Prošlost i njezine stranputice neprestano prate Romana Polanskog, a s obzirom na pokret Me Too i nove optužbe za seksualno nasilje, njegov slučaj postaje sve kontroverzniji i zamršeniji. Stoga je odluka da se dohvati poznate povijesne afere Dreyfus, koja je potresala francusku Treću republiku od 1894. do 1906. godine, vrlo znakovita. Povijesni je značaj afere Dreyfus višestruk jer je odražavala onovremene tenzije i sukobe između tradicionalne, konzervativne, katoličke i vojno naklonjene strane društva te njezine liberalne, republikanske opozicije. Kako je židovsko porijeklo kapetana Alfreda Dreyfusa, kojega je vojni sud optužio da je njemački špijun te je Nijemcima navodno otkrivao francuske vojne tajne, u cijelom procesu bilo presudno bitno, događaj govori i o teroru većine nad manjinom, fabrikaciji pravde, lovu i progonu. Prije svega upućuje na antisemitizam koji je u Europi bio vrlo raširen krajem devetnaestog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, što znamo do kakvih je posljedica u konačnici dovelo. Time je posrijedi još jedno djelo koje prošlost uzima kao promatračnicu za sadašnjost te nastoji u prošlosti pronaći paralele s našim dobom.
Oficir i špijun raskošna je adaptacija bestselera Roberta Harrisa, izdanog 2013. godine, koji je s redateljem i autor scenarija. Na filmskom festivalu u Veneciji djelo je dobilo Veliku nagradu žirija te se s uspjehom počelo prikazivati u francuskim kinima, unatoč negodovanjima javnosti vezanima uz lik i djelo redatelja. Projekt je poticajan zbog perspektive iz koje se priča odvija i iznosi, što je također preuzeto upravo iz predloška. Alfred Dreyfus (Louis Garrel) i njegov navodni čin te posljedično presuda narativni su okidači, no sam protagonist je postavljen u marginalnu poziciju te je njegova minutaža, ako se u obzir uzme činjenica da film traje gotovo sto i trideset minuta, poprilično ograničena. Već je na početku izgnan na Đavolji otok, ali ostaje predstavljati predmet interesa. Naspram njegove, afirmira se perspektiva oficira Georgesa Picquarta (Jean Dujardin) koji je Dreyfusu bio nadređen na Vojnoj akademiji, a potom postaje voditeljem vojne obavještajne službe. Gledatelju je odmah jasno da je vojska izrazito antisemitistički nastrojena te da Picquart također gaji takve sentimente. Djelo prati njegova otkrića koja sugeriraju da je Dreyfus vjerojatno nevin, a da je slučaj rezultat složenih vojnih zavjera i spletki, što je povodovano onovremenim protužidovskih osjećajima. Kako je Picquart unatoč svom antisemitizmu, sugerira djelo, ipak moralan lik, ne može dopustiti da nevin čovjek čami u zatvoru.
Odluka Polanskoga da se dotakne slučaja u kojem je sudjelovao i slavni francuski naturalist Emile Zola svojim člankom Optužujem, zbog čega mu je također bilo suđeno, ima dvojake povode, koje bismo mogli okarakterizirati kao društvene i osobne. Ranije sam naveo da djelo pokušava kroz povijesne procese progovoriti o sadašnjosti, što je česti motiv iza nastojanja redatelja da se uhvate ukoštac sa složenim slučajevima iz prošlosti. Stoga afera Dreyfus u Oficiru i špijunu upućuje na niz poraznih i pogubnih trendova koje uočavamo u suvremenosti, a zbog porasta populističkih i desničarskih trendova u svijetu. Jedan od njih je fabriciranje straha od drugih i drugačijih te njihove navodne prijetnje. Upravo Dreyfusova optužnica i suđenje upućuju na visok stupanj fabrikacije i fabuliranja, što su procesi kojima se politički centri moći neprestano služe kako bi pridobili ljude te opravdali svoje djelovanje. Vojska je stoga u djelu poistovjećena sa zatvorenom i konzervativnom zajednicom koja koheziju postiže kroz paranoidno konstruiranje navodnih prijetnji koje dolaze izvana – primjerice Njemačke ili od Židova. Poticajno to upućuje na problematiku utjecanja na mase i javno mišljenje, koje je ovdje također diktirano te usmjeravano da igra na kartu njegovih trenutnih raspoloženja i sentimenata.
Međutim, posebice je zanimljiva osobna razina jer nesumnjivo i neosporno Polanski slučaj Dreyfus koristi kako bi u povijesnom ruhu te poznatom događaju reflektirao o vlastitom životu i statusu. Redatelj tako sugerira da je francuski časnik nevino i nepravedno šikaniran zbog svoga porijekla te urote koju su pripadnici vojske osmislili, a slično je s progonom kojem je autor podvrgnut zbog seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja. Polanski vrlo smjelo, mora se priznati, stvara poveznice.
Oficir i špijun raskošno je producirano djelo koje kostimografski i scenografski uvjerljivo dočarava duh epohe. Režija Polanskog je funkcionalna te nastoji postaviti priču kao svojevrsni triler pun obrata, koji gledatelja vodi na neizvjesno putovanje tijekom kojega se ukrštavaju brojni interesi. Karakterizira ga stroga linearnost te težnje prema ekonomičnosti izraza, što na trenutke rezultira stanovitom sterilnošću cjeline koja, uz navedeno, djeluje ponešto nekoncizno. Dionice s Garrelovim Dreyfusom odveć su blijede i jednodimenzionalne te je njegov lik trebalo dodatno razraditi, iako fokus nije na njemu. Picquartov odnos s Paulinom Monnier (Emmanuelle Seigner) djeluje televizično te nepotrebno retardira radnju. Ostavlja dojam da su scenaristi kalkulantski u film ubacili lik emancipirane žene kako bi mogli prikazati i osobni aspekt protagonistova života. Istodobno paze da djelo ne postane isključivo muška priča tako što oblikuju protagonisticu koja će odgovarati današnjem duhu vremena.
