Ako se novi ratovi vode na vrijednosnim linijama, sada se pripremamo za pravu borbu.
Prvi je set odrađen. Nitko ne zna koliko setova ima ova igra, niti točno tko su igrači, no razloga za osmijeh ovaj čas ne nedostaje. Ne pamtim kada su toliki građani, vladin i nevladin sektor, mnogi mediji pa čak i HBK, bili na istoj strani kod ovako složenog izazova. Bravo, hvala vam svima. Ponosan što sam Hrvat - mogao bi biti moj slogan, iako zazirem od pozivanja na nacionalne odrednice, no kad već nemamo prikladnu riječ za građanin Hrvatske.
Jesmo da, na istoj strani, kako kaže Drago Pilsel "jer su i Sirijci moji". Solidarnost na djelu. No, ne samo humanitarnost jer ovo nije samo humanitarna priča. Zato govorim o složenim izazovima. Zato ima i druga strana, oni koji na ovu izbjegličku krizu gledaju drugačije. Pomogli bi i oni, Naši su sugrađani uplašeni, neobrazovani, zloća u njima je sustavno poticana, kupljeni su od lažnih stvaratelja Hrvatske koji njima manipulirajuali… Nisu rasisti, ali… Čuli su kada je Papa rekao da je nepomaganje izbjeglicama ravno ratnom zločinu, ali…
Ima i druga strana.
Kako se odnosimo prema protivnicima, drugoj strani, to je pravi izazov.
Mnogo veći nego nam se čini. Dolaze nam sukobi, možda i ratovi koji će se na toj crti razdvajanja voditi. Crti vrijednosnih neslaganja, ne samo političkih. Umjesto odmjeravanja Ujedinjena Hrvatska vs. Sirijske izbjeglice (teroristi spavači) igra se neka druga utakmica. Civilizacijska Dostignuća vs. Ksenofobija & Fašizam.
Počela je ta utakmica još 1991. ali smo početnu prednost tada lako prokockali. Umjesto prokazivanja Miloševića kao pravog te još više simboličkog neprijatelja, u kolo smo se s njim uhvatili. Ne svi, ali mnogi moćni, a iz tog se kola lako ne izlazi.
O čemu govorim? O upadanju u istu zamku u koju smo već upadali. Težak teren, ja volim o takvima pisati. Teško je priznati da svi mi koji smo poSnaga hrvatske države, ali i društva, iskazuje se ovih dana najviše u otporu nasiljumagali ne-bijelim izbjeglicama ovih dana nismo automatski bolji od svih ovih na drugoj strani hrvatskog društva. Boli to i pročitati, ne? Mi smo na pravoj strani ali nismo tu jer smo bolji. Tu smo jer smo bolje vidjeli, pravilnije reagirali. Onog časa kad smo počeli mrziti one koji mrze nas, naša pozicija je postala skliska, toliko da je pitanje jesmo li još uvijek na pravoj strani.
Pomaganjem ljudima u nevolji, ljudima druge kulture, vjere, jezika, činimo pravu stvar. Mržnjom prema našim sugrađanima koji nam se smiju, dobacuju, vrijeđaju – činimo krivu stvar.
Iz tko zna kojeg sanduka na tavanu zaborava iskopan je živopisan lik čovjeka odmah prepoznatog kao mrzitelja. Što je vrlo loša referenca za povjerenika za migrante, kolikogod ta izmišljena funkcija ismijava samu sebe. Ako taj čovjek stvarno mrzi, a ima elemenata da se to pomisli, licemjerno je mrziti ga zbog njegove mržnje, nije li?
Teško je ali važno pitanje svakome od nas – pomažem li sirijskim izbjeglicama zato jer sam bolji od drugih ILI im pomažem jer želim živjeti u Pravi ratovi nam dolaze, možda su već i počeli. Novi, drugačiji, teži od dosadašnjih. Jer ćemo otkrivati neprijatelje među nama, još gore – u samome sebiskladu, suradnji, miru sa sobom i drugima? Dokle smo god bolji od drugih, nadmoćniji, na višem smo položaju, nismo više ravnopravni, ne gledamo drugim ljudima u oči već u tjeme. Loše vidimo tad.
Rekao je Ante Gotovina ovih dana kako bi zatvaranje granica bilo loš potez. Ante Gotovina nije bilo tko, pa su njegove riječi prenijeli mnogi. Važan koliko neočekivan podstrek svima nama koji smo za otvaranje granica. Ne znam što je tom čovjeku od kad se vratio iz pritvora Haškog tribunala, razočarava i desnicu i ljevicu. Sve nas koji smo svrstani. Dobro zbori, ali… ne zna li on da pravo na humanost imamo prvenstvemo mi. Koji mi? Oni koje nije stigla ruka pravde, jer su bili sljedeći u nizu zapovjedne odgovornosti tada već pokojnih Tuđman – Šušak – Bobetko – nastavite niz. Dobro zbori, ali jeste… neugodno, kada moram to priznati. Etketu sam mu zalijepio odavno, sada me skoro svakom svojom izjavom izaziva.
Vratimo se na onu drugu Hrvatsku, koja ne čita H-Alter, a kad čita to radi da se informira što protivnik misli. Skoro da kažem da me razočarala. Mislim, nije li svima jasno nakon 11. rujna tko su nam neprijatelji? Godine izlaganja takvoj propagandi moraju ostaviti traga. Sada nam ti isti Arapi dolaze na vrata, hoće ući na silu. I baš su onakvi kakvi su oduvijek bili, samo ne zamahuju sabljama već smartphonima, ne kite se draguljima već šuškaju eurima, naravno da su tu da nas napadnu, zato ima toliko muškaraca među njima, kao fol izbjeglicama.
Snaga hrvatske države, ali i društva, iskazuje se ovih dana najviše u otporu nasilju koje navedeni svjetonazor zaziva.
Svi mi koji pomislimo da gore spomenuti način razmišljanja nema veze sa sustavnim zatupljivanjima svih nas putem kontrole medija, ukidanja Nije li svima jasno nakon 11. rujna tko su nam neprijatelji? Godine izlaganja takvoj propagandi moraju ostaviti traga"ozbiljnog novinarstva", odbijanja uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u škole, institucionaliziranim vjeronaukom kojemu ne smeta nicanje novih hramova obožavanja Shopping Mallova (malo gunđanja treba, no samo zbog rada nedjeljom, ne zbog klečanja pred njegovom uzoritosti Novcem), zatiranjem manjina i njihovh prava, otporu drugačijosti.
Naši su sugrađani uplašeni, neobrazovani, zloća u njima je sustavno poticana, kupljeni su od lažnih stvaratelja Hrvatske koji s njima manipuliraju. Nismo ni mi mnogo drugačiji, niti imuni na sve to no ipak vidimo jasnije, djelujemo ispravnije. Rekao bih – djelujemo baš kršćanski, no uviđam ograničenost koju određena vjerska odrednica daje.
Ako su novi ratovi oni na vrijednosnim linijama, shvatimo da se sada pripremamo za pravu borbu. Nisu dosadašnje borbe krive, nimalo, od otpora napadu na Irak, Varšavske, Srđa, bušenja Jadrana, gej prava, prava manjina…, no sve su one priprema. Pravi ratovi nam dolaze, možda su već i počeli.
Novi, drugačiji, teži od dosadašnjih. Jer ćemo otkrivati neprijatelje među nama, još gore – u samome sebi.
Ishod ovisi o našoj spremnosti da koristimo najmoćnije oružje, o odgovoru na staro pitanje: Kako prigrliti neprijatelja?
P.S. Danas je Svjetski dan mira. Godišnjica Miramidalija. Prilika da priđemo osobi s kojom se ne slažemo, koja nas je povrijedila, s kojom ne razgovaramo. Veći korak k miru od stotine summita, projekata i demonstracija.
h-alter
Prvi je set odrađen. Nitko ne zna koliko setova ima ova igra, niti točno tko su igrači, no razloga za osmijeh ovaj čas ne nedostaje. Ne pamtim kada su toliki građani, vladin i nevladin sektor, mnogi mediji pa čak i HBK, bili na istoj strani kod ovako složenog izazova. Bravo, hvala vam svima. Ponosan što sam Hrvat - mogao bi biti moj slogan, iako zazirem od pozivanja na nacionalne odrednice, no kad već nemamo prikladnu riječ za građanin Hrvatske.
Jesmo da, na istoj strani, kako kaže Drago Pilsel "jer su i Sirijci moji". Solidarnost na djelu. No, ne samo humanitarnost jer ovo nije samo humanitarna priča. Zato govorim o složenim izazovima. Zato ima i druga strana, oni koji na ovu izbjegličku krizu gledaju drugačije. Pomogli bi i oni, Naši su sugrađani uplašeni, neobrazovani, zloća u njima je sustavno poticana, kupljeni su od lažnih stvaratelja Hrvatske koji njima manipulirajuali… Nisu rasisti, ali… Čuli su kada je Papa rekao da je nepomaganje izbjeglicama ravno ratnom zločinu, ali…
Ima i druga strana.
Kako se odnosimo prema protivnicima, drugoj strani, to je pravi izazov.
Mnogo veći nego nam se čini. Dolaze nam sukobi, možda i ratovi koji će se na toj crti razdvajanja voditi. Crti vrijednosnih neslaganja, ne samo političkih. Umjesto odmjeravanja Ujedinjena Hrvatska vs. Sirijske izbjeglice (teroristi spavači) igra se neka druga utakmica. Civilizacijska Dostignuća vs. Ksenofobija & Fašizam.
Počela je ta utakmica još 1991. ali smo početnu prednost tada lako prokockali. Umjesto prokazivanja Miloševića kao pravog te još više simboličkog neprijatelja, u kolo smo se s njim uhvatili. Ne svi, ali mnogi moćni, a iz tog se kola lako ne izlazi.
O čemu govorim? O upadanju u istu zamku u koju smo već upadali. Težak teren, ja volim o takvima pisati. Teško je priznati da svi mi koji smo poSnaga hrvatske države, ali i društva, iskazuje se ovih dana najviše u otporu nasiljumagali ne-bijelim izbjeglicama ovih dana nismo automatski bolji od svih ovih na drugoj strani hrvatskog društva. Boli to i pročitati, ne? Mi smo na pravoj strani ali nismo tu jer smo bolji. Tu smo jer smo bolje vidjeli, pravilnije reagirali. Onog časa kad smo počeli mrziti one koji mrze nas, naša pozicija je postala skliska, toliko da je pitanje jesmo li još uvijek na pravoj strani.
Pomaganjem ljudima u nevolji, ljudima druge kulture, vjere, jezika, činimo pravu stvar. Mržnjom prema našim sugrađanima koji nam se smiju, dobacuju, vrijeđaju – činimo krivu stvar.
Iz tko zna kojeg sanduka na tavanu zaborava iskopan je živopisan lik čovjeka odmah prepoznatog kao mrzitelja. Što je vrlo loša referenca za povjerenika za migrante, kolikogod ta izmišljena funkcija ismijava samu sebe. Ako taj čovjek stvarno mrzi, a ima elemenata da se to pomisli, licemjerno je mrziti ga zbog njegove mržnje, nije li?
Teško je ali važno pitanje svakome od nas – pomažem li sirijskim izbjeglicama zato jer sam bolji od drugih ILI im pomažem jer želim živjeti u Pravi ratovi nam dolaze, možda su već i počeli. Novi, drugačiji, teži od dosadašnjih. Jer ćemo otkrivati neprijatelje među nama, još gore – u samome sebiskladu, suradnji, miru sa sobom i drugima? Dokle smo god bolji od drugih, nadmoćniji, na višem smo položaju, nismo više ravnopravni, ne gledamo drugim ljudima u oči već u tjeme. Loše vidimo tad.
Rekao je Ante Gotovina ovih dana kako bi zatvaranje granica bilo loš potez. Ante Gotovina nije bilo tko, pa su njegove riječi prenijeli mnogi. Važan koliko neočekivan podstrek svima nama koji smo za otvaranje granica. Ne znam što je tom čovjeku od kad se vratio iz pritvora Haškog tribunala, razočarava i desnicu i ljevicu. Sve nas koji smo svrstani. Dobro zbori, ali… ne zna li on da pravo na humanost imamo prvenstvemo mi. Koji mi? Oni koje nije stigla ruka pravde, jer su bili sljedeći u nizu zapovjedne odgovornosti tada već pokojnih Tuđman – Šušak – Bobetko – nastavite niz. Dobro zbori, ali jeste… neugodno, kada moram to priznati. Etketu sam mu zalijepio odavno, sada me skoro svakom svojom izjavom izaziva.
Vratimo se na onu drugu Hrvatsku, koja ne čita H-Alter, a kad čita to radi da se informira što protivnik misli. Skoro da kažem da me razočarala. Mislim, nije li svima jasno nakon 11. rujna tko su nam neprijatelji? Godine izlaganja takvoj propagandi moraju ostaviti traga. Sada nam ti isti Arapi dolaze na vrata, hoće ući na silu. I baš su onakvi kakvi su oduvijek bili, samo ne zamahuju sabljama već smartphonima, ne kite se draguljima već šuškaju eurima, naravno da su tu da nas napadnu, zato ima toliko muškaraca među njima, kao fol izbjeglicama.
Snaga hrvatske države, ali i društva, iskazuje se ovih dana najviše u otporu nasilju koje navedeni svjetonazor zaziva.
Svi mi koji pomislimo da gore spomenuti način razmišljanja nema veze sa sustavnim zatupljivanjima svih nas putem kontrole medija, ukidanja Nije li svima jasno nakon 11. rujna tko su nam neprijatelji? Godine izlaganja takvoj propagandi moraju ostaviti traga"ozbiljnog novinarstva", odbijanja uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u škole, institucionaliziranim vjeronaukom kojemu ne smeta nicanje novih hramova obožavanja Shopping Mallova (malo gunđanja treba, no samo zbog rada nedjeljom, ne zbog klečanja pred njegovom uzoritosti Novcem), zatiranjem manjina i njihovh prava, otporu drugačijosti.
Naši su sugrađani uplašeni, neobrazovani, zloća u njima je sustavno poticana, kupljeni su od lažnih stvaratelja Hrvatske koji s njima manipuliraju. Nismo ni mi mnogo drugačiji, niti imuni na sve to no ipak vidimo jasnije, djelujemo ispravnije. Rekao bih – djelujemo baš kršćanski, no uviđam ograničenost koju određena vjerska odrednica daje.
Ako su novi ratovi oni na vrijednosnim linijama, shvatimo da se sada pripremamo za pravu borbu. Nisu dosadašnje borbe krive, nimalo, od otpora napadu na Irak, Varšavske, Srđa, bušenja Jadrana, gej prava, prava manjina…, no sve su one priprema. Pravi ratovi nam dolaze, možda su već i počeli.
Novi, drugačiji, teži od dosadašnjih. Jer ćemo otkrivati neprijatelje među nama, još gore – u samome sebi.
Ishod ovisi o našoj spremnosti da koristimo najmoćnije oružje, o odgovoru na staro pitanje: Kako prigrliti neprijatelja?
P.S. Danas je Svjetski dan mira. Godišnjica Miramidalija. Prilika da priđemo osobi s kojom se ne slažemo, koja nas je povrijedila, s kojom ne razgovaramo. Veći korak k miru od stotine summita, projekata i demonstracija.
h-alter
