U hrvatskim kinima se od novogodišnje noći prikazuje Narodni heroj Ljiljan Vidić, novi naslov Ivana-Gorana Viteza, na kojeg ne bi trebalo trošiti ni slovca, a kamo li riječi, da nije jedne notorne činjenice: taj netalentirani i neduhoviti, besmisleni uradak financiran je s minimalno (za hrvatsku kulturu) basnoslovnih 4 milijuna i 300 tisuća kuna poreznih obveznika. Toliko je, naime, filmu nastalom po scenariju Zorana Lazića dodijelio HAVC, budžetska ustanova koja odlučuje o kinematografiji u Hrvata, na svom "javnom pozivu za poticanje audiovizualnog stvaralaštva" iz 2013. godine.
Da će se Narodni heroj Ljiljan Vidić, koji se u radnoj fazi, prije ovih posljednjih izbora, zvao Vatreno Krštenje Ljiljana Vidića, doista i snimati odlučili su najprije tadašnji "umjetnički savjetnici" za dugometražni igrani film Branko Schmidt i Antonio Nuić, a onda su to, na 24. sjednici Umjetničkog vijeća HAVC-a, potvrdili i ondašnji članovi toga vijeća koje su, uz spomenute, činili i Margit Antauer, Tomislav Mršić, Vladislav Knežević, Dragan Rubeša, Emina Višnić i Jelena Paljan.
Njihovu potvrdu potvrdilo je pak još jednom (tako to u HAVC-u ide), na svojoj 37. sjednici Audiovizualno vijeće HAVC-a, koje su činili Vera Robić-Škarica, Carmen Lhotka, Olinka Vištica, Alemka Lisinski, Dean Šoša, Ivana Vukinovac Gelo, Daniel Kušan, Hrvoje Krstulović, Zrinko Ogresta i Silvio Jesenković.
Ali, to još nije sve: prema prije nekoliko godina uvedenoj praksi, Narodni heroj Ljiljan Vidić dobio je prethodno od HAVC-a i 35 tisuća kuna za razvoj scenarija, te 100 tisuća kuna za razvoj projekta, a koproducent mu je i Hrvatska radio-televizija. Koji su pak sve "stručnjaci" odlučivali o toj poreznoj "sići", u pretrpano oko-novogodišnje vrijeme nije bilo moguće saznati, jer je HAVC donedavno svima dostupne slične podatke povukao u nekakvu arhivu; no, kako internet ima bar jednu (da li?) prednost, onu stalnog dopunjavanja sadržaja, dopunit ćemo ovaj tekst tim važnim imenima čim nam ih pošalju iz odjela odnosa s javnošću HAVC-a i HRT-a.
Iako, i ovoliko ih je zapravo već puno previše: čak je (barem) osamnaest ljudi odlučivalo (i za to također primalo novce poreznih obveznika), te na kraju i odlučilo da prebogati hrvatski građani, u ovo opušteno doba blagostanja i prosperiteta, trebaju (su)financirati baš novi film redatelja koji je već u svom prvom dugometražnom uratku Šuma summarum pokazao iznimnu nedarovitost i nedoraslost, kako u pogledu umjetničkih dometa, tako i zapaženosti na festivalima ili privlačenja publike u kina nečim što ne podilazi njezinim najnižim impulsima.
Trebala je, dakle, sva sila hrvatskih filmskih znalaca da bi svima koji su mislili kako je Šuma summarum dno hrvatske kinematografije pokazali da su se prevarili, te da Ivan-Goran Vitez može pasti i niže, povukavši za sobom mnoge: Narodni heroj Ljiljan Vidić, naime, još i više nego njegov prethodni film, izgleda kao obijesni uradak mlađih muških pubertetlija, koji bez ikakvih, za duhovitost itekako potrebnih kriterija i osjećaja, presito i prezrivo troše novac tate industrijalca, a sve kako bi pijano i izdrogirano pljuvali po svemu i svačemu, iz razloga čiju je (doduše, ne univerzalnu) patologiju davno definirao jedan bečki profesor, kao i genijalno u devedestima u Ranama filmski dijagnosticirao Srđan Dragojević, a koji imaju veze s hormonima, masturbacijom i muškom zavišću. Relativiziranje i "pomirbeno" stavljanje svega u isti koš, što, zna se, uvijek odgovara onima lošima, kao i nebuloze i gadarije te neuspjele histerične vrtnje kamere u krug i slične "originalnosti", kojima je do dosade pretrpan Ljiljan Vidić, "drskima, anarhističnima i radikalnima" u 21. stoljeću smatraju valjda još samo ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar i poneki 10-11-godišnjaci; svi ostali već znaju kako je danas drsko i radikalno razlikovati dobre i loše (filmove, borce, postupke...) te nemati prezira prema sebi, svome radu i publici.
Da sve bude još nevjerojatnije, na predstavljanju rezultata javnog poziva HAVC-a u lipnju 2013. izjavljeno je kako je Ljiljan Vidić jedan od pririteta za snimanje jer "nudi nova i zanimljiva promišljanja hrvatske zbilje", a istaknuto je i kako se radi o "urnebesnoj, montipajtonovskoj priči".
Ako svi oni koji, barem na papiru, odlučuju o tomu što će se u Hrvatskoj snimati na državni račun ne vide razliku između radova Monty Pythona i izrađevine Viteza i Lazića, makar to bilo i u fazi scenarija, onda je to s jedne strane zastrašujuće, a s druge treba priznati kako hrvatski film još uvijek izgleda i predobro (zahvaljujući izuzetnim pojedinačnim naporima), a u kinima još ima i previše publike.
Vitez-lazićevsko "pomicanje granica" i "nemanje ničega svetog osim filmskog zanata", na koje su se također prije dvije i pol godine pozivali u HAVC-u, ne samo da nema nikakve veze sa slavnom britanskom skupinom genijalaca, nego su ga, u zanatski puno dotjeranijoj verziji, prepuni pokrajnji repertoari bjelosvjetskih multipleksa, a u samo malo sirovijem izdanju, takvim "promišljanjima" obiluje i nepregledna zbirka ljudske lakoumnosti i gluposti na Youtubeu i drugim internetskim "kanalima".
Pa bi onda, u skladu s dosadašnjom logikom HAVC-a, hrvatski porezni obveznici valjda uskoro mogli očekivati da se iz njihovih luksuznih budžeta počne sufinancirati i originalni "junk food", odnosno "američke pite", ili pak amaterski Youtube-selfiji; ili bi se netko možda mogao dosjetiti kako bi bilo najbolje sasvim ukinuti državno financiranje filma i Hrvatski audiovizualni centar, te pučanstvu odmah u kinima početi puštati "farmu" i slične "trash-programe" (čijoj trešoidnosti Vitez i Lazić nisu ni do koljena).
Time bi se, bez dodatnih napora i ulaganja, učas masovno vratilo publiku pred velika platna, a hrvatske porezne obveznike oslobodilo od samoprozvanih "industrijalaca" koji svako malo "ulože" barem pola milijuna tuđih kuna kako bi proizveli još jednog hrvatskog komedijaša - redatelja koji "javni" novac, umjesto u kvalitetu filma, ulaže u propagandu i reklamu, a sve to ne bi li vlastite "male dioničare", odnosno iste te porezne obveznike, dodatno masovno opelješio za po još 30-35 kuna za kino ulaznice, uredno potom profit od filma usmjerivši ne u državnu kasicu nego na privatni bankovni račun. (Nakon konzumiranja sličnih uradaka, "masovno u kina vraćeni gledatelji" po nekoliko godina temeljito izbjegavaju i hrvatske filmove i kina općenito; barem dok ne zaborave svu tu "spektakularnu" ispraznost i ponovno se ne uhvate u neku marketinško-televizijsku mrežu.)
Naravno, scenarist i redatelj Narodnog heroja Ljiljana Vidića nisu baš sasvim neiskusni: pored tri ili četiri parminutne "baze" te samo jedne, zahvaljujući glumcu, uspjelo-parodične scene – one u kojoj Dražen Čuček glumi Antu Pavelića (koju je koproducent HRT mogao, recimo, prigodno kao skeč staviti u svoj novogodišnji program), Lazić i Vitez su u film ubacili i nekoliko očitih autoreferencijalnih izrugivanja, preko kojih bi se valjda trebalo shvatiti kako oni znaju da to što rade nije nikakv trash nego obično, nerazvrstano balkansko smeće što ga svima prezrivo bacaju u lice, a što (ne)rad onih osamnaestoro spomenutih savjetnika i vijećnika čini još spornijim.
I doista, netko bi još mogao pomisliti kako su sva ta ugledna imena u raznoraznim savjetovalištima i vijećima HAVC-a Vitez-Lazićev film (i ne baš malobrojne slične izrađevine) podržali samo kako bi, u najboljem slučaju, ušli u "moćnu hrvatsku kinematografsku zajednicu", odnosno kako bi i sami došli na red da snime nešto, proguraju nekog svog ili što već; ili su tamo, u najgorem slučaju, sjedili kako bi samima sebi olakšali budući "uspjeh" tako što će (usput) onemogućavati darovit(ij)e autore, kojih je i 2013. godine zasigurno bilo u Hrvatskoj, da stvore nešto doista artistično, radikalno i anarhistično.
Čak i eskapistički i frivolni, no barem talentirani naslovi - kakav je također upravo u kina pušteni Nuićev Život je truba, film o zagrebačkom palanačkom obiteljskom životu koji, da parafraziramo aforizam Françoise Sagan o mondenom životu, "ubija sve, samo ne poroke" - izgledaju kao pravo dostignuće u usporedbi s Narodnim herojem Ljiljanom Vidićem, koji je dobar jedino kao reprezentant stvarnih "visokih dometa" bahatosti nove hrvatske (kvazikulturne) kaste, koja bi da se po budžetima filmova uspoređuje s Danskom i Italijom (zemljama, primjerice, Larsa von Triera i Paola Sorrentina), a uvjerena je kako kreativnost dolazi od "opuštenosti" i novca te novih tehnologija.
Oni pak koji se nadaju ili pribojavaju da bi lazić-vitezovske izrađevine ipak jednog dana mogle biti uzete za umjetnost, kao što se to događalo s u počecima odbacivanim modernističkim, pa i nekim postmodernističkim djelima, očito ne znaju baš puno o modernizmu i umjetnosti: takozvani trash uratci, kojih na ovim prostorima u posljednje vrijeme ne manjka, zapravo su nešto sasvim suprotno - jedna vrst novomilenijskog naci-soc-realizma, odnosno kiča poželjnog i poticanog od onih koji umjetnost ili ne (pre)poznaju, ili od nje strepe, ili oboje.
h-alter
