Umjesto šuštanja novčanica i zvuka koji nastaje kad se zadovoljno trlja rukom o ruku, od Istre i Opatije do Hvara i Dubrovnika čuju se žalopojke: ovogodišnja turistička sezona jednostavno je katastrofalna.
Gosti ne troše, prometni kolapsi i nesnosna buka čine gradove i manja naselja na obali nepodnošljivim jednako za strane posjetitelje i domaće ljude… Ukratko: koncept divljega rentijerskog turizma, bez suvisle (zapravo ikakve) strategije i razvojnog koncepta, doživio je maestralan slom. Nije nešto čime bi se čovjek (novinar) hvalio, ali to što je sada jasno i posljednjem parazitu na „dobitnoj kombinaciji sunca i mora, što ju nam je sâm Bog darovao“ najavio sam u komentarima u pokojnom Vjesniku još potkraj sedamdesetih, kada sam – kao i kolega Ante Živković – upozoravao na neizbježno razorne posljedice izostanka brandinga, smislenog scenarija investicija i razvoja, nadasve na pogubu podvrgavanja turizma interesima i očekivanjima monetarno-fiskalnih (političkih!) vlasti, kao medij pretvaranja jedne potencijalima značajne privredne djelatnosti u surogat obilježen utajama i prijevarama, agresijom na prirodne osnove i strašnim udarom na vrijednosni sustav, mentalitet i svjetonazor uključenoga dijela stanovništva. Ali, tko bi nas – odnosno, ikoga razumnog, a kritički nabrušenog – (po)slušao?
U međuvremenu, dogodilo se mnogo toga – a ničega dobrog. I nadalje nepostojeću državnu/nacionalnu strategiju dodatno su zamutili sve brojniji strani vlasnici hotela, kampova i marina, koji se vode isključivo svojim interesima, domaći poduzetnici uznapredovali su jedino u kopiranju najpromašenijih inozemnih modela (od španjolskoga do grčkoga), turistička ponuda na obali i otocima srozala se na provincijske imitacije uzora koje nikako nije trebalo slijediti, nestalo je i ono malo domaće industrije, poljoprivrede i prehrambene industrije koja je trebala biti temeljem „povezivanja zelene i modre Hrvatske“ (po viziji Ante Markovića), pa su tako u ugostiteljskim i smještajnim objektima uzduž Jadrana hrvatski još samo zrak i voda, djelomice vino i riba (iz uzgoja ili krivolova), a jedva zamjetno voće i povrće… uglavnom porijeklom iz zemalja o kojima ništa ne možete, a i ne želite znati. Posteljima, stolni tekstil, sanitarije, namještaj, radna odjeća zaposlenih... doslovce svaka pizdarija s Dalekog je istoka, ili iz neke druge vražje matere odakle hrvatski i strani šverceri dovlače bofl za bagatelu, opskrbljujući sve bagatelnije goste.
A sve to uz tamjan pseudo-monetarne ustanove zvane Hrvatska narodna banka, koja umjetnim tečajem umjetne „nacionalne valute“ pogoduje žderanju supstance – prostora prikladnog za turističku eksploataciju i razvoj – i amen tzv. državne vlasti, parazitsko-klijentelističke partitokracije obuzete punjenjem proračuna iz usluga, na račun zatiranja svake i svih proizvodnih djelatnosti. Stvoreno je tako ozračje legalizirane pljačke prirodnih izvora, sustav za prelijevanje utrška od parazitiranja na njihovoj renti dijelom u džepove izravnih eksploatatora: hotelijera, vlasnika kampova i apartmana, brodara, ugostitelja, organizatora zabave… a dijelom posrednih, tj. „države“, makar što pod tim podrazumijevali.
Ali, eto vraga skok-na-skok: „koncept“ se iscrpio – svojom nakaznošću i kontinuiranjem urušavanjem kvalitete ponude (p)otjerao valjane goste, drastično načeo i populaciju onih koji nalaze razloga u boravku (sve manje dana) na Jadranu u objektivno sirotinjskom režimu, ogadio takav turizam onim domaćim ljudima koji dramatično pogoršanje životnih uvjeta u ljetnim mjesecima ne mogu kompenzirati zadivljujućom promjenom stanja bankovnog računa.
Nekoć obećavajući, po mogućnostima jedinstven na Sredozemlju, hrvatski turizam još uvijek nese zlatna jaja samo žmuklerima u rasponu od ilegalnih posteljara i dealera svim i svačim do žonglera kuglicama smrznute obojene vode – jedinim kulturnim animatorima i u razvikanim mjestima!
