Da je bilo solomonske mudrosti, pa da je za Piranski zaljev i sve granične sporove presuđeno u korist Hrvatske, kao što je presuđeno za Svetu Geru i onih par sela uz Dragonju, svijet bi konačno odahnuo i odmorio se od ta dva patuljasta i beskrajno iritantna plemena
Nekad su te stvari radili najveći pravni i politički umovi, doajeni svjetske diplomacije i umirovljeni profesori s Columbije i Oxforda. Takvi su, eto, nekad razrješavali sporove poput ovoga između Hrvatske i Slovenije – sve sam suvremeni kralj Solomon – i da je umjesto francuskog suca Gilberta Guillaumea pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu izašao bjelokosi i bjelobradi premudri Jedidah, rečeni Solomon, sin Davidov, kralj Izraela i predsjednik Stalnog međunarodnog arbitražnog suda, tresle bi se Hrvatima i Slovencima i gaće i podgaće.
Napeto bi hrvatska i slovenska delegacija sa slušalicama na glavi slušale simultane prevodioce sa starohebrejskog, a mudri bi Solomon polako tumačio točke međunarodnog pomorskog prava, sve dok na kraju ne bi predložio da se akvatorij Piranskog zaljeva ima podijeliti morskom linijom od ušća Dragonje do sredine zamišljene crte između rtova Savudrije i Madone, dakle točno napola, a Hrvati oduševljeno zapljeskali najpravednijem mogućem rješenju.
‘Ne!’ užasnuto bi tada pred zabezeknutim novinarima vrisnuo Karl Erjavec, ‘ne dijelite zaljev napola, dajte ga cijeloga Hrvatima, to je hrvatska uvala’, zavapio bi slovenski ministar vanjskih poslova, nakon čega bi premudri kralj Solomon sa smiješkom pod bijelom bradom presudio, jasno, da Piranski zaljev cijeli pripada Sloveniji, jer samo istinski historijski posjednik ne bi dopustio da se zaljev cijepa napola.
A pokunjeni i postiđeni Hrvati zažalili bi što nisu barem rekreativno čitali Stari zavjet.
Dobro, na kraju zaista i jest gotovo cijeli Piranski zaljev pripao Slovencima, ali znate na što mislim. Hrvati bi, uostalom, najebali u svakoj povijesnoj analogiji. Da je, recimo, umjesto kralja Izraela Piranski zaljev dijelio onaj stari indijski Solomon, mudrac s planine što je spor dvojice braće oko podijele očeve zemlje genijalno razriješio predloživši da jedan brat podijeli zemlju, a drugi da prvi bira, svejedno bi se nestrpljivi Hrvati odmah javili da podijele zaljev 80:20. Pa sve i da su Hrvat i Slovenac junaci viceva iz toga žanra, i da se oko zaljeva svađaju kao Mujo i Suljo oko veće i manje jabuke, opet bi Hrvat bio taj koji bi Slovencu rekao ‘pristojno je uzeti jednu petinu zaljeva, a drugome ponuditi četiri’, na što bi Slovenac odgovorio – ‘pa eto ti petina, jebala te petina’.
Hrvatima Piranski zaljev jednostavno, što bi se reklo, nije bio suđen, nije im bio suđen ni po međunarodnom ni po tradicionalnom pravu, i sad im preostaje samo ono u čemu su – za razliku od prava, diplomacije ili Starog zavjeta – oduvijek bili najjači: ignoriranje sudskih odluka. Nijedna od divnih alegorijskih starozavjetnih, indijskih ili kafanskih priča nije, naime, predvidjela Hrvate. I da je kralj Solomon umjesto onoga starozavjetnog djeteta dijelio Piranski zaljev, da ga je umjesto nasljedstva one nesložne braće dijelio stari indijski mudrac, ili da su umjesto Piranskog zaljeva dijelili sezonsko voće, svejedno bi se do dana današnjeg – džabe sva mudrost Solomonova, Indijčeva i Mujina – Hrvati natezali oko djeteta, zemlje i jedne jabuke.
Zato je šteta što pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu umjesto Gilberta Guillaumea nije izašao neki suvremeni indijski učitelj i mudrac, kakav kralj Solomon našega doba, netko dakle tko bi umjesto suhih paragrafa međunarodnog pomorskog prava pažljivo razmotrio sve činjenice i aspekte spora između Hrvata i Slovenaca – i činjenicu da su Slovenci kompromitirali postupak, i činjenicu da su Hrvati zbog toga napustili arbitražu, podjednako dakle činjenicu da su samouvjereni Slovenci javno obećali prihvatiti odluku Arbitražnog suda kakva god bila, kao i činjenicu da su je uvrijeđeni Hrvati javno najavili ignorirati – jer one su se upravo savršeno posložile za konačno i trajno razrješenje spora Hrvata i Slovenaca, što su zaista svakome već dopizdili svojim djetinjim natezanjem oko nekoliko valova mora.
Zato je, eto, šteta što pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu umjesto profesora međunarodnog prava nije izašao kralj Solomon, netko dakle tko ne dijeli morske zaljeve, već pravdu.
Ne bi, naime – jer njega umjesto problema zanima rješenje – premudri stari Jedidah, rečeni Solomon, sin Davidov i kralj Izraela, propustio priliku da izađe pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu, odmjeri pogledom sve prisutne, uzme onaj golemi, debeli svežanj papira i cijeli sudski predmet baci u korpu za smeće, pa razriješi sve jednom jedinom rečenicom na starohebrejskom: ‘Sve granične sporove između Hrvatske i Slovenije Stalni arbitražni sud u cijelosti presuđuje u korist Republike Hrvatske, toda raba, shalom.’
Tajac u dvorani bio bi trajan. Nitko riječ ne bi rekao, nitko ne bi oduševljeno pljeskao, nitko ne bi užasnuto vrisnuo: niti bi itko slavio, niti bi itko pisao žalbe. Slovenci bi se pravili da se ništa nije dogodilo, jer su se zaletjeli i unaprijed javno prihvatili svaku odluku mudrog Solomona, kakva god bila, Hrvati bi se pravili da se ništa nije dogodilo, jer su se zaletjeli i unaprijed odbili svaku Solomonovu presudu, kakva god bila, niti bi se Slovenci smjeli žaliti, niti bi Hrvati mogli slaviti.
Sve otada, nitko više nikada ne bi spomenuo ni Hotizu, ni Dragonju, ni Svetu Geru ni Piranski zaljev. Hrvati bi se pravili da nikakvih nesporazuma tamo zapravo nema niti je ikada bilo, jer bi svakim problematiziranjem granice – ili, još gore, pozivanjem na pobjedu u arbitraži koju sami nisu priznali – ispali glupi. Da nikakvih nesporazuma na granici zapravo nema, niti je ikada bilo, pravili bi se i Slovenci, jer bi svakim problematiziranjem granice – ili, još gore, odbijanjem arbitraže koju su sami na neviđeno priznali – ispali Hrvati.
Upadljivo je to vidljivo na onim spornim dijelovima hrvatsko-slovenske granice gdje je Arbitražni sud presudio u korist Hrvatske. Niste vidjeli da se Hrvatska nešto oduševila i polomila oko one kasarne na Svetoj Geri, oko koje ratuje sa Slovencima dvadeset pet godina, a koju sad, kad ju je haška arbitraža konačno dodijelila Hrvatskoj, nitko ovdje i ne spominje. A prave se ludi i Slovenci: niste čuli da je, trijumfalno obilazeći granicu i nazdravljajući s mještanima svakog zaseoka koji je pripao Sloveniji, slovenski premijer Miro Cerar obišao i onih par slovenskih vojnika u kasarni na Svetoj Geri, što već sedam dana zaboravljeni od svih čekaju sljedovanje hrane i vode.
I da je bilo solomonske mudrosti, kao što je u međunarodnim odnosima, nažalost, odavno nema, da je za Piranski zaljev i sve granične sporove presuđeno u korist Hrvatske, kao što je presuđeno za Svetu Geru i onih par sela uz Dragonju, svijet bi konačno odahnuo i odmorio se od ta dva patuljasta i beskrajno iritantna plemena, ne bi ih se otamo, iz kuta karte, više čulo ni vidjelo. Ako bi itko ikada izašto uopće i spomenuo arbitražu iz 2017., Hrvati i Slovenci pogledali bi se u čudu i odmahnuli rukom, pojma ne bi oni imali o čemu taj itko priča – kakva Sveta Gera i koji točno Piranski zaljev? – jer sve je među njima, hvala na pitanju, u najboljem redu.
Stoljetni bi se nebeski mir spustio na doline Sutle i Dragonje, božanska bi bonaca utihnula Savudrijsku valu, a na svjetskim bogoslovijama i pravnim fakultetima učili bi se apokrifni zapisi o silnoj mudrosti starog Solomona, sina Davidova, kralja Izraela i predsjednika Stalnog međunarodnog arbitražnog suda u Den Haagu, koji je onomad jednom jedinom rečenicom razriješio nerazrješiv, dvadeset pet godina star granični spor.
Ovako, ostao je samo vic o Muji, Sulji i Stalnom arbitražom sudu u Den Haagu. ‘Hoćemo li pošteno ili pola-pola?’
Nekad su te stvari radili najveći pravni i politički umovi, doajeni svjetske diplomacije i umirovljeni profesori s Columbije i Oxforda. Takvi su, eto, nekad razrješavali sporove poput ovoga između Hrvatske i Slovenije – sve sam suvremeni kralj Solomon – i da je umjesto francuskog suca Gilberta Guillaumea pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu izašao bjelokosi i bjelobradi premudri Jedidah, rečeni Solomon, sin Davidov, kralj Izraela i predsjednik Stalnog međunarodnog arbitražnog suda, tresle bi se Hrvatima i Slovencima i gaće i podgaće.
Napeto bi hrvatska i slovenska delegacija sa slušalicama na glavi slušale simultane prevodioce sa starohebrejskog, a mudri bi Solomon polako tumačio točke međunarodnog pomorskog prava, sve dok na kraju ne bi predložio da se akvatorij Piranskog zaljeva ima podijeliti morskom linijom od ušća Dragonje do sredine zamišljene crte između rtova Savudrije i Madone, dakle točno napola, a Hrvati oduševljeno zapljeskali najpravednijem mogućem rješenju.
‘Ne!’ užasnuto bi tada pred zabezeknutim novinarima vrisnuo Karl Erjavec, ‘ne dijelite zaljev napola, dajte ga cijeloga Hrvatima, to je hrvatska uvala’, zavapio bi slovenski ministar vanjskih poslova, nakon čega bi premudri kralj Solomon sa smiješkom pod bijelom bradom presudio, jasno, da Piranski zaljev cijeli pripada Sloveniji, jer samo istinski historijski posjednik ne bi dopustio da se zaljev cijepa napola.
A pokunjeni i postiđeni Hrvati zažalili bi što nisu barem rekreativno čitali Stari zavjet.
Dobro, na kraju zaista i jest gotovo cijeli Piranski zaljev pripao Slovencima, ali znate na što mislim. Hrvati bi, uostalom, najebali u svakoj povijesnoj analogiji. Da je, recimo, umjesto kralja Izraela Piranski zaljev dijelio onaj stari indijski Solomon, mudrac s planine što je spor dvojice braće oko podijele očeve zemlje genijalno razriješio predloživši da jedan brat podijeli zemlju, a drugi da prvi bira, svejedno bi se nestrpljivi Hrvati odmah javili da podijele zaljev 80:20. Pa sve i da su Hrvat i Slovenac junaci viceva iz toga žanra, i da se oko zaljeva svađaju kao Mujo i Suljo oko veće i manje jabuke, opet bi Hrvat bio taj koji bi Slovencu rekao ‘pristojno je uzeti jednu petinu zaljeva, a drugome ponuditi četiri’, na što bi Slovenac odgovorio – ‘pa eto ti petina, jebala te petina’.
Hrvatima Piranski zaljev jednostavno, što bi se reklo, nije bio suđen, nije im bio suđen ni po međunarodnom ni po tradicionalnom pravu, i sad im preostaje samo ono u čemu su – za razliku od prava, diplomacije ili Starog zavjeta – oduvijek bili najjači: ignoriranje sudskih odluka. Nijedna od divnih alegorijskih starozavjetnih, indijskih ili kafanskih priča nije, naime, predvidjela Hrvate. I da je kralj Solomon umjesto onoga starozavjetnog djeteta dijelio Piranski zaljev, da ga je umjesto nasljedstva one nesložne braće dijelio stari indijski mudrac, ili da su umjesto Piranskog zaljeva dijelili sezonsko voće, svejedno bi se do dana današnjeg – džabe sva mudrost Solomonova, Indijčeva i Mujina – Hrvati natezali oko djeteta, zemlje i jedne jabuke.
Zato je šteta što pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu umjesto Gilberta Guillaumea nije izašao neki suvremeni indijski učitelj i mudrac, kakav kralj Solomon našega doba, netko dakle tko bi umjesto suhih paragrafa međunarodnog pomorskog prava pažljivo razmotrio sve činjenice i aspekte spora između Hrvata i Slovenaca – i činjenicu da su Slovenci kompromitirali postupak, i činjenicu da su Hrvati zbog toga napustili arbitražu, podjednako dakle činjenicu da su samouvjereni Slovenci javno obećali prihvatiti odluku Arbitražnog suda kakva god bila, kao i činjenicu da su je uvrijeđeni Hrvati javno najavili ignorirati – jer one su se upravo savršeno posložile za konačno i trajno razrješenje spora Hrvata i Slovenaca, što su zaista svakome već dopizdili svojim djetinjim natezanjem oko nekoliko valova mora.
Zato je, eto, šteta što pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu umjesto profesora međunarodnog prava nije izašao kralj Solomon, netko dakle tko ne dijeli morske zaljeve, već pravdu.
Ne bi, naime – jer njega umjesto problema zanima rješenje – premudri stari Jedidah, rečeni Solomon, sin Davidov i kralj Izraela, propustio priliku da izađe pred katedru u velikoj dvorani Palače mira u Den Haagu, odmjeri pogledom sve prisutne, uzme onaj golemi, debeli svežanj papira i cijeli sudski predmet baci u korpu za smeće, pa razriješi sve jednom jedinom rečenicom na starohebrejskom: ‘Sve granične sporove između Hrvatske i Slovenije Stalni arbitražni sud u cijelosti presuđuje u korist Republike Hrvatske, toda raba, shalom.’
Tajac u dvorani bio bi trajan. Nitko riječ ne bi rekao, nitko ne bi oduševljeno pljeskao, nitko ne bi užasnuto vrisnuo: niti bi itko slavio, niti bi itko pisao žalbe. Slovenci bi se pravili da se ništa nije dogodilo, jer su se zaletjeli i unaprijed javno prihvatili svaku odluku mudrog Solomona, kakva god bila, Hrvati bi se pravili da se ništa nije dogodilo, jer su se zaletjeli i unaprijed odbili svaku Solomonovu presudu, kakva god bila, niti bi se Slovenci smjeli žaliti, niti bi Hrvati mogli slaviti.
Sve otada, nitko više nikada ne bi spomenuo ni Hotizu, ni Dragonju, ni Svetu Geru ni Piranski zaljev. Hrvati bi se pravili da nikakvih nesporazuma tamo zapravo nema niti je ikada bilo, jer bi svakim problematiziranjem granice – ili, još gore, pozivanjem na pobjedu u arbitraži koju sami nisu priznali – ispali glupi. Da nikakvih nesporazuma na granici zapravo nema, niti je ikada bilo, pravili bi se i Slovenci, jer bi svakim problematiziranjem granice – ili, još gore, odbijanjem arbitraže koju su sami na neviđeno priznali – ispali Hrvati.
Upadljivo je to vidljivo na onim spornim dijelovima hrvatsko-slovenske granice gdje je Arbitražni sud presudio u korist Hrvatske. Niste vidjeli da se Hrvatska nešto oduševila i polomila oko one kasarne na Svetoj Geri, oko koje ratuje sa Slovencima dvadeset pet godina, a koju sad, kad ju je haška arbitraža konačno dodijelila Hrvatskoj, nitko ovdje i ne spominje. A prave se ludi i Slovenci: niste čuli da je, trijumfalno obilazeći granicu i nazdravljajući s mještanima svakog zaseoka koji je pripao Sloveniji, slovenski premijer Miro Cerar obišao i onih par slovenskih vojnika u kasarni na Svetoj Geri, što već sedam dana zaboravljeni od svih čekaju sljedovanje hrane i vode.
I da je bilo solomonske mudrosti, kao što je u međunarodnim odnosima, nažalost, odavno nema, da je za Piranski zaljev i sve granične sporove presuđeno u korist Hrvatske, kao što je presuđeno za Svetu Geru i onih par sela uz Dragonju, svijet bi konačno odahnuo i odmorio se od ta dva patuljasta i beskrajno iritantna plemena, ne bi ih se otamo, iz kuta karte, više čulo ni vidjelo. Ako bi itko ikada izašto uopće i spomenuo arbitražu iz 2017., Hrvati i Slovenci pogledali bi se u čudu i odmahnuli rukom, pojma ne bi oni imali o čemu taj itko priča – kakva Sveta Gera i koji točno Piranski zaljev? – jer sve je među njima, hvala na pitanju, u najboljem redu.
Stoljetni bi se nebeski mir spustio na doline Sutle i Dragonje, božanska bi bonaca utihnula Savudrijsku valu, a na svjetskim bogoslovijama i pravnim fakultetima učili bi se apokrifni zapisi o silnoj mudrosti starog Solomona, sina Davidova, kralja Izraela i predsjednika Stalnog međunarodnog arbitražnog suda u Den Haagu, koji je onomad jednom jedinom rečenicom razriješio nerazrješiv, dvadeset pet godina star granični spor.
Ovako, ostao je samo vic o Muji, Sulji i Stalnom arbitražom sudu u Den Haagu. ‘Hoćemo li pošteno ili pola-pola?’
