Desnicu je pogurala globalna financijska kriza. Sad druga strana ima šansu.
Nedavni izbori u Francuskoj i Velikoj Britaniji, zajedno s trenutačnom američkom predsjedničkom kampanjom, odražavaju dileme s kojima se suočavaju stranke sklone ljevici dok pokušavaju oblikovati nove identitete i predstaviti vjerodostojne alternative krajnjoj desnici.
Upravo je krajnja desnica prva kapitalizirala zazor od neoliberalizma i hiperglobalizacije koji je rastao nakon globalne financijske krize 2008. godine. Prije deset godina moglo se opravdano žaliti na “abdikaciju ljevice”.
Ljevičarske su stranke danas u boljoj poziciji vlastitom zaslugom. Laburistička stranka u Britaniji upravo je uvjerljivo pobijedila, okončavši 14 godina vladavine konzervativaca.
Lijeva koalicija Nova narodna fronta (NFP) u Francuskoj ima daleko veće šanse zaustaviti uspon krajnje desnice od centrističkih snaga udruženih s predsjednikom Emmanuelom Macronom. Američki predsjednik Joe Biden odveo je svoju zemlju u nepoznato s novom industrijskom i zelenom politikom.
Zaboravite stare strategije
Sudeći po poteškoćama demokrata u Sjedinjenim Državama, još ima dosta posla za ljevicu. Bidenove godine i očiti neuspjeh da uvjeri javnost u njegovu mentalnu kondiciju veliki su dio problema. Ali takva je i dvojaka poruka koju demokrati šalju o tome za što se zapravo zalažu i koga predstavljaju.
To je problem koji muči i druge stranke ljevice. Kao što je Thomas Piketty pokazao, ljevičarske stranke ne drže se više svoje tradicionalne radničke baze i skrenule su prema obrazovanoj eliti.
Ljevica tek treba stvoriti identitet koji je prikladan za trenutačnu stvarnost. Kako bi se trebala repozicionirati? Treba li se usredotočiti na redistribuciju, kao što se čini da je to učinila Nova narodna fronta u Francuskoj?
Treba li podržavati fiskalnu odgovornost, poput britanske Laburističke stranke? Treba li prihvatiti industrijsku politiku kakvu provodi Biden i u koju svrhu? Kako bi trebala rješavati pitanja poput imigracije, okoliša ili prava transrodnih osoba, o kojima kulturna elita ima vrlo različita stajališta od šire javnosti?
Ako ljevica želi povratiti političku snagu, mora se vratiti svojim korijenima i ponovno zastupati interese radnih ljudi. To znači usredotočiti se izravno na dobre, sigurne i produktivne poslove za radnike bez diplome prvostupnika. Porast ekonomske nesigurnosti, erozija srednje klase i nestanak dobrih radnih mjesta u regijama koje zaostaju bili su u središtu porasta desnog populizma. Samo preokretanjem ovih trendova ljevica može predstavljati vjerodostojnu alternativu.
Poteškoća je u tome što stare strategije neće funkcionirati. Sindikalizirani radnici u proizvodnji činili su jezgru potpore ljevičarskim strankama u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Oni su također bili temelj srednje klase.
Danas se u proizvodnji zapošljava sve manji udio radnika u SAD-u i Europi. Većina je radne snage u uslužnom sektoru. Kada je Biden preuzeo dužnost u siječnju 2021., udio proizvodnje u zapošljavanju u SAD-u već se smanjio na 8,5%. Danas je ispod 8,2%, unatoč svim naporima njegove administracije da revitalizira proizvodnju. Neke europske zemlje, poput Njemačke, imaju veći udio zaposlenosti u proizvodnji, ali nijedna nije uspjela izbjeći pad tijekom vremena.
Stranke ljevice još se nisu u potpunosti suočile s tom činjenicom. Nijedan njihov govor o vraćanju proizvodnje u matičnu zemlju, konkurentnosti, digitalizaciji i zelenoj tranziciji ne zvuči realno kada je riječ o radnim mjestima. Kao ni protekcionizam protiv Kine. Strategije koje su usmjerene na proizvodnju imaju znatno manje političke privlačnosti kada većina radnika nije u proizvodnji i nema realnih izgleda da se ondje zaposli.
U fokusu novi poslovi
Ima problema i kod politika redistribucije. Postoji snažan argument za povećanje progresivnosti poreznih sustava i povećanje poreznih stopa za osobe s najvišim dohotkom. Veća socijalna pomoć i bolje socijalno osiguranje pomogli bi, posebno u SAD-u, gdje su mreže socijalne sigurnosti i dalje slabe.
No, pomoć u vidu isplate dohotka ne nadoknađuje radnicima gubitak dostojanstva i društvenog priznanja koji prate nestanak dobrih radnih mjesta. Ne rješava ni raspad društvenog života i života u zajednici koji nastaje kada se tvornice zatvore ili presele negdje drugdje.
Ono što ljevici treba, dakle, vjerodostojan je program otvaranja dobrih, produktivnih radnih mjesta u cijelom gospodarstvu – posebno u regijama koje zaostaju i za radnike koji nema
ju sveučilišno obrazovanje. Reprezentativni cilj takvog programa nije radnik u automobilskoj industriji ili čeličani, već njegovatelj ili radnik u maloprodaji.
Povrh toga, inovacije pogodne za rad moraju biti u središtu programa. Istodobno povećanje plaća i otvaranje radnih mjesta iziskuje organizacijske i tehnološke inovacije koje povećavaju produktivnost manje obrazovanih radnika. Za razliku od automatizacije i drugih oblika tehnologija za uštedu rada, inovacije pogodne za rad pomažu običnim radnicima u obavljanju većeg raspona složenijih zadataka. Primjer toga su digitalni alati koji pružaju stručnost.
Budući da su inovacije i produktivnost ključni za ovaj program, potrebne politike nalik su na uspješne stare industrijske politike. Mogli bismo ih nazvati industrijskim politikama za usluge ili, još bolje, produktivnim politikama rada. Temelje se na postojećim lokalnim međusektorskim partnerstvima i nacionalnim inovacijskim programima, ali s naglaskom na usluge i tehnologije koje apsorbiraju rad i koje su komplementarne s manje obrazovanom radnom snagom.
Moji kolege i ja skicirali smo verzije takvih programa za SAD, Francusku i Britaniju. Nova ljevica mora se izravno suočiti i s novom strukturom gospodarstva i s imperativom produktivnosti. Tek će se tada pretvoriti u istinski politički pokret budućnosti i vjerodostojnu alternativu krajnjoj desnici.
