Kad je počela predizborna promidžba za drugi krug, tvrde novinarski izvori u Osijeku, HDSSB se s podrške vlastitom kandidatu Kujundžiću koji je izgubio u prvom krugu, prebacio na drukanje za Josipovića.
Poslije više od četiri godine vijećanja, hrvatski Ustavni sud donio je odluku koja Branimiru Glavašu omogućuje da s robije izađe na slobodu. Zašto je to učinio?Poništio je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, najviše redovne sudske instancije, kojom je bila potvrđena prvostupanjska, izrečena na zagrebačkom Županijskom sudu 8. svibnja 2009. godine. Glavaš, navrijeme alarmiran, tada se odlučio na bijeg i sklonio u Bosnu i Hercegovinu. Ondje izjavljuje da će ”radije robijati osam godina u Zenici, nego jedan jedini dan provesti u hrvatskim kazamatima.” Nije to bio prkos, nego kalkulacija – znao je da će u ”rezervnoj domovini”, gdje također ima državljanstvo, dobiti podršku hrvatskih političkih struktura, te da će mu zatvorski režim biti blaži nego u Sanadarevoj Hrvatskoj. Sanader ga je, naime, u zatvor i otpremio – on i šef Tajne službe, Tomislav Karamarko, poslali su u Osijek policijskog načelnika Vladmira Fabera, koji je uz pomoć nekoliko hrabrih novinara i građanskih aktivista, uspio istragu dovesti do kraja, a zatim je oprezno hrvatsko sudstvo, vidjevši da ne prijeti nikakva pogibao, odradilo svoj posao… Tako je Glavaš naposlijetku dospio u mostarske uze, blizu kuće koju posjeduje u Hercegovini. Odanle su izvori stalno javljali da je u šetnji i po kavanama – nije bio baš pod strogim zaptom i mogao je upravljati Osijekom i Slavonijom preko odane sljedbe, stranke HDSSB, koja mu se u svemu uvijek povinuje.
Izdržavanje kazne u BiH imalo je za nj uz te pogodnosti i jednu veliku nepriliku – u Hrvatskoj bi nakon dvije trećine dosuđenog zatvora, stekao pravo da traži uvjetnu slobodu, što se u načelu nikome ne uskraćuje. Kako u BiH na to nema pravo, kombinacija mu se više nije isplatila, ali je nikako nije mogao zamijeniti za dosluženje kazne u Hrvatskoj. Bilo bi za nj ponižavajuće da ga prepraćaju u ”hrvatske kazamate”. A prkos je, pod sloganom ”Inati se, Slavonijo!”, osnova njegove političke agitacije prilagođene inteligenciji njegove publike. U međuvremenu, na uvjetnu slobodu izašli su svi njegovi pomagači, pripadnici privatne vojske pod nazivom BOB – Branimirova osječka bojna – koji su osobno izvršili zločine što ih je on, kako je to ocijenio Vrhovni sud sad pobijenom presudom, naredio. Riječ je o petoro ljudi ”osječke grupe” osuđene na ukupno trideset godina. Pušteni su zatvora između 2010. i 2012. što znači da su dobili smiješno niske kazne i da se baš nisu narobijali zbog egzekucije žrtava u slučajevima ”Garaža” i ”Selotejp”. A riječ je o serijskom, ako ne i masovnom pokolju srpskih civila, koji su na drugi svijet otpremani poslije torture. U garaži pod Glavaševim prozorom nalijevali su im u grlo sumpornu kiselinu, ili ih premlaćivali i odvodili na dravsku obalu, gdje bi tijela, sputana industrijskom ljepljivom trakom, s metkom u glavi, puštali niz vodu… Počinioci, osuđeni zločinci, sad su na slobodi. Vjerojatno na vezi s ratnim gospodarom Slavonije, osječkim Juggernautom. Pozvone li vam, dakle, na vrata Ivica Krnjak, Gordana Getoš Mandić, Dino Kontić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić, ne otvarajte bez metka u cijevi, pogotovo ako radite u novinama…
Dok je Glavaš bio u zatvoru, promijenila se ipak u Osijeku politička arhitektura. Glavaš je shvatio da se neodložno mora vratiti i nekako sve popraviti, budući da se njegovo slavonsko carstvo stalo opasno urušavati.
U Osijeku je na lokalnim izborima za gradonačelnika izabran Ivica Vrkić. Njegovu nezavisnu listu podržali su i HDZ i SDP, pa je uslijedilo ”veliko okupljanje” svih antiglavaševskih snaga, uključujući HNS i liberale, preostale od uglednih građanskih stranaka nekoć građanskog Osijeka. Čak se i Anto Đapić priključio, pa je HDSSB bio potpuno izoliran i Glavaš, ogorčen, iz zatvora nalaže smjenu cijelog stranačkog rukovodstva. Nadomjestio ih je nekim bezličnim mladim tipovima kojima, očito, upravlja Glavašev sin, zadužen za financijsku logistiku, što se osniva na vezama s poduzetnicima koji su u privatizaciji preuzeli industriju. No, u ovim novim okolnostima, s novim rasporedom snaga, i to je sad došlo u pitanje. Glavaš i HDSSB bili su već, činilo se, politički mrtvi. Sve dok se nije netko našao da tom okovanom Baš-Čeliku pruži čašu vode… Tko je to bio i zašto je to učinio, možemo zamo spekulirati prema nečelu ”cuius bono”, u čiju je korist, analizirajući indicije i to kako se rasprostiru interesne mreže…
To je, dakle, temeljno pitanje – zašto je presuda poništena odlukom donesenom samo nekoliko dana prije drugog kruga predsjedničkih izbora kao da je to trebalo utjecati na političku polarizaciju biračkog tijela?
Iako je Ustavni sud kuhao svoj pravorijek na žalbu Glavaša i drugova više od četiri godine – propisani rok je godinu dana – stvari su se naglo ubrzale u prosincu 2014. kad njegov odvjetnik šalje posljednju predstavku s argumentima što će na Ustavnom sudu biti djelomično usvojeni. Posve netipično za tu sporovoznu ustanovu, ekspresno se donosi presda kojom se poništava odluka Vrhovnog suda i slučaj vraća na ponovljeni postupak (koji se vodi ”papirnato”, tako da se iznova proučava dokumentacija, a ne izvode dokzai). Raspisana je na 185 stranica teksta gusto tiskanog bez prorijeda, presuda je monument hrvatske jurisprudencija. Njom se, doduše, Ustavni sud odriče ”odgovornosti da usmjerava opći razvitak kaznenog pravosuđa u Republici Hrvatskoj u pravnom području vezanom uz ratne zločine, sve dok ono ostaje u okvirima Ustava”, ali onda ipak obara presudu Vrhovnog, što bi značilo da je zaključio kako je Ustav okrnjen i narušen sam ustavnopravni poredak…
U čemu je Vrhovni sud, dakle, tako fundamentalno pogriješio kad je osudio Glavaša i drugove za ratni zločin?
Na oko pedeset stranica vrlo zapletenog pravničkog, zapravo pseudopravničkog teksta, osporava se zaključak vijeća Vrhovnog suda da je Branimir Glavaš djelovao u sklopu jednog pravog ratnog sukoba reguliranog primjenom Ženevske konvencije… Nije tu moglo biti govora o kršenju međunarodnog ratnog prava, pišu suci, kad Hrvatska u času kad je djelo počinjeno, još nije postojala kao međunarodno priznata država pa konzekventno nije mogla sudjelovati u ratu, niti su se, dakle, mogli počiniti ratni zločini koji potpadaju pod norme Ženevske konvencije! Možda sam to malo pojednostavnio, ali to je bit. Piše sasvim jasno:
Ustavni sud susreo se u ovom predmetu s odstupanjima u pravnim stajalištima najvišeg suda u zemlji (i suda posljednjeg stupnja u konkretnom predmetu) o pravnim činjenicama koje su od fundamentalnog značenja za pravilno vrednovanje ustavnih i državnih temelja Republike Hrvatske (datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i karakter oružanog sukoba na području Republike Hrvatske koji je započeo 1991. godine). One su zajedničke u svim kaznenim predmetima na koje sudovi primjenjuju mjerodavno kazneno pravo koje uređuje ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske (u konkretnom predmetu, članak 120. stavak 1. zasebno i zajedno s člankom 28. OKZRH-a). Te pravne činjenice moraju se strogo razlikovati od činjenica i okolnosti konkretnih slučajeva za koje Ustavni sud, u ovom ustavnosudskom predmetu, nema razloga sumnjati da su potpuno i pravilno utvrđene.
Drugim riječima, zločini su vjerojatno izvršeni ako ih je već Vrhovni sud ustanovio, ali to ne znači da skupinu gangsteri koji su se oko Glavaša okupili treba smatrati hrvatskim vojnicima koji su ga morali slušati kad bi im on nešto zapovjedio – jer on nije bio ratni komandant, niti je stanje bilo ratno, a to što je poslije za te i ostale zasluge dobio čin general-bojnika, nije bitno… Sve prije 8. listopada 1991. ne potpada pod međunarodno ratno pravo. Možda su to obični civilni, mirnodopski zločini, pa se ne može presumirati ”zapovjedna odgovornost”. Nije svaki zlotvor koji se okruži ubojicama legalni vojni faktor i sve je tu, stoga, jako upitno, pa treba još malo razmotriti… U međuvremenu, osuđeni izlazi iz hapsa, ali bože moj, po srijedi su previše važna, supstancijalna pitanja o samoj biti pravne antimaterije.
Sa stajališta zdravog razuma cijela ova pravničko-politička konstrukcija, naravno, djeluje već na prvi pogled umobolno. Zločini su izvršeni u interregnumu, u ime države što je nastajala ustrojavanjem vojske koja je, valjda, vodila ratne operacije – ili je sve ono što se tada događalo na terenu, bila obična pijana terevenka nekih lokalnih bandita? I zašto se Ustavni sud u ovu blasfemičnu djelatnost baš sad upušta u za nj neuobičajeno hitnoj proceduri? Prvo četiri godine u leru, a onda udri-ubij, navrat-nanos i za mjesec dana od posljednje Glavaševe žalbe – izdaje se cijela enciklika popunjena hiljadama paragrafa i copy-paste citata iz preusuda Europskog suda za ljudska prava! Ustavni sud ukida presudu i Glavaš, koji u bosanskohercegovačkim zatvorima više ne može boraviti pošto mu presuda nije pravomoćna – izlazi na slobodu, a u Hrvatsku vratit će se kad mu bude odgovaralo. Doći će i zatražiti uvjetni otpust. Do toga ga dijeli samo nekoliko mjeseci izdržavanja kazne, no i za to vrijeme može uživati pogodnosti ”slobodnjaka”, budući da je već odležao 3/5 kazne pa ima pravo na dopust od mjesec dana, na slobodne vikende i slične povlastice…
Očekuju li suci Ustavnog suda koji su sačinili ovu kvaziučenu raspravu da njihova argumentacija dovede do fundamentalne promjene Glavašve osude? Sigurno ne očekuju, a to im, vjerojatno, i nije bio cilj. Dovoljno je bilo Glavašu omogućiti da izađe na slobodu, a dalje će se on sam lako snaći. Vrhovni će se malo pržiti na žeravici, a onda, vjerojatno, osudu potvrditi, jer i najveće kukavice nisu spremne načiniti veliku štetu vlastitoj reputaciji. Oni imaju što riskirati za razliku od sudaca Ustavnog suda, koji većinom nisu etablirani pravnici s ugledom stečenom u pravosuđu, nego ljudi šarenih biografija politički imenovani prema kalkulacijama koje prave stranke kad ih za tu funkciju nominiraju. Recimo, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec – nju je vladajuća koalicija nedavno predložila za sutkinju Europskog suda za ljudska prava, ali joj nije uspjelo da se domogne funkcije i plaće od 18.000 eura, pošto ju je zasjenila puno sposobnija žena iz ”redovnog” pravosuđa. U Strassbourg ionako stižu na tisuće tužbi hrvatskih građana zbog kršenja ustavnosti, pa je bilo prilično iluzorno očekivati da je uzmu, što ne znači da je sasvim odustala, odnosno da su je napustile sve ambicije…
Tko su suci koji su odluku donijeli? U Ustavnom sudu sjedi i Slavonac Mato Arlović, bivši šef partije na osječkom Okružnom (danas Županijskom) sudu koji je u socijalizmu pokušao pomoći Vladimiru Šeksu da ne završi u zatvoru zbog verbalnog delikta (pijanog trabunjanja u pisaoru jedne osječke birtije, gdje je uspoređivao Wehrmacht i JNA, obavljajući malu nuždu s policijskim konfidentom Josipa Perkovića, šefa gradske Službe bezbednosti). Mato se sam izuzeo, jer o svemu zna više nego što bi htio. Pozna ljude i prilike po raznim linijama. Prvo, dakle, Šeksa, u ratu Glavaševa šefa koji je imao kancelariju iznad Branimirove, s istim pogledom na zloglasne garaže pred kojima su Srbe nalijevali sumpornom kiselinom. Zatim samu Jasnu Omejec, također Osječanku, blisku prijateljicu Zlatka Kramarića koji je u Osijeku, navodno, bio angažiran kod Perkovića po nekim akademskim pitanjima, a zatim je kao liberalni gradonačelnik stajao Glavašu stalno na dispoziciji. To mu je puno vrijedilo – i on i Mato na vrijeme su upozoreni da ne idu na pregovore s pobunjenim Srbima što ih je vodio osječki šef policije Josip Rajhl-Kir. Tako nisu pali u zasjedu i nisu izrešetani mecima ”Kalašnjikova” koje je na policijski automobil ispalio Antun Gudelj, Glavašev vojnik (ili ”vojnik” prema ocjeni Ustavnog suda) koji je za to nedjelo dobio dvadeseticu (ali tek prije šest godina). Na suđenju Glavašu, Šeks je uglavnom imao amneziju, a u jednom trenutku ponudio je sudu pretpostavku da su zločine nad srpskim civilima u dvorištu Glavaševa ureda izvršili srpski komanosi preodjeveni u uniforme Hrvatske vojske (odnosno, u to doba, ”Hrvatske vojske”). Dok je bio potpredsjednik Sabora i HDZ-ov faktotum za pravosuđe, Šeks je odabrao većinu članova Ustavnog suda, ali on sigurno nije u ovom predizbornom ustavnosudskom blitzkriegu djelovao na svoju ruku. Nije tu uvjerljiv motiv lojalnosti prema bivšem podređenom zapovjedniku (Šeks i Glavaš bili su osječki jastreb i mali jastreb, ali su se za razliku od onih vukovarskih ptica, uglavnom držali pozadine). Šeks, naime, prije i iznad svega duguje poslušnost stranci, iako je u njoj marginliziran, a HDZ i HDSSB nepomirljivi su protivnici i tu se ništa nije promijenilo kad je Karamarko zamijenio Sanadera, budući da su se obojica podjednako trsili da Branimira i njegove bobije strpaju iza rešetaka. Znači, u tom smjeru ne treba gledati kad se traži inspiratora odluke Ustavnog suda… Objavljena je, delikatno, 12. siječnja, dan poslije izbora, a donesena nekoliko dana ranije. Ima dugu sudsku i nešto kraću političku prethistoriju.
Još ljetos moglo se čuti kako se uspostavljaju kontakti između Pantovčaka, Mostara i Osijeka. To je bilo u doba dok je Josipović konstruirao svoju ”veliku koaliciju malih stranaka”. Da je izabran s njihovom podrškom, pružio bi im zauzvrat političku perspektivu. Jer stvorio bi se blok bez kojega se ne bi mogla formirati prlamentarna većina. Takve ”ucjenjivačke koalicije” već se i prije znale formirati uoči hrvatskih parlamentarnih izbora. Josipoviću je bila nužna potporu ”trećeg bloka” jer ga HDZ nije nipošto želio pa se s njima nije uspio dogovoriti (a bilo je, navodno, i takvih pokušaja), kao ni s Milanovićem (s kojim se još nitko nije uspio bilo što dogovoriti). S izgledima na vlastiti poraz Zokiju, uostalom, nije konveniralo da na Pantovčaku ostane socijaldemokratski korifej koji bi eventualno posredovao kod stvaranja lijeve fronte. Da se ona formira, moralo bi se prvo odstraniti samoga Milanovića, budući da Mirela Holy, šefica disidentske frakcije ”Orah” s njim ni po koju cijenu ne želi ući u koaliciju – radije bi odjenula haljinu pastelnih boja. Josipoviću je, dakle, jedini put bio da stvori neki vlastiti ”centar”, pa s tom snagom onda licitira oko podrške SDP-a, te osigura ujedinjenje s ”Orahom”. Na da ostvari tu kombinaciju, trebala mu je vlastita stranačka baza. Zato je kao osovinu okupljanja zamislio i pokrenuo stranku ”Nacionalni forum” što je osnovana posredstvom njegova prijatelja, liječnika Nikice Gabrića.
”Forum” je nastupao pod egidom ”Treći put – pravi put” i žalosno propao na prvom koraku, na europarlamentarnim izborima i zatim, finalno, na lokalnim. Gabrić je u stranku kooptirao bivšu hadezeovsku premijerku Jadranku Kosor koji je Josipović prethodno preparirao, pokazavši do koje mjere ne razumije izborno tijelo i politiku – nju mrze ljevičari jer je hadezeovska, a desničari jer ih je izdala i prešla k neprijatelju. U karijeri je još dospjela nakupiti osamnaest godina staža u SKJ. Zbilja, uzorni profil za Treći put koji kriviuda kao planinska staza… Kao glavni inženjer te kalkulantske stranke još se insinuirao dr. Stipe Orešković, ranije najbliži suradnik vlasnika EPH Nina Pavića, koji je također propao. Stipe je naposlijetku, na ovim izborima, preuzeo funkciju stratega u Josipovićevoj kampanji, koja je pretrpjela debakl. Evo ideje kako ukloniti Putina prilikom narednih ruskih izbora…
U kakve su se sve pothvate upuštali maheri s Pantovčaka poneseni svojim kreacionističkim političkim fantazijama, pokazuje i velika ”vanparlamentarna” inicijativa dizanja referendumske revolucije koju je pokrenula voluminozna hrvatska Jeanne d’Arc, suvremena katolička aktivistkinja Željke Markić. Ta je njena akcija bila smišljena kao udar na vodeće stranke, koje je trebalo neutralizirati. Markićka je zahtijevala da se intervencijom u Ustav promijeni unutrašnje ustrojstvo parlamentarnih stranaka, što bi ih učinilo manje-više neupravljivim, jer bi se dokinuo hijerarhijski ”zapovjedni lanac”. Raniji Markićkin referendum oko izmjene obiteljskog zakona, podržala je Katolička crkva, i dobio je široku potporu, jer svi razumiju stereotipove o ”svetosti braka”. Ovaj drugi, referendumski udar, koji je pred rulju iznio sofisticirana pravna pitanja, zaustavio je HDZ, koji gospodari ulicom. Koliko je u taj pothvat Željke Markić bio involviran Ivo Josipović? U njegovu predsjedničkom uredu kao ”povjerenici za odnose s vjerskim zajednicama” doista sjede australski imigranti dr. Vice Vincent John Batarelo i dr. Stipe Bartulica, istodobno angažirani na Kaptolu u nadbiskupijskom Uredu za pastoral. Upravo su oni savjetnici pokreta Željke Markić, gdje sami ne bi znali izmoliti krunicu. Ta dva lika loše govore hrvatski te izgledaju kao supernumerariji organizacije Opus Dei iz filma ”Da Vincijev kod”. No, ”antistranački” je referendum propao i u doba predsjedničkih izbora cijela je ekipa otišla u ilegalu. Nisu se javljali novinarima na telefon – ta nisu mogli podržavati prononsiranog ateista dok njegova protivnicu obilazi sve crkve u zemlji i pada pred oltare…
Kad je ostao bez ”Foruma”, a ove referendumske ujudurme nisu upalile, Josipović je, čini se, zamislio ”široko okupljanje hrvatskih regija”.
Pivot u toj velikoj šemi bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je imao ambicije da razvija političku djelatnost bez obzira na neuspjeh na prethodnim predsjedničkim izborima, gdje je propao upravo protiv Josipovića. Sad se s njim udružio – kao političar ne možeš biti zlopamtilo – i stao spremati jednu svoju ”gradonačelničku listu” za parlamentarne izbore. No, to je efikasno spriječio Zoki kojemu je, prvo, dozlogrdio Bandić, a drugo, Josipović – pa je Milana, kako se čini, upravo on dao uhapsiti. Poslije kraćeg hlađenja u Remetincu, slijedi sudski proces koji će, bez obzira na rezultat, hiperaktivnog gradonačelnika na neko vrijeme ukloniti iz političkog života. U svakom slučaju, Bandića nije bilo kad je bio najpotrebniji, da agitira za predsjedničke izbore. Ivo ga je, znači, uzalud njegovao i pomagao mu da nađe respektabilne ljude s kojima je gradska uprava, ranije sastavljena od Vlaja, Hercegovaca i nekoliko nepripitomljenih kajkavaca, unekoliko promijenila image…
U ”velikoj regionalnoj kombinciji” svoje mjesto trebao je zauzeti i Ratko Čačić. Sa svojom novoosnovanom Narodnom strankom (reformista) trebao je pokriti Varaždin. Jako se prešao kad je stao uz Josipovića iako mu je HDZ nudio pristojnu sinekuru, u skladu s izbornim rezultatom koji već postigne kod svojih varaždinskih kramara… No, Ratko je sebe vidio kao posrednika između Josipovića i Karamarka, znači kao idealnog predsjdnika vlade. Kako je Ivo propao, nema ništa od kohabitacije i posredovanja pa će se morati pomučiti da od Karamarka dobije poziciju predsjednika Hrvatskih voda.
U ista kola trebao se pregnuti i Vrkić, također bivši haenesovac koji je, međutim, pragmatično odabrao suradnju s velikim strankama budući da je to bio jedini način da se Osijek riješi Glavaša. U ovom scenariju, figurirali su i istarski autonomisti, koji su, međutim, po prirodi stvari, autonomni, i nije ih puno briga tko će prevladati na nacionalnoj sceni – nitko bez njih ne može u Istri, a ni protiv njih u Zagrebu. Ukratko, ono što je unaprijed i na papiru izgledalo jako lijepo – Zagreb + Varaždin + Osijek + Istra, pretvorilo se u stvarnosti u fikciju, pa je ostao jedino faction neke teške, kompromitantne kombinacije s Glavašem, odnosno njegovim HDSSB-om.
U Josipovićevom predizbornom programu postoje točke koje možemo sagledati u kontekstu te mračne zamisli, iako, naravno, same po sebi nemaju vrijednost veću od indicije, koju ni Ustavni sud ne bi mogao razraditi na više od četrdeset kartica.
Josipović je u svom nacrtu ustavnih promjena predložio ”regionalizaciju”, koja bi omogućila stvaranje Regije Slavonija. Čemu bi ta pasivna regija služila? Talijansko iskustvo pokazuje da kad od pasivnih krajeva formiraš Mezzogiorno kao neku paradržavnu strukturu, to samo dovede do toga da novac koji se ulaže u razvoj pokrajine, završi u rukama korumpirane političke administracije i lokalne mafije. Nešto slično imali smo i u Jugoslaviji, s Kosovom i Makedonijom. Koliko god se para ondje istovarilo, zaostajanje se povećavalo. Ustrojstvo zemlje mora biti konformno nivelirno, ujednačeno, a kapital će već naći put do resursa i jeftinije radne snage, ako ga pritom lokalna vlast ne reketira. Taj Josipovićev prijedlog regionalizacije, koji se prikazivao kao inicijativa za smanjivanje troškova uprave (dok bi najveća bila da se ukine upravo njegova vlastita funkcija), zapravo je obećavao priliku lokalnim retrogradnim snagama u njihovu nastojanju da se odupru civilizatornom utjecaju svenacionalnih političkih institucija. Usto, Josipović je predložio da on – predsjednik – imenuje suce Ustavnog suda! Sucima je, dakle, stavio u izgled političko partnerstvo ili pokroviteljstvo. Učinio bi ih nezavisnima od stranačke politike i uzeo u personalnu službu kao senatore u crnim togama… Za one koji nemaju perspektive u politici, nacionalnom ili europskom pravosuđu i na fakultetima, to je bila jako primamljiva ponuda.
Kad je počela predizborna promidžba za drugi krug, tvrde novinarski izvori u Osijeku, HDSSB se s podrške vlastitom kandidatu Kujundžiću koji je izgubio u prvom krugu, prebacio na drukanje za Josipovića. Jedan njihov stranački funkcioner čak je sjedio u njegovu stožeru, iako mu formalno nije pripadao, a usmeno su, navodno, izdavane upute članstvu da glasa za Ivu, a ne za Kolindu. Pitanje je koliko je uruk-haja poslušalo Azogovu zbornu trubu, jer im je Josipović sa svojim klavirom morao biti prilično odiozan, čak ako je sa sviranja na bijelom, prešao na crni… No, izbori su odlučeni s dvije tisuća glasova prevage u Hrvatskoj pa bi to, da je rezultat bio samo malo drukčiji, predsjednicu moglo delegitimirati predodžbom da je ”izabrana u dijaspori”, iako je doma dobila milijun glasova, a u BiH – manje od dvadeset tisuća. No, kako se Ustavni sud pokazao prilično podložnim imperativu trenutka, razumljivo je što se s Pantovčaka još pokušava neki očajnički manevar osporavanja izbornog rezultata zbog broja poništenih (”bijelih”) listića. I o tome bi Ustavni trebao raspravljati te napisati jedan veliki domaći rad, ali će mu sigurno trebati tri-četiri godine, jer se ne očekuje da riskira – još ti je kako-tako kad se poigravaš s umiljatim orgsekretarom HDZ-a, ”domostrojiteljnim” hadezeovskim opričnikom Milijanom ”Vasom” Brkićem, te s mrkim Karamarkom, ali baš da staneš na rep ognjevitom Milanoviću, i to sad dok demisioniraju Saša Perković i ostali predsjednički adepti, te udbaški trećepozivci, može biti jako riskantno. A put kojim je Ivo pošao pokušavajući pod svaku cijenu prvo izbjeći poraz, onda izbjeći da ga prizna, a zatim ga pretvoriti u moralnu pobjedu i polazište za novu političku misiju na ljevici, zbilja je opasan – s takvom neutaživom taštinom, vidjeli smo nedavno na Sanaderovu primjeru, čovjek može lako završiti u Remetincu.
zurnalisti
