Prenositi na Drugom programu nacionalne televizije ređenje jednoga biskupa novi je korak u klerikalnoj idolatriji. To bi bilo kao da su prethodni čuvari naših duša prenosili imenovanje sekretara splitske partije, božeoslobodi. Televiziju su, definitivno, okupirali vjerski fanatici
Ćelavi šarmer, nonšalantni istražitelj Montalbano vratio se na male ekrane i poremetio dominaciju popova investigativaca – velečasnog Browna i don Mattea (pravo je čudo kako svećenici u TV serijama uspješno riješe svaku nepodopštinu, a u životu ne mogu ni trivijalnu pedofiliju za koju dobiju sve potrebne dokaze, truplo, pištolj koji se puši itd.). Kako god bilo, Montalbano – Luca Zingaretti – dobro je društvo za utući vrijeme napetom pričom smještenom u beskonačno privlačan ambijent talijanskog juga. A kako pedeset posto građana Hrvatske nema novca za turizam i adrenalin, mogu uživati na Siciliji, na malim ekranima. Kriminalni ambijent im je takav da će se osjećati kao kod kuće. Talijani, inače, ne propuštaju svoje izvozne TV serije pametno iskoristi za propagandu turizma: svaka sekvenca ima bar po jednu atraktivnu destinaciju, koju odmah poželite vidjeti. Ziherica s inspektorom Montalbanom, ukratko, dobar je urednički odabir Ranke Horvat.
Bolje dobra repriza nego loša premijera. Dokumentarac ‘Krleža’ nedavno umrloga Željka Senečića zgodno je podsjećanje ne samo na jednog već na dvojicu velikih pisaca – pripovijedanje Danila Kiša u ovome filmu, posuđeno iz arhiva srpske televizije, jedinstven je i iznimno televizičan zapis o divljenju srpskog pisca Krleži. Kiš je duboko koncentriran, promišljen, ekspresivan, dojmljiv. Njegova anegdota o tome kako je u hotelu Palace, dok je sjedio s Krležom koji mu se jadao kako je zaboravljen, nečitan, prezren i nevažan, prišla delegacija mađarskih poslovnih ljudi pa mu se, jedan za drugim, duboko naklonila, sjajna je, a Kiš ju je majstorski ispričao, otkrivajući usput i nešto nepoznato – da je Krleža bio simpatičan i dobar čovjek, a ne samo neki mizantrop i namćor. Slavko Goldstein – koji je također lani umro – u ovom je filmu priznao zašto je svom prijatelju Stanku Lasiću odbio tiskati knjigu koja je dekonstruirala velikog pisca. Krleža mu je, rekao je Goldstein, sredio, preko Tita i Milke Planinc, neki kredit pa je time spasio Liber (koji je bio na rubu sloma) od propadanja. Goldstein mu je to vratio odbijajući tiskati knjigu zbog koje je Krleža dobio slom živaca (‘Krleža, kronologija života i rada’), pa je ista dijeljena tri godine po Zagrebu kao samizdat, da bi je na koncu tiskao Vjeran ‘tko je taj Zuppa’.
N1 donosi opširno izvješće s kongresa Živog zida. Ta stranka zaslužena je kazna indolentnom SDP-u koji će joj uskoro, nastave li se ovi trendovi, gledati leđa. Ljudi iz Živog zida podsjećaju na ‘Demone’ Dostojevskog – to su anarhoidni tipovi, lišeni vjere u više vrijednosti, opsjednuti voljom za moći, skloni dugim, teoretskim raspravama o revoluciji. Karakteri a la Nečajev. Predsjednik stranke Ivan Vilibor Sinčić kazao je da Živi zid ima 17 tisuća članova pa je sa 13,5 posto treća snaga u zemlji. ‘Današnji kongres je samo početak’, rekao je. Bojimo se da je u pravu, a i ako nije, koja nam je alternativa? Velika koalicija? Ma ni nebo nam ne može pomoći, što god Katedrala duha s Prisavlja mislila o tome. Živozidaši, inače, nisu pustili glasa od sebe oko Istanbulske, oni se svima hoće svidjeti, od svih uzeti glasove, a sjećamo se dobro trenutka kad je Klemm postrojavao Sinčića i uzimao mu mjeru. Sad je tu još i notorni Stjepan Šterc, koji je rekao da je demografija pitanje opstanka i budućnosti i da je treba povjeriti potpredsjedniku Vlade koji izravno odgovara premijeru. A nije li upravo Štercova stranka, HDZ, dovela do tog stanja?
Komunisti ovo nisu radili ni u vrijeme najcrnjeg terora! Prenositi na Drugom programu nacionalne televizije ređenje jednoga biskupa – pritom ne i zagrebačkog nadbiskupa, već biskupa hvarskog Petra Palića – novi je korak u klerikalnoj idolatriji. To bi bilo kao da su prethodni čuvari naših duša prenosili imenovanje sekretara splitske partije, božeoslobodi. Zemlja tone sve dublje pa se nebo sve više čini jedinom pomoći, to nekako tako izgleda. Televiziju su, definitivno, okupirali vjerski fanatici. Čak je i sjajna emisija ‘Što je klasik’ za prvomajske praznike dala temu o Bibliji – da je bilo barem malo subverzivnosti, mogli su dati svetog Josipa Radnika. No nema odmora dok traje vjerska obnova. Ni zrna žita neprijatelju! Uz ove konkvistadore od HRT-a će brzo ostati samo zgarište. Pa i papa bi poludio da stalno gleda vjerske emisije!
Bob Dylan doputuje u London u posjet glazbeniku Daveu Stewartu (Eurythmics). Ne sjeća se točno adrese na kojoj Stewart živi pa je taksistu opisuje ugrubo – otprilike zna kvart u kojem Dave živi, jednako tako otprilike zna ulicu, površno zna i kućni broj. Kad zakuca na vrata, sazna da Davea nema doma, ali da će uskoro doći. Žena ga ne prepoznaje (radnja se zbiva 1990. kad Dylan još nije nobelovac, ali nije ni anonimus), no ipak ga pušta u kuću. Dave kasnije dolazi, ali to je vodoinstalater, a ne Dave Stewart! Bob je pogriješio kuću, ali je pogodio da u njoj živi Dave pa je zadovoljio svoju potrebu za druženjem s Daveom. Duhovito napisan scenarij, sjajni glumci, veristička atmosfera i nadrealna priča odmah će privući vašu pažnju i zadržati vas uz ekran. Kratki film je prava poslastica pa ga nemojte propustiti ako se uskoro opet pojavi na Cinemaxu.
Za ‘TV kalendar’ Josip Broz Tito nije umro. Na dan 4. svibnja o njegovoj smrti nije naime bilo ni riječi, a našlo se prostora i za Goceta Delčeva i za Antuna Augustinčića i za mnoge druge. Razlog ove damnatio memoriae u emisiji koja se bavi memorijom jasan je: opcija koju zagovara ‘TV kalendar’ upravo doživljava strahotan milenijski poraz; to je samoskrivljeno propadanje pa je ružno dati podsjetnik na vrijeme svjetske slave i veličine, usporedbu na svoju štetu, i tako dalje i tomu slično. Iskoristili smo demokraciju kako bismo oslobodili ono najgore u sebi. Kako reče grafit: to što je Tito sagradio, oni ne mogu ni okrečiti.
Inspektor Montalbano, HRT, 28. travnja, 14:02
Ćelavi šarmer, nonšalantni istražitelj Montalbano vratio se na male ekrane i poremetio dominaciju popova investigativaca – velečasnog Browna i don Mattea (pravo je čudo kako svećenici u TV serijama uspješno riješe svaku nepodopštinu, a u životu ne mogu ni trivijalnu pedofiliju za koju dobiju sve potrebne dokaze, truplo, pištolj koji se puši itd.). Kako god bilo, Montalbano – Luca Zingaretti – dobro je društvo za utući vrijeme napetom pričom smještenom u beskonačno privlačan ambijent talijanskog juga. A kako pedeset posto građana Hrvatske nema novca za turizam i adrenalin, mogu uživati na Siciliji, na malim ekranima. Kriminalni ambijent im je takav da će se osjećati kao kod kuće. Talijani, inače, ne propuštaju svoje izvozne TV serije pametno iskoristi za propagandu turizma: svaka sekvenca ima bar po jednu atraktivnu destinaciju, koju odmah poželite vidjeti. Ziherica s inspektorom Montalbanom, ukratko, dobar je urednički odabir Ranke Horvat.
Krleža, HRT, 28. travnja, 20:59
Bolje dobra repriza nego loša premijera. Dokumentarac ‘Krleža’ nedavno umrloga Željka Senečića zgodno je podsjećanje ne samo na jednog već na dvojicu velikih pisaca – pripovijedanje Danila Kiša u ovome filmu, posuđeno iz arhiva srpske televizije, jedinstven je i iznimno televizičan zapis o divljenju srpskog pisca Krleži. Kiš je duboko koncentriran, promišljen, ekspresivan, dojmljiv. Njegova anegdota o tome kako je u hotelu Palace, dok je sjedio s Krležom koji mu se jadao kako je zaboravljen, nečitan, prezren i nevažan, prišla delegacija mađarskih poslovnih ljudi pa mu se, jedan za drugim, duboko naklonila, sjajna je, a Kiš ju je majstorski ispričao, otkrivajući usput i nešto nepoznato – da je Krleža bio simpatičan i dobar čovjek, a ne samo neki mizantrop i namćor. Slavko Goldstein – koji je također lani umro – u ovom je filmu priznao zašto je svom prijatelju Stanku Lasiću odbio tiskati knjigu koja je dekonstruirala velikog pisca. Krleža mu je, rekao je Goldstein, sredio, preko Tita i Milke Planinc, neki kredit pa je time spasio Liber (koji je bio na rubu sloma) od propadanja. Goldstein mu je to vratio odbijajući tiskati knjigu zbog koje je Krleža dobio slom živaca (‘Krleža, kronologija života i rada’), pa je ista dijeljena tri godine po Zagrebu kao samizdat, da bi je na koncu tiskao Vjeran ‘tko je taj Zuppa’.
Živi zid, N1 News, 29. travnja, 19:00
N1 donosi opširno izvješće s kongresa Živog zida. Ta stranka zaslužena je kazna indolentnom SDP-u koji će joj uskoro, nastave li se ovi trendovi, gledati leđa. Ljudi iz Živog zida podsjećaju na ‘Demone’ Dostojevskog – to su anarhoidni tipovi, lišeni vjere u više vrijednosti, opsjednuti voljom za moći, skloni dugim, teoretskim raspravama o revoluciji. Karakteri a la Nečajev. Predsjednik stranke Ivan Vilibor Sinčić kazao je da Živi zid ima 17 tisuća članova pa je sa 13,5 posto treća snaga u zemlji. ‘Današnji kongres je samo početak’, rekao je. Bojimo se da je u pravu, a i ako nije, koja nam je alternativa? Velika koalicija? Ma ni nebo nam ne može pomoći, što god Katedrala duha s Prisavlja mislila o tome. Živozidaši, inače, nisu pustili glasa od sebe oko Istanbulske, oni se svima hoće svidjeti, od svih uzeti glasove, a sjećamo se dobro trenutka kad je Klemm postrojavao Sinčića i uzimao mu mjeru. Sad je tu još i notorni Stjepan Šterc, koji je rekao da je demografija pitanje opstanka i budućnosti i da je treba povjeriti potpredsjedniku Vlade koji izravno odgovara premijeru. A nije li upravo Štercova stranka, HDZ, dovela do tog stanja?
Ređenje hvarskog biskupa, HRT, 30. travnja, 10:25
Komunisti ovo nisu radili ni u vrijeme najcrnjeg terora! Prenositi na Drugom programu nacionalne televizije ređenje jednoga biskupa – pritom ne i zagrebačkog nadbiskupa, već biskupa hvarskog Petra Palića – novi je korak u klerikalnoj idolatriji. To bi bilo kao da su prethodni čuvari naših duša prenosili imenovanje sekretara splitske partije, božeoslobodi. Zemlja tone sve dublje pa se nebo sve više čini jedinom pomoći, to nekako tako izgleda. Televiziju su, definitivno, okupirali vjerski fanatici. Čak je i sjajna emisija ‘Što je klasik’ za prvomajske praznike dala temu o Bibliji – da je bilo barem malo subverzivnosti, mogli su dati svetog Josipa Radnika. No nema odmora dok traje vjerska obnova. Ni zrna žita neprijatelju! Uz ove konkvistadore od HRT-a će brzo ostati samo zgarište. Pa i papa bi poludio da stalno gleda vjerske emisije!
Pokucaj na Daveova vrata, Cinemax, 1. svibnja, 10:00
Bob Dylan doputuje u London u posjet glazbeniku Daveu Stewartu (Eurythmics). Ne sjeća se točno adrese na kojoj Stewart živi pa je taksistu opisuje ugrubo – otprilike zna kvart u kojem Dave živi, jednako tako otprilike zna ulicu, površno zna i kućni broj. Kad zakuca na vrata, sazna da Davea nema doma, ali da će uskoro doći. Žena ga ne prepoznaje (radnja se zbiva 1990. kad Dylan još nije nobelovac, ali nije ni anonimus), no ipak ga pušta u kuću. Dave kasnije dolazi, ali to je vodoinstalater, a ne Dave Stewart! Bob je pogriješio kuću, ali je pogodio da u njoj živi Dave pa je zadovoljio svoju potrebu za druženjem s Daveom. Duhovito napisan scenarij, sjajni glumci, veristička atmosfera i nadrealna priča odmah će privući vašu pažnju i zadržati vas uz ekran. Kratki film je prava poslastica pa ga nemojte propustiti ako se uskoro opet pojavi na Cinemaxu.
TV kalendar, HRT, 4. svibnja, 11:45
Za ‘TV kalendar’ Josip Broz Tito nije umro. Na dan 4. svibnja o njegovoj smrti nije naime bilo ni riječi, a našlo se prostora i za Goceta Delčeva i za Antuna Augustinčića i za mnoge druge. Razlog ove damnatio memoriae u emisiji koja se bavi memorijom jasan je: opcija koju zagovara ‘TV kalendar’ upravo doživljava strahotan milenijski poraz; to je samoskrivljeno propadanje pa je ružno dati podsjetnik na vrijeme svjetske slave i veličine, usporedbu na svoju štetu, i tako dalje i tomu slično. Iskoristili smo demokraciju kako bismo oslobodili ono najgore u sebi. Kako reče grafit: to što je Tito sagradio, oni ne mogu ni okrečiti.
