Nakon vrlo dobroga filma Ja sam ljubav (Io sono l'amore, 2009) talijanski redatelj Luca Guadagnino ponovno se udružio s glumicom Tildom Swinton na Rasprskavanju. Posrijedi je dijelo koje svoju fabularnu kombinatoriku gradi na često korištenom motivu neželjenoga gosta koji počinje remetiri mir i ustaljenu rutinu para ili grupice ljudi. Marianne Lane (Tilda Swinton) je glazbena zvijezda koja se na vrhuncu slave povlači zbog zamora neprestanim bivanjem u žiži javnosti, pustopašnog života i problema s glasnicama, što joj je poslužilo kao dobar izgovor da joj ne smetaju. Odmor provodi s partnerom, redateljem dokumentarnih filmova Paulom (Matthias Schoenaerts) na udaljenom talijanskom otoku Pantelleriji, smještenom usred Sredozemnoga mora, koje znakovito dijeli Europu od Afrike, što će u filmu zadobiti političke konotacije. Otok je naoko idiličan, na njemu živi svega oko tisuću stanovnika, oličenje je mediteranskoga ugođaja te je dovoljno daleko od civilizacije da osigura mir i izolaciju. Film se tako otvara prikazom idiličnog i mirnog ljetnog dana u kojem Paul i Marianne uživaju, čime se gledatelj izravno upoznaje i s naravi njihova skladnoga odnosa, za koji ćemo tek kasnije saznati da je prošao brojne krizne faze te suicidalne pokušaje. Marianne i Paul nastoje ponovno steći izgubljenu životnu spontanost i radost, a otočni ugođaj dodatno pridonosi tom nastojanju.
Situacija se radikalno mijenja kada na otok iznenada stiže hiperaktivni glazbeni producent Harry Hawkes (Ralph Fiennes), vjerojatno najiritantiniji filmski lik kojeg ste u posljednje vrijeme mogli upoznati na filmskome platnu, sa svojom navodno kćerkom Penelope (Dakota Johnson), kojoj je teško procijeniti godine. Osim što svojim kaotičnim ponašanjem remeti ustaljeni mir para te izaziva nebrojene nesporazume i kaotične situacije, probleme dodatno usložnjava činjenica da su Harry i Marianne nekoć bili ljubavnici te da je upravo on upoznao Paula s glazbenicom, koju očito nije prebolio.
Prostor u filmu je izrazito bitan, ne samo zbog svojim vitalističkih i političkih konotacija, nego i stvaranja osobite atmosfere izoliranosti i klaustrofobije, što podcrtava narav odnosa protagonista. Iako oni sporadično odlaze u lokalno mjesto te među ljude, većina radnje smještena je u vilu, napose oko bazena, koji je bitan motiv u filmu te je izravno povezan s erotskim kompleksom. Posrijedi je ujedno i bitna intertekstualna referenca na djelo Bazen (La Piscine, 1969) Jacquesa Derayja s Romy Schneider i Alainom Delonom u glavnim ulogama. Harryjev dolazak, kako sam naznačio, stvara određene tenzije, što film pomalo dovodi u trilersko okrilje. Četvoro protagonista stupaju u međusobne interakcije a pritom na površinu isplivavaju njihove potisnute želje, žudnje, strahovi i anksioznosti. Harry tako seksualno provocira Marianne, a Penelope Paula pa njihov odnos biva stavljen na kušnju. Pritom obnažena tijela oko ili u bazenu neprestano podcrtavaju seksualne tenzije među protagonistima, koje se nastoje držati pod kontrolom, no neprestano prijete eskalacijom.
Čvrsta linearnost naracije sporadično je prekidana dinamičnim analepsama, koje remete inače ustaljeni, gotovo monotoni ritam narativne sadašnjosti te nam daju male naznake o tome što se s odnosima ovih likova događalo u prošlosti. Također, motiv izoliranosti i otoka izravno je vezan uz egzistencijalne situacije protagonista. Oni nisu iskreni ni prema sebi ni prema drugima a kako ne mogu ostvariti odgovarajuću komunikaciju sa sobom, teško im je ostvoriti se prema drugima. Zato se trilerski obrasci, koji su postavljeni naoko zagonetnim motivacijama protagonista, zaogrću u melodramatsko ruho. Svaki od likova mora se nositi s određenim stresnim situacijama. Penelope je na pragu odrastanja i seksualnoga sazrijevanja, Paul se bori s depresijom i stvaralačkom krizom, Harry činjenicom da stari i gubi svoju maskulinu moć. Njega i Marianne povezuje suočavanje sa starošću, gubitkom životnoga elana te varljivošću slave koja je istodobno prolazna i naporna jer uvijek postoje neke nove generacije koje nadiru, što uostalom signalizira i Penelopino zavođenje Paula. Glamurozna i uvijek chic Tilda Swinton na Pantelleriji djeluje kao strano tijelo u stranom prostoru, što upućuje na kraj njezine zvjezdane karijere.
Međutim, taj intimni i psihološki aspekt samo je jedna razina djela u koju potom autor unosi drugu – političku, povezanu s migrantskom krizom. Bazen sugerira igru i erotsko, no motiv vode obuhvaća i more oko otoka koje se doslovno pretvorilo u grobnicu. Brojni migranti iz Afrike u pokušaju prelaska u Europu dolaze na otok, a dio njih tragično će završiti u vodama Sredozemnoga mora. Stanovnici i lokalna policija sa zazorom i nepovjerenjem odnose se prema strancima. Stoga s jedne strane imamo bezbrižne i dokone bogataše koji se bave svojim sitnim mušicama, a s druge strane ljude koji imaju mnogo ozbiljnije probleme do kojih nikome nije stalo. Guadagnino navedeno neprestano podcrtava time što migrante postavlja u pozadinu – o njima se ili samo govori ili ih se usput susreće po otoku. Društveno i političko licemjerje kulminira u završnici kada policija umorstvo odluči pripisati migrantima, a načelnik fanovski traži da mu Marianne potpiše svoj CD.
U Rasprskavanju naglasak nije na priči, nego na psihologiji te napose na bogatom vizualnom segmentu djela koji do izražaja dolazi kroz Guadagninovu stiliziranu režiju te fotografiju Yoricka Le Sauxa (Oblaci nad Silas Marijom). Nažalost, cjelina je preduga i odveć nefokusirana, posebice u kontekstu ispreplitanja dviju razina radnje pa nije jasno želi li film više biti psihološka studija ili političko-društveni komentar.
filmovi
Situacija se radikalno mijenja kada na otok iznenada stiže hiperaktivni glazbeni producent Harry Hawkes (Ralph Fiennes), vjerojatno najiritantiniji filmski lik kojeg ste u posljednje vrijeme mogli upoznati na filmskome platnu, sa svojom navodno kćerkom Penelope (Dakota Johnson), kojoj je teško procijeniti godine. Osim što svojim kaotičnim ponašanjem remeti ustaljeni mir para te izaziva nebrojene nesporazume i kaotične situacije, probleme dodatno usložnjava činjenica da su Harry i Marianne nekoć bili ljubavnici te da je upravo on upoznao Paula s glazbenicom, koju očito nije prebolio.
Prostor u filmu je izrazito bitan, ne samo zbog svojim vitalističkih i političkih konotacija, nego i stvaranja osobite atmosfere izoliranosti i klaustrofobije, što podcrtava narav odnosa protagonista. Iako oni sporadično odlaze u lokalno mjesto te među ljude, većina radnje smještena je u vilu, napose oko bazena, koji je bitan motiv u filmu te je izravno povezan s erotskim kompleksom. Posrijedi je ujedno i bitna intertekstualna referenca na djelo Bazen (La Piscine, 1969) Jacquesa Derayja s Romy Schneider i Alainom Delonom u glavnim ulogama. Harryjev dolazak, kako sam naznačio, stvara određene tenzije, što film pomalo dovodi u trilersko okrilje. Četvoro protagonista stupaju u međusobne interakcije a pritom na površinu isplivavaju njihove potisnute želje, žudnje, strahovi i anksioznosti. Harry tako seksualno provocira Marianne, a Penelope Paula pa njihov odnos biva stavljen na kušnju. Pritom obnažena tijela oko ili u bazenu neprestano podcrtavaju seksualne tenzije među protagonistima, koje se nastoje držati pod kontrolom, no neprestano prijete eskalacijom.
Čvrsta linearnost naracije sporadično je prekidana dinamičnim analepsama, koje remete inače ustaljeni, gotovo monotoni ritam narativne sadašnjosti te nam daju male naznake o tome što se s odnosima ovih likova događalo u prošlosti. Također, motiv izoliranosti i otoka izravno je vezan uz egzistencijalne situacije protagonista. Oni nisu iskreni ni prema sebi ni prema drugima a kako ne mogu ostvariti odgovarajuću komunikaciju sa sobom, teško im je ostvoriti se prema drugima. Zato se trilerski obrasci, koji su postavljeni naoko zagonetnim motivacijama protagonista, zaogrću u melodramatsko ruho. Svaki od likova mora se nositi s određenim stresnim situacijama. Penelope je na pragu odrastanja i seksualnoga sazrijevanja, Paul se bori s depresijom i stvaralačkom krizom, Harry činjenicom da stari i gubi svoju maskulinu moć. Njega i Marianne povezuje suočavanje sa starošću, gubitkom životnoga elana te varljivošću slave koja je istodobno prolazna i naporna jer uvijek postoje neke nove generacije koje nadiru, što uostalom signalizira i Penelopino zavođenje Paula. Glamurozna i uvijek chic Tilda Swinton na Pantelleriji djeluje kao strano tijelo u stranom prostoru, što upućuje na kraj njezine zvjezdane karijere.
Međutim, taj intimni i psihološki aspekt samo je jedna razina djela u koju potom autor unosi drugu – političku, povezanu s migrantskom krizom. Bazen sugerira igru i erotsko, no motiv vode obuhvaća i more oko otoka koje se doslovno pretvorilo u grobnicu. Brojni migranti iz Afrike u pokušaju prelaska u Europu dolaze na otok, a dio njih tragično će završiti u vodama Sredozemnoga mora. Stanovnici i lokalna policija sa zazorom i nepovjerenjem odnose se prema strancima. Stoga s jedne strane imamo bezbrižne i dokone bogataše koji se bave svojim sitnim mušicama, a s druge strane ljude koji imaju mnogo ozbiljnije probleme do kojih nikome nije stalo. Guadagnino navedeno neprestano podcrtava time što migrante postavlja u pozadinu – o njima se ili samo govori ili ih se usput susreće po otoku. Društveno i političko licemjerje kulminira u završnici kada policija umorstvo odluči pripisati migrantima, a načelnik fanovski traži da mu Marianne potpiše svoj CD.
U Rasprskavanju naglasak nije na priči, nego na psihologiji te napose na bogatom vizualnom segmentu djela koji do izražaja dolazi kroz Guadagninovu stiliziranu režiju te fotografiju Yoricka Le Sauxa (Oblaci nad Silas Marijom). Nažalost, cjelina je preduga i odveć nefokusirana, posebice u kontekstu ispreplitanja dviju razina radnje pa nije jasno želi li film više biti psihološka studija ili političko-društveni komentar.
filmovi
