Zakoniti nasljednici SUBNOR-ovaca učinili su uslugu komediji ‘Ministarstvo ljubavi’, koju je na kraju pogledalo više ljudi no što je njezin autor mogao sanjati. Hoće li prosvjedovati i zbog treće sezone ‘Počivali u miru’, u kojoj lik generala daje puno goru sliku od udovica koje žive u izvanbračnim vezama?
Nema bolje reklame od zabrane! Taj je zakon publicrelationsa izmišljen još u edenskom vrtu, kad je zmija nagovorila Adama i Evu da pojedu voće sa (zabranjenog) drveta spoznaje pa će im se ‘otvoriti oči’… Nepoznata skupina konzervativnih kulturtregera nikad nije čula za to pravilo. Krajem Jugoslavije SUBNOR je žestoko napao romane Vuka Draškovića (‘roman nismo čitali, ali ga osuđujemo’, rekli su borci iz Nevesinja), pjesmu Bore Đorđevića ‘Na zapadu ništa novo’ (zbog stihova ‘za ideale ginu budale’ i ‘kreteni dižu bune i ginu’), ekranizaciju Ivana Aralice (‘Život sa stricem’) i mnoge druge uratke, no proizveli su samo kontraefekt. Njihovi su zakoniti nasljednici (ovo je doslovce subnorijada, dakle nešto minusinteligentno) učinili identičnu uslugu komediji ‘Ministarstvo ljubavi’ pokušavajući zabraniti njezino emitiranje na nacionalnoj televiziji. Nisu uspjeli ništa što su htjeli, postigli su sve što nisu željeli. Film je nakon pritiska iz prime timea prebačen u kasnonoćni termin, gdje ga je na kraju pogledalo više ljudi no što je autor mogao i sanjati; emitiranje su popratili deseci članaka u tisku i na internetu pa je ‘Ministarstvo ljubavi’ postalo ne samo filmski već i društveni hit: jedna je tabu tema postala središnjim mjestom društvenih rasprava.
Riječ je o sasvim pristojnoj komediji, čiji je siže poznat. Državna blagajna ostala je prazna pa se vlada dosjetila otkrivati udovice branitelja koje su ušle u nove izvanbračne veze, dulje od tri godine, što povlači gubitak prava na mirovinu. Dvojica inspektora odlaze u Šibensko-kninsku županiju, gdje nakon niza peripetija otkriju poveći broj takvih veza. Jedan od njih (Stjepan Perić), premda i sam u braku, upadne u vezu s lokalnom udovicom (Ecija Ojdanić), no kad i ona zbog njihova rada ostane bez mirovine, on se pokaje i odustaje od tog posla… Što je društveno relevantno u ovoj komediji, koja je od klasičnog srednjostrujaškog autora ‘domobranske’ orijentacije Pave Marinkovića napravila skoro pa filmskog Olivera Frljića? S jedne strane, to je činjenica raskrinkavanja solunaškog mentaliteta, koji je od 1918. do danas preživio četiri države, a s druge očita dijagnoza kako je utjerivanje prava nauštrb nezakonitih veteranskih privilegija neprihvatljivo sa stajališta vladajućeg morala. Taj se posao ne sviđa ni građanima županije, ni režiseru, ni inspektorima, ni udovicama. ‘Nisu udovice krive’, rekao je Marinković u rujnu, davno prije ove frke, u intervjuu za Nacional, pa dodao: ‘Ljudski je to što rade. Ljudski je i što ti ljudi koji rade za policiju samo pokušavaju zadržati posao. I jedni i drugi ne rade ništa krivo.’ Ni jedni ni drugi ne rade ništa krivo? U pravu su akteri s obje strane zakona?!
Bilo kako bilo, dobili smo još jedno umjetničko djelo koje dijagnosticira rak-ranu ovdašnjih mentaliteta: sklonost masovnom, konsenzualnom varanju države. Taj isti simptom vidimo u davnoj seriji Kreše Golika ‘Inspektor Vinko’, u filmovima Zorana Tadića (‘San o ruži’), u davnom remek-djelu Ivice Matića ‘Žena s krajolikom’ (cijelo gorštačko selo novom šumaru već prvoga dana službe donosi darove nastojeći ga podmititi), u seriji ‘Punom parom’, u ‘Prosjacima i sinovima’, u bezbroj satira Branka Ćopića, u filmovima Nikole Babića… Milan Bandić se rastane, napusti brak zbog stana, da bismo ga dan-dva kasnije vidjeli sa svijećom veličine bandere kako plazi prema Mariji Bistrici, kao skrušen i bogobojazan katolik, konzervativac, obiteljski čovjek u čijem se gradu riječ Zakon piše velikim slovom. ‘Nisam gledao film, ali on nije u skladu s Ustavom’, rekao je Klemm – a čovjek bi se mogao kladiti u plaću da on nije pročitao Ustav… Ovdje je Rechtsstaat, pravna država, nezamisliva jer je onemogućuje gust koloplet rodijačkih, ortačkih, zadrugarskih ili klijentelističkih veza koje nezakonite ili protuzakonite nagodbe preferiraju pred regularnim utakmicama. Drugim riječima, ovdašnje su najdublje kulturne tradicije, ovdašnji mentaliteti, rodijački, predmoderni ili, još gore, protumoderni, odnosno protupravni. A nepravne države ne mogu biti uspješne. To smo mi. Znamo mi nas, jebo ti nas… Usput, pravilo o oduzimanju mirovina preudanim udovicama donijela je konzervativna vlada, dok im je pravo da zadrže mirovinu i ako se preudaju omogućio Fred Matić. Riječ je o manje od sto slučajeva…
‘Ministarstvo ljubavi’ treba pogledati – preporuka HRT-u: reprizirajte ga ako žele povećati gledanost svojih programa! A biblijska pouka o jedenju zabranjenog voća? Jednostavna je: kad ga konzumirate, nema više raja: ‘U znoju svojeg lica jest ćeš svoj kruh sve dok se ne vratiš tlu iz kojega si i potekao…’
Gafmajstorica Nada Murganić – čija je dužnost, između ostalog, boriti se protiv nasilja u obitelji svim sredstvima – događaje u obitelji požeškog župana Alojza Tomaševića komentira riječima ‘Tako vam je to u obitelji’, a Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće daje izjavu koja još više zaprepašćuje: ministrica ne treba dati ostavku! ’Što ćemo dobiti smjenom?’ pita Tölle i nastavlja, ‘ne vidim nikakav probitak kroz smjenu jer ćemo dobiti drugo ime i prezime. Sjetimo se bivše ministrice, gospođe Bernardice. Sjetimo se ministrice prije nje, gospođe Opačić. Je li bilo bolje? Moram vam priznati da nije…’ Tako vam je to u malim državama, garsonijerama, u kojima svi poznaju svakoga i svi su svima prijatelji.
No smjena/ostavka higijensko je pitanje, elementarna norma, minimamoralia u ovom slučaju. Što ćemo dobiti nakon ove neočekivane amnestije? To da će svaki ministar moći reći: ‘Što ćete dobiti mojom smjenom? Samo drugo ime i prezime.’ Sve su uspješne zemlje nalik jedna drugoj, javni se dužnosnici drže morala kao pijani plota, svaka neuspješna brlja na svoj način. Britanski ministar obrane prije Nove godine dao je ostavku jer je otkriveno da je prije 15 godina pipao neku novinarku po koljenima, ovih je dana Theresa May smijenila ministra koji je službenicu slao u dućan za odrasle; nitko se nije sjetio reći da je ‘to tako…’ ili, ne dao bog, ‘udario ju je samo jednom’, kako je rekao neki požeški hadezeovac pa dodao da je županova supruga ‘već popodne hodala gradom’. Zar je trebala završiti na traumi? Izjava ‘tako vam je to’ manifest je univerzalnog nečinjenja, svemogući izgovor, deviza cijele političke kaste. Tako je govorio i Milanović: ‘Radili mi ne radili, nešto će se dogoditi’, pa se dogodila propast, njegova i opća; ‘Ako na obali rijeke sjediš dovoljno dugo, dočekat ćeš trenutak u kojemu valovi izbacuju tijelo tvoga neprijatelja’, govorio je Josipović, pa je rijeka izbacila njega; tako će biti i Nadi Murganić, a za to će vrijeme, u mnogim brakovima, pucati kosti jer – tako vam je to, ‘dogodi se’, kako reče Josip Đakić.
Na utakmici Hrvatska – Srbija vidimo prvu cheerleadericu nacije, Kolindu Grabar Kitarović, koja se nije oglasila o slučaju Mare Tomašević, iako se prije nekoliko godina najgrlatije zalagala za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kakav bi efekt proizvelo to da je predsjednica primila Maru na Pantovčaku? Bi li to odgovaralo onim dijelovima Istanbulske konvencije koji su nam ‘prihvatljivi’? Bi li poslala snažnu poruku naciji, ženama, požeškom županu? Bi, ali ona je to izbjegla. Pojavila se, međutim, na utakmici, u nacionalnom dresu. Tako bi mogla voditi i politiku, jer ona po svojoj artikulaciji nije daleko od huka s tribina – ‘mi, Hrvati’, dalje od toga ne ide. Gdje god je neko škakljivo pitanje koje podrazumijeva istinsku političnost, dakle konflikt, ona bježi, ne daje izjave, šuti. Tamo gdje se mogu skupiti bodovi, prva je. Tako vam je to u hrvatskoj politici!
Hoće li branitelji, udovice i ostali usualsuspects prosvjedovati zbog treće sezone ‘Počivali u miru’? General Josip Koretić, mogul flaširane vode, predratni bog te pita što (konobar, vozač, monter centralnog grijanja) ostaje bez sina u namještenoj kavanskoj klopki. Kreće njegova akcija. General daje puno goru sliku od udovica koje žive u izvanbračnim vezama: čim ga glumi Dejan Aćimović, znaš da nije sestra milosrdnica. To je samo dio zapleta što proizlaze iz misterioznih nesreća koje doživljavaju djeca novopečene hrvatske elite, a koje će raspetljavati Judita Franković. Nova sezona opet je rađena po formuli ‘svjetsko a naše’, odnosno ‘naše a svjetsko’. Kako je estetski prosede rafiniraniji od masovnog ukusa, bilo bi dobro da se Haso, Vaso, Željka, ona medicinska sestra, Klemm i drugari pobune i zatraže zabranu, što bi zajamčilo visoku gledanost koju serija zaslužuje. Iz prve epizode izdvajamo ulogu Nine Erak, koja je briljantno utjelovila polurashodovanu srednjodobnu novinarku.
Ministarstvo ljubavi, HRT, 11. siječnja, 23:30
Nema bolje reklame od zabrane! Taj je zakon publicrelationsa izmišljen još u edenskom vrtu, kad je zmija nagovorila Adama i Evu da pojedu voće sa (zabranjenog) drveta spoznaje pa će im se ‘otvoriti oči’… Nepoznata skupina konzervativnih kulturtregera nikad nije čula za to pravilo. Krajem Jugoslavije SUBNOR je žestoko napao romane Vuka Draškovića (‘roman nismo čitali, ali ga osuđujemo’, rekli su borci iz Nevesinja), pjesmu Bore Đorđevića ‘Na zapadu ništa novo’ (zbog stihova ‘za ideale ginu budale’ i ‘kreteni dižu bune i ginu’), ekranizaciju Ivana Aralice (‘Život sa stricem’) i mnoge druge uratke, no proizveli su samo kontraefekt. Njihovi su zakoniti nasljednici (ovo je doslovce subnorijada, dakle nešto minusinteligentno) učinili identičnu uslugu komediji ‘Ministarstvo ljubavi’ pokušavajući zabraniti njezino emitiranje na nacionalnoj televiziji. Nisu uspjeli ništa što su htjeli, postigli su sve što nisu željeli. Film je nakon pritiska iz prime timea prebačen u kasnonoćni termin, gdje ga je na kraju pogledalo više ljudi no što je autor mogao i sanjati; emitiranje su popratili deseci članaka u tisku i na internetu pa je ‘Ministarstvo ljubavi’ postalo ne samo filmski već i društveni hit: jedna je tabu tema postala središnjim mjestom društvenih rasprava.
Riječ je o sasvim pristojnoj komediji, čiji je siže poznat. Državna blagajna ostala je prazna pa se vlada dosjetila otkrivati udovice branitelja koje su ušle u nove izvanbračne veze, dulje od tri godine, što povlači gubitak prava na mirovinu. Dvojica inspektora odlaze u Šibensko-kninsku županiju, gdje nakon niza peripetija otkriju poveći broj takvih veza. Jedan od njih (Stjepan Perić), premda i sam u braku, upadne u vezu s lokalnom udovicom (Ecija Ojdanić), no kad i ona zbog njihova rada ostane bez mirovine, on se pokaje i odustaje od tog posla… Što je društveno relevantno u ovoj komediji, koja je od klasičnog srednjostrujaškog autora ‘domobranske’ orijentacije Pave Marinkovića napravila skoro pa filmskog Olivera Frljića? S jedne strane, to je činjenica raskrinkavanja solunaškog mentaliteta, koji je od 1918. do danas preživio četiri države, a s druge očita dijagnoza kako je utjerivanje prava nauštrb nezakonitih veteranskih privilegija neprihvatljivo sa stajališta vladajućeg morala. Taj se posao ne sviđa ni građanima županije, ni režiseru, ni inspektorima, ni udovicama. ‘Nisu udovice krive’, rekao je Marinković u rujnu, davno prije ove frke, u intervjuu za Nacional, pa dodao: ‘Ljudski je to što rade. Ljudski je i što ti ljudi koji rade za policiju samo pokušavaju zadržati posao. I jedni i drugi ne rade ništa krivo.’ Ni jedni ni drugi ne rade ništa krivo? U pravu su akteri s obje strane zakona?!
Bilo kako bilo, dobili smo još jedno umjetničko djelo koje dijagnosticira rak-ranu ovdašnjih mentaliteta: sklonost masovnom, konsenzualnom varanju države. Taj isti simptom vidimo u davnoj seriji Kreše Golika ‘Inspektor Vinko’, u filmovima Zorana Tadića (‘San o ruži’), u davnom remek-djelu Ivice Matića ‘Žena s krajolikom’ (cijelo gorštačko selo novom šumaru već prvoga dana službe donosi darove nastojeći ga podmititi), u seriji ‘Punom parom’, u ‘Prosjacima i sinovima’, u bezbroj satira Branka Ćopića, u filmovima Nikole Babića… Milan Bandić se rastane, napusti brak zbog stana, da bismo ga dan-dva kasnije vidjeli sa svijećom veličine bandere kako plazi prema Mariji Bistrici, kao skrušen i bogobojazan katolik, konzervativac, obiteljski čovjek u čijem se gradu riječ Zakon piše velikim slovom. ‘Nisam gledao film, ali on nije u skladu s Ustavom’, rekao je Klemm – a čovjek bi se mogao kladiti u plaću da on nije pročitao Ustav… Ovdje je Rechtsstaat, pravna država, nezamisliva jer je onemogućuje gust koloplet rodijačkih, ortačkih, zadrugarskih ili klijentelističkih veza koje nezakonite ili protuzakonite nagodbe preferiraju pred regularnim utakmicama. Drugim riječima, ovdašnje su najdublje kulturne tradicije, ovdašnji mentaliteti, rodijački, predmoderni ili, još gore, protumoderni, odnosno protupravni. A nepravne države ne mogu biti uspješne. To smo mi. Znamo mi nas, jebo ti nas… Usput, pravilo o oduzimanju mirovina preudanim udovicama donijela je konzervativna vlada, dok im je pravo da zadrže mirovinu i ako se preudaju omogućio Fred Matić. Riječ je o manje od sto slučajeva…
‘Ministarstvo ljubavi’ treba pogledati – preporuka HRT-u: reprizirajte ga ako žele povećati gledanost svojih programa! A biblijska pouka o jedenju zabranjenog voća? Jednostavna je: kad ga konzumirate, nema više raja: ‘U znoju svojeg lica jest ćeš svoj kruh sve dok se ne vratiš tlu iz kojega si i potekao…’
Dnevnik Nove TV, 12. siječnja, 19:15
Gafmajstorica Nada Murganić – čija je dužnost, između ostalog, boriti se protiv nasilja u obitelji svim sredstvima – događaje u obitelji požeškog župana Alojza Tomaševića komentira riječima ‘Tako vam je to u obitelji’, a Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće daje izjavu koja još više zaprepašćuje: ministrica ne treba dati ostavku! ’Što ćemo dobiti smjenom?’ pita Tölle i nastavlja, ‘ne vidim nikakav probitak kroz smjenu jer ćemo dobiti drugo ime i prezime. Sjetimo se bivše ministrice, gospođe Bernardice. Sjetimo se ministrice prije nje, gospođe Opačić. Je li bilo bolje? Moram vam priznati da nije…’ Tako vam je to u malim državama, garsonijerama, u kojima svi poznaju svakoga i svi su svima prijatelji.
No smjena/ostavka higijensko je pitanje, elementarna norma, minimamoralia u ovom slučaju. Što ćemo dobiti nakon ove neočekivane amnestije? To da će svaki ministar moći reći: ‘Što ćete dobiti mojom smjenom? Samo drugo ime i prezime.’ Sve su uspješne zemlje nalik jedna drugoj, javni se dužnosnici drže morala kao pijani plota, svaka neuspješna brlja na svoj način. Britanski ministar obrane prije Nove godine dao je ostavku jer je otkriveno da je prije 15 godina pipao neku novinarku po koljenima, ovih je dana Theresa May smijenila ministra koji je službenicu slao u dućan za odrasle; nitko se nije sjetio reći da je ‘to tako…’ ili, ne dao bog, ‘udario ju je samo jednom’, kako je rekao neki požeški hadezeovac pa dodao da je županova supruga ‘već popodne hodala gradom’. Zar je trebala završiti na traumi? Izjava ‘tako vam je to’ manifest je univerzalnog nečinjenja, svemogući izgovor, deviza cijele političke kaste. Tako je govorio i Milanović: ‘Radili mi ne radili, nešto će se dogoditi’, pa se dogodila propast, njegova i opća; ‘Ako na obali rijeke sjediš dovoljno dugo, dočekat ćeš trenutak u kojemu valovi izbacuju tijelo tvoga neprijatelja’, govorio je Josipović, pa je rijeka izbacila njega; tako će biti i Nadi Murganić, a za to će vrijeme, u mnogim brakovima, pucati kosti jer – tako vam je to, ‘dogodi se’, kako reče Josip Đakić.
Rukomet, RTL 2, 12. siječnja, 20:30
Na utakmici Hrvatska – Srbija vidimo prvu cheerleadericu nacije, Kolindu Grabar Kitarović, koja se nije oglasila o slučaju Mare Tomašević, iako se prije nekoliko godina najgrlatije zalagala za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kakav bi efekt proizvelo to da je predsjednica primila Maru na Pantovčaku? Bi li to odgovaralo onim dijelovima Istanbulske konvencije koji su nam ‘prihvatljivi’? Bi li poslala snažnu poruku naciji, ženama, požeškom županu? Bi, ali ona je to izbjegla. Pojavila se, međutim, na utakmici, u nacionalnom dresu. Tako bi mogla voditi i politiku, jer ona po svojoj artikulaciji nije daleko od huka s tribina – ‘mi, Hrvati’, dalje od toga ne ide. Gdje god je neko škakljivo pitanje koje podrazumijeva istinsku političnost, dakle konflikt, ona bježi, ne daje izjave, šuti. Tamo gdje se mogu skupiti bodovi, prva je. Tako vam je to u hrvatskoj politici!
Počivali u miru, HRT, 15. siječnja, 20:00
Hoće li branitelji, udovice i ostali usualsuspects prosvjedovati zbog treće sezone ‘Počivali u miru’? General Josip Koretić, mogul flaširane vode, predratni bog te pita što (konobar, vozač, monter centralnog grijanja) ostaje bez sina u namještenoj kavanskoj klopki. Kreće njegova akcija. General daje puno goru sliku od udovica koje žive u izvanbračnim vezama: čim ga glumi Dejan Aćimović, znaš da nije sestra milosrdnica. To je samo dio zapleta što proizlaze iz misterioznih nesreća koje doživljavaju djeca novopečene hrvatske elite, a koje će raspetljavati Judita Franković. Nova sezona opet je rađena po formuli ‘svjetsko a naše’, odnosno ‘naše a svjetsko’. Kako je estetski prosede rafiniraniji od masovnog ukusa, bilo bi dobro da se Haso, Vaso, Željka, ona medicinska sestra, Klemm i drugari pobune i zatraže zabranu, što bi zajamčilo visoku gledanost koju serija zaslužuje. Iz prve epizode izdvajamo ulogu Nine Erak, koja je briljantno utjelovila polurashodovanu srednjodobnu novinarku.
