Piše: Đuro Rebić
Stepinac se trudio da svoju privrženost ustaškom režimu stalno dokazuje. Usvajajući njegov rasistički kurs o »etnički i konfesionalno čistoj državi«, u kojoj ne mogu živjeti drugi narodi osim hrvatskog, ni druge religije osim rimokatoličke, Stepinac je slijedio ustašku politiku i na tom polju. Na indeksu onih koji su trebali nestati s tla NDH, osim Židova i Cigana, nalazili su se i Srbi, samo zato što su bili pravoslavne vjere. Neke šanse da sačuvaju gole živote pred genocidom koji im se spremao ostavljene su onim pravoslavcima koji prijeđu na rimokatoličku vjeru.
U vezi s tim Stepinac je već 17. studenog 1941. godine sazvao Biskupsku konferenciju, drugu po redu otkako su ustaše došle na vlast. Na toj konferenciji formirao je poseban Odbor od trojice biskupa, nazvan »Odbor za konverziju grkoistočnjaka«[1], tj. pokrštavanje i prevođenje pravoslavaca na rimokatoličku vjeru. Nadbiskup Stepinac je za sebe zadržao položaj predsjednika toga odbora, a članovi su postali senjski biskup dr Viktor Burić i križevački biskup dr Janko Šimrak. Tako je legaliziran i »dogmatiziran« Jedan od najvećih zločina u drugom svjetskom ratu, zločin genocida. Odbor će, bilo je saopćeno, »rješavati sva pitanja koja dolaze u obzir gledom konverzije grkoistočnjaka na katoličku vjeru«. Pod tim se razumijevala i tijesna suradnja s odgovarajućim »državnim organom«, u ovom slučaju »Državnim ravnateljstvom za ponovu«, koje se bavilo iseljavanjem, kolonizacijom, upravljanjem imovinom iseljenog i pobijenog stanovništva, pa i pokrštavanjem.
Na istoj Biskupskoj konferenciji formiran je i »Radni izvršni odbor za pitanja konverzije grkoistočnjaka«, kao operativno tijelo koje će neposredno raditi na tom polju. Članovi toga odbora postali su dr Franjo Hermann, profesor Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu, dr Augustin Juretić, konzultor Biskupske konferencije, dr Janko Kalaj, profesor — kateheta na srednjim školama, Nikola Borić, ravnatelj kancelarije Zagrebačke nadbiskupije, te dr Krunoslav Draganović, profesor Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu. Ovaj posljednji, davno eksponiran kao ideolog klerofašizma, istodobno je postao »pročelnik vjerskog odjela«, u »Državnom ravnateljstvu za ponovu.«
Odgovarajuća tijela postojala su u svim biskupijama, kao i u kotarevima pod ustaškom vlašću. Usporedno i u tijesnoj povezanosti djelovala je crkvena i državna linija. Prva pod pokroviteljstvom Stepinca kao predsjednika Odbora trojice biskupa za preobraćanje grkoistočnjaka, a druga pod čvrstom rukom doglavnika Mile Budaka i drugih Pavelićevih ministara.
No kakve su uopće bile perspektive tih pravoslavaca, najbolje se vidi iz javnih i objavljenih izjava i prijetnji najistaknutijih ustaških glavešina.
Ustaški list »Hrvatski Narod« od 20. lipnja 1941. godine donio je izjavu Ante Pavelića, koja glasi:
»Kako bi mogla Hrvatska — puna latinske i germanske kulture — ići zajedno sa pravoslavnim, grubim, divljim i okrutnim Srbima?«
Bio je to temelj na kojem su ustaški zločinci gradili svoju »politiku« i praksu. Direktnim javnim prijetnjama usijavali su atmosferu, da bi odmah prišli ostvarenju neviđenih zvjerstava.
U govoru održanom u Gornjem Miholjcu 28. srpnja 1941. ustaški ministar dr Mladen Lorković je rekao:
»Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tom narodu rastvaraju zdrave snage, koji su taj narod kroz desetljeća i stoljeća gurali iz jednog zla u drugo. To su Srbi i Židovi.«
A Pavelićev doglavnik Mile Budak na skupštini ustaša u Gospiću u isto vrijeme:
»Srbe na vrbe! Jedan dio Srba treba pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti u katoličku vjeru i tako pretvoriti u Hrvate.«
Župnik Mato Maguš u govoru održanom 13. lipnja 1941. godine u Udbini kaže:
»Do sada smo za katoličku vjeru radili molitvenikom i križom, a sada je došlo vrijeme da radimo puškom i revolverom. Iselit ćemo i istrijebit ćemo srpski narod u Hrvatskoj i bit ću sretan kada budem mogao dijeliti srpsku zemlju Hrvatima. Ustaše će se nemilosrdno boriti i istrijebiti sve one koji ne budu vjerni NDH i Poglavniku i stvaraocu Anti Paveliću. Pogledaj narode ovih 16 hrabrih ustaša koji imaju 16.000 metaka i koji će pobiti 16.000 Srba, poslije čega ćemo dijeliti Mutiličko i Krbavsko polje.«[2]
Kako je u praksi teklo pokrštavanje?
Stepinac je na suđenju 1946. godine nastojao održati tezu da su pravoslavci prelazili na katoličku vjeru dobrovoljno. Njemu kao predsjedniku Odbora za prekrštavanje nisu bili poznati slučajevi prisile i zloupotreba!? Kada su mu na sudu predočeni dokumenti, živi svjedoci, pa čak i suočenja i izjave svećenika, aktera prisila i drugih zločina vezanih za »konverziju grkoistočnjaka«, tvrdoglavo je izjavljivao da mu ništa nije bilo poznato. Ostat će zabilježena Stepinčeva izjava koju su i najprostraniji inozemni promatrači i dopisnici sa suđenja okvalificirali kao izraz rijetka cinizma. On je, naime, izjavio:
»Prelaznici su imali zdravu pamet i slobodnu volju da to čine ili ne čine.«
Kako se očitavala ta »dobra volja«, bolje reći tragika jednog naroda, svjedoče bezbrojni primjeri. U materijalima Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, pa i u materijalima s poslijeratnih suđenja ratnim zločincima, nalaze se potresni dokumenti. Evo primjera iz sela Budimaca, kotar Našice, o kojem su svjedočili preživjeli stanovnici:
»U mjesecu junu 1941. godine, prije nego što je počelo pokrštavanje, došao je u selo svećenik Sidonije Šolc. Okupljenim seljacima obratio se riječima da je on došao kao ‘izaslanik Boga i rukovodilac ustaša’, pa ga moramo slušati, a tko se suprotstavi njegovim odlukama bit će smješten onamo gdje su smješteni ostali Srbi, tj. u logor Jasenovac. Tražio je od mještana da se pokrste, da prijeđu u katoličku vjeru. Mještani su, međutim, odugovlačili, nisu htjeli. Nakon toga spomenuti svećenik je otišao kod kotarskog predstojnika Martinića i tražio da ovaj izda naređenje, da vlast utječe na građane Budimaca kod pokrštenja. Predstojnik Martinić je zatim došao u selo zajedno sa svećenikom Šolcom. Pokupio je sve uglednije ljude iz sela i rekao da, ukoliko se ostali ne odluče za pokrštenje u roku od jednog sata, ustaše će ih pod stražom odvesti u logor. U suprotnom ako odluče da se pokrste i po glavi plate taksu od 300 dinara ostat će na svom posjedu. Pošto se seljaci nisu odazvali ovom pozivu, ponovo je nastupio svećenik Sidonije Šolc i počeo prijetiti: prelazak na katoličku vjeru, ili smještaj u logor Jasenovac; hoćete li pokrštenje, ili otići u Jasenovac?! U međuvremenu, dok je to trajalo, nekoliko dana ustaše su u susjednom selu Poganovac i u samim Budimcima pohapsili 20 ljudi i otjerali u nepoznatom pravcu. Kasnije se pročulo da su ti ljudi poklani. Sidonije Šolc je naredio i bilježniku u Budimcima da se uključi u akciju. Vidjevši da nemaju izlaska, nemaju kuda pobjeći, seljaci Budimaca su 14. IX 1941. godine pristali na pokrštavanje.«[3]
Međutim, da bi uspavao budnost prema onima kojima je prijetila životna opasnost i zasuo prašinu u oči javnosti, »Katolički list« je u broju 38 od 25. rujna 1941. godine objavio članak pod naslovom »Cijelo selo Budimci prešli na katoličku vjeru«. Tu je rečeno da je 2.300 stanovnika ovog sela, »poslije priprema koje je izvršio otac Sidonije Šolc, dobrovoljno prešlo na katoličku vjeru.«
Provincijal franjevaca zagrebačke franjevačke provincije Modesto Martinčić izjavio je pred Stepincem na suđenju:
»Što se mene tiče, ja sam od prvoga dana držao da je to jedno moralno nasilje od strane ustaša i ustaških vlasti, da ovim putem nastoje prevesti jedan narod na drugu vjeru. Jer, tu ne može biti ni govora o tome da se moglo u to vrijeme s pravoslavlja na katoličku vjeru prijeći potpuno dobrovoljno, slobodno… Taj narod nije bio slobodan… Ja sam od prvoga dana bio uvjeren da ovo ne koristi, nego šteti ugledu crkve…«[4]
O dobrovoljnosti, dakle, nije moglo biti riječi.
Nadbiskup dr Alojzije Stepinac nikada u toku rata nije digao svoj glas protiv nezapamćenih zločina ustaša!
Šaljući onaj apel papi Piju XII 13. svibnja 1943. godine da uzme u zaštitu ustašku »Nezavisnu Državu Hrvatsku«, on je spomenuo i 240.000 novih katolika, pokrštenih pravoslavaca. Nije, međutim, spomenuo pod kakvim se to okolnostima Katolička crkva omasovila, niti što se dogodilo stotinama hiljada drugih koji nisu htjeli »dobrovoljno« prijeći na katoličku vjeru. Glina, Jasenovac i druga stratišta kao da nisu postojala za nadbiskupa Stepinca.
Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora. Izdržao je 6, a ostatak je proveo u Krašiću, gdje je i rođen.
Ali nije on suđen samo zbog djela o kojima je dosad bilo riječi.
————————————————————————–
[1] Konverzija (conversio) — preobraćanje.
[2] Svi navodi iz dokumenata Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločinaca, Zagreb.
[3] Svi navodi iz dokumenata Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločinaca, Zagreb.
[4] Dokument iz sudskog spisa Lisak, Stepinac itd.
radiogornjigrad
