Plesna skupina „Sinovi“ koju vodi Tomislav Zirdum, plesač i koreograf, jedna je od slavonskobrodskih kulturnih „institucija“, rasplesana potvrda da se nadarenost može iskazati do prepoznatljivosti i prodornosti samo marljivim radom, i ako u sebi nosi zanos i jasan pristup ciljevima. Na sceni izgledaju kao pravi profesionalci, uigrani, lepršavi, maštoviti, uvjerljivi. To znaju naročito oni koji su uživo gledali njihove nastupe, ritmičnu, izražajnu, ali discipliniranu energiju.
Tomislav Zirdum rođen 1981. godine u Slavonskom Brodu. Završio je Srednju tehničku školu, smjer ''Cestovni tehničar'' 2000-te godine. Radio je raznorazne poslove s kojima, kako sam kaže, nije bio sretan, pa je 2008. godine završio školu za instruktora vožnje, te je u toj struci počeo raditi. Time se bavi i dan danas.
Plesna skupina Sinovi postoji od 2002. godine kad ju je činila nekolicina entuzijasta zaluđena ''break dance-om''. Godine 2007. Tomislav počinje voditi hip-hop sekciju u koju su se igrom slučaja upisale samo cure. Dvije godine kasnije prijavili su se na Super talent show Nove TV na kojem uspijevaju dogurati do zadnje emisije odnosno do Super finala čime stječu veliku popularnost i priznanje.
Proteklih godina postava „Sinova“ promijenila se nebrojeno puta, jer većina djece završetkom srednje škole odlazi iz Broda na studij. Usprkos tomu Sinovi i dalje rade i uvježbavaju nove koreografije i nastupaju na brojnim priredbama. O "Sinovima" sam razgovarao s Tomislavom, Ćirom, sinom broj jedan.
Znam da sa „Sinovima“ neumorno, u ritmu muzike, plešeš od 2002. godine, trinaest godina, da se radi o priči koja je izvorno snažna, da je prerasla Slavonski Brod i da... priča ide dalje... Što te pokreće? Koji cilj, koje emocije?
Istina. Plešem jako dugo već, ali me i dalje drži isti entuzijazam koji ne jenjava. Pokreće me strast prema glazbi koju osjećam oduvijek i emocije koje proživljavam dok plešem. Jednostavno volim glazbu i volim plesati. Cilj je samo jedan. Biti što bolji plesač i koreograf što mogu. Sinove smo osnovali Mario Perković i ja jer smo htjeli skupiti ekipu plesača koja će vježbati zajedno za natjecanja, nastupe i slično. "Ćirini sinovi" je naziv koji je nastao spontano i nema veze s nama. Jednostavno je to ljudima zvučalo smiješno zbog Ćire Blaževića i njegove poštapalice ''sine'' pa su nas tako prozvali.
Otkada plešeš? Što te kao klinca privuklo modernom plesu? Stari filmovi s Fred Astairom i Gene Kelleyjem, film Prljavi ples, neki drugi, ili, glazbeni spotovi u kojima su glazbene skupine, stopljene sa pjevačkim zvijezdama, sastavni dio priče?
Ples sam obožavao oduvijek, ali nisam ga imao gdje ni vidjeti ni učiti, jer je bio rat kad sam bio dijete, pa je sve bilo u rasulu. Gledao sam naravno Prljavi ples i Kelly-a i Astaire-a ali najviše sam htio plesati kao Michael Jackson što sam i pokušavao kao klinac. Godine 1997.slučajno sam na tv-u uhvatio film ''Beat Street'' u kojem se plesao break dance i to je bila ljubav na prvi pogled. Bio sam zaluđen hip-hop kulturom i muzikom i jednostavno sam počeo samouko vježbati iako nisam imao ništa osim volje.
Kad je to s plesanjem postalo ozbiljno, nešto kao poziv, nešto bez čega nisi mogao zamisliti svoje kreativno postojanje? Gdje i kod koga si učio ples(ati)?
Završetkom srednje škole sam počeo ozbiljnije trenirati, jer sam napokon imao više vremena za to. Nisam imao trenera, jer u to vrijeme nije postojao nitko tko se time bavio, pa sam jednostavno sam učio kako sam znao i umio. Nije tada bilo ni youtube-a da se može pogledati neki instrukcionalni video već sam gledao muzičke spotove i rijetke snimke break dance natjecanja do kojih je tada bilo jako teško doći.
Koliko je glazba utjecala na tvoje opredjeljenje? Koja? Inače, kad slušaš glazbu zamišljaš li koreografiju? Ometa li te to?
Najviše. Volim glazbu pa samim time volim i plesati. Jedno bez drugog ne ide. Hip-hop i elektronska glazba su imale najveći utjecaj na mene. Kad slušam glazbu često mi uskoči u glavu komad koreografije koji bi radio na nju ali većinom ne razmišljam ni o čemu dok ju slušam nego se jednostavno prepustim emocijama.
Ti si uvijek koreograf? Utjecaji? Kome se diviš iz svijeta plesa? Kako prenosiš korake amaterskim „sinovima“?
Koreografiranjem sam se počeo baviti 2007 godine. Glavni utjecaji su mi bili video spotovi i filmovi plesne tematike u to vrijeme. Sada je plesna scena neizmjerno veća i bolja i toliko je puno talentiranih ljudi koji su to sve skupa digli na jedan neizrecivo visok nivo da ne bih znao koga bih izdvojio. Divim im se svima. Znanje prenosim na treninzima koje održavam dva puta tjedno gdje djeca i mladi ljudi uče osnove hip-hop plesa i uvježbavaju koreografije s kojima se predstavljaju na nastupima.
Vjerujem da su te sto puta pitali otkud ime skupini, kad su cure glavne? Za muške je ulaz zabranjen ili...?
Naravno da muškima nije zabranjen ulaz. Nikad nije ni bio. Jednostavno su se u početku upisivale samo cure, a kasnije je se situacija promijenila pa sad imamo skoro jednak broj muških i ženskih plesača. Ime ''Sinovi'' je nastalo igrom slučaja zapravo. Kada samo 2002. godine registrirali udrugu nismo znali da ime udruge ne smije biti na engleskom jeziku pa smo u županiji na licu mjesta morali smisliti ime na hrvatskom, a mjesecima smo smišljali englesko ime. Pošto smo se trebali zvati ''Sonz of the beat'' službenik je predložio ''Sinovi ritma'' što nam se nije svidjelo pa smo ostavili samo ''Sinovi''. Kasnije kad su se upisale cure nastala je kontradikcija.
„Sinovi“ i slične dugovječne skupine podsjećaju na rijeku. Čini se ista, a nije. Kad to kažem na umu imam da su se promijenile postave, da su kroz skupinu prošle brojne djevojke i svaka je ostavila svoj trag. Mi to nismo vidjeli, jer ste uvijek tečno tekli tj. plesali. U kom su periodu rada „Sinovi“ funkcionirali idealno, za osvojiti svijet, s obzirom na česte „kadrovske“ promjene? Ne gubiš strpljenje s novakinjama ispočetaka ići u „prvi razred“?
Istina. Mnogo je se plesača prošlo kroz "Sinove" i svi su nedvojbeno ostavili svoj trag. Ne bih izdvajao nikog posebno, jer su mi svi podjednako dragi. Najbolje smo nekako funkcionirali za vrijeme snimanja super talent show-a, jer smo bili pod ogromnim pritiskom i jednostavno smo morali biti dobri pod svaku cijenu. Strpljenja mi, hvala bogu, ne fali, jer uživam u radu s djecom tako da mi nije teško vraćati se u prvi razred.
Gdje i kada se požnjeli najveće uspjehe? Koje nastupe/natjecanja pamtiš, a koji su te ispunili profesionalnim zadovoljstvom i ponosom?
Najveći uspjeh je bilo sudjelovanje u Super talentu definitivno i to je bilo i jedno od najljepših iskustava uopće. Nastupa je bilo puno i svaki je bio poseban na svoj način pa ne znam koji bih izdvojio. Posebno dragi su nam bili nastupi humanitarnog karaktera kao npr. dva događaja na kojima smo između ostalih ljudi dobre volje sudjelovali da pomognemo djevojčici iz Valpova koja je bolovala od leukemije i slijedom događaja se uspješno izliječila. To je bio naš najponosniji trenutak mislim.
Kakav je odnos Grada Broda spram „institucije“ kao što su „Sinovi“? Pomaže li? Netko drugi?
Grad nas tretira jednako kao i ostale udruge. Ne uživamo ničiju pomoć.
Planovi? Do kada će trajati pripreme za show dance natjecanja, ta stalna napetost?
Pripreme će trajati dok god postojimo. Plan je uvijek isti- pružiti djeci šansu da se druže na zdrav način i pokazati im i dokazati da uz malo znoja i truda zajedno mogu napraviti velike stvari.
