Radio Slobodna Europa u članku kojeg je napisao Dragan Štavljanin, plaćeni stručnjak koji za RSE radi od 1994. godine, piše “kako je američkim napadom na Siriju već počeo Treći svjetski rat, ali mnogi toga nisu svjesni”.
“Raketnim udarima po sirijskoj zrakoplovnoj bazi Al-Sharyat je novi američki predsjednik Donald Trump poslao beskompromisnu poruku ne samo Basharu Al-Assad, već i cijelom svetu, prije svega Rusiji, Kini i Sjevernoj Koreji. (…) Svi govore da su za mirno rješenje, ali svojim potezima se nastoje što bolje pozicionirati, što drugu stranu tjera na protureakciju. Takva situacija je bila uoči Prvog svjetskog rata. Nitko ga javno nije želio, ali su sve velike sile vukle poteze koji su ga učinili neizbježnim. Tako je u Siriji i oko nje vjerojatno već počeo Treći svjetski rat, a da toga nismo ni svjesni”, zaključuje priznati “stručnjak” Radija Slobodna Europa.
I ranije je bilo ovakvih napisa i pitanja koliko je ljudi uopće svjesno da je svjetski rat već počeo? Za sada je to rat propagande, laži, pritisaka, sankcija, uplitanja u tuđe poslove, ali nema izravnog oružanog sukoba svjetskih i regionalnih velesila, što ne znači da se sve ne može promijeniti s prvim pogrešnim korakom i prvim projektilom.
Situacija zaista podsjeća na Čehova i njegovu poznatu izjavu da će puška koja se pojavi u prvom činu kazališne drame u posljednjem činu sigurno opaliti. Danas se još uvijek vode posrednički ratovi, ali smo i u trenutku kada svi postavljaju svoje “crvene linije”. SAD su na različiti razinama i na različite načine zapravo dale ultimatum Siriji, Rusiji, Kini i Iranu. Iran je sa svoje strane poručio da je njegova “crvena linija” novi čin američke agresije na Siriju. Rusija je rekla kako se ne smiju ponoviti američki napadi na sirijsku vojsku i da će odgovoriti na svaku ugrozu nacionalne sigurnosti zemlje, čak i nuklearnim oružjem, ako bude trebalo. Bez pretjeranog okolišanja je Sjeverna Koreja poručila isto. Kina sve poziva na suzdržanost na Korejskom poluotoku, a za Peking je pitanje Južnog kineskog mora svršen čin i tamo američka politika i vojska neće nikome diktirati uvjete. Jedino Europska unija nema jasan stav gotovo o ničemu, ali će u slučaju bilo kakvog sukoba sigurno pratiti američku administraciju, koja je u vanjskoj politici u nešto više od deset dana napravila zaokret za 180 stupnjeva.
Europska unija se za sada ograničila na potporu svim destabilizirajućim zemljama i pokretima u svijetu, dok na unutarnjem planu uvodi cenzuru i zabranu slobode govora svima onima koji se usude tvrditi suprotno od proklamirane “isitne”, što vojna doktrina gleda kao propagandnu pripremu za nadolazeći sukob.
U Sjedinjenim Državama, neokonzervativna i neoliberalna ili, jednostavnije rečeno, fašistoidna “elita” je učinila sve da neutralizira Trumpa, koji je sad neodvojiv dio establishmenta koji za sada pokušava održati “status quo” u kojem bi se i dalje promicala ideja takozvane “globalizacije” ili pretvaranje cijelog svijeta u jedno veliko tržište kojim će upravljati moderni fašisti ogrnuti u plašt lažnog “liberalizma”.
Međutim, kako je i globalističkoj “eliti” jasno da polako gubi tlo pod nogama, nije isključeno da će se stvari pokušati “popraviti” vojnim putem. Stoga je, čak i ako govorimo o gomilanju oružja i uvećanju vojnih proračuna, izgradnji novih oružja, apsolutno pogrešno poistovjećivati Kinu, Rusiju, Iran i Sjevernu Koreju sa Sjedinjenim Državama, NATO paktom i Zaljevskim vijećem za suradnju koje predvodi saudijski režim. Naime, potonjima su agresije, ratovi i uplitanja u unutarnje poslove drugih država temelj vanjske politike, dok su Moskva i Peking odavno prestali sanjati o izvozu “proleterske revolucije” po svijetu, svoj autohtoni model upravljanja oružjem ne nameću nikome, a Teheran je sve do nedavno bio pod sankcijama i čudom je uspio održati dio utjecaja koji se proteže od dijela Afganistana do Libanona. Dakle, govoriti o jačanju utjecaja ove tri zemlje se može u smislu jačanja suradnje i zajedničkoj vanjskoj politici koja se kreće u smjeru multipolarnosti i podrške borbi protiv terorizma, koja se na terenu očita u Siriji. Ovakvim pristupom su ušli u neizbježan diplomatski sukob s Washingtonom, Bruxellesom ili saudijskim režimom i njegovim satelitima, ako govorimo o Iranu, ali to još uvijek nije Treći svjetski rat u pravom smislu te riječi.
Činjenica je da je sve više zemalja koje se bore za očuvanje ili ponovno stjecanje izgubljenog suvereniteta, a gotovo sve traže podršku Rusije i Kine, čime se automatski urušava “Projekt novog američkog stoljeća” (PNAC), kojeg je ovih dana, za mnoge neočekivano, prihvatio i novi američki predsjednik Donald Trump.
Najveći problem je što SAD nemaju jasnu dugoročnu strategiju i donoseći odluke odavno improviziraju u trenutku, što je s “obraćenikom” Trumpom u Bijeloj kući najgore što se svijetu moglo dogoditi. Uspoređujući Trumpa danas i Obamu u završnoj fazu njegova dva mandata, malo je razlike, ako ostavimo po strani sporazume o slobodnoj trgovini TPP i TTIP, kojima se trump može vratiti u bilo kojem trenutku.
Dovoljno se sjetiti osam godina Obame i njegovog srljanja, koji je naredio povlačenje iz Iraka, a onda se nakon dvije godine vratio zbog kaosa u koji je potonula napuštena zemlja. Povećava je i smanjivao broj vojnika u Afganistanu, ovisno o slobodnoj procjeni funkcionira li kampanja u toj zemlji ili ne. Potom se odlučio na politiku “suzdržavanja” Kine i došao na ideju o povećanju američkih pomorskih snaga na Pacifiku do 2020. Barack Obama se kasnije odlučio aktivirati krizu u Ukrajini i “obuzdati” Rusiju, ali se projekt nasukao na Krimu i u Donbasu. Intervenciju u Libiji i “Arapska proljeća” nećemo posebno spominjati.
Zapravo, ništa što je Obama učinio nema smisla i zbog toga Washington i jest opasan. Sada svjedočimo “transformaciji” Trumpa u klasičnog američkog jastreba, koji se ponosi sa svojom vojskom i kao dijete od sedam godina uživa gledati snimke američkih napada po pustinjama Sirije ili gudurama istočnog Afganistana. No, Trump nema dugoročnu političku strategiju. Možda iz razloga što mu je zabranjeno da vodi svoju, ako ju je ikada imao, a drugačije u Americi nikada nije ni bilo. Sve što čini je obična demonstracija sile i osveta, koja iza sebe ostavlja pustoš. To je politika koja se ubrzano počela provoditi 2001. godine, kada je američka vojska pokrenula niz kampanja po svijetu. Ali, cijeli ovaj je pristup pogrešan, prije svega s vojne točke gledišta, što neki u Americi razumiju. Naime, Trump i američka elita odluke donose u trenutku i na temelju kratkoročnih interesa, a izgubili su iz vida temeljno načelo da je nekad nužno čekati, jer se ne mogu otvarati nove fronte, a da se ne zatvore stare.
Kako se čini, Washington napadima na zemlje kao što su Sirija i Afganistan kao da pokušava poručiti kako će otvoriti nove fronte, ali baš u trenutku kada se sve više zemalja, pa čak i biračkog tijela novog predsjednika, protivi prisilnom nametanju unipolarnog svijeta i uplitanja u poslove suverenih država.
Na “Projekt novog američkog stoljeća” ne samo da ne pristaju Kina i Rusija, nego ni sile poput Indije i Pakistana, velike zemlje poput Venezuele, Kazahstana, Bjelorusije, Egipta, Alžira, ili one “manje”, kao što su Sirija, Ekvador, Nikaragva, Bolivija, Sjeverna Koreja, Kuba i mnoge druge.
U tom smislu je znakovita zajednička deklaracija zemalja skupine BRICS, koju je potpisao čak i “otpisani” Brazil, kojom osuđuju vojnu akciju u Siriji koja nije odobrena od strane Ujedinjenih naroda. U priopćenju se također poziva na poštivanje međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Ranije ovog tjedna su predstavnici skupine BRICS održali dvodnevni sastanak u Indiji, a nakon rasprave su koordiniranli pristup krizama u Siriji, Iraku i napetostima između Palestine i Izraela.
Jednom riječju, danas nad svijetom bjesni ogromna geopolitička oluja, koju neki nazivaju Treći svjetski rat, a drugi uvertiom u njega. U svakom slučaju, povratka na staro nema, a budućnost nudi ili nepovratni ulazak u razdoblje multipolarnosti ili će u očajničkom pokušaju da barem očuvaju status quo SAD i saveznici zaista pokrenuti oružani sukob svjetskih razmjera.
Za sada još uvijek možemo govoriti o “relativnom miru” na globalnoj razini, odnosno miru u kojem se najmoćnije svjetske sile ne bore izravno.
Što se Trumpa tiče, ikona američkih “socijalista” Bernie Sanders je tijekom predizborne kampanje rekao “kako ogromna većina Amerikanca nema pristup izvorima informacija da bi uopće shvatili što se događa u svijetu”.
Za Sandersa, koji je svoje glasove na kraju “poklonio” Hillary Clinton, Donald Trump je drugačiji i ima osobnost, potvrđuje svoje vrijednosti, velike zemlje i nadmoć nad svim drugima. Trump je “stari nacist”, dok je Hillary nejasno definirana kao “novi nacist” ili “neonacist”. No, činjenica je da danas u Americi ne možemo pobjeći od fašizma.
U vrijeme izbora su se pitali kome je bolje dati glas? Alternativa Trumpu je bila Hillary, koja surađuje sa židovskim lobijem, neoliberalima, neokonzervativcima, vojskom, obavještajnim službama, ali u prvom redu s korporativnom i financijskom elitom koji je plaćaju. Oni su podržavali nju i ona ih njih. Krug je bio zatvoren i vladalo je opće uvjerenje da se njenim izborom ide u otvoreni rat.
Ne bez razloga, jer je Hillary Clinton željela totalni kaos na Bliskom istoku. Ona je bila kandidat rata, pogodna za Pentagon i vojno-industrijski kompleks, i svi su se nadali da će ona pobijediti. No, dogodilo se suprotno i Trump je bio onaj minimum nade da do rata ipak neće doći. Sve do prije desetak dana.
Međutim, ispostavilo se da su, nažalost, ona i Trump dvije strane iste medalje, što znači da nema šanse da se u Americi u nadolazećim godinama bilo što može promijeniti. Promjena se može dogoditi samo ako se ljudi probude i uzmu politiku u svoje ruke, da traže mir, a ne hegemoniju nad ostatkom svijeta, što je u Americi nemoguće. Oni će u bilo kojem ishodu trpjeti siromaštvo i nepravdu, represiju policije i vojnu diktaturu.
“Građani su lišeni svojih prava i sloboda, ali se moraju probuditi i zaustaviti ovu utrku prije ruba ponora”, rekao je Peter Koenig, koji tada nije vidio razliku između Trumpa i Hillary, ali je bivšu državnu tajnicu vidio kao veću opasnost po mir u svijetu, jer je Trump za njega samo “kriminalac”, dok je Hillary Clinton “ujedno i ubojica”.
Po njegovom mišljenju bi pobjeda Hillary Clinton na prošlim izborima označila početak Trećeg svjetskog rata, jer bi ona i Izrael pokrenuli agresivnu kampanju uništenja Bliskog istoka i dobili prvu pobjedu u “Projektu novog američkog stoljeća” (PNAC). No, provedba tog plana neminovno vodi u rat protiv Rusije i Kine, a Peter Koenig polaže nade u predsjednika Putina i Xi Jinpinga, “kao istinske vizionari i odlične šahiste, koji će polako odrezati sve krakove ove monstruozne hobotnice, oslabiti zvijer ekonomski, tako da ostatak svijeta može nastaviti živjeti s jeftinim i mirnim monetarnim sustavom kojeg će odrediti Rusija, Kina, Indija i zemlje Šangajske organizacije za suradnju i one koje pripadaju Euroazijskoj ekonomskoj uniji”.
Peter Koenig je jasno prepoznao bojno polje na kojem se može izbjeći otvoreni sukob, a to je ono ekonomsko. Ne bez razloga Donald Trump insistira da zemlje članice NATO pakta uplaćuju u proračun dogovorenih 2% nacionalnog BDP-a. Danas je jasno da je Trump samo čovjek koji glumi američkog predsjednika, a njegov djelovanje njegova ureda je jasno ograničeno ranije osmišljenim planovima. Za njihovu provedbu mu treba Pentagon i vojno-industrijski kompleks, jednako koliko i predsjednik njima, ali ovdje nešto ne ide po planu.
Uzmimo dva posljednja čina demonstracije sile, onaj s krstarećim projektilima u Siriji i “majku svih bombi” bačenu na Afganistan. Vojni učinak je bio gotovo nikakav, a svijetom je zavladala panika od Trećeg svjetskog rata. Odlična prilika da se raspišu analitičari poput Štavljanina i njemu sličnih.
Mediji i mnogi američki političari, republikanci i demokrati, oduševljeno su pozdravili nezakonitu i neopravdanu zapovijed Donalda Trumpa kada je lansirao krstareće projektile na bazu sirijskog zrakoplovstva. Na drugoj strani je američka javnost progutala ogromnu i opasnu laž o kemijskom napadu, potpuno hipnotizirana masovnom propagandom bez trunke dokaza.
Nakon svega ispada da je Donald Trump u ludilu premašio Georga W. Busha, koji je u ožujku 2003. pokrenuo nepotrebni i skupi rat u Iraku. Bush je barem imao toliko takta da za svoju ludost traži odobrenje od Ujedinjenih naroda i Kongresa. Trump to nije učinio. Tupim pogledom je jednostavno gledao Fox News i navodno čuo “kako je njegova kćerka Ivanka jako tužna zbog sirijskih beba”, potom je dao naredbu za lansiranje krstarećih projektila. Nismo vidjeli nijednog dužnosnika ili časnika da je podnio ostavku ili da je oštro prosvjedovao protiv Trumpove odluke.
Danas, kada čujete da osobe kao što su John Kerry, Hillary Clinton i John McCain misle da je Trump “učinio pravu stvar“, možete biti sigurni da je Trumpova administracija vraćena u kolosijek. Dragovoljno , silom ili nekim drugim metodama, potpuno je nevažno. Trump je uvjerio mnoge koji su glasali za njega da neće biti kao Bush i Obama i da će Americi vratiti stari sjaj. Sada je pogazio obećanja i izdao sve koji su glasali za njega. No, to je unutarnja stvar Amerikanaca i neka je oni rješavaju.
Ono što stvarno zbrinjava je činjenica da je napad na Siriju bio besmislen i neučinkovit. U vojnom smislu, niti je uništio sirijsku zrakoplovnu bazu, a aktivna sirijska borbena flota nije pretrpjela nikakvu štetu. Ali je stvorio ozbiljne napetosti između Sjedinjenih Država i Rusije, zemalja koje su samo nekoliko sati prije napada bile u kontaktu i raspravljale o zajedničkoj borbi protiv terorizma.
Jednostrana američka akcija je ugrozila, ako ne i prekinula ovu koordinaciju, ali to nije jedini rizik s kojim se suočavamo. Naime, ako Rusi ili Sirijci odluče oboriti američke bespilotne letjelice u Siriji ili nauditi američkim kopnenim snagama, stvorit će toliki pritisak na State Department, da će se Trump morati osvetiti. Zbog toga je Vladimir Putin odlučio igrati mirno i na duge staze, a isto je savjetovao Assadu i Iranu.
Ruski generali i Sirijci znaju da je Trump spreman na svašta, jer uživa maštati kako je “čvrst momak“. Budimo jasni, Donald Trump je prvorazredni egoist i voli se hvaliti kako je “jak i odlučan”, ali je pitanje gdje su stvarni vladari Bijele kuće postavili granicu do koje se smije igrati s krstarećim projektilima ili bombama od 10 tona.
Na kraju, kada su SAD od NATO saveznika tražili novac za “američku zaštitu”, ispostavilo se da je američka vojska u ovom trenutku tigar od papira. Ona je bila u stanju pregaziti Libiju, kada se Gaddafi previše zanio u druženju sa zapadnim liderima i zapostavio vojsku. Mogla je protjerati i talibane iz Kabula, a da Afganistan nikada nije osvojila, baš kao ni Irak. Zato još ne možemo govoriti o Trećem svjetskom ratu.
U stravi, to tvrde američki vojni čelnici koji su početkom ovog mjeseca svjedočili pred Kongresom.
Pred Senatskim odborom su se pojavili vojni zapovjednici, njihovi zamjenici, visoki časnici kopnene vojske, mornarice, marinaca i ratnog zrakoplovstva, koji su izrazili ozbiljnu zabrinutost zbog stanja američke vojske i njenih mogućnosti da odgovori na izazove u inozemstvu ili na napad na domovinu. Naravno, njihovo izlaganje treba gledati i kao pokušaj da iz proračuna dobiju što je više moguće novca, ali su brojke koje su predočili točne.
Na saslušanju su prikazani značajni problemi o kapacitetima svakog dijela američke vojske.
Vojska – Ukupno 58 brigada, koje čine jezgro vojske, a samo su tri borbeno spremne.
Mornarica – Flota je najmanja u posljednjih 100 godina, zbog čega je teže popravljati brodove, jer je nužno da stalno budu na moru.
Korpus marinaca – Osamdeset posto zrakoplovnih jedinica marinaca nema ni minimalan broj zrakoplova potreban za obuku i osnovne operacije.
Zrakoplovstvo – Smanjeno je, a mnogi od zrakoplova su stariji nego što je ikada prije bio slučaj. Američko zrakoplovstvo je 1991. imalo 8600 zrakoplova, a danas samo 5500. Zrakoplovi su u prosjeku stari 27 godina. Što je još gore, manje od polovice zrakoplova je spremno za polijetanje i obaranje neprijatelja.
Ovi zabrinjavajući podaci su objavljeni u izvješću “Index of U.S. Military Strength 2017.”, koji vojsku ocjenjuje kao “slabu”, a oružja “ograničena” u smislu operativnih kapaciteta i sigurne pobjede u sukobima s velikim silama.
Ako Rusija odluči odgovoriti na Trumpov blef i suprotstavi mu se, američki predsjednik će biti javno ponižen i razočarano priznati stvarnu veličinu i snagu američke vojske.
Donald Trump je ispravno kritizirao glupu odluku Georgea W. Busha kada je pokrenuo nepotrebni rat u Iraku. Ova nesretna odluka je Bushu u početku donijela neke političke pristaše, ali je njome dirnuo u osinjak i izazvao kaos koji još uvijek potresa regiju. Bushev neuspjeh da osigura mir i stabilnu vladu u Iraku je njegova ostavština. Osim toga, većinu Amerikanaca uopće ne zanima što se događa na Bliskom istoku. Što se njih tiče, cijeli može nestati u plamenu i Amerika se u to ne treba miješati. Nije poznato je li Trump znao stanje američke vojske kada je pobijedio na izborima, ali je sada otkrio prijevaru. 59 krstarećih projektila nisu nikoga uplašili, baš kao ni majka svih bombi bačena na podzemne tunele terorista u istočnom Afganistanu.
Ovaj čin “jakog i odvažnog predsjednika” je oduševio dužnosnike, čelnike i ministre vazalskih država, analitičare i kolumniste, ali reći da je Trump pokrenuo Treći svjetski rat je netočno. Naravno, to ne znači da ne može posegnuti za nuklearnim oružjem i zaista otvoriti vrata pakla, ali trenutno je američka vojska u takvom stanju da će i dalje voditi posredničke ratove kroz koje će se predstavljati kao nepobjediva svjetska sila. No, brojke su neumoljive i potrebno je najmanje nekoliko godina ili desetljeća, te stotine milijardi dolara da Pentagon i NATO ovaj kaos dovedu u red, dok vrijeme radi za suprotnu stranu.
Izvori: Index of U.S. Military Strength 2017. / Real Clear Defense / Defense News
logično
“Raketnim udarima po sirijskoj zrakoplovnoj bazi Al-Sharyat je novi američki predsjednik Donald Trump poslao beskompromisnu poruku ne samo Basharu Al-Assad, već i cijelom svetu, prije svega Rusiji, Kini i Sjevernoj Koreji. (…) Svi govore da su za mirno rješenje, ali svojim potezima se nastoje što bolje pozicionirati, što drugu stranu tjera na protureakciju. Takva situacija je bila uoči Prvog svjetskog rata. Nitko ga javno nije želio, ali su sve velike sile vukle poteze koji su ga učinili neizbježnim. Tako je u Siriji i oko nje vjerojatno već počeo Treći svjetski rat, a da toga nismo ni svjesni”, zaključuje priznati “stručnjak” Radija Slobodna Europa.
I ranije je bilo ovakvih napisa i pitanja koliko je ljudi uopće svjesno da je svjetski rat već počeo? Za sada je to rat propagande, laži, pritisaka, sankcija, uplitanja u tuđe poslove, ali nema izravnog oružanog sukoba svjetskih i regionalnih velesila, što ne znači da se sve ne može promijeniti s prvim pogrešnim korakom i prvim projektilom.
Situacija zaista podsjeća na Čehova i njegovu poznatu izjavu da će puška koja se pojavi u prvom činu kazališne drame u posljednjem činu sigurno opaliti. Danas se još uvijek vode posrednički ratovi, ali smo i u trenutku kada svi postavljaju svoje “crvene linije”. SAD su na različiti razinama i na različite načine zapravo dale ultimatum Siriji, Rusiji, Kini i Iranu. Iran je sa svoje strane poručio da je njegova “crvena linija” novi čin američke agresije na Siriju. Rusija je rekla kako se ne smiju ponoviti američki napadi na sirijsku vojsku i da će odgovoriti na svaku ugrozu nacionalne sigurnosti zemlje, čak i nuklearnim oružjem, ako bude trebalo. Bez pretjeranog okolišanja je Sjeverna Koreja poručila isto. Kina sve poziva na suzdržanost na Korejskom poluotoku, a za Peking je pitanje Južnog kineskog mora svršen čin i tamo američka politika i vojska neće nikome diktirati uvjete. Jedino Europska unija nema jasan stav gotovo o ničemu, ali će u slučaju bilo kakvog sukoba sigurno pratiti američku administraciju, koja je u vanjskoj politici u nešto više od deset dana napravila zaokret za 180 stupnjeva.
Europska unija se za sada ograničila na potporu svim destabilizirajućim zemljama i pokretima u svijetu, dok na unutarnjem planu uvodi cenzuru i zabranu slobode govora svima onima koji se usude tvrditi suprotno od proklamirane “isitne”, što vojna doktrina gleda kao propagandnu pripremu za nadolazeći sukob.
U Sjedinjenim Državama, neokonzervativna i neoliberalna ili, jednostavnije rečeno, fašistoidna “elita” je učinila sve da neutralizira Trumpa, koji je sad neodvojiv dio establishmenta koji za sada pokušava održati “status quo” u kojem bi se i dalje promicala ideja takozvane “globalizacije” ili pretvaranje cijelog svijeta u jedno veliko tržište kojim će upravljati moderni fašisti ogrnuti u plašt lažnog “liberalizma”.
Treći svjetski rat – popravka vojnim putem
Međutim, kako je i globalističkoj “eliti” jasno da polako gubi tlo pod nogama, nije isključeno da će se stvari pokušati “popraviti” vojnim putem. Stoga je, čak i ako govorimo o gomilanju oružja i uvećanju vojnih proračuna, izgradnji novih oružja, apsolutno pogrešno poistovjećivati Kinu, Rusiju, Iran i Sjevernu Koreju sa Sjedinjenim Državama, NATO paktom i Zaljevskim vijećem za suradnju koje predvodi saudijski režim. Naime, potonjima su agresije, ratovi i uplitanja u unutarnje poslove drugih država temelj vanjske politike, dok su Moskva i Peking odavno prestali sanjati o izvozu “proleterske revolucije” po svijetu, svoj autohtoni model upravljanja oružjem ne nameću nikome, a Teheran je sve do nedavno bio pod sankcijama i čudom je uspio održati dio utjecaja koji se proteže od dijela Afganistana do Libanona. Dakle, govoriti o jačanju utjecaja ove tri zemlje se može u smislu jačanja suradnje i zajedničkoj vanjskoj politici koja se kreće u smjeru multipolarnosti i podrške borbi protiv terorizma, koja se na terenu očita u Siriji. Ovakvim pristupom su ušli u neizbježan diplomatski sukob s Washingtonom, Bruxellesom ili saudijskim režimom i njegovim satelitima, ako govorimo o Iranu, ali to još uvijek nije Treći svjetski rat u pravom smislu te riječi.
Činjenica je da je sve više zemalja koje se bore za očuvanje ili ponovno stjecanje izgubljenog suvereniteta, a gotovo sve traže podršku Rusije i Kine, čime se automatski urušava “Projekt novog američkog stoljeća” (PNAC), kojeg je ovih dana, za mnoge neočekivano, prihvatio i novi američki predsjednik Donald Trump.
Najveći problem je što SAD nemaju jasnu dugoročnu strategiju i donoseći odluke odavno improviziraju u trenutku, što je s “obraćenikom” Trumpom u Bijeloj kući najgore što se svijetu moglo dogoditi. Uspoređujući Trumpa danas i Obamu u završnoj fazu njegova dva mandata, malo je razlike, ako ostavimo po strani sporazume o slobodnoj trgovini TPP i TTIP, kojima se trump može vratiti u bilo kojem trenutku.
Dovoljno se sjetiti osam godina Obame i njegovog srljanja, koji je naredio povlačenje iz Iraka, a onda se nakon dvije godine vratio zbog kaosa u koji je potonula napuštena zemlja. Povećava je i smanjivao broj vojnika u Afganistanu, ovisno o slobodnoj procjeni funkcionira li kampanja u toj zemlji ili ne. Potom se odlučio na politiku “suzdržavanja” Kine i došao na ideju o povećanju američkih pomorskih snaga na Pacifiku do 2020. Barack Obama se kasnije odlučio aktivirati krizu u Ukrajini i “obuzdati” Rusiju, ali se projekt nasukao na Krimu i u Donbasu. Intervenciju u Libiji i “Arapska proljeća” nećemo posebno spominjati.
Treći svjetski rat – Donald Trump
Zapravo, ništa što je Obama učinio nema smisla i zbog toga Washington i jest opasan. Sada svjedočimo “transformaciji” Trumpa u klasičnog američkog jastreba, koji se ponosi sa svojom vojskom i kao dijete od sedam godina uživa gledati snimke američkih napada po pustinjama Sirije ili gudurama istočnog Afganistana. No, Trump nema dugoročnu političku strategiju. Možda iz razloga što mu je zabranjeno da vodi svoju, ako ju je ikada imao, a drugačije u Americi nikada nije ni bilo. Sve što čini je obična demonstracija sile i osveta, koja iza sebe ostavlja pustoš. To je politika koja se ubrzano počela provoditi 2001. godine, kada je američka vojska pokrenula niz kampanja po svijetu. Ali, cijeli ovaj je pristup pogrešan, prije svega s vojne točke gledišta, što neki u Americi razumiju. Naime, Trump i američka elita odluke donose u trenutku i na temelju kratkoročnih interesa, a izgubili su iz vida temeljno načelo da je nekad nužno čekati, jer se ne mogu otvarati nove fronte, a da se ne zatvore stare.
Kako se čini, Washington napadima na zemlje kao što su Sirija i Afganistan kao da pokušava poručiti kako će otvoriti nove fronte, ali baš u trenutku kada se sve više zemalja, pa čak i biračkog tijela novog predsjednika, protivi prisilnom nametanju unipolarnog svijeta i uplitanja u poslove suverenih država.
Na “Projekt novog američkog stoljeća” ne samo da ne pristaju Kina i Rusija, nego ni sile poput Indije i Pakistana, velike zemlje poput Venezuele, Kazahstana, Bjelorusije, Egipta, Alžira, ili one “manje”, kao što su Sirija, Ekvador, Nikaragva, Bolivija, Sjeverna Koreja, Kuba i mnoge druge.
U tom smislu je znakovita zajednička deklaracija zemalja skupine BRICS, koju je potpisao čak i “otpisani” Brazil, kojom osuđuju vojnu akciju u Siriji koja nije odobrena od strane Ujedinjenih naroda. U priopćenju se također poziva na poštivanje međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Ranije ovog tjedna su predstavnici skupine BRICS održali dvodnevni sastanak u Indiji, a nakon rasprave su koordiniranli pristup krizama u Siriji, Iraku i napetostima između Palestine i Izraela.
Jednom riječju, danas nad svijetom bjesni ogromna geopolitička oluja, koju neki nazivaju Treći svjetski rat, a drugi uvertiom u njega. U svakom slučaju, povratka na staro nema, a budućnost nudi ili nepovratni ulazak u razdoblje multipolarnosti ili će u očajničkom pokušaju da barem očuvaju status quo SAD i saveznici zaista pokrenuti oružani sukob svjetskih razmjera.
Za sada još uvijek možemo govoriti o “relativnom miru” na globalnoj razini, odnosno miru u kojem se najmoćnije svjetske sile ne bore izravno.
Što se Trumpa tiče, ikona američkih “socijalista” Bernie Sanders je tijekom predizborne kampanje rekao “kako ogromna većina Amerikanca nema pristup izvorima informacija da bi uopće shvatili što se događa u svijetu”.
Za Sandersa, koji je svoje glasove na kraju “poklonio” Hillary Clinton, Donald Trump je drugačiji i ima osobnost, potvrđuje svoje vrijednosti, velike zemlje i nadmoć nad svim drugima. Trump je “stari nacist”, dok je Hillary nejasno definirana kao “novi nacist” ili “neonacist”. No, činjenica je da danas u Americi ne možemo pobjeći od fašizma.
U vrijeme izbora su se pitali kome je bolje dati glas? Alternativa Trumpu je bila Hillary, koja surađuje sa židovskim lobijem, neoliberalima, neokonzervativcima, vojskom, obavještajnim službama, ali u prvom redu s korporativnom i financijskom elitom koji je plaćaju. Oni su podržavali nju i ona ih njih. Krug je bio zatvoren i vladalo je opće uvjerenje da se njenim izborom ide u otvoreni rat.
Ne bez razloga, jer je Hillary Clinton željela totalni kaos na Bliskom istoku. Ona je bila kandidat rata, pogodna za Pentagon i vojno-industrijski kompleks, i svi su se nadali da će ona pobijediti. No, dogodilo se suprotno i Trump je bio onaj minimum nade da do rata ipak neće doći. Sve do prije desetak dana.
Međutim, ispostavilo se da su, nažalost, ona i Trump dvije strane iste medalje, što znači da nema šanse da se u Americi u nadolazećim godinama bilo što može promijeniti. Promjena se može dogoditi samo ako se ljudi probude i uzmu politiku u svoje ruke, da traže mir, a ne hegemoniju nad ostatkom svijeta, što je u Americi nemoguće. Oni će u bilo kojem ishodu trpjeti siromaštvo i nepravdu, represiju policije i vojnu diktaturu.
“Građani su lišeni svojih prava i sloboda, ali se moraju probuditi i zaustaviti ovu utrku prije ruba ponora”, rekao je Peter Koenig, koji tada nije vidio razliku između Trumpa i Hillary, ali je bivšu državnu tajnicu vidio kao veću opasnost po mir u svijetu, jer je Trump za njega samo “kriminalac”, dok je Hillary Clinton “ujedno i ubojica”.
Po njegovom mišljenju bi pobjeda Hillary Clinton na prošlim izborima označila početak Trećeg svjetskog rata, jer bi ona i Izrael pokrenuli agresivnu kampanju uništenja Bliskog istoka i dobili prvu pobjedu u “Projektu novog američkog stoljeća” (PNAC). No, provedba tog plana neminovno vodi u rat protiv Rusije i Kine, a Peter Koenig polaže nade u predsjednika Putina i Xi Jinpinga, “kao istinske vizionari i odlične šahiste, koji će polako odrezati sve krakove ove monstruozne hobotnice, oslabiti zvijer ekonomski, tako da ostatak svijeta može nastaviti živjeti s jeftinim i mirnim monetarnim sustavom kojeg će odrediti Rusija, Kina, Indija i zemlje Šangajske organizacije za suradnju i one koje pripadaju Euroazijskoj ekonomskoj uniji”.
Peter Koenig je jasno prepoznao bojno polje na kojem se može izbjeći otvoreni sukob, a to je ono ekonomsko. Ne bez razloga Donald Trump insistira da zemlje članice NATO pakta uplaćuju u proračun dogovorenih 2% nacionalnog BDP-a. Danas je jasno da je Trump samo čovjek koji glumi američkog predsjednika, a njegov djelovanje njegova ureda je jasno ograničeno ranije osmišljenim planovima. Za njihovu provedbu mu treba Pentagon i vojno-industrijski kompleks, jednako koliko i predsjednik njima, ali ovdje nešto ne ide po planu.
Uzmimo dva posljednja čina demonstracije sile, onaj s krstarećim projektilima u Siriji i “majku svih bombi” bačenu na Afganistan. Vojni učinak je bio gotovo nikakav, a svijetom je zavladala panika od Trećeg svjetskog rata. Odlična prilika da se raspišu analitičari poput Štavljanina i njemu sličnih.
Mediji i mnogi američki političari, republikanci i demokrati, oduševljeno su pozdravili nezakonitu i neopravdanu zapovijed Donalda Trumpa kada je lansirao krstareće projektile na bazu sirijskog zrakoplovstva. Na drugoj strani je američka javnost progutala ogromnu i opasnu laž o kemijskom napadu, potpuno hipnotizirana masovnom propagandom bez trunke dokaza.
Nakon svega ispada da je Donald Trump u ludilu premašio Georga W. Busha, koji je u ožujku 2003. pokrenuo nepotrebni i skupi rat u Iraku. Bush je barem imao toliko takta da za svoju ludost traži odobrenje od Ujedinjenih naroda i Kongresa. Trump to nije učinio. Tupim pogledom je jednostavno gledao Fox News i navodno čuo “kako je njegova kćerka Ivanka jako tužna zbog sirijskih beba”, potom je dao naredbu za lansiranje krstarećih projektila. Nismo vidjeli nijednog dužnosnika ili časnika da je podnio ostavku ili da je oštro prosvjedovao protiv Trumpove odluke.
Treći svjetski rat – John Kerry – Hillary Clinton – John McCain
Danas, kada čujete da osobe kao što su John Kerry, Hillary Clinton i John McCain misle da je Trump “učinio pravu stvar“, možete biti sigurni da je Trumpova administracija vraćena u kolosijek. Dragovoljno , silom ili nekim drugim metodama, potpuno je nevažno. Trump je uvjerio mnoge koji su glasali za njega da neće biti kao Bush i Obama i da će Americi vratiti stari sjaj. Sada je pogazio obećanja i izdao sve koji su glasali za njega. No, to je unutarnja stvar Amerikanaca i neka je oni rješavaju.
Ono što stvarno zbrinjava je činjenica da je napad na Siriju bio besmislen i neučinkovit. U vojnom smislu, niti je uništio sirijsku zrakoplovnu bazu, a aktivna sirijska borbena flota nije pretrpjela nikakvu štetu. Ali je stvorio ozbiljne napetosti između Sjedinjenih Država i Rusije, zemalja koje su samo nekoliko sati prije napada bile u kontaktu i raspravljale o zajedničkoj borbi protiv terorizma.
Treći svjetski rat – mašta slabih i nesigurnih
Jednostrana američka akcija je ugrozila, ako ne i prekinula ovu koordinaciju, ali to nije jedini rizik s kojim se suočavamo. Naime, ako Rusi ili Sirijci odluče oboriti američke bespilotne letjelice u Siriji ili nauditi američkim kopnenim snagama, stvorit će toliki pritisak na State Department, da će se Trump morati osvetiti. Zbog toga je Vladimir Putin odlučio igrati mirno i na duge staze, a isto je savjetovao Assadu i Iranu.
Ruski generali i Sirijci znaju da je Trump spreman na svašta, jer uživa maštati kako je “čvrst momak“. Budimo jasni, Donald Trump je prvorazredni egoist i voli se hvaliti kako je “jak i odlučan”, ali je pitanje gdje su stvarni vladari Bijele kuće postavili granicu do koje se smije igrati s krstarećim projektilima ili bombama od 10 tona.
Na kraju, kada su SAD od NATO saveznika tražili novac za “američku zaštitu”, ispostavilo se da je američka vojska u ovom trenutku tigar od papira. Ona je bila u stanju pregaziti Libiju, kada se Gaddafi previše zanio u druženju sa zapadnim liderima i zapostavio vojsku. Mogla je protjerati i talibane iz Kabula, a da Afganistan nikada nije osvojila, baš kao ni Irak. Zato još ne možemo govoriti o Trećem svjetskom ratu.
U stravi, to tvrde američki vojni čelnici koji su početkom ovog mjeseca svjedočili pred Kongresom.
Pred Senatskim odborom su se pojavili vojni zapovjednici, njihovi zamjenici, visoki časnici kopnene vojske, mornarice, marinaca i ratnog zrakoplovstva, koji su izrazili ozbiljnu zabrinutost zbog stanja američke vojske i njenih mogućnosti da odgovori na izazove u inozemstvu ili na napad na domovinu. Naravno, njihovo izlaganje treba gledati i kao pokušaj da iz proračuna dobiju što je više moguće novca, ali su brojke koje su predočili točne.
Na saslušanju su prikazani značajni problemi o kapacitetima svakog dijela američke vojske.
Vojska – Ukupno 58 brigada, koje čine jezgro vojske, a samo su tri borbeno spremne.
Mornarica – Flota je najmanja u posljednjih 100 godina, zbog čega je teže popravljati brodove, jer je nužno da stalno budu na moru.
Korpus marinaca – Osamdeset posto zrakoplovnih jedinica marinaca nema ni minimalan broj zrakoplova potreban za obuku i osnovne operacije.
Zrakoplovstvo – Smanjeno je, a mnogi od zrakoplova su stariji nego što je ikada prije bio slučaj. Američko zrakoplovstvo je 1991. imalo 8600 zrakoplova, a danas samo 5500. Zrakoplovi su u prosjeku stari 27 godina. Što je još gore, manje od polovice zrakoplova je spremno za polijetanje i obaranje neprijatelja.
Ovi zabrinjavajući podaci su objavljeni u izvješću “Index of U.S. Military Strength 2017.”, koji vojsku ocjenjuje kao “slabu”, a oružja “ograničena” u smislu operativnih kapaciteta i sigurne pobjede u sukobima s velikim silama.
Ako Rusija odluči odgovoriti na Trumpov blef i suprotstavi mu se, američki predsjednik će biti javno ponižen i razočarano priznati stvarnu veličinu i snagu američke vojske.
Donald Trump je ispravno kritizirao glupu odluku Georgea W. Busha kada je pokrenuo nepotrebni rat u Iraku. Ova nesretna odluka je Bushu u početku donijela neke političke pristaše, ali je njome dirnuo u osinjak i izazvao kaos koji još uvijek potresa regiju. Bushev neuspjeh da osigura mir i stabilnu vladu u Iraku je njegova ostavština. Osim toga, većinu Amerikanaca uopće ne zanima što se događa na Bliskom istoku. Što se njih tiče, cijeli može nestati u plamenu i Amerika se u to ne treba miješati. Nije poznato je li Trump znao stanje američke vojske kada je pobijedio na izborima, ali je sada otkrio prijevaru. 59 krstarećih projektila nisu nikoga uplašili, baš kao ni majka svih bombi bačena na podzemne tunele terorista u istočnom Afganistanu.
Ovaj čin “jakog i odvažnog predsjednika” je oduševio dužnosnike, čelnike i ministre vazalskih država, analitičare i kolumniste, ali reći da je Trump pokrenuo Treći svjetski rat je netočno. Naravno, to ne znači da ne može posegnuti za nuklearnim oružjem i zaista otvoriti vrata pakla, ali trenutno je američka vojska u takvom stanju da će i dalje voditi posredničke ratove kroz koje će se predstavljati kao nepobjediva svjetska sila. No, brojke su neumoljive i potrebno je najmanje nekoliko godina ili desetljeća, te stotine milijardi dolara da Pentagon i NATO ovaj kaos dovedu u red, dok vrijeme radi za suprotnu stranu.
Izvori: Index of U.S. Military Strength 2017. / Real Clear Defense / Defense News
logično
