U dominantnom diskursu već je postala opća mantra govoriti o "uhljebima" i o rastrošnom javnom sektoru koji parazitira na proizvodnom privatnom sektoru te na svim poreznim obveznicima. Pri tome se zanemaruju brojni detalji i svaka analiza koja polazi od tog dvojstva ("javno"-"privatno") ostaje površinska i prividna analiza, a i povrh toga, što je najvažnije, ima bitno performativan karakter kojim održava trenutni prevladavajući ideologem. Riječ je o stvaranju antagonizma među radnicima u javnom i radnicima u privatnom sektoru. To je neoliberalna mantra kojom je cilj izbrisati suštinski antagonizam između rada i kapitala (analogija s nacionalističkom desnicom – ona stvara antagonizam među radnicima različite nacionalnosti i/ili vjeroispovijesti). U praktičnom se smislu može govoriti o uvertiri u privatizaciju javnoga sektora (prvo dolazi napad zbog "neefikasnosti" i "rastrošnosti" u mainstream medijima, a onda privatizacijski proces).
Prije svega, s obzirom da su "uhljebi" postali opće mjesto treba upozoriti da oni uistinu postoje, ali daleko od toga da ih možemo staviti u sintagmu "uhljebi u javnom sektoru" jer bismo time u isti koš s partijskom (HDZ-ovom i SDP-ovom) birokracijom po općinama i županijama stavili i učitelje, nastavnike, sveučilišne profesore, medicinske sestre, liječnike, čistačice, tete u vrtiću itd. Nadasve, "uhljeb" se ni ne može vezati samo uz jedan dio (a kamoli cijeli) javnoga sektora – privatni sektor, odnosno privatnici u njemu su jedan veliki "uhljebarski talog" nastao mahom u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji koja je uništila skoro svu proizvodnju u zemlji (jer nije profitabilna) te na bez posla ostavila tisuće i tisuće radnika za vrijeme ratnih divljanja i nakon njih.
Dakle, ako se hoće govoriti o "uhljebima", prvo treba krenuti od famoznih dvjesto bogatih obitelji, tzv. tajkuna čije su žrtve danas radnici i u javnom i u privatnom sektoru. Nije samo riječ o pljački društvene imovine, već i o neprestanom financijskom pomaganju od političkih elita na vlasti (HDZ-ovih i SDP-ovih) koje su opstale upravo zahvaljujući sprezi s ekonomskim moćnicima koji su im financirali kampanje. Tu već imamo mnoštvo "uhljeba" – naši novopečeni kapitalisti i njihovi političari. Nadalje, tu ima i institucija čija je funkcija primarno ideološka, odnosno perpetuiranje postojećih društvenih odnosa na represivnoj i idejnoj osnovi.
Prvo, to je vojska, na koju odlaze milijarde godišnje od učlanjenja Hrvatske u NATO savez čime se potpiruje agresivna militarističko-imperijalistička politika SAD-a, svjetskoga policajca broj jedan. Nakon toga možemo govoriti o lažno-braniteljskoj armiji koja je stvorena da bude glasačka mašinerija HDZ-a i drugih desnih opcija kroz sistem lažnih invalidnina (paradoksalno, što je rat vremenski dalje, to se više povećava broj branitelja). Bliski njima su i svi koji ulaze u drugi mirovinski stup (tzv. beneficirani radni staž). Naravno, tu je i Crkva – institucija koja vedri i oblači brojnim društvenim pitanjima otkada je puštena s uzda kontrarevolucijom devedesetih, te koju je konzervativna desnica uvijek velikodušno pomagala, a tzv. "lijevi centar" utjelovljen u liku i djelu SDP-ove vrhuške uglavnom nastavio takvu politiku. Ogledan primjer sprege proračuna i Crkve upravo su sporni Vatikanski ugovori.
Ne smije se zaboraviti i na inflaciju privatnih viših i visokih škola, uglavnom ekonomskih, koje drže ekonomski moćnici ili kvazistručnjaci ovisni u velikoj mjeri od državne pomoći, a koji, između ostalog, služe za ideološku reprodukciju dominantne neoklasične ekonomske doktrine. Izlišno je i spomenuti da je na tim fakultetima sve podložno onome: "Kol'ko para, tol'ko muzike".
Ovdje je, kao što je vidljivo, riječ o tome kako brojna ideološko-represivna mašinerija i dobar dio privatnog sektora parazitira upravo na javnom novcu. Drugim riječima, uistinu se ima gdje rezati, ako već treba, i apsolutno nema mjesta za licemjeran govor o nepostojanju novca za zdravstvo obrazovanje, mirovine i vrtiće. Kada tome pridodamo praktičko nepostojanje proizvodnje kod nas (a nema je baš zbog samoga kapitalizma), onda nam uistinu može biti jasno da korijeni krize, nezaposlenosti i bijede ne leže u "rastrošnom javnom sektoru kao takvom", nego u nečemu drugom – kao što je već rečeno, u gomili pljačkaških privatnika multimilijunaša i u državnom aparatu koji izravno i neizravno održava sustav koji se temelji na njihovoj pljački (vojska, crkva, privatne više i visoke škole, partijski birokrati).
Osim toga, ako je privatni sektor toliko produktivan kao što to apologeti kapitalizma kažu, kako to da se bez njega više-manje dobro funkcioniralo u bivšoj Jugoslaviji (u kojoj je uistinu bilo proizvodnje)?
Sljedeća opsjena na koju treba upozoriti, vezana uz ovo, jest jednačenje privatnog i realnog sektora. Međutim, to je eklatantan primjer silovanja termina u ideološke svrhe – realni je sektor u ekonomiji onaj koji je proizvodan, odnosno onaj u kojemu se stvara nova društvena vrijednost. Prema tome, jednako realan može biti i javni i privatni sektor (industrija u državnom ili društvenom vlasništvu kao primjer realnog javnog sektora), odnosno privatni se sektor nikako ne može izjednačiti s realnim. Štoviše, dobar dio privatnog sektora nije realan – uslužni i financijski, primjerice (s tim da je potonji prava izrabljivačka rentijerska slika i prilika suvremenog globalnog kapitalizma).
Dakle, ima se odakle krenuti pri servisiranju dugova, a ne udariti po učiteljima, profesorima, medicinskim sestrama i čistačicama te ih još k tome zavaditi s radnicima u privatnom sektoru koji rade pod jarmom kapitalista koji kad-tad u nesigurnim uvjetima (osim ako nije državni "zaštićeni medvjed") perifernog kapitalizma mogu upasti u lošu ekonomsku konjunkuru što bi se pogubno odrazilo po egzistenciju tih radnika.
S druge pak strane, zašto servisirati sve dugove? Zašto servisirati one dugove koji su napravljeni ilegalnim makinacijama korumpiranih vlada poput Sanaderove? Povijest je prepuna otpisa dugova, a i u sadašnjosti je to praksa na što ukazuje Eric Toussaint, a o čemu se ne govori u mainstream medijima.
Zaključak priče: diskurs o "uhljebima" i smješkanje mjerama štednje (tzv. "reforme" kako kažu domaći "ekonomski stručnjaci") dominantna je ideološka neoliberalna mantra koja služi kao uvertira u daljnje privatizacije koje mogu imati ogromne socijalne posljedice (primjer s Imunološkim) i u međusobnu zavadu radnika. To je potrebno jer se pritom neće dirati tajkunska imovina i bezbroj slučajeva kad i sitna buržoazija na krajnje surov način eksploatira radnike. Bez obzira na prividnu razljućenost zbog sprege države i pojedinih privatnih interesa, u plaće političara, birokrata po općinama i županijama te u ostatak državne klike neće se dirati, jer ekonomska elita ne može funkcionirati niti ostvarivati svoj profit bez podrške državne vlasti i zadovoljavajućeg pravnog okvira koji je još k tome prepun "rupa" i "brežuljaka", kroz koje i po kojima se lako može proći. Bajke o neuplivu države i o "uspješnom kapitalizmu" na periferiji neoliberalne Europske Unije ostaju samo bajke koje mogu biti itekako pogubne ako prevladaju u javnom diskursu. Zbog toga stvari treba ovako sagledati pa će se uvidjeti da je sâm kapitalizam uzrok krize, bijede i nezaposlenosti, da privatni sektor uvelike parazitira na javnom sektoru i na eksploataciji svojih radnika te da javni sektor ne čine samo birokrati, nego i brojna zanimanja od esencijalne društvene važnosti koja se ne mogu i ne smiju gledati kroz "tržišne naočale" kroz koje se ionako vidi samo profit i interes manjine društva.
