Bez obzira na populistička pretjerivanja i otvorene laži, političarima u Hrvatskoj posljednjih godina u nekoliko ključnih navrata ne samo da nije bilo lako, nego je bilo dramatično teško.
Situacija u kojoj se, recimo, našla Jadranka Kosor nakon preuzimanja stranke i Vlade u ljeto 2009. godine imala je sva obilježja filma katastrofe. Svjetska gospodarska kriza udarila je svom silinom, a stranku i državu je brisanjem na pričuvni položaj napustio dotadašnji premijer. Nešto manje dramatično, ali i dalje komplicirano i tegobno bilo je kad je Vladu preuzeo Zoran Milanović. Drugo dno europske krize upravo se poput teške kugle obavilo oko hrvatskog gospodarstva i nastavak višegodišnjeg poniranja bio je zagrantiran, unatoč tome što je javnost godinama, pa još i danas, potpuno ignorirala nemoguće okolnosti i pad gospodarstva isključivo pripisivalannesposobnosti nove garniture na vlasti. Nadalje, kratkotrajna Oreškovićeva Vlada obilježena unutarnjim trvenjima jedva da je uspjela išta započeti prije nego što joj se urušila potpora u Saboru.
Dakle, bilo je gadnih trenutaka. Danas su, hvala Bogu, gospodarske okolnosti izrazito povoljne, BDP je u uzletu, a vlast u Saboru ipak (zasad) ima stabilniju podršku nego prije nekoliko mjeseci.
Svejedno, ovakvog kaosa, izostanka ikakvih kriterija, vrludanja, sveopćeg čerupanja za svaku mrvicu vlasti, kakvom svjedočimo u vrhu vlasti još nismo mogli gledati. U teškim i nemogućim uvjetima, čak i onda kad su svoj posao radile loše – hrvatske Vlade su zadržale ipak neku dozu poretka i političkog digniteta. Plenkovićeva, koja vrlo ozbiljno već sad ističe kandidaturu za najlošiju i najtoksičniju u novijoj političkoj povijesti, međutim, ima problema čak i s osnovnim funkcioniranjem.
Nije ovo priča o koaliciji Mosta i HDZ-a, koja šteka uglavnom radi toga što se HDZ ne namjerava prestati ponašati kao stariji brat. Koalicijske Vlade su često nestabilne i za navigavanje njihovim tjesnacima potrebna je velika vještina i strpljivost.
Vlada se, naime, rasipa iznutra – iz same nutrine HDZ-a.
Nema jasnijeg primjera za to od slučaja Podravke. Koprivnička tvrtka vjerojatno će i za one skeptičnije postati točka na kojoj bilo kakva očekivanja od Plenkovića kao državnika, koji je u stanju nadvladati dnevnopolitičke silnice i „lupiti šakom o stol“ oko, recimo, napada na manjine, ili šovinističkog udara na riječko sveučilište jednostavno - prestaju.
Podravka je bila bogom dana prilika Plenkoviću da pokaže kako su oni drugačiji – kompaniju je vrlo uspješno vodio SDP-ovac Zdravko Mršić. Da je premijer inzistirao da se Mršića ostavi, dobio bi veliki i dugotrajan pljesak javnosti. Ovako, stvorio je potencijalo izrazito opasnog političkog protivnika (podsjetimo, odluči li se vratiti u političku arenu – a sva je prilika da hoće, Mršić ulazi s aureolom bezrazložno smijenjenog uspješnog managera i čovjeka koji je dugi niz godina pobjeđivao HDZ s ponižavajućim razlikama) i navukao na sebe pokoji medijski zvižduk (samo pokoji, jer su, hvala na pitanju, mediji i dalje omađijani likom, djelom i potencijalnim utjecajem). Najvažnije, međutim, je što je micanjem Mršića stvorio vakumski prostor u kojem se brzo materijalizirao vidljivi bjesmoučni sukob raznih interesnih frakcija njegove vlastite stranke.
U drugim situacijama, Plenković primiruje strasti „formirajući povjerenstvo“, iskoristivši klasičnog birokratskog jokera koji mu je glavno oruđe ove simulacije vladanja. Slično je napravio zbog ustaškog pozdrava u Jasenovcu (povjerenstvo još nije formirano), oko kupnje Ine se već mjesecima muči savjet, a jednako oklijevanje vidi se i u višednevnom cirkusu oko cijene plina, te „smanjenju smanjenja cijene struje“.
U međuvremenu, dok Vlada na čelu s očito politički nejakim premijerom vrluda, na terenu se utvrđuju katolibanske jedinice društvene revolucije. Stožer im se ugnijezdio unutar samih institucija, usred Zrinjevca u ministarstvu vanjskih poslova, odakle neliberalne hrastolike ideje sablažnjuju zapadne demokracije, a borba za manje slobodarski plan za borbu protiv diskriminacije postaje vrijedna riskiranja sedam milijardi eura iz EU fondova. Sloboda, tvrdili su pjesnici, nema cijene, ali, izgleda, da ni njeno ograničavanje ne haje puno za brojke.
Stvari, međutim, postaju prebizarne i preštetne za sami politički opstanak neodlučnog šefa Vlade. Unatoč rejtingu koji leti u nebo zahvaljujući prije svega slabostima koje iskazuje postmilanovićevski SDP, daske pod nogama Andreja Plenkovića već gadno škripe. Jer, kad mu HDZ-ov zastupnik Josip Đakić predlaže da oni koji odsluže vojni rok imaju prednost pri zapošljavanju, a radikalna desnica već ozbiljno skandalizira domaću i međunarodnu javnost, ostaju samo tri pitanja. Prva dva su ona vremena i načina.
Kad će, dakle, i na koji točno način Andrej Plenković u popunosti ostati bez vlasti.
I treće, najvažnije, koliku će štetu pretrpjeti hrvatsko društvo.
Sudeći po sadašnjim pokazateljima, zima tek dolazi. Talibani kaosa u punoj su snazi.
novilist
