U odličnom dokumentarcu Srećka Horvata Agnes Heller razbija mit o dugoj i ukorijenjenoj liberalnoj tradiciji, koje se Europa drži u trenucima uspona i blagostanja, ali oni nisu ni dugi ni stabilni. Čim se ekonomija počne urušavati, građanstvo masovno poseže za receptima čvrste ruke
Na usputnu konstataciju Olivera Stonea ‘bili ste protiv privatizacije, pokušali ste je zaustaviti’, Vladimir Putin reagira munjevito: ‘Ne, ja nisam bio protiv privatizacije, bio sam protiv prodaje državne imovine u bescjenje. Sve su dobivali oligarsi. Zaustavio sam to.’
To je važna razlika između Vladimira Putina i naših ‘državnika’, kompradora-kokošara koji su sve što je vrijedilo udijelili jaranima. Što bi bilo da je Franjo Tuđman 1992. zaustavio privatizaciju, spriječio Kutlu, Gucića, Todorića i druge oligarhe? Da je stornirao menadžerske kredite? Da se nakon rata nastavila privatizacija po Markovićevom modelu (neusporedivo poštenijem i efikasnijem)? Od prvog do četvrtog nastavka serijala Putin konstantno iskazuje otpor prema oligarhiji – spajanju moći i novca, koje je vrhunac doživjelo za vrijeme vladavine Dvocijevke s Urala, pijanca Jeljcina koji je taj nadimak zaradio jer je mogao istovremeno piti iz dvije flaše.
No to nije jedina razlika u odnosu na naše državnike. Na Stoneovo pitanje ‘inflacija u Rusiji lani je bila 13 posto?’, Putin u hipu odgovara: ‘Ne, 12,9.’ Iz glave sipa precizne podatke: ‘Mi smo lani na naoružanje izdvojili 40 milijardi dolara, Amerika 460 milijardi – bilo bi bolje da ste taj novac utrošili u pametnije svrhe.’ Na pitanje nije li Zapad obećao Gorbačovu da se nakon ukidanja Varšavskog ugovora neće širiti dalje od granica bivšeg DDR-a, Putin se smiješi: ‘Da, ali nisu ništa stavili na papir.’ Piši propalo. Gorbačov je bio naivan kao francuska sobarica. Upitan o tome je li Rusija idealan izmišljeni neprijatelj za američki vojno-industrijski kompleks koji ne može funkcionirati bez protivnika koji nalikuje demonu, Putin odgovara kako je tu riječ o nečemu nalik antisemitizmu: u lik Židova projicira se krivnja za vlastitu nemoć. Dobro je da je Putin prekinuo tradiciju antisemitizma koji su ruski vladari uzgajali od Aleksandra Drugog do Staljina.
Od ljeta 2015. do zime 2017. Oliver Stone napravio je za TV postaju Showtime desetak dugih razgovora s prvim čovjekom Rusije, omogućivši nam privilegiran uvid u zatvoreni svijet Vladimira Vladimiroviča. Raskrinkao je najveću tajnu ruskog cara – Putin, naime, uopće nije car! Zato i traje tako dugo. Stoneova je serija briljantna, trebalo bi je – kad je već išla u Americi – prikazati i kod nas, ne moramo uvijek biti veći katolici od pape.
Mislav Bago je Usain Bolt hrvatskih kratkih pruga. Nitko poput njega ne može tako dobro odraditi ‘naramak brzopoteznih’ pitanja, a kako se to radi demonstrirao je još jednom u odličnom i važnom razgovoru s Peđom Grbinom. Iz intervjua na Novoj izdvajamo nekoliko dojmljivih dionica. Na pitanje vodi li Bernardić stranku ili ne, Grbin daje točan odgovor: ‘Vodi, ali loše.’ Budući da je Bernardić legalno izabran, a nije počinio drugih grešaka osim neupućenog bauljanja kroz labirinte hrvatske politike, stranka je u problemu. Grbin ima rješenje: ‘Do kraja godine imamo izvještajnu konvenciju. Međutim, naš Statut ne razlikuje bitno izvještajnu od izborne konvencije. Svaka konvencija stranke ima puno pravo i puno mogućnosti raspravljati o vodstvu stranke. Primjerice, konvencija može opozvati bilo kojeg člana Predsjedništva, uključujući i predsjednika. Bojim se da ćemo morati doći do toga ako se neke stvari brzo ne poprave, odnosno ne promijene, ako se neke stvari ne dogode, da na konvenciji stranke…’ Najbolji scenarij, po Grbinu, jest da se lokalni stranački izbori spoje s očitovanjem o predsjedniku stranke, pa da svi članovi kažu što misle o Bernardiću. No u tom scenariju na jednu opciju nitko ne računa, a ona se čini itekako mogućom – i na novim izborima opet bi mogao pobijediti Bernardić. Zasad vodi u internetskim anketama! Na pitanje ima li on predsjedničkih ambicija, Grbin je odgovorio kratko: ‘O tome ćemo još razgovarati.’
Zoran Šprajc u ‘Direktu’ je ugostio Matu Elektrorimca, koji je dugo i zanosno govorio o svojoj firmi, pri čemu je rekao svašta zanimljivo: najvažnije, dobio je zadnjih 30 milijuna eura od Kineza koje će koristiti za daljnji razvoj tvrtke – čestitamo – a širu bi javnost zanimalo i otkud je stekao prvi milijun. Nadamo se da mladi Rimac nije krenuo kao stari tajkuni, s pričom ‘samo me za prvi milijun ne pitajte’! To je, naime, jedina priča u Rimčevoj biografiji koju bi vrijedilo detaljnije ispitati. Čini se da je novčeke dao tata i da se oko toga pletu, kako bi se fino reklo, kontroverze. Toliko o prošlosti, a ideje budućnosti pohvaljujemo. ’Glavna investicija će nam biti izgradnja tvornice i zapošljavanje. Na našim stranicama je objavljen natječaj za sto ljudi, većinom inženjera. Kod nas rade ljudi iz 14 različitih zemalja, a iz Hrvatske odlaze ljudi. Nama se vraćaju i Hrvati iz dijaspore. Tvornica će proizvoditi velik broj opreme za druge proizvođače, proizvodit ćemo i novi model automobila, ali to nam je samo pokazatelj onoga što možemo’, rekao je Rimac.
Ivan Jakovčić nije pretjerano prisutan u našim medijima – uglavnom je u Bruxellesu – ali uvijek vrijedi čuti njegovo mišljenje, koje je ovoga puta povjerio Tihomiru Ladišiću, u Rovinju na Weekend Media Festivalu, u ranu zoru, na sabajle…
‘Molim boga da u Piranskom zaljevu ne dođe do incidenata’, otkrio nam je Jakovčić, ‘da se ne bi pojavio neki vojni brod.’ Dodao je da ‘naš general nije pri pameti kad kaže da vojska može biti u Ljubljani za 48 sati, takve ljude moramo maknuti s javne scene.’
To je dobra ideja, ridikulima je mjesto u cirkusu – ali tko ih izvodi na veliku scenu, ne valjda Vrdoljakova baba Lončaruša? Ljudi koji žive uz granicu su zabrinuti i ne žele sukob. Oni žele razrješenje ove teme, istaknuo je Jakovčić, a onda posve jasno rekao ono o čemu drugi šute: ‘Mi smo u arbitraži pobijedili, nismo izgubili ništa, istina je da bi dio zaljeva pripao nama, oni nisu dobili ništa, potpuno su izgubili tu arbitražnu utakmicu. Ekonomski interes u toj četvrtini zaljeva je izlov u vrijednosti oko sto tisuća eura, no ribari moraju biti maksimalno obeštećeni, oni moraju biti u prvom planu…’
Je li sto tisuća eura prevelik novac ili problem rješavaju premali političari?
Iz odličnog dokumentarca marljivog Srećka Horvata izdvajamo dio razgovora s Agnes Heller, veterankom mađarske i europske filozofije (Heller je rođena 1929. godine, otac joj je ubijen u Auschwitzu). Filozofkinja se osvrće na noviju europsku povijest, pa razbija mit o dugoj i ukorijenjenoj liberalnoj tradiciji. Europa se, kaže Heller, drži visokih razina ljudskih i socijalnih prava, liberalnih sloboda i socijalne države u trenucima uspona i blagostanja – ali oni nisu ni dugi ni stabilni. Čim se ekonomija počne urušavati, građanstvo masovno poseže za receptima čvrste ruke, firer-principom, okreće se Duceu, Staljinu. U Europi druge polovice 20. stoljeća imamo Franca, Salazara, grčke pukovnike, Varšavski pakt, sad imamo Orbana, Kaczynskog… Tanka je opna koja nas štiti od pada u ponor, tanka.
portalnovosti
Putin, RTS, 19. rujna, 01:30
Na usputnu konstataciju Olivera Stonea ‘bili ste protiv privatizacije, pokušali ste je zaustaviti’, Vladimir Putin reagira munjevito: ‘Ne, ja nisam bio protiv privatizacije, bio sam protiv prodaje državne imovine u bescjenje. Sve su dobivali oligarsi. Zaustavio sam to.’
To je važna razlika između Vladimira Putina i naših ‘državnika’, kompradora-kokošara koji su sve što je vrijedilo udijelili jaranima. Što bi bilo da je Franjo Tuđman 1992. zaustavio privatizaciju, spriječio Kutlu, Gucića, Todorića i druge oligarhe? Da je stornirao menadžerske kredite? Da se nakon rata nastavila privatizacija po Markovićevom modelu (neusporedivo poštenijem i efikasnijem)? Od prvog do četvrtog nastavka serijala Putin konstantno iskazuje otpor prema oligarhiji – spajanju moći i novca, koje je vrhunac doživjelo za vrijeme vladavine Dvocijevke s Urala, pijanca Jeljcina koji je taj nadimak zaradio jer je mogao istovremeno piti iz dvije flaše.
No to nije jedina razlika u odnosu na naše državnike. Na Stoneovo pitanje ‘inflacija u Rusiji lani je bila 13 posto?’, Putin u hipu odgovara: ‘Ne, 12,9.’ Iz glave sipa precizne podatke: ‘Mi smo lani na naoružanje izdvojili 40 milijardi dolara, Amerika 460 milijardi – bilo bi bolje da ste taj novac utrošili u pametnije svrhe.’ Na pitanje nije li Zapad obećao Gorbačovu da se nakon ukidanja Varšavskog ugovora neće širiti dalje od granica bivšeg DDR-a, Putin se smiješi: ‘Da, ali nisu ništa stavili na papir.’ Piši propalo. Gorbačov je bio naivan kao francuska sobarica. Upitan o tome je li Rusija idealan izmišljeni neprijatelj za američki vojno-industrijski kompleks koji ne može funkcionirati bez protivnika koji nalikuje demonu, Putin odgovara kako je tu riječ o nečemu nalik antisemitizmu: u lik Židova projicira se krivnja za vlastitu nemoć. Dobro je da je Putin prekinuo tradiciju antisemitizma koji su ruski vladari uzgajali od Aleksandra Drugog do Staljina.
Od ljeta 2015. do zime 2017. Oliver Stone napravio je za TV postaju Showtime desetak dugih razgovora s prvim čovjekom Rusije, omogućivši nam privilegiran uvid u zatvoreni svijet Vladimira Vladimiroviča. Raskrinkao je najveću tajnu ruskog cara – Putin, naime, uopće nije car! Zato i traje tako dugo. Stoneova je serija briljantna, trebalo bi je – kad je već išla u Americi – prikazati i kod nas, ne moramo uvijek biti veći katolici od pape.
Dnevnik Nove TV, 20. rujna, 19:37
Mislav Bago je Usain Bolt hrvatskih kratkih pruga. Nitko poput njega ne može tako dobro odraditi ‘naramak brzopoteznih’ pitanja, a kako se to radi demonstrirao je još jednom u odličnom i važnom razgovoru s Peđom Grbinom. Iz intervjua na Novoj izdvajamo nekoliko dojmljivih dionica. Na pitanje vodi li Bernardić stranku ili ne, Grbin daje točan odgovor: ‘Vodi, ali loše.’ Budući da je Bernardić legalno izabran, a nije počinio drugih grešaka osim neupućenog bauljanja kroz labirinte hrvatske politike, stranka je u problemu. Grbin ima rješenje: ‘Do kraja godine imamo izvještajnu konvenciju. Međutim, naš Statut ne razlikuje bitno izvještajnu od izborne konvencije. Svaka konvencija stranke ima puno pravo i puno mogućnosti raspravljati o vodstvu stranke. Primjerice, konvencija može opozvati bilo kojeg člana Predsjedništva, uključujući i predsjednika. Bojim se da ćemo morati doći do toga ako se neke stvari brzo ne poprave, odnosno ne promijene, ako se neke stvari ne dogode, da na konvenciji stranke…’ Najbolji scenarij, po Grbinu, jest da se lokalni stranački izbori spoje s očitovanjem o predsjedniku stranke, pa da svi članovi kažu što misle o Bernardiću. No u tom scenariju na jednu opciju nitko ne računa, a ona se čini itekako mogućom – i na novim izborima opet bi mogao pobijediti Bernardić. Zasad vodi u internetskim anketama! Na pitanje ima li on predsjedničkih ambicija, Grbin je odgovorio kratko: ‘O tome ćemo još razgovarati.’
RTL Direkt, 20. rujna, 22:45
Zoran Šprajc u ‘Direktu’ je ugostio Matu Elektrorimca, koji je dugo i zanosno govorio o svojoj firmi, pri čemu je rekao svašta zanimljivo: najvažnije, dobio je zadnjih 30 milijuna eura od Kineza koje će koristiti za daljnji razvoj tvrtke – čestitamo – a širu bi javnost zanimalo i otkud je stekao prvi milijun. Nadamo se da mladi Rimac nije krenuo kao stari tajkuni, s pričom ‘samo me za prvi milijun ne pitajte’! To je, naime, jedina priča u Rimčevoj biografiji koju bi vrijedilo detaljnije ispitati. Čini se da je novčeke dao tata i da se oko toga pletu, kako bi se fino reklo, kontroverze. Toliko o prošlosti, a ideje budućnosti pohvaljujemo. ’Glavna investicija će nam biti izgradnja tvornice i zapošljavanje. Na našim stranicama je objavljen natječaj za sto ljudi, većinom inženjera. Kod nas rade ljudi iz 14 različitih zemalja, a iz Hrvatske odlaze ljudi. Nama se vraćaju i Hrvati iz dijaspore. Tvornica će proizvoditi velik broj opreme za druge proizvođače, proizvodit ćemo i novi model automobila, ali to nam je samo pokazatelj onoga što možemo’, rekao je Rimac.
Novi dan, N1, 23. rujna, 09:30
Ivan Jakovčić nije pretjerano prisutan u našim medijima – uglavnom je u Bruxellesu – ali uvijek vrijedi čuti njegovo mišljenje, koje je ovoga puta povjerio Tihomiru Ladišiću, u Rovinju na Weekend Media Festivalu, u ranu zoru, na sabajle…
‘Molim boga da u Piranskom zaljevu ne dođe do incidenata’, otkrio nam je Jakovčić, ‘da se ne bi pojavio neki vojni brod.’ Dodao je da ‘naš general nije pri pameti kad kaže da vojska može biti u Ljubljani za 48 sati, takve ljude moramo maknuti s javne scene.’
To je dobra ideja, ridikulima je mjesto u cirkusu – ali tko ih izvodi na veliku scenu, ne valjda Vrdoljakova baba Lončaruša? Ljudi koji žive uz granicu su zabrinuti i ne žele sukob. Oni žele razrješenje ove teme, istaknuo je Jakovčić, a onda posve jasno rekao ono o čemu drugi šute: ‘Mi smo u arbitraži pobijedili, nismo izgubili ništa, istina je da bi dio zaljeva pripao nama, oni nisu dobili ništa, potpuno su izgubili tu arbitražnu utakmicu. Ekonomski interes u toj četvrtini zaljeva je izlov u vrijednosti oko sto tisuća eura, no ribari moraju biti maksimalno obeštećeni, oni moraju biti u prvom planu…’
Je li sto tisuća eura prevelik novac ili problem rješavaju premali političari?
Europska zabranjena kolonija, Al Jazeera, 24. rujna, 02:00
Iz odličnog dokumentarca marljivog Srećka Horvata izdvajamo dio razgovora s Agnes Heller, veterankom mađarske i europske filozofije (Heller je rođena 1929. godine, otac joj je ubijen u Auschwitzu). Filozofkinja se osvrće na noviju europsku povijest, pa razbija mit o dugoj i ukorijenjenoj liberalnoj tradiciji. Europa se, kaže Heller, drži visokih razina ljudskih i socijalnih prava, liberalnih sloboda i socijalne države u trenucima uspona i blagostanja – ali oni nisu ni dugi ni stabilni. Čim se ekonomija počne urušavati, građanstvo masovno poseže za receptima čvrste ruke, firer-principom, okreće se Duceu, Staljinu. U Europi druge polovice 20. stoljeća imamo Franca, Salazara, grčke pukovnike, Varšavski pakt, sad imamo Orbana, Kaczynskog… Tanka je opna koja nas štiti od pada u ponor, tanka.
portalnovosti
