Nije trebalo osobite analitičarske mudrosti da se (odavno) nasluti da 'Hrvatskoj kakvu imamo' slijedi stečajni upravitelj: paradržavica u dužničkom ropstvu, lišena kritičnih elemenata suvereniteta, s pseudo-nacijom beznadno raskoljenom na lažne crvene i crne u revizionističkoj euforiji, posve se prirodno surduknula u paralizu i kaos; jedino se nije baš očekivalo da će joj vjerovnici, imajući na raspolaganju legiju ovdašnjih protuha, nametnuti second-hand poslovnjaka s vrijednosnim korijenima u kanadskom samostanu ustašoidnog fra Ljube Krasića, onog iz koje su malu zemlju za veliku propast već usrećili Gojko Šušak, Ruža Tomašić, Ivica Mudrinić, Juraj Jezerinac, Siniša Varga...
Ali, što je sigurno – sigurno je, procijenili su scenaristi ujdurme, pa, nakon izguravanja prilježne činovničice NATO-a do vile 'Zagorje', instalirali i izvršnog direktora, i to simbolične i paradigmatske provenijencije: iz besramno uništene Plive, nekoć ponajsjajnijeg dragulja u obiteljskom posjedu. A zašto i ne bi: ako je jednom pizzeraio valjao za namjenskog ministra obrane, valjda obrazovan manager može ušuškati Hrvatsku sukladno očekivanjima mentora!Ne prima se dobro, u jalnoj hrvatskoj kulturi, a posebice među novinarima oduvijek sklonim omalovažiti kolege, navlastito lucidnije koji rano spoznaju pravu prirodu nekih osoba, pojava, procesa... ali ću ipak podsjetiti: upravo na ovom portalu, u tjednu nakon izbora 8. studenog, višekratno sam upozorio da je Božo Petrov notoran malomišćanski ministrant, intelektualni sakristan o koncima opakih igrača u sjeni, koji – kako je Stipe Petrina provalio – prije svake odluke 'odlazi nekamo po svoje mišljenje'; (barem) tri komentatorice ispisale su literaturu plagirajući moje mišljenje da je gadno smišljeno njegovo konfuzno-difuzno kategorijalno laprdanje kako suradnja nije koalicija, pa da nema razloga da se, radi 'nacionalnog konsenzusa', ruglu izvrgnu načela parlamentrane demokracije i Sabor pretvori u proširen Nacionalni odbor Mosta (kakav Ustav, zakoni, statuti, bakrači...!).
Nisam mario kada sam s tuđim potpisom pročitao moju tezu da će se trabunjanje o reformama ubrzo p(r)okazati kramarskom licitacijom ministarskim foteljama, pa ni obrve digao nad recikliranim komentarom djelca Davora Ive Stiera s najavom 'treće paradigme' – a zašto bih? Ali, stoga se danas gorko smiješim nad zblenutošću svraka ishodom 'pregovora' koji to nisu bili, nisu mogli, a niti smjeli biti... kao i nad konsternacijom što je čudnovatoj pojavi na Pantovčaku popis 78 imena predao bijeli ginjol iz crnog šešira, ovlaštenik kojem su rekli čemu će poslužiti nedovoljno-na-vrijeme da nauči korektno pročitati stereotipnu besjedu na hrvatskom jeziku. Neodoljiv me sarkazam spopada čitajući da se najavljuju prosvjedi protiv 'izdajničke geste Mosta' – gotovo jednak intenzitetom kao nad osudama Zorana Milanovića što nije preveslao tu smušeno naplavinu i deficit svoje udruge apsurdna imena pokrpao bilo kakvim smećem.
Točno jest: nije kleronacionalistički zdrug pobijedio na izborima, nego mu je mogućnost naknadne kombinatorike nesebično darovala parazitska sljedba s Iblerova trga – jednako četverogodišnjom jalovošću, bezbrojnim idiotskim odlukama, Milanovićevom jalijaškom bahatošću i stupidnim povođenjem za savjetima američkog mjesečara o programskom kanibalizmu, zarad dodvoravanja katotalibanskom dijelu biračkog tijela... premda je Ivo Josipović spektakularno propao upravo zbog upadanja u iluziju da bi tako proširio lepezu izborne potpore. A gnjevni birači? Hrvati – makar što to bilo! – i na izborima 8. studenog, umjesto mozgom glasali su srcem, pokazali da jednostavno ne shvaćaju kako je vođenje države samo inteligentan inženjering: ekonomski, socijalni, demokratski, kulturni, demografski... Stoga se ne mogu ni izliječiti od anakrono shvaćenog državotvorstva (Prvi Predsjednik i danas bi trijumfirao – da vrjedniji ne bješe vrijed), pljačkaškog mentaliteta (jer država nije njihova, nego strančeva, pa je treba perušati gdje god se stigne), te običnog idiotizma, zahvaljujući kojem udbaško-ustaška sljedba i komunjarsko-familijarni zdrug imaju svoja 'čvrsta biračka tijela'.
Što slijedi? Prvo, saziv Sabora uzduž i poprijeko razbucan ideološkim i interesnim sukobima; kokošinjac će zaista odraziti svu raskoš hrvatske uljudbe – sjedit će u njemu prononsirani fašisti i sumanuti anarhisti, jalovina indoktrinirana na crnim misama u Palmotićevoj i slučajni namjernici bez suvisle primisli što im je tamo činiti. Ali, zar to i nije bila svrha podrivanja njegova integriteta: obesmisliti parlament do potpune suvišnosti? Drugo, 'vladi stručnjaka' zaista neće trebati poslovičnih 100 dana da se osramoti nedoraslošću izazovu i potvrdi kao mehanizam nametnut radi izvršavanja naloga, a ne kreativnog rješavanja problema. Skrpljen od krajnje heterogena materijala, usuđujem se prognozirati: uvjerljivo inkompetentnog i subformativnog, kabinet Tihomira Oreškovića bit će splav 'Meduze' na kojoj će odgovornost biti prezrena riječ, a vitalni interesi hrvatskih građana sintagma zabranjena kao prostota iz komunističkog razdoblja. Treće, koliko će takav ustroj zakonodavne i izvršne vlasti potrajati?
Dulje nego što biste pomislili! Jer paraliziran Sabor, eutanazirana demokratska javnost i estradizirani mediji teško mogu ostvariti kritičnu masu radikalnog propitkivanja opstojnosti močvare. Eto vam, drage kolegice-kradljivice, na razradu i čerupanje još jednog samoispunjujućeg proročanstva – na koje ne polažem nikakva autorska prava. Jer bi konkurencija bila više nego žestoka: toliko 'vizije' iskrcano je po šankovima trešnjevačkih birtijetina još dok se mandatar bez izborne legitimacije mučio s razlikom između građevine i građanina.
