Nije ni počelo Europsko prvenstvo, a on se već rasistički okomio na Afrikance – i crnce u španjolskoj, francuskoj i ostalim “kolonijalnim” reprezentacijama – i na Nepalce, te za sljedećih mjesec dana odredio programske smjernice Hrvatske radiotelevizije. Od penisa, preko vagine, do demografske restitucije hrvatske nacije. Tako to biva po Jošku Jeličiću. I dok se solinsko dinamovče rugalo stasu Nepalaca, “ovih, onih”, dok je pred televizijskim kamerama potpaljivao rulju s navijačkim pivama u šakama tobožnjim podacima Hrvatske udruge poslodavaca o 400.000 tisuća stranaca zbog kojih “ćemo izgubiti na skok-igri”, novinar HRT-a kikotao se kao idiot dok ga maslačkom šošolje po golim mudima. Fejsbuci su se namah užarili od oduševljenja, HRT je jednu za drugom plaćao fejsbučne objave s Jeličićevim rasističkim svinjarijama, ispod kojih su se u sat-dva skupljale na tisuće oduševljenih i razgnjevljenih istomišljenika, koji bi se najprije malo, poput svoga idola, rugali crncima, Afrikancima i Nepalcima, ne zaboravljajući ni Srbe, naravno, da bi se nekoliko komentara niže već sjetili ljevičara, liberala i Sorosa, koji rade na kvarenju hrvatske čiste bijele rase, a onda bi uslijedilo finale, s repertoarom prijetnji i pozivanja na jedinstvo, da bi se hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i ubuduće omogućile brzina i skok igra.

Sljedeći dan iz HRT-ovih Komunikacija uslijedilo je cinično ograđivanje: “Ističemo kako stavovi koje je Joško Jeličić iznio u našoj uvodnoj emisiji posvećenoj Europskom prvenstvu u nogometu nipošto nisu stavovi HRT-a.” Kao da je HRT jedinstveno brontosaurovsko tijelo, s jednoobraznim “stavovima”, ili kao da svi stavovi na programima HRT-a imaju jednako pravo javnosti, ali neki, eto, nisu stavovi HRT-a. Iste večeri, međutim, on će se ponovo naći na ekranu, i držat će, uz pasivnu kikotavu asistenciju Vikija Ivanovića, voditelja s karizmom Pokemona, svoje monologe od penisa, preko vagine, do demokratske restitucije hrvatske nacije. Najprije će, po hrvatskom porazu, s pomalo prijetećim izrazom konstatirati: “Sad će opet neki naoštriti tipkovnice nakon ovakvog poraza. Ali postoje demografski podaci koji se mogu lako provjeriti. Najviše beba rodilo se devet mjeseci nakon Oluje i Svjetskog prvenstva 2018. A oni što oštre tipkovnice će teško…” A na te će se tri tačkice i točkice Viki Ivanović opet idiotski kikotati, ili će to već biti Ivan Dorijan Molnar, jer naš Jela, je li, veli da novinari koji pišu protiv Dalića i ekipe, ili protiv njega i ostalih domoljuba u studiju, teško mogu – jebati. O tome postoje demografski podaci, koje je lako provjeriti. U tom spoju oznojenog maskulinizma, čiji je misaoni sklop jednostavan kao parenje blatnjavih pasa lutalica pred dućanom u nekoj balkanskoj selendri, i tobožnjeg analiziranja nogometnih utakmica, mjesec dana potrajat će duhovna i demografska obnova na Hrvatskoj radioteleviziji. Mržnja, kolektivne frustracije, programirani rasizam, šovinizam i antiintelektualizam bit će podignuti do neslućenih razmjera.

No, nešto drugo nas u svemu tome zanima. Ograda da to “nipošto nisu stavovi HRT-a”. Možda i ne bi bili da je Joško Jeličić anonimni nogometni huligan koji je slučajno upao u kadar nekog izravnog prijenosa. On je, međutim, bivši nogometaš, koji je igrao u oba konstitutivna kluba našeg nogometaštva, idealan, dakle, da “pomiri” Sjever i Jug. Njegovih igara se, istina, neće sjećati ni Hajdukovi ni Dinamovi navijači, kao što njegova znanja o nogometnoj igri nikoga neće impresionirati, ali on tu i nije zbog nogometa, nego zbog kolopleta stavova i mišljenja koji nogomet na HRT-u prate. On je tu zbog onoga čemu se kikoću pokemoni nogometnog novinarstva na HRT-u.

I da, ono što Joško Jeličić govori, bilo da je riječ o crncima, o Nepalcima, o Srbima, o ovim i onim, ili o novinarima koji su nad njegovim govorima zgroženi, bilo da je riječ o penisu, o vagini, o demografiji i o tome koliko tko može, mogu li više “oni što oštre tipkovnice”, ili oni koji su pretežito tupi, sve to stavovi su Sportske redakcije HRT-a, a s njom i onih struktura i osoba koje već godinama i desetljećima na HRT-u i u hrvatskoj javnosti stvaraju dojam o europskoj i visokokultiviranoj, o finoj zagrebačkoj, dubrovačkoj, mediteransko-srednjoeuropskoj i briselskoj kultiviranosti svojih programskih načela, ideologija, mišljenja i stavova. Ono što Joško Jeličić govori, duh koji se oko njega širi, uključujući i taj nepodnošljivi kikot novinara koji mu svojom uslužnošću čine kontekst, sve to proizlazi iz pogleda na život i svijet, te iz stavova i mišljenja ravnateljice Poslovne jedinice Program, Marije Nemčić, o kojoj čitamo da je “najmoćnija žena HRT-a” i koju se, već više od trideset godina, predstavlja kao liberalnu, slobodoumnu i misleću osobu, koja svaki put dolazi da bi popravila nešto što je nevidljiv netko pokvario, ublatio i zacrnio. Već više od trideset godina, što će reći od slučaja obitelji Zec pa do Nepalaca nespremnih za skok-igru, te žena stvara iluziju o sebi, ali još više o ustanovi čijem je programu na čelu. Samo djelić te iluzije jest da stavovi Joška Jeličića nisu stavovi HRT-a. Jesu, nego što su! To su i stavovi HRT-a, i stavovi Marije Nemčić, osobno. Da nisu, ne bi Joško Jeličić bio tu, niti bi dalje nastavljao po svome. Bio bi cenzuriran, isključen i neprisutan, kao što su na HRT-u cenzurirani, isključeni i neprisutni svi oni čiji stavovi doista nisu stavovi HRT-a. Možda da počnemo nabrajati takve? Ili je dovoljno reći da su to, za početak, svi oni koji su doista suprotni svjetonazoru i mišljenjima Joška Jeličića?

Ali, naravno da nije riječ tek o Mariji Nemčić, kao što, naravno, nije riječ samo o domoljubnim pokemonima iz Sportske redakcije. Stavovi Joška Jeličića su, naravno, i stavovi glavnog ravnatelja HRT-a Roberta Šveba, koji je na čelo kuće došao nakon što je prethodnoga glavnog ravnatelja odvela policija. Pretpostavljamo da je novi glavni ravnatelj morao obećati svome poslodavcu Andreju Plenkoviću (koji, pazite, o HRT-u uvijek govori obuhvaćajući tu ustanovu prvim licem množine, upravo kao da govori o vlastitoj stranci) da se u radno vrijeme neće baviti kriminalom i da neće u radnim prostorijama imati brojač novčanica. Ili se to podrazumijevalo? Kako god bilo, jedno je sigurno: da bi dobio to najviše namještenje u ustanovi u kojoj je i prethodno radio, Robert Šveb morao je svjesno pristati da stavovi Joška Jeličića budu i njegovi stavovi. Jer ono što govori Joško Jeličić u nekim je zemljama i nekim društvima, kao i u nekim boljim obiteljima, na takav način zazorno i nedopustivo da ostaje izvan javnosti, da završava pred javnim pravobraniteljstvima ili na sudovima, ili da naprosto biva izloženo preziru, a u nekim bolesnim kasnokapitalističkim društvima, getu opskurnih privatnih medija, koji zatim plaćaju kazne za rasizam i šovinizam. Ako već nije tako, nego ako se Joško Jeličić pojavi i sljedeće večeri na programu, to onda znači da su njegovi stavovi ujedno i stavovi Marije Nemčić i Roberta Šveba, kao i stavovi Programskog vijeća HRT-a, koji imenuje Sabor, s tobožnjim zadatkom javnoga nadzora i unapređenja programa i programskih sadržaja. A u tom Vijeću, o cinizma, sjedi, među sve samim tobožnjim hrvatskim doktorima znanosti i hiperintelektualcima, i jedan od Jeličićevih studijskih kikotavaca – Ivan Dorijan Molnar.

Proizvodnja javnog utjecaja u nezrelim je društvima kasnog kapitalizma, u oskudnim i nesavršenim demokracijama, ili u spin-diktaturama, kakvoj teže Plenković i njegov režim, prljava, mučna i moralno problematična stvar, ukoliko se čovjek u proizvodnji javnog utjecaja služi uslugama vlasti. Jer vlast, nakon što te imenuje u Programsko vijeće HRT-a, ili nakon što te postavi za bilo kakvog urednika na tom HRT-u, od tebe očekuje određenu razinu pokornosti. U ovakvim slučajevima, ona od tebe očekuje da se pomiriš s tim da si samo smokvin list za Joška Jeličića. Zauzvrat dobijaš mnogo, ali nikad više od vlastitoga bijednog privida da si od njega veći i značajniji, ili da u tvom javnom utjecaju postoji išta osim eventualnog materijalno-novčanog probitka. Joško je tu da ima stavove, a ti si tu da budeš plaćen u toj trgovini ljubavlju. Prema domovini i hrvatstvu, naravno. Ili prema penisu, vagini i demografiji, kako to Joško govori.

jergovic