KADA god čujemo da se ljevica zalaže za legalizaciju prostitucije ili (lakih) droga, znajmo to nema ništa zajedničko s time kada se za istu stvar zalažu klasični liberali. Dok potonji svoje zahtjeve temelje na ideji samoposjedovanja (moje tijelo je moje vlasništvo, i nitko me ne smije fizički sprječavati da ga koristim onako kako ja mislim da treba), prvi u svemu vide priliku da prošire ovlasti države, povećaju birokraciju i još više ljudi učine ovisnima o socijali.
Kada se tako Amnesty International zalaže za legalizaciju prostitucije, oni se zapravo zalažu za radnička i sindikalna prava "seksualnih radnika". Njih ne zabrinjava manjak slobode, već manjak regulacije. Iz njihove perspektive, problem ilegalne prostitucije nije povreda načela samoposjedovanja, već činjenica da se prostitutke i svodnici nalaze izvan welfare sustava, ne sudjeluju u Ponzijevoj shemi zvanoj socijalno osiguranje i mirovinski sustav, nisu prisiljeni financirati neučinkovito javno zdravstvo, ne plaćaju porez i ostale fiskalne namete. Nije uostalom nikakvo čudo da se udruge koje se financiraju novcem poreznih obveznika zauzimaju za to da se broj poreznih obveznika poveća, kako bi se i prostitutke pridružile onima koji svojim radom hrane državne uhljebe.
Potpuno istu stvar vidimo i kada se govori o legalizaciji (lakih) droga. Govori se o tome koliko će porez od trgovine opijatima pomoći državnom budžetu. Dvije američke savezne države legalizirale su marihuanu i odmah je osnovana Agencija za koordinaciju marihuane (!), koja u svom pamfletu između ostalog navodi: Legalizirajte marihuanu ukoliko smatrate da je regulirano tržište sigurnije od nereguliranog. U prijevodu: legalizirajmo marihuanu jer ćemo tako moći izglasati još više regulativa i zaposliti novu vojsku birokrata koji će ih provoditi.
Zbog toga mislim da bi čak i libertarijanci trebali dva puta razmisliti prije nego što u državi kakva jest objeručke prigrle prijedloge s ljevice o legalizaciji prostitucije i (lakih) droga. Ako vjerujemo u to da oporezivanje nije ništa drugo nego legalizirana oružana pljačka, da je welfare država najveća prijevara u povijesti čovječanstva, da svaka tržišna regulativa grubo krši vlasnička prava i slobodu dobrovoljne suradnje, te da prisilno integriranje u Ponzijevu shemu socijalnog osiguranja nije najveći doseg civiliziranog društva... Zašto bismo onda težili tome da industriju koja sasvim dobro posluje i egzistira mimo države integriramo u sustav koji dokazano uništava svaku novostvorenu vrijednost?
A što kada bi država bila minimalna?
Onda se nameće pitanje koji stav bi bio ispravan kada bi država bila minimalna, tj. kada bi njezina jedina funkcija bila da štiti fizički integritet i vlasnička prava svojih građana? Dakle, kada se ne bi bavila propisivanjem visine pisoara, zabranom nastupanja divljih životinja u cirkusu, dopuštenom snagom usisavača i električnih kuhala, obrazovnom i zdravstvenom djelatnošću, uređivanjem dobrovoljnog odnosa između radnika i poslodavca, internet kolačićima i ostalim budalaštinama koje služe samo zato da beskorisni i dokoni birokrati imaju razlog da si isplaćuju plaću od otetog novca. Ne bi li tada npr. dekriminalizacija prostitucije bila prirodna posljedica slobode od fizičke prisile, a potreba da ih se integrira u porezni sustav opravdana?
Prije svega, treba reći da nema nikakve dileme oko toga da je prostitucija objektivno moralno zlo i da svatko tko na izravan ili neizravan način sudjeluje u tom zlu snosi teret teškog grijeha čije će negativne posljedice neizbježno snositi: na ovom ili onom svijetu. Međutim, objektivna težina nekog grijeha nije uvijek dovoljna da sama po sebi opravda grubu državnu intervenciju. Tako imamo primjer dvojice najvećih naučitelja Katoličke crkve, sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog, koji su bili složni u tome da težina grijeha prostitucije ne opravdava državnu represiju protiv onih koji su ogrezli u tom grijehu.
S druge strane, treba razumjeti i one poput mene koji ne žele živjeti okruženi bordelima, uličnim prostitutkama i coffee shopovima te se možda ne bi osjećali ugodno s obzirom na činjenicu da im dijete može kupiti joint u svakoj trafici na putu do škole. Rješenje ovog i sličnih problema treba tražiti u uspostavi slobodnih gradova, odnosno lokalnih zajednica sa čim većim stupnjem supsidijarnosti i autonomije u odlučivanju o tome što ili koga (ne) žele imati u svom susjedstvu. Takav bi sustav s jedne strane zasigurno iznjedrio nove Sodome i Gomore, ali i mirne obiteljske gradove u kojima bi se ljudi koji njeguju tradicionalne ljudske i obiteljske vrijednosti mogli osjećati ugodno i sigurno.
Prvo omogućite poduzetništvo i legalizirajte rad
No treba biti iskren i reći da ova pitanja, koje nerijetko privlače veliku medijsku pozornost, u ovom trenutku predstavljaju potpuni non-issue. Realno gledajući, u ovoj državi postoji barem tisuću stvari koje imaju veći prioritet od toga, a razboritost nalaže da stvari uvijek treba raditi po redu. Dok god živimo u državi koja prezire poduzetništvo i zabranjuje ljudima da rade, razgovarati o legalnom položaju prostitucije ili marihuane postaje sasvim izlišno, ponekad čak i neukusno. Kako bi Ameri rekli, first things first...
index
Kada se tako Amnesty International zalaže za legalizaciju prostitucije, oni se zapravo zalažu za radnička i sindikalna prava "seksualnih radnika". Njih ne zabrinjava manjak slobode, već manjak regulacije. Iz njihove perspektive, problem ilegalne prostitucije nije povreda načela samoposjedovanja, već činjenica da se prostitutke i svodnici nalaze izvan welfare sustava, ne sudjeluju u Ponzijevoj shemi zvanoj socijalno osiguranje i mirovinski sustav, nisu prisiljeni financirati neučinkovito javno zdravstvo, ne plaćaju porez i ostale fiskalne namete. Nije uostalom nikakvo čudo da se udruge koje se financiraju novcem poreznih obveznika zauzimaju za to da se broj poreznih obveznika poveća, kako bi se i prostitutke pridružile onima koji svojim radom hrane državne uhljebe.
Potpuno istu stvar vidimo i kada se govori o legalizaciji (lakih) droga. Govori se o tome koliko će porez od trgovine opijatima pomoći državnom budžetu. Dvije američke savezne države legalizirale su marihuanu i odmah je osnovana Agencija za koordinaciju marihuane (!), koja u svom pamfletu između ostalog navodi: Legalizirajte marihuanu ukoliko smatrate da je regulirano tržište sigurnije od nereguliranog. U prijevodu: legalizirajmo marihuanu jer ćemo tako moći izglasati još više regulativa i zaposliti novu vojsku birokrata koji će ih provoditi.
Zbog toga mislim da bi čak i libertarijanci trebali dva puta razmisliti prije nego što u državi kakva jest objeručke prigrle prijedloge s ljevice o legalizaciji prostitucije i (lakih) droga. Ako vjerujemo u to da oporezivanje nije ništa drugo nego legalizirana oružana pljačka, da je welfare država najveća prijevara u povijesti čovječanstva, da svaka tržišna regulativa grubo krši vlasnička prava i slobodu dobrovoljne suradnje, te da prisilno integriranje u Ponzijevu shemu socijalnog osiguranja nije najveći doseg civiliziranog društva... Zašto bismo onda težili tome da industriju koja sasvim dobro posluje i egzistira mimo države integriramo u sustav koji dokazano uništava svaku novostvorenu vrijednost?
A što kada bi država bila minimalna?
Onda se nameće pitanje koji stav bi bio ispravan kada bi država bila minimalna, tj. kada bi njezina jedina funkcija bila da štiti fizički integritet i vlasnička prava svojih građana? Dakle, kada se ne bi bavila propisivanjem visine pisoara, zabranom nastupanja divljih životinja u cirkusu, dopuštenom snagom usisavača i električnih kuhala, obrazovnom i zdravstvenom djelatnošću, uređivanjem dobrovoljnog odnosa između radnika i poslodavca, internet kolačićima i ostalim budalaštinama koje služe samo zato da beskorisni i dokoni birokrati imaju razlog da si isplaćuju plaću od otetog novca. Ne bi li tada npr. dekriminalizacija prostitucije bila prirodna posljedica slobode od fizičke prisile, a potreba da ih se integrira u porezni sustav opravdana?
Prije svega, treba reći da nema nikakve dileme oko toga da je prostitucija objektivno moralno zlo i da svatko tko na izravan ili neizravan način sudjeluje u tom zlu snosi teret teškog grijeha čije će negativne posljedice neizbježno snositi: na ovom ili onom svijetu. Međutim, objektivna težina nekog grijeha nije uvijek dovoljna da sama po sebi opravda grubu državnu intervenciju. Tako imamo primjer dvojice najvećih naučitelja Katoličke crkve, sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog, koji su bili složni u tome da težina grijeha prostitucije ne opravdava državnu represiju protiv onih koji su ogrezli u tom grijehu.
S druge strane, treba razumjeti i one poput mene koji ne žele živjeti okruženi bordelima, uličnim prostitutkama i coffee shopovima te se možda ne bi osjećali ugodno s obzirom na činjenicu da im dijete može kupiti joint u svakoj trafici na putu do škole. Rješenje ovog i sličnih problema treba tražiti u uspostavi slobodnih gradova, odnosno lokalnih zajednica sa čim većim stupnjem supsidijarnosti i autonomije u odlučivanju o tome što ili koga (ne) žele imati u svom susjedstvu. Takav bi sustav s jedne strane zasigurno iznjedrio nove Sodome i Gomore, ali i mirne obiteljske gradove u kojima bi se ljudi koji njeguju tradicionalne ljudske i obiteljske vrijednosti mogli osjećati ugodno i sigurno.
Prvo omogućite poduzetništvo i legalizirajte rad
No treba biti iskren i reći da ova pitanja, koje nerijetko privlače veliku medijsku pozornost, u ovom trenutku predstavljaju potpuni non-issue. Realno gledajući, u ovoj državi postoji barem tisuću stvari koje imaju veći prioritet od toga, a razboritost nalaže da stvari uvijek treba raditi po redu. Dok god živimo u državi koja prezire poduzetništvo i zabranjuje ljudima da rade, razgovarati o legalnom položaju prostitucije ili marihuane postaje sasvim izlišno, ponekad čak i neukusno. Kako bi Ameri rekli, first things first...
index
