, obično nakon što se zaposle u nekoj firmi koja koristi visoku tehnologiju.
„Kineski pristup bih uporedio sa sijanjem trave“, kaže A. K. Smit, penzionisani stručnjak FBI za Kinu i koautor „Istorijskog rječnika kineske obavještajne službe“ (zajedno sa britanskim stručnjakom za špijunažu Najdželom Vestom). „Oni izađu u dvorište, bace vreću sjemena, ali ga ne zalivaju i ne đubre, znajući da im sve sjeme neće proklijati, ali spremni su da prihvate te gubitke. Bacili su već i previše sjemena (u SAD) i znaju da će neke od sjemenki zaista izrasti u travu.“
Prema Smitovim riječima, tu je još jedna dodatna korist: kinesko ulaganje u obavještajnu službu je „praktično nikakvo i sve vrlo uvjerljivo mogu da poreknu. Ako pogledamo suđenja kineskim ‘špijunima’“ dodaje on, „gotovo uvijek su u pitanju Kinezi koji su prva generacija emigranata u SAD – oni koji i dalje gaje etničke, kulturne i emocionalne veze sa majkom Kinom“, a umiješani su i Amerikanci koji nemaju kinesko porijeklo. „U principu, pretpostavljam da većina njih sarađuje sa Kinezima naprosto kao plaćenici – zbog novca. A Kinezi umiju dobro da iskoriste sve što te ljude čini pogodnim za saradnju.“
Američki ministar finansija Džek Lu nedavno je pomenuo da kineska industrijska špijunaža ne liči ni na šta što rade SAD ili neke druge države. On odbacuje i insinuaciju da je pekinška špijunaža na američkom tlu ekvivalentna prodoru Nacionalne agencije za bezbjednost (NSA) u druge zemlje. „Ne mislim da se ona vrsta aktivnosti koju gotovo sve zemlje primijenjuju radi nacionalne bezbjednosti uopšte može porediti sa namjernom krađom poslovnih tajni radi sticanja profesionalnih prednosti“, izjavio je Lu odgovarajući na pitanja nakon govora koji je održao u Savjetu za inostrane poslove u Vašingtonu, dodajući i da ta tema „ni u kom slučaju nije skinuta s dnevnog reda naših razgovora sa Kinezima“.
U međuvremenu, FBI nema način da drži na oku svakog kineskog studenta koji dođe u SAD da se na tamošnjim univerzitetima upiše na neki kurs napredne tehnologije, niti bi trebalo to i da pokušava. Prisluškivanje Kine koje NSA obavlja može da obezbjedi stotine putokaza koji zahtijevaju naporno i dugotrajno praćenje, a kažu da FBI ima pune ruke posla sa terorizmom.
Nakon eskalacije kineske špijunaže prošle godine u Viskonsinu, jedan specijalni agent FBI posavjetovao je tamošnje poslovne lidere da povedu više računa o zaštiti svojih istraživanja i poslovnih tajni. Ali tretiranje svih zaposlenih Amerikanaca kineskog porijekla kao potencijalnih špijuna je nepraktično, da ne govorimo o tome da je i nesimpatično, a vjerovatno i nezakonito.
Van Klivova tvrdi da SAD nemaju sveobuhvatnu strategiju za suprotstavljanje kineskoj špijunaži, mada se Bijela kuća i administracija s tim ne slažu. U februaru ove godine Bijela kuća je izdala brošuru pod nazivom: „Strategija za suzbijanje krađe poslovnih tajni SAD“, koja je navela „pet oblasti djelovanja: diplomatsko angažovanje, dobru praksu zaštite na inicijativu samih industrijskih preduzeća, intenziviranje domaćih zakonskih istraga, reviziju zakonodavstva, pomoć akcionara i kampanju za informisanje javnosti“.
I CIA i FBI imaju taj zadatak, ali to ni najmanje nije smanjilo kinesku špijunažu, bar sudeći po slučajevima koji se gomilaju u američkim federalnim sudovima. Od 2008. do 2010. Ministarstvo pravosuđa vodilo je 26 istraga, koje su za rezultat imale više od 40 Kineza osuđenih po optužbama za špijunažu, krađu industrijskih i državnih tajni SAD i ilegalni izvoz problematičnih materijala u Kinu. Istraživanje koje je sproveo Rojters utvrdilo je da se u posljednjih osam godina od 280 krivičnih gonjenja zbog nelegalnog izvoza oružje 66 odnosilo na Kineze.
Američka obavještajna služba svemu tome ipak posvećuje dužnu pažnju. „I u samoj CIA strahovito brzo raste kvalitet, dubina i razumijevanje Kine“, kaže Dejvid Sedni, bivši pomoćnik ministra odbrane za istočnu Aziju, koji je od 2004. do 2007. radio kao zamjenik američkog ambasadora u Pekingu. „Mislim da to u velikoj mjeri predstavlja posljedicu opšteg boljeg razumijevanja Kine i Istočne Azije u SAD. Zapošljavaju ljude koji su zaista dobri, odlični studenti i diplomci koji su živjeli u Kini i studirali na tamošnjim obrazovnim institucijama, kao što je Pekinški univerzitet.“
Realno gledano, međutim, američka obavještajna služba nema mnogo izgleda da se šire infiltrira u policijsku državu kakva je Kina. Zato će dok američki lovci na špijune ne smisle neku bolju zamku, kineski agenti praktično slobodno švrljati svuda po SAD, usisavajući američke tajne.
„Prosto se glasno čuje zvuk velikog usisivača“, kaže Sedni.
Ko bi rekao da su Kini potrebni savjeti za gajenje pirinča?
Kad su američki carinici i graničari u augustu prošle godine otvorili prtljag kineske poljoprivredne delegacije, našli su koverte koje sadrže posebno genetski modifikovan pirinač i druge vrste sjemena, za koje tvrde da su ukradeni od jedne kompanije u Arkanzasu. Prema krivičnoj prijavi podnijetoj prošlog mjeseca u Kanzasu, to sjeme, genetski izmijenjeno za farmaceutsku upotrebu uz utrošak više miliona dolara, nabavljeno je na nelegalan način uz pomoć dvojice kineskih emigranata – biljnog genetičara u istraživačkom centru u Arkanzasu (koji je osnovalo ministarstvo poljoprivrede) i biotehnologa, koji je diplomirao na Državnom univerzitetu Luizijane, a radi u kompaniji iz Kolorada, koja je pomenuto sjeme i proizvela.
Odmah u komšiluku, u Ajovi, jedan farmer sa oglednih polja „Dipon Pajonira“, vodeće kompanije za usavršavanje sjemena, naleteo je 2011. na Kineza koji je iskopavao genetski modifikovani kukuruz na otvorenom polju. Drugi ga je čekao u kolima u blizini. Nakon neugodnog raspitivanja o tome šta tu rade, obojica su zbrisala, ali farmer je stigao da zapiše broj registarskih tablica.
U slučaj se umiješao FBI i postavio prisluškivače u automobil osumnjičenih. „To su u stvari vrlo ozbiljni prekršaji“, čuli su kako kaže jedan od njih. Drugi se složio: „Mogli bi da nas smatraju špijunima!“
U ovom slučaju je na kraju šest Kineza optuženo za pokušaj krađe industrijskih tajni, a svi su bili zaposleni u kineskim firmama za proizvodnju sjemena. Prema indicijama, vođa ovog kruga bio je Mo Robert Heilong iz Boka Ratona na Floridi, naturalizovani državljanin SAD, inače direktor međunarodnog poslovanja kineske kompanije „Bejdžing Dabeinong tejnolodži grup“. Istražitelji sumnjaju da je neko iz „Dipon Pajonira“ uputio optužene za špijunažu na lokaciju na kojoj rastu izdanci. Heilong je u pritvoru, ostali na slobodi.
Skakavci koji brste tajne
Kako obavještajni stručnjaci tvrde, Heilong i drugi osumnjičeni za industrijsku špijunažu proizvodnje sjemena samo su nekoliko skakavaca iz čitavog jata koje brsti američke tehnološke tajne. Njihov nestašluk u Ajovi privukao je prošle godine kratkotrajnu pažnju zbog svoje kapriciozne drskosti, ali u SAD maltene svake nedjelje uhapse nekog kineskog industrijskog špijuna, a tome se ne posvećuje ni približno toliko pažnje koliko se, na primjer, posvećuje sajber-ratu koji Kina vodi. Neki od tih agenata su profesionalni špijuni koje je kineska obavještajna služba poslala da dođu do američkih vojnih tajni, ali obavještajni stručnjaci tvrde da je mnogo više „amatera“, poslatih da potkradaju američka industrijska skladišta.
Dok CIA traga za teroristima po pustinjama, Kinezi tragaju za proizvodima američke nauke i tehnologije od Zapadne do Istočne obale: počev od rezultata najsavremenijih istraživanja raka u Viskonsinu, pa do softvera za vjetrogeneratore u Masačusetsu. O tome svjedoči veliki broj slučajeva koji pune američke federalne sudove i sudove saveznih država.
Mišel van Kliv, bivša predsjednica Nacionalne službe za kontrašpijunažu SAD, tim povodom za Njuzvik kaže: „Istina je da Kina doživljava zapanjujući privredni rast, ali većina ljudi ne zna da je dio toga zasnovan na sistematskom programu čiste krađe koji njihova država sprovodi. Kompanije kao što su ‘Motorola’, ‘Ford’, ‘Dženeral motors’, ‘Dipon’ i druge – privatni pokretači inovacija i profita – sve su na meti Kineza.“
Van Klivova i zvaničnici kontraobavještajne službe kažu da su Kinezi neobično inteligentni i strpljivi. „Oni potajno angažuju komercijalna preduzeća da sakupljaju strane tehnologije“, objašnjava ona. „Ubacuju ‘skupljače’ u američke kompanije kako bi sebi olakšali pribavljanje novih tehnologija… Peking u SAD ima neformalnu organizaciju koja pomaže da se ti stručnjaci prate kako bi mogli da planiraju njihov sledeći potez – što znači da će u tom pogledu stvari postati još gore. Broj poslovnih ljudi, naučnika, inženjera, svršenih studenata i komercijalnih preduzeća iz Kine koji rade u SAD nastavlja da raste i daleko prevazilazi naše mogućnosti da kontrolišemo njihove potencijalne ilegalne aktivnosti.“
Spavači i studenti
Izgleda da Kina koristi i „spavače“. Mnogo je studenata koje šalje u SAD i koji godinama miruju pre nego što ih pozovu u akciju, obično nakon što se zaposle u nekoj firmi koja koristi visoku tehnologiju.
„Kineski pristup bih uporedio sa sijanjem trave“, kaže A. K. Smit, penzionisani stručnjak FBI za Kinu i koautor „Istorijskog rječnika kineske obavještajne službe“ (zajedno sa britanskim stručnjakom za špijunažu Najdželom Vestom). „Oni izađu u dvorište, bace vreću sjemena, ali ga ne zalivaju i ne đubre, znajući da im sve sjeme neće proklijati, ali spremni su da prihvate te gubitke. Bacili su već i previše sjemena (u SAD) i znaju da će neke od sjemenki zaista izrasti u travu.“
Prema Smitovim riječima, tu je još jedna dodatna korist: kinesko ulaganje u obavještajnu službu je „praktično nikakvo i sve vrlo uvjerljivo mogu da poreknu. Ako pogledamo suđenja kineskim ‘špijunima’“ dodaje on, „gotovo uvijek su u pitanju Kinezi koji su prva generacija emigranata u SAD – oni koji i dalje gaje etničke, kulturne i emocionalne veze sa majkom Kinom“, a umiješani su i Amerikanci koji nemaju kinesko porijeklo. „U principu, pretpostavljam da većina njih sarađuje sa Kinezima naprosto kao plaćenici – zbog novca. A Kinezi umiju dobro da iskoriste sve što te ljude čini pogodnim za saradnju.“
Američki ministar finansija Džek Lu nedavno je pomenuo da kineska industrijska špijunaža ne liči ni na šta što rade SAD ili neke druge države. On odbacuje i insinuaciju da je pekinška špijunaža na američkom tlu ekvivalentna prodoru Nacionalne agencije za bezbjednost (NSA) u druge zemlje. „Ne mislim da se ona vrsta aktivnosti koju gotovo sve zemlje primijenjuju radi nacionalne bezbjednosti uopšte može porediti sa namjernom krađom poslovnih tajni radi sticanja profesionalnih prednosti“, izjavio je Lu odgovarajući na pitanja nakon govora koji je održao u Savjetu za inostrane poslove u Vašingtonu, dodajući i da ta tema „ni u kom slučaju nije skinuta s dnevnog reda naših razgovora sa Kinezima“.
Prijatni razgovori
U međuvremenu, FBI nema način da drži na oku svakog kineskog studenta koji dođe u SAD da se na tamošnjim univerzitetima upiše na neki kurs napredne tehnologije, niti bi trebalo to i da pokušava. Prisluškivanje Kine koje NSA obavlja može da obezbjedi stotine putokaza koji zahtijevaju naporno i dugotrajno praćenje, a kažu da FBI ima pune ruke posla sa terorizmom.
Nakon eskalacije kineske špijunaže prošle godine u Viskonsinu, jedan specijalni agent FBI posavjetovao je tamošnje poslovne lidere da povedu više računa o zaštiti svojih istraživanja i poslovnih tajni. Ali tretiranje svih zaposlenih Amerikanaca kineskog porijekla kao potencijalnih špijuna je nepraktično, da ne govorimo o tome da je i nesimpatično, a vjerovatno i nezakonito.
Van Klivova tvrdi da SAD nemaju sveobuhvatnu strategiju za suprotstavljanje kineskoj špijunaži, mada se Bijela kuća i administracija s tim ne slažu. U februaru ove godine Bijela kuća je izdala brošuru pod nazivom: „Strategija za suzbijanje krađe poslovnih tajni SAD“, koja je navela „pet oblasti djelovanja: diplomatsko angažovanje, dobru praksu zaštite na inicijativu samih industrijskih preduzeća, intenziviranje domaćih zakonskih istraga, reviziju zakonodavstva, pomoć akcionara i kampanju za informisanje javnosti“.
I CIA i FBI imaju taj zadatak, ali to ni najmanje nije smanjilo kinesku špijunažu, bar sudeći po slučajevima koji se gomilaju u američkim federalnim sudovima. Od 2008. do 2010. Ministarstvo pravosuđa vodilo je 26 istraga, koje su za rezultat imale više od 40 Kineza osuđenih po optužbama za špijunažu, krađu industrijskih i državnih tajni SAD i ilegalni izvoz problematičnih materijala u Kinu. Istraživanje koje je sproveo Rojters utvrdilo je da se u posljednjih osam godina od 280 krivičnih gonjenja zbog nelegalnog izvoza oružje 66 odnosilo na Kineze.
Američka obavještajna služba svemu tome ipak posvećuje dužnu pažnju. „I u samoj CIA strahovito brzo raste kvalitet, dubina i razumijevanje Kine“, kaže Dejvid Sedni, bivši pomoćnik ministra odbrane za istočnu Aziju, koji je od 2004. do 2007. radio kao zamjenik američkog ambasadora u Pekingu. „Mislim da to u velikoj mjeri predstavlja posljedicu opšteg boljeg razumijevanja Kine i Istočne Azije u SAD. Zapošljavaju ljude koji su zaista dobri, odlični studenti i diplomci koji su živjeli u Kini i studirali na tamošnjim obrazovnim institucijama, kao što je Pekinški univerzitet.“
Realno gledano, međutim, američka obavještajna služba nema mnogo izgleda da se šire infiltrira u policijsku državu kakva je Kina. Zato će dok američki lovci na špijune ne smisle neku bolju zamku, kineski agenti praktično slobodno švrljati svuda po SAD, usisavajući američke tajne.
„Prosto se glasno čuje zvuk velikog usisivača“, kaže Sedni.
