Top 10 najboljih serija 2017.

10. Dear White People

O današnjim američkim studentima opsežno se paničari po najuglednijim tiskovinama i portalima: oni su, ako je vjerovati hrpi članaka, krhke snježne pahuljice koje samo jedna kriva riječ može baciti u očaj, ali nekako istovremeno i pomahnitale, totalitarno nastrojene siledžije koje zatiru slobodu govora svima s kojima se ne slažu. Skeptičniji čitatelj će, ipak, primijetiti kako se za primjere tog "uznemirujućeg" novog trenda uglavnom stalno navodi šačica jednih te istih koledža, a i da autori tih članaka uglavnom ne iskazuju dobru volju i iskrenu želju za razumijevanje novih normi (dobar primjer su trigger warningsi, koje bije fama da utiru put ka zabranama "nepoćudne" umjetnosti - iako se zapravo radi samo o upozorenjima za ljude koji su proživjeli određene velike traume da znaju što ih čeka u nekom djelu pa da mu, ako hoće, mogu pristupiti kada im to odgovara, umjesto da ih prikaz te traume zaskoči i izbaci iz takta u trenutku kada im to nimalo ne odgovara, naprimjer kada su na poslu). Dear White People ide kontra mainstream-senzacionalizma i histerije te pristupa svojim likovima, grupi crnačkih aktivista na pretežno bjelačkom fakultetu, s dobronamjernom znatiželjom, kako i priliči - jer studentske norme današnjice su društvene norme sutrašnjice, a i uostalom istovjetno se paničarilo i početkom devedesetih oko studentske pomame za tobožnjom "političkom korektnošću" pa što sad, nije ispao kraj svijeta a neće ni ovaj put.

 

9. The Handmaid's Tale

Koliki su izgledi da će druga sezona ovoga išta valjati? Jest da je Margaret Atwood uključena u projekt, ali valjda nije bez razloga što u preko trideset godina otkako je izdala istoimenu, iznimno hvaljenu i uspješnu knjigu - nije napisala nastavak? A i valja imati na umu da je showrunner serije izvjesni Bruce Miller, čiji popis prijašnjih scenarističkih gaža (ER, Medium, Eureka, The 100...) ne ulijeva baš povjerenje da će se snaći sad kad je kroz prvu sezonu manje-više iscrpio predložak te kroči u terra incognitu... Tako da malo strahujem u što bi sve mogao metastazirati manjak suptilnosti koji je odlikovao prvu sezonu, iako ne mislim da je u njoj bio problematičan: ženska prava su nažalost i dalje stalno ugrožena, i bit će još duuuugo, dugo vremena, pa nije naodmet povremeno podsjećati na to bez finesa i finoće, silinom malja u glavu. A najjače oružje serije je Elisabeth Moss, koja se u ulozi sluškinje Offred - lica na kojem se savršeno ocrtava svaka muka i svaki poraz, ali i svaki mali trijumf - potvrdila kao jedna od najvećih glumica našeg doba.

 

8. Feud: Bette and Joan

Od tvorca Nip/Tucka, Glee i American Horror Story donedavno nitko normalan ne bi očekivao slojevite serije koje se hvataju u koštac s najvećim društvenim problemima te ih pronicljivo sagledavaju iz niza različitih kuteva, ali u Ryanu Murphyju je očito čučao skriveni potencijal koji je naposljetku realizirao kroz format tzv. antologijskih serija (tako Ameri nazivaju one čije su sezone labavo tematski vezane ali svaka ima zasebnu i samostojnu priču, s različitim likovima i miljeom), zasnovanih na stvarnim događajima i ljudima: prvo s iznenađujuće kompleksnim prikazom clusterfucka oko O. J. Simpsona u American Crime Story, a zatim i s prvom sezonom Feuda o rivalstvu Bette Davis i Joan Crawford, dvije žene koje su se maksimalno ostvarile unutar jedne izuzetno lukrativne i prestižne profesije - ali ih ni to nije zaštitilo od najodvratnijeg seksizma i patrijarhalnih poniženja na svakom mogućem koraku.

 

7. Mindhunter

Isprve nisam trzao: nisam baš tip za serije o policiji, FBI-ju i slično, i išlo mi je malo na živce kako se inače smijemo kompleksašima u biračkom tijelu Emmyja kad nagradama zasipaju svakoga Holivuđana i Holivuđanku koji se milosrdno spuste s velikog platna na male ekrane - samo da bi po izlasku Mindhuntera svi odjednom vrištali: "Eeeee pa to je Fincher režirao, kužiš ti to, Fincher jebote, Fin-cher, MORAŠ gledati jer FINCHER!!!" No isto tako sam primijetio i da ljudi čijem ukusu vjerujem jako hvale seriju, a konačnu prevagu je donio TV-podlistak jedne domaće tiskovine čiji se kritičar žalio kako ga je serija razočarala: e ono, nema mi bolje preporuke za gledanje nego kad neki basic bitch sroljo kuka kako je serija "spora" i da se u njoj "ništa ne događa", to je to, prodano! I nakon što sam je pogledao, mogu vam preporučiti čak i ako niste skloni policijsko-forenzičko-kriminalističkim serijama (ova se bavi psihom serijskih ubojica i onih koji su ih prvi počeli proučavati, nije nikakva CSI šema), a ne morate se bojati ni ako ne volite nasilne i krvave prizore (izuzev jedne kratke gadosti na početku prve epizode, ubojstva se uglavnom samo prepričavaju - tu i tamo se vidi neka slika, ali obično nestane iz kadra prije nego što stignete skužiti što je uopće na njoj). Prva epizoda je o tome kako mladi nadobudni FBI-evac kolegama pokušava objasniti da se ljudi ne rađaju zli nego da to postaju i da treba pokušati razumjeti kako im se to dogodilo, a oni ga gledaju kao da su prosječni Hrvati kojima je netko rekao da je Slobodan Praljak ratni zločinac; kasnije epizode su o tome kako ne možeš svakodnevno pokušavati proniknuti u um serijskih ubojica, a da ti se to ne odrazi na mentalno zdravlje, te o još puno, puno toga. Intelektualno je jako poticajna serija (osim ako ne možete smisliti "spore" serije u kojima se "ništa ne događa", a u tom slučaju bih vam preporučio... Krim tim 2?).

 

6. The Crown

Serija koja ide privući ljude koji se pale na glamur britanske kraljevske obitelji i ljude koji misle da je samo mrtav monarh dobar monarh - na papiru možda i ne djeluje obećavajuće, ali izbalansirani pristup je ponekad, naprosto, najplodniji i najbolji pristup. The Crown svakako ne bježi od toga kakav ološ prebiva u Buckinghamskoj palači, ponekad manje, ponekad više eksplicitno (kao kad kraljica Elizabeta objašnjava malome Charlesu zašto mu je otac na službenom putu po kolonijama: "To su ti engleske prekomorske teritorije i mora ih se svako toliko posjetiti kako se ne bi osjećale zapostavljano i zaboravljeno, i kako im ne bi na pamet padale blesave ideje kao naprimjer da bi mogle postati neovisne!"), ali je polazišna točka serije i to kako je pozicija Elizabete II, prije svega, jedinstvena i fascinantna. Jer ipak je ona desetljećima maskota branda koji opstaje unatoč rastućem antimonarhističkom raspoloženju, jer je nepovratno zaglavljena u braku sa seronjom koji ima sve na pladnju, ali ne može prijeći preko osjećaja emaskuliranosti, jer joj familija ima nacističke i ine kosture u ormaru... The Crown i u drugoj sezoni vješto izbjegava suvišno melodramatiziranje, vezujući osobnu dramu za stvarne povijesne događaje, postižući da ti bude žao tih ljudi, a da ti istovremeno ne skreće pažnju s toga kako zaslužuju samo najdublji prezir. 

 

5. The Good Place

Žena umre, završi u raju (koji njegovi žitelji zovu Dobrim mjestom), i sve pet - osim što i sama jako dobro zna kako joj je prije mjesto u paklu, i da je u raju mogla završiti samo greškom. Tako je počela prva sezona izvrsne humoristične serije The Good Place, koja je zatim nizala cliffhanger za cliffhangerom na kraju svake epizode, nimalo slučajno u maniri Losta (autor Michael Schur se prilikom osmišljavanja serije konzultirao s lostašemDamonom Lindelofom, o kojem više malo kasnije), da bi sve zaključila s ingenioznim obratom. The Good Place i u drugoj sezoni donosi nova iznenađenja i uzbuđenja (fantastična treća epizoda je u dvadeset minuta prohujala kroz ono za što sam bio uvjeren da će se razvlačiti cijelu sezonu), uz puno dobrog humora ali i razmatranja etičkih i filozofskih pitanja. I uz sjajnu glumačku postavu, s nekoliko budućih zvijezda u nastajanju te Tedom Dansonom i Kristen Bell, iskusnjarama koje su majstori svog zanata i vidno uživaju u svojim ulogama.

 

4. Crazy Ex-Girlfriend

U nekim drugim vremenima, Crazy Ex-Girlfriend bi se prikazivala na jednom od velikih američkih TV-kanala, bila otkazana nakon prve sezone zbog sablažnjivo loše gledanosti, i zatim postala kultna jer ju je ta šačica ljudi što su gledali naprosto obožavala. Danas, nasreću, ima više prostora za rijetko gledane, no mnogo hvaljene serije na kablovskim kanalima i streaming-servisima, a za Crazy Ex-Girlfriend je posebno sretna okolnost što je kanal u pitanju The CW - koji je nekoliko godina ranije otkazivanjem Veronice Mars zbog, kao, slabe gledanosti (iako je bila višestruko veća od one Crazy Ex-Girlfriend!) bio navukao toliki gnjev fanova i kritičara da se očito nisu htjeli opet opeći. A zašto uopće tako malo ljudi gleda jednu ovako dobru seriju? Pa, za početak, Crazy Ex-Girlfriend kreće od seksističkog stereotipa lude, opsesivne ženske koja nikako ne može prežaliti svog bivšeg i nema te poremećene stvari koju ne bi učinila da ga pridobije natrag, a k tome je još i... MJUZIKL?!? Da, mjuzikl! U manje umješnim rukama bila bi to potpuna katastrofa, no autorice Rachel Bloom (koja glumi naslovnu ulogu) i Aline Brosh McKenna se jako pametno poigravaju problematičnim konceptom, dok songovi šaraju po svim mogućim glazbenim žanrovima i ne samo da su jako duhoviti, nego i većinu vremena funkcioniraju kao dobra muzika (Bloom ih sklada s Adamom Schlesingerom iz Fountains of Wayne). A u središtu svega je lik jedne duboko sjebane žene, čiji kapacitet za sabotiranje same sebe ne poznaje granice - pa sva sreća da je serija toliko razigrana, smiješna i zabavna, jer da nije, uffff...

 

3. Rick and Morty

Raspisao sam se već o ovome pa neću puno duljiti, samo ću reći da mi je ukazanje svake od ovogodišnjih epizoda Rick & Mortyja spadalo ne samo u vrhunce ljeta nego i cijele TV-godine, da me serija toliko razmazila svojim konstantnim rasturanjem da sam se osjećao pomalo razočarano kada bi pokoja od epizoda bila samo jako, jako dobra, da sam s ponosom pratio kako je od prvotno opskurne serije kroz godine prerastala u megapopularnog popkulturnog titana, i da se svesrdno nadam da nećemo i iduću sezonu morati čekati skoro dvije godine.

 

2. The Leftovers

Ranije spomenuta zebnja glede druge sezone The Handmaid's Tale me svojedobno bila spopala i glede druge sezone The Leftoversa: tada je također s prvom sezonom bila iscrpljena radnja iz knjige po kojoj je snimljena, i iako autor knjige jest ostao u kreativnom timu, bilo me je malo strah zbog showrunneraDamona Lindelofa koji je prije toga bio koautor Losta - uključujući i, je l', notorno groznu posljednju sezonu. Jer već je jednom skršio seriju koja se vrtila oko misterija, pa tko može garantirati da neće skršiti i još jednu? Uglavnom, ako niste gledali, misterija u Leftoversima je ta da u jednom trenutku 2% svjetskog stanovništva jednostavno nestane s lica planete i nitko ne zna što im se dogodilo, ni gdje su završili: prva sezona se bavila patnjom i izgubljenošću onih koji su ostali bez bližnjih, i bila je odlična ali i jako, agresivno depresivna, da bi u drugoj bio napravljen zaokret prema više čudačkim vodama, s još bogatijom simbolikom i puno hrabrijim miješanjem različitih tonova. Što se nastavilo i u briljantnoj završnoj trećoj sezoni, u kojoj se Lindelof usto i iskupio za finale Losta tako što je ovaj put ponudio poprilično zadovoljavajuće razriješenje misterije, u koje pritom možete - ali i ne morate vjerovati. Što je dosta prikladan kraj za seriju koja se, ozbiljno i predano, bavila vjerom: ne samo sunovratom starih religija i usponom novih, nego i time čemu se sve ljudi okreću, i za što se sve mogu grčevito držati kada ih zareže nešto neobjašnjivo.

 

1. Twin Peaks: The Return

Kao što netko reče na jednom forumu: "Twin Peaks je dobra serija jer se nitko ne može složiti niti oko najosnovnijih elemenata onoga što se dogodilo. Ono, imam osjećaj kao da bih sada mogao reći 'Kyle MacLachlan je glumio u Twin Peaksu' i da bi ispalo da je nekome to nekako promaklo, ili bi bio uvjeren da je riječ o potpuno drugom glumcu." Pa, dakle... što se točno dogodilo u Twin Peaks: The Return? Da li je trebalo sve shvatiti na metaforičkoj razini, ili je možda ipak imalo nekog smisla detektivski razbijati glavu oko tulpi i toga tko je Judy? Je li sve bio samo san? A ako nije - što je onda bio san, a što ne? Jer bar nešto je moralo biti, ta sigurno nije bez veze preko jedne od klimaktičnih scena u predzadnjoj epizodi lelujalo lice agenta Coopera i onda nakon nekoliko minuta šutnje progovorilo: "Mi živimo u snu"? Za većinu ljudi, novi Twin Peaks je bio potpuno negledljiv. Ali globalna zajednica linčofila ga je iz tjedna u tjedan pobožno pratila, i svatko od nas je izvlačio nešto dragocjeno na neki svoj način - od onih koji su digli ruke od dešifriranja i prepustili se impresionističkoj bujici, preko onih koji točno znaju što je Lynch htio reći i tko se ne slaže - debil, pa sve do manijaka koji vrte po dvije epizode simultano i iskreno vjeruju da se tu krije nekakav ključ (ne izmišljam, stvarno ima i takvih pacijenata - kliknite samo ako ste gledali zadnje dvije epizode!). No ono oko čega se praktički svi slažemo je da smo svjedočili jednom velikom komadu umjetnosti, možda čak i kruni ionako već impresivne karijere Davida Lyncha: osamnaest sati mi smo živjeli u snu, i osjećali ga još satima, danima, mjesecima na javi.

kulturpunkt