Što je nama naša borba dala...

Primjer prvi: Tomislav Panenić

Ako vam u dućanu koji vodite za neku veliku tvrtku smeta nekakav proizvod koji ne uspijete prodati i po koji vlasnik neće doći, naravno da ćete ga se riješiti, jednostavno, brzo iz bez papirologije. To se razumije samo po sebi jer takav proizvod smeta. Još ako ga date nekom potrebitom (siromahu, branitelju, izliječenom narkomanu, samohranoj majci, penzioneru) ispadnete dobročinitelj. Treba vas zapravo pohvaliti. Niste se okoristili kada ste se mogli i učinili ste dobro djelo. To što ste drugome dali tuđu imovinu i zapravo je ukrali i postali lopov, nije bitno. Bitno je da vi sebe ne smatrate lopovom. Još je važnije što se čudite što vam to netko spočitava i smatra da ste napravili nešto nedopušteno. To što ste napravili zapravo i nije krađa jer sami od nje niste imali korist (osim zadovoljstva davanja, u teoriji se to zove "the warm glow of giving") a i iznos nije osobit (500 kuna). Za takvu tričariju gospodin ministar Tomislav Panenić, o kojemu je riječ, sebe ni po čemu ne smatra lopovom i krivcem za zlodjelo. Svakako ispada da takav lopovluk nije otežavajuća okolnost da postanete ministar, doduše ne trgovine (jer ga nema) ali zato cijelog gospodarstva To čak i nije problem ni za one koji vas predlažu i štite i koji se hvale svojim poštenjem i stručnošću. Ukrasti 500 kuna u Hrvatskoj je dakle za ministra OK, no je li OK ukrasti 1 000 kuna, a što je sa 2 000? Gdje je granica? Koliko se prema gospodinu ministru gospodarstva smije krasti? Toliko o nultoj toleranciji.

Primjer drugi: Ivo Družić

Predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj (ni manje ni više) ima najodgovorniji posao u akademskoj zajednici Hrvatske. Ako već nema znanstvenu legitimaciju, sadašnji predsjednik ima svu potrebnu ambalažu (zvučne titule redovitog profesora i dugo iskustvo akademskog kadroviranja) ali i neke čudne stavove jer smatra da plagijat u znanstvenoj zajednici nije problem vrijedan pažnje niti treba biti prepreka napredovanju. U toj struci koja živi od proizvodnje ideja za njega krađa ideja nije "grijeh". Tako je nedavno na važno fakultetsko mjesto predložio jednog drugog profesora za koga se zna da je napisao barem jedan plagijat. Ne samo da predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, Ivo Družić, ne smatra to problemom nego i nakon upozorenja nije povukao svoj prijedlog (što bi svaki iole pristojan čovjek napravio). Onaj koji bi trebao čuvati dignitet struke smatra da pisanje plagijata nije problem. To je najgori, ali ne i jedini aspekt ovoga primjera, jer postoje još dva. Prvi je da svi involvirani članovi akademske zajednice, uz par časnih iznimka, se slažu da pisati barem jedan plagijat nije nešto zbog čega bi član akademske zajednice trebao snositi ikakve posljedice. Naprotiv, izabran je velikim brojem glasova. Drugi problem je da tijela odgovorna za rad Ekonomskog fakulteta (jer tamo rade i Družić i Jurica Šimurina) misle isto, jer su znali o plagijatu ali nisu prstom maknuli jer stvar ne smatraju vrijednom pažnje. Očito je da dio akademske zajednice nije osjetljiv za krađu ideja i pisanje plagijata.

Primjer treći: Tomislav Karamarko

Predsjednik najveće stranke (HDZ) koji sada kadrovira i koji je odredio veliki broj ministra, njihovih pomoćnika i zamjenika, na upražnjeno mjesto ministra branitelja predložio je čovjeka za kojeg je nedvojbeno već utvrđeno da je njegov diplomski rad plagijat. Ukrao je i prepisao. Zbog šeprtljavog postupka policijske akademije sud mu nije oduzeo titulu, ali ostaje činjenica da je 70 posto diplomskog rada gospodina Milijana Brkića plagijat. Obzirom da je uz pomoć tog plagijata dobio veću kvalifikaciju i veću plaću. Ta krađa je svakako više puta vrjednija od 500 kuna iz prvog primjera, jer ukupna korist vjerojatno iznosi nekoliko stotina tisuća kuna (sadašnja vrijednost razlike plaća do penzije plus veća penzija). Bez obzira kako stvar završi, ovdje su već sada važne tri stvari. Prvo je važno da je predlagač i prvi potpredsjednik vlade i predsjednik najveće stranke unaprijed znao za plagijat, no to nije smatrao važnim kada je iznio svoj prijedlog. Kao da krađa odnosno plagijat jednostavno nije nešto što bi trebalo remetiti politički napredak njegovog prijatelja. Drugo, važno je da se čini kako je doista impresivni ratni put dovoljan da potire krađu. Ratnicima pobjednicima takva vrsta krađe je dozvoljena, a glavne braniteljske udruge smatraju da je plagijat nešto nevažno, pa krađa počinjena od strane javnih osoba postaje privatna stvar. Treća važna stvar ne tiče se predsjednika najveće stranke već činjenice da je predloženi ministar in spe znao za svoj plagijat, no ni on to ne smatra dovoljno važnim problemom da bi se na njega osvrnuo. Kao branitelj, s takvim se ministrom ne bih ponosio, za takve ministre sasvim se sigurno nisam borio.

Primjer četvrti: Gospođa N.

Gospođa je radila u jednom velikom dućanu na odjelu suhomestantih proizvoda. Bilo je vrijeme gableca (zapravo marende u njezinom slučaju), umorna i gladna nije mogla otići s radnog mjesta i uzela je 3 (tri) šnite (fete u njezinom slučaju) pršuta za sendvič. Vidjeli su je, tužili i dobila je otkaz. I dospjela je u novine, ne zato što je ukrala, nego zato što se tako grubo s njom postupalo: otkaz i sud. Zaboga, kakav su problem tri šnite pršuta za umornu radnicu u velikom dućanu multinacionalne kompanije! Imajte srca i razumijevanja za takvu krađu.

XXXXXXXXXXX

Ovo su četiri primjera korupcije i krađe na malo. Kad se pogledaju, odmah tri stvari padaju u oči. Trivijalna lekcija ovih primjera jest da vam za korupciju i krađu treba zaštitnik, što znači da morate biti nečiji proteže. Ako ste proteže Petrova (Paninić), krađa nije presudna i možete napredovati bez obzira na nju. Ako ste proteže Milanovića (Družić), vaša upitna profesionalna etika (i znanstveni rad, ali on nije ovdje važan) nije prepreka da vas se predloži i izabere na visoku funkciju u znanosti. Ako ste proteže Karamarka (Brkić), krađa se može neutralizirati vrlinama. Ako nemate protežea, kao gospođa N., ako kradete, ostanete bez posla.

Druga je lekcija da sa zaštitnikom dobijete više. "Vaši" vas podrže bez obzira na to što ste napravili. Proteže će vas predložiti, a "vaši" će vas podržati i izabrati. Možete krasti ideje, bilo kao član akademske zajednice, ili kao branitelj, a "vaši" će vas zaštititi i unaprijediti i proglasiti da vrline višestruko nadmašuju krađu. Treće je da korupciju i krađu na malo nalazimo u svim strankama, a vrlo visoku razinu tolerancije na krađu u najvišim vrhovima tih stranaka. Za one "dolje" to je jasna poruka. Marx je rekao da su "klasni interesi prije nacionalnih". Čini se da se to ovdje prevodi u maksimu da su staleški interesi prije svih ostalih. Naravno sve tri osobine ogledalo su djelovanja klijentizma u Hrvatskoj.

Zašto je uklanjanje korupcije i krađe na malo važnije od bavljenja onom na veliko? Zašto je puno teže ukloniti taj oblik nego korupciju ili krađu na veliko? Zašto s ovakvom tolerancijom korupcije na malo neće biti boljitka i Modernog ekonomskog rasta?

Svi se zgražaju nad cijenom farbanja tunela, javnim nabavama koje traže dva psa s rodovnikom, farmaceutskim tvrtkama koje kupuju doktore, isisavanjima kamenoloma, trgovinom nogometašima ili drugim mega projektima korupcije i krađe. Međutim, ti slučajevi korupcije na veliko nisu "moj" problem nego problem nekoga drugog. Korupcija na veliko tiče se malog broja ljudi, i zbog veličine to je problem anonimnih činovnika, policije, tužitelja, sudaca i nema krivca ako se uspješno ne provede. Da je pravosuđe ekipirano znalcima (problem sudstva nije organizacija nego loši suci i tužitelji, odvjetnici koji su na tržištu bolji su dio profesije) korupcija ne bi ostala nesankciorana.

Ali plagijat, tri fete pršuta ili 500 kuna? Razlika je što pojedinačni čin korupcije na malo podrazumijeva male pojedinačne koristi mnogih pojedinaca. Njeno uklanjanje se tiče svakodnevnih napora mnogih običnih ljudi, pri čemu je važan osobni trud pojedinca i podnošenja neugodnosti koje neizostavno slijede. Lakše je imati stav o milijunima u nogometu nego o činovniku kojega gledate kroz šalter i o kojemu ovisite, susjedu kojega vidite kroz prozor ili kolege s posla. Uklanjanje korupcije na malo ne može se svesti na slabu i neefikasnu državu.

Međutim, bez rješenja korupcije i krađe na malo nema Modernog ekonomskog rasta. To se može na mnogo načina pokazati ali jedan važan primjer (de Sota za Peru) može poslužiti. Zna se da u neurednim zemljama broj prepreka prilikom započinjanja posla i kasnije tokom poslovanja neposredno utječe na investicije. Što je udaljeniji rezultat i što je više klinova između rezultata poduzetništva i poduzetnika, to će manje biti poduzetnika, onih malih i srednjih koji su lokomotiva rasta. Ti klinovi su i u privatnom sektoru (reketiranje, vezana poslovanja i slično) i u javnom (dozvole i porezi, činovnici i papirologija). Ako je poduzetnik udaljen od svog rezultata, lakše je imati štednju na računu nego raditi. Malo i srednje poduzetništvo ovisi o raširenosti male korupciji i malih krađa. A Moderni ekonomski rast Hrvatske ovisi o malom i srednjem poduzetništvu. Riba smrdi od glave, ali čisti se od repa.

Što se smanjenja korupcije i krađe na malo tiče, nova vlada se nije baš istakla. Nositi se s njom trebala je biti diferentia specifica Mosta, ali izgleda da su i njima draži daleki horizonti nego ono što im gmiže pod nosom. Tihomir Orešković nudi pak novu varijantu "Markovićevog gambita" (sredite gospodarstvo i obećanje još novca u nadi da će se u to ime riješiti sve ostalo, jer bolji život u dogledno vrijeme trebao bi biti dovoljan mamac da vas odvrati od gluposti i mlaćenja prazne slame koja neće napuniti tanjur). No, možda najviše zabrinjava razina i raširenost tolerancije na sitne krađe i korupciju. Prvi potpredsjednik vlade (Karamarko), ministar gospodarstva (Panenić) i predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj (Družić) u svom ponašanju u zadnjih mjesec dana jasno pokazuju da nemaju nultu toleranciju prema krađi, dapače posve suprotno.

h-alter