[caption id="attachment_94257" align="alignleft" width="460"] Slijeva: Slavko Mirković, Stribor Uzelac Schwendemann, Veljko Lukić[/caption]
Mladog i susretljivog konobara u Slavonskom podrumu „Kod Drageca“, koji je posluživao jelo i piće, zamolio sam da mojim smartphoneom napravi grupni portret svoja tri gosta među kojima sam i sam bio. Istog trena se odazvao. Tom prilikom sam mu rekao da ima čast napraviti povijesnu fotografiju. Svi su se nasmijali, ali, ta moja, naizgled pretjerana tvrdnja, nije (bila) daleko od istine. Naime, na zajedničkoj fotografiji dva su najveća živuća slavonskobrodska pisca: Slavko Mirković (prvi slijeva) i Stribor Uzelac Schwendemann (zdesna, iza autora ove zabilješke). Ukoliko se nekada netko bude bavio poviješću brodskog književnog stvaralaštava, možda će fotografiju koristiti i kao arhivski dokaz o druženju i suradnji rijetkih Mohikanaca koji su, ističem, svoje tekstove ukoričavali na način iz prohujalih stoljeća. Jer, papir je pred porazom.
U opuštenoj atmosferi legendarnog restorana, uz obilno i ukusno jelo koje je lagano klizilo niz grlo spomoću izdašnog pića, nas trojica smo nekoliko sati ćakulali, tračali grad, razmatrali lokalne kulturne (ne)prilike, kovali planove o zajedničkim izdavačkim pothvatima i nadali se da će barem pola od dogovorenoga biti i ostvareno. Stribor je kolumnist SBPeriskopa čiji tekstovi pristižu u ritmu njegove nabrušenosti spram brodskih i hrvatskih političkih involucija i kulturnih eskapada, što će reći, redovito. Lijepa je novost da će Slavko dovršiti feljton i objaviti ga na SBPeriskopu – o njegovih šest novinarskih susreta s Titom. Tekst je to u kome će se zapravo razmatrati duh ondašnjeg vremena, političke okolnosti i nevjerojatnu pristupačnost i šarm „diktatora“, kako ga nazivaju isfrustirani i iskompleksirani kritičari skloni revizionionističkim upadima u povijest, državniku koji je po svemu i u svakom smislu, pored svih svojih mana, nedostignuta veličina u odnosu na patuljaste postjugoslavenske političare i državnike.
U okviru, po vrijednostima i utjecajima, nizinske brodske kulturne scene, Mirković i Uzelac, na tim prevladavajuće niskim nadmorskim visinama djelovanja u kulturi, strše kao planine, koje, bez dodira s kojekavim ograničenim, diletantskim udrugama podrške i bez kolektivističkih trikova prikupljanja naklonosti javnosti – imaju značaj i značenje lampaša u tmini neokonzervativnog idealiziranja tradicije i poretka. Po znanju, energičnosti, motiviranosti, po bogatstvu refleksija, umjetničkom daru, komparativnom pristupu povijesnoj građi, cizeljerskoj vještini iznošenja stavova, razumijevanju socijalnog i kulturnog konteksta – i jedan i drugi, bez obzira na brojne međusobne razlike, snažni su autori i istraživači čiji su radovi emanacija duha strastvenih kritičkih promatrača koliko aktualne stvarnosti, toliko i povijesti kao nekadašnje stvarnosti. I jedan i drugi su sintetizatori vremena, a njihova djela su snažna hvatišta za buduće istraživače.
Demistifikatori domoljubne grandomanije od čijih patogenih sastojaka intelektualci i umjetnici dobivaju spastički kolitis, skloni polemičkom masakriranju protivnika zaštićenih pancirkama svojih jalovih sinekura, proroci nesreće kao sreće eksploatataora i vlastodržaca, autori s velikim rasponom tema, upućeni, stilski atraktivni, kompetentni, postojani u nakani osporavanja povijesnih laži minornih istraživača koji kao pogonsku energiju koriste vodu koja ide na mlin njihovog uvlačenja vlastima, smjeli, obrazovani, s uvjerljivim linijama argumentacije za svoje teze – ova dvojica starih suradnika na ručku kod Drageca, pouzdani su dijagnostičari bolesti uznemiravajućih simptoma, od kojih je oboljela nacija, društvo i država do besmisla i agonije. A njihove ljekarije, knjige koje objavljuju, alternativan su i blagotvoran način i sredstvo obrane od represije sterilnih službenih stavova, kiseline malograđanštine, nacionalnih mitova u funkciji omekšavanja svijesti o odgovornosti svakog pojedinca, paranoidnih interpretacija aktualija i ljudi i događaja u/iz povijesti, od kastriranja revolta spram postojećih deformiteta u društvu i kulturi, a koji se prikazuju kao nacionalni san, te obrane od političkih pijavica na našim tijelima koje nam sisaju krv po samonametnutom pravu jačega u eksploataciji svega zajedničkog.
Mladog i susretljivog konobara u Slavonskom podrumu „Kod Drageca“, koji je posluživao jelo i piće, zamolio sam da mojim smartphoneom napravi grupni portret svoja tri gosta među kojima sam i sam bio. Istog trena se odazvao. Tom prilikom sam mu rekao da ima čast napraviti povijesnu fotografiju. Svi su se nasmijali, ali, ta moja, naizgled pretjerana tvrdnja, nije (bila) daleko od istine. Naime, na zajedničkoj fotografiji dva su najveća živuća slavonskobrodska pisca: Slavko Mirković (prvi slijeva) i Stribor Uzelac Schwendemann (zdesna, iza autora ove zabilješke). Ukoliko se nekada netko bude bavio poviješću brodskog književnog stvaralaštava, možda će fotografiju koristiti i kao arhivski dokaz o druženju i suradnji rijetkih Mohikanaca koji su, ističem, svoje tekstove ukoričavali na način iz prohujalih stoljeća. Jer, papir je pred porazom.
U opuštenoj atmosferi legendarnog restorana, uz obilno i ukusno jelo koje je lagano klizilo niz grlo spomoću izdašnog pića, nas trojica smo nekoliko sati ćakulali, tračali grad, razmatrali lokalne kulturne (ne)prilike, kovali planove o zajedničkim izdavačkim pothvatima i nadali se da će barem pola od dogovorenoga biti i ostvareno. Stribor je kolumnist SBPeriskopa čiji tekstovi pristižu u ritmu njegove nabrušenosti spram brodskih i hrvatskih političkih involucija i kulturnih eskapada, što će reći, redovito. Lijepa je novost da će Slavko dovršiti feljton i objaviti ga na SBPeriskopu – o njegovih šest novinarskih susreta s Titom. Tekst je to u kome će se zapravo razmatrati duh ondašnjeg vremena, političke okolnosti i nevjerojatnu pristupačnost i šarm „diktatora“, kako ga nazivaju isfrustirani i iskompleksirani kritičari skloni revizionionističkim upadima u povijest, državniku koji je po svemu i u svakom smislu, pored svih svojih mana, nedostignuta veličina u odnosu na patuljaste postjugoslavenske političare i državnike.
U okviru, po vrijednostima i utjecajima, nizinske brodske kulturne scene, Mirković i Uzelac, na tim prevladavajuće niskim nadmorskim visinama djelovanja u kulturi, strše kao planine, koje, bez dodira s kojekavim ograničenim, diletantskim udrugama podrške i bez kolektivističkih trikova prikupljanja naklonosti javnosti – imaju značaj i značenje lampaša u tmini neokonzervativnog idealiziranja tradicije i poretka. Po znanju, energičnosti, motiviranosti, po bogatstvu refleksija, umjetničkom daru, komparativnom pristupu povijesnoj građi, cizeljerskoj vještini iznošenja stavova, razumijevanju socijalnog i kulturnog konteksta – i jedan i drugi, bez obzira na brojne međusobne razlike, snažni su autori i istraživači čiji su radovi emanacija duha strastvenih kritičkih promatrača koliko aktualne stvarnosti, toliko i povijesti kao nekadašnje stvarnosti. I jedan i drugi su sintetizatori vremena, a njihova djela su snažna hvatišta za buduće istraživače.
Demistifikatori domoljubne grandomanije od čijih patogenih sastojaka intelektualci i umjetnici dobivaju spastički kolitis, skloni polemičkom masakriranju protivnika zaštićenih pancirkama svojih jalovih sinekura, proroci nesreće kao sreće eksploatataora i vlastodržaca, autori s velikim rasponom tema, upućeni, stilski atraktivni, kompetentni, postojani u nakani osporavanja povijesnih laži minornih istraživača koji kao pogonsku energiju koriste vodu koja ide na mlin njihovog uvlačenja vlastima, smjeli, obrazovani, s uvjerljivim linijama argumentacije za svoje teze – ova dvojica starih suradnika na ručku kod Drageca, pouzdani su dijagnostičari bolesti uznemiravajućih simptoma, od kojih je oboljela nacija, društvo i država do besmisla i agonije. A njihove ljekarije, knjige koje objavljuju, alternativan su i blagotvoran način i sredstvo obrane od represije sterilnih službenih stavova, kiseline malograđanštine, nacionalnih mitova u funkciji omekšavanja svijesti o odgovornosti svakog pojedinca, paranoidnih interpretacija aktualija i ljudi i događaja u/iz povijesti, od kastriranja revolta spram postojećih deformiteta u društvu i kulturi, a koji se prikazuju kao nacionalni san, te obrane od političkih pijavica na našim tijelima koje nam sisaju krv po samonametnutom pravu jačega u eksploataciji svega zajedničkog.
