Francuski filmaši jako vole mačke, a više od samih mačaka, vole ih stavljati u spavaće sobe i ine prostorije u kojima protagonisti vode ljubav ili na druge načine upražnjavaju strasti, kao da upućuju da postoji neka poveznica između tog kućnog ljubimca i seksualnoga. Maznost i prisnost, ali i ćudljivost te svojeglavost mačaka svakako mogu biti poticajni elementi za promišljanje, no postoji osobiti aspekt koji je redovito prisutan, a posrijedi je pogled. Mačji pogled vrlo je specifičan i Francuzi su očito njime fascinirani jer je često prizor seksualnog odnosa popraćen krupnim kadrom mačje njuške, na kojoj se posebice ističu oči koje postojano i ustrajno promatraju, kao da uočavaju nešto što pripada drugoj ili čak podsvjesnoj dimenziji stvarnosti. Mačke su time poistovjećene sa savršenim voajerima, a njihov pogled prati i proganja. Uzmite za primjer samo nešto recentnije ostvarenje poput Verhoevenove Elle (2016), u kojem mačak glavne protagonistice Michèle (Isabelle Huppert) svjedoči njezinom silovanju, a i Dvostruki ljubavnik Françoisa Ozona puca po šavovima od napadne mačje motivike i simbolike.
Chloé (Marine Vacth) ima mačka koji joj predstavlja jedino društvo u samotničkom životu dok ne upozna psihijatra Paula (Jérémie Renier), koji ubrzo postaje nešto poput ljubavi života. Odabranik ipak ima manu: problem s mačkama, pa zahtijeva od Chloé da životinji postavi ograničenja te da ga ne pušta u spavaću sobu. Već se time možda implicitno upućuje na strah od pogleda te mogućnost viđenja skrivenog. Paul krije da ima brata blizanca Louisa (Jérémie Renier), koji je njegova čista suprotnost i izrazito voli mačke. Psihoanalitičar i sam ima egzotičnog mačora, koji tjelesnom konstitucijom i karakterom upućuje na vlasnika. Njegova rijetkost počiva na činjenici da je posrijedi trobojan mužjak, što Louis tumači pričom o blizancima koji tijekom fetalnog razvoja proždiru svoju blizanačku braću. Kasnije Chloé šalje pravo mačje srce. Njezina prva susjeda, koju moli da pričuva mačka zbog Paulove netrpeljivosti, drži u sobi kćeri koja se nalazi na liječenju u psihijatrijskoj bolnici, prepariranu njezinu omiljenu mačku. Kad uslijed anksioznoga napada Chloé biva primorana prespavati u krevetu te kćeri, ima grozničave noćne more u kojima na zidovima sobe vidi preparirane mačke u različitim položajima. U Ozonovu ostvarenju mačke tako bivaju izravno povezane s nesvjesnim aspektima te potisnutim željama protagonista i protagonistica, upućujući na mračne rajone njihovih strasti.
Posrijedi je slobodna adaptacija psihološkoga trilera Lives of the Twins popularne spisateljice Joyce Carol Oates iz 1987. godine, u kojem se bavi svojim standardnim setom preokupacija vezanim uz nasilje i svakodnevni život. U spomenutom romanu protagonistica Molly Marks upušta se u emocionalnu i seksualnu vezu s dvojicom karakterno oprečnih blizanaca – Jonathanom i Jamesom, a poticaj biva činjenica da je njezin partner Jonathan krio postojanje brata. Pritom junakinja pokušava pronaći uporište u suvremenom društvu, što kao nastojanje neprestano biva potkopavano pokušajem da izađe iz situacije u kojoj se zatekla. Ozonov Dvostruki ljubavnik nije jedina ekranizacija tog književnoga predloška. Nedugo nakon njegove objave, točnije 1991. godine, snimljena je televizijska adaptacija Lies of the Twins koju potpisuje Tim Hunter s Aidanom Quinnom, Isabellom Rossellini i Imam u glavnim ulogama. U njoj je priča podosta promijenjena, kao i rod jednoga od blizanaca, kako bi se priča više usmjerila na senzacionalistički kolosijek, karakterističan za onovremene televizijske produkcije. Niti Ozon nije ostao vjeran predlošku, što je istaknuto i na odjavnoj špici, gdje se navodi da je posrijedi slobodna obrada, odnosno da je priča tek nadahnuta zapletom romana.
Motiv blizanaca Françoisu Ozonu poslužio je da se vrati svojim dobro znanim psiho-seksualnim fetišima. Problematika neispunjenih žudnji, zapriječenosti njezina ostvarivanja, nesvjesnog, udvajanja te zazornih dvojnika kao nesvjesnih pratitelja provlači se autorovim opusom. Čak i u naoko netipičnom mu ostvarenju poput melodrame Frantz (2016), redatelj se nije odrekao problematike dvojništa te (potisnute) krivnje i žalovanja, a u recentnom djelu ona je metastazirala.
Ozon, koji je potpisan i kao scenarist, iz romana preuzima inicijalnu situaciju: Chloé je bivši model s nerazriješenim psihičkim konfliktima koji se manifestiraju u obliku tjelesnih simptoma, pa se treba obratiti psihijatru. Uskoro započinje emocionalnu i tjelesnu vezu s pažljivim i nježnim Paulom, no uskoro otkriva da ima blizanca Louisa, s kojim također stupa u vezu, a on je svojom nasilnom i egocentričnom prirodom čista suprotnost bratu. Kako se dvostruka veza razvija, tako protagonistica postaje sve više psihološki podrovana, što dijelom ima poticaje u otuđenom odnosu s majkom te neosviještenom žalovanju.
Redatelja ne zanimaju trilerski koliko psihološki i psiho-seksualni aspekti, pa je posrijedi djelo u kojem priču i događaje treba sagledati kroz prizmu psiholoških proživljavanja junakinje jer cijelo smo vrijeme suočeni s njezinim subjektivnim projekcijama. U Dvostrukom ljubavniku tanka je granica između stvarnosti i fantazije, što je već naznačeno inicijalnim upoznavanjem Chloé i Paula. Ono je ostvareno u maniri ljubavnih klišeja iz trivijalne literature: posrijedi je ljubav na prvi pogled i ideja predestiniranosti, što je svojina narativa popularne kulture. I u nastavku se autor voli poigravati trivijalnom motivikom. Pritom cjelina ima konzistentnu fantazmagoričnu atmosferu, pa se katkada pitate nije li sve zapravo halucinacija.
Međutim, tu nastaje problem. Ozon kao da želi secirati psiho-seksualnu problematiku u kontekstu protagonistice, no djelo pretrpava psihoanalitičkim klišejima: odnos s majkom, dvojništvo, kanibalizam. Kako priča odmiče, cjelina ostavlja dojam da je redatelj počeo gubiti konce priče iz ruku.
filmovi
Chloé (Marine Vacth) ima mačka koji joj predstavlja jedino društvo u samotničkom životu dok ne upozna psihijatra Paula (Jérémie Renier), koji ubrzo postaje nešto poput ljubavi života. Odabranik ipak ima manu: problem s mačkama, pa zahtijeva od Chloé da životinji postavi ograničenja te da ga ne pušta u spavaću sobu. Već se time možda implicitno upućuje na strah od pogleda te mogućnost viđenja skrivenog. Paul krije da ima brata blizanca Louisa (Jérémie Renier), koji je njegova čista suprotnost i izrazito voli mačke. Psihoanalitičar i sam ima egzotičnog mačora, koji tjelesnom konstitucijom i karakterom upućuje na vlasnika. Njegova rijetkost počiva na činjenici da je posrijedi trobojan mužjak, što Louis tumači pričom o blizancima koji tijekom fetalnog razvoja proždiru svoju blizanačku braću. Kasnije Chloé šalje pravo mačje srce. Njezina prva susjeda, koju moli da pričuva mačka zbog Paulove netrpeljivosti, drži u sobi kćeri koja se nalazi na liječenju u psihijatrijskoj bolnici, prepariranu njezinu omiljenu mačku. Kad uslijed anksioznoga napada Chloé biva primorana prespavati u krevetu te kćeri, ima grozničave noćne more u kojima na zidovima sobe vidi preparirane mačke u različitim položajima. U Ozonovu ostvarenju mačke tako bivaju izravno povezane s nesvjesnim aspektima te potisnutim željama protagonista i protagonistica, upućujući na mračne rajone njihovih strasti.
Posrijedi je slobodna adaptacija psihološkoga trilera Lives of the Twins popularne spisateljice Joyce Carol Oates iz 1987. godine, u kojem se bavi svojim standardnim setom preokupacija vezanim uz nasilje i svakodnevni život. U spomenutom romanu protagonistica Molly Marks upušta se u emocionalnu i seksualnu vezu s dvojicom karakterno oprečnih blizanaca – Jonathanom i Jamesom, a poticaj biva činjenica da je njezin partner Jonathan krio postojanje brata. Pritom junakinja pokušava pronaći uporište u suvremenom društvu, što kao nastojanje neprestano biva potkopavano pokušajem da izađe iz situacije u kojoj se zatekla. Ozonov Dvostruki ljubavnik nije jedina ekranizacija tog književnoga predloška. Nedugo nakon njegove objave, točnije 1991. godine, snimljena je televizijska adaptacija Lies of the Twins koju potpisuje Tim Hunter s Aidanom Quinnom, Isabellom Rossellini i Imam u glavnim ulogama. U njoj je priča podosta promijenjena, kao i rod jednoga od blizanaca, kako bi se priča više usmjerila na senzacionalistički kolosijek, karakterističan za onovremene televizijske produkcije. Niti Ozon nije ostao vjeran predlošku, što je istaknuto i na odjavnoj špici, gdje se navodi da je posrijedi slobodna obrada, odnosno da je priča tek nadahnuta zapletom romana.
Motiv blizanaca Françoisu Ozonu poslužio je da se vrati svojim dobro znanim psiho-seksualnim fetišima. Problematika neispunjenih žudnji, zapriječenosti njezina ostvarivanja, nesvjesnog, udvajanja te zazornih dvojnika kao nesvjesnih pratitelja provlači se autorovim opusom. Čak i u naoko netipičnom mu ostvarenju poput melodrame Frantz (2016), redatelj se nije odrekao problematike dvojništa te (potisnute) krivnje i žalovanja, a u recentnom djelu ona je metastazirala.
Ozon, koji je potpisan i kao scenarist, iz romana preuzima inicijalnu situaciju: Chloé je bivši model s nerazriješenim psihičkim konfliktima koji se manifestiraju u obliku tjelesnih simptoma, pa se treba obratiti psihijatru. Uskoro započinje emocionalnu i tjelesnu vezu s pažljivim i nježnim Paulom, no uskoro otkriva da ima blizanca Louisa, s kojim također stupa u vezu, a on je svojom nasilnom i egocentričnom prirodom čista suprotnost bratu. Kako se dvostruka veza razvija, tako protagonistica postaje sve više psihološki podrovana, što dijelom ima poticaje u otuđenom odnosu s majkom te neosviještenom žalovanju.
Redatelja ne zanimaju trilerski koliko psihološki i psiho-seksualni aspekti, pa je posrijedi djelo u kojem priču i događaje treba sagledati kroz prizmu psiholoških proživljavanja junakinje jer cijelo smo vrijeme suočeni s njezinim subjektivnim projekcijama. U Dvostrukom ljubavniku tanka je granica između stvarnosti i fantazije, što je već naznačeno inicijalnim upoznavanjem Chloé i Paula. Ono je ostvareno u maniri ljubavnih klišeja iz trivijalne literature: posrijedi je ljubav na prvi pogled i ideja predestiniranosti, što je svojina narativa popularne kulture. I u nastavku se autor voli poigravati trivijalnom motivikom. Pritom cjelina ima konzistentnu fantazmagoričnu atmosferu, pa se katkada pitate nije li sve zapravo halucinacija.
Međutim, tu nastaje problem. Ozon kao da želi secirati psiho-seksualnu problematiku u kontekstu protagonistice, no djelo pretrpava psihoanalitičkim klišejima: odnos s majkom, dvojništvo, kanibalizam. Kako priča odmiče, cjelina ostavlja dojam da je redatelj počeo gubiti konce priče iz ruku.
filmovi
