Bio je Thanksgiving Day i pristao sam otići na neko druženje hrvatske zajednice u Stony Brook na Long Islandu. Živeći u Americi nisam se puno družio s našima i pomalo me hvatala nostalgija. Osim što pamtim da je bilo mračno, niski tamni oblaci i da je padala kiša, da je bila strašna gužva na cesti ne sjećam se svih detalja. Međutim sjećam se vrlo dobro naših domaćina i društva. Bilo je to kratko nakon Oluje i vladao je poseban patriotski osjećaj ponosa. Hrvati su pobijedili. Mi smo Hrvati. Mi smo pobjednici.
Dobro se sjećam gospođe Marije i njenih opetovanih pitanja kako je na frontu, kako je u Zagrebu. Smijala se srdačno na moje anegdote o nabavci oružja i zauzimanju vojarni u Ogulinu, kako je moja majka nabavila top, a čvrsto je vjerovala kardinalu Kuhariću koji je hvalio hrvatske vojnike, ali i obzirno osudio incidente. ”Kakve incidente?”, pita Marija. Valjda je mislio na paljenje kuća i streljanja staraca, kažem, o tome je par dana ranije govorila M. Albright.
Naljutila se. Za nju je stvar jednostavna. Mi smo dobri. Drugi zli. Mi se borimo za pravdu, oni lažu. Iako sam razumio i dijelio njene osjećaje zapanjila me je njena uvjerenost da je doista tako. Za nju je stvar jednostavna, nema prijelaza, nema podjele krivnje, nema vaganja argumenata. Ne brine je kako nastaviti suživot s onima koji su navijali za ”Crvenu zvezdu“, kako susjedu koji je Srbin reći ”dobar dan“, kako smatrati normalnim da ti kći voli pravoslavca, a suradnica na poslu ima ime Sovjetka.
Za nju Hrvatska postoji kao neki opći ideal zemlje u kojoj je priroda čista, hrana izvrsna, ljudi dragi i srdačni. Nema vanbračne djece, ljude ne bole zubi, a piju radosni, a ne iz očaja.
Živjeći dugo godina, starila je u Americi u kojoj postoji i obilje i nasilje, prosjaci i bogataši, u kojoj se ne uči zemljopis, već su važne savezne države, u kojoj brineš o sebi, puštaš druge na miru, u kojoj je normalno da postoje deseci crkvi i vjera. Čak su i američke predrasude jednostavne, u paklu nema naših.
Hrvatska je za nju ostala zauvijek zemlja njenog djetinstva u kojoj komesari u uniformi idu gradom, u kojoj se ne smiju pjevati hrvatske pjesme i vijoriti zastava s tri boje. Crvena na vrhu. Da je grb okružen žitom i ima zvijezdu izdaja je i manipulacija. Ona ne vjeruje da tvornice dijele stanove radnicima, da radnici odvajaju od svoje plaće da bi kupili nove strojeve (zapravo zaposlili konkurenciju). Kako da je uvjerim da u Partiji ima više Hrvata nego Srba, da komunisti grade HDZ i da pušu liberalni vjetrovi promjena.
Kako da je uvjerim da plaća direktora ne smije biti četiri puta veća od plaće portira. Za nju je jednostavno. Komunizam je propao, kapitalizam pobijedio. Treba prepisati američki ustav i zakone. Srbe protjerati odakle su došli i ući u NATO, poslati vojnike u Irak. Uostalom, ona gleda HRT i ”Slikom na sliku“ i ”Motrišta“. U SAD glasa za demokrate, jer ipak je to Connecticut, ali Hrvatska treba Regana i MCartyja. Između Kube, Bolivije, Hondurasa i Hrvatske u jednom nema razlike. Nad njima treba vladati netko tko voli Ameriku.
Nemam srca oponirati, iako sam svadljiv po prirodi. Kako da joj oduzmem taj osjećaj ponosa i optimizma? Zar frazom da je život složeniji od bajki? Pa i braća Radić idealizirali su seosku hrvatsku Arkadiju, iako je ona prikrivala stegu patrijarhata, zatucanost, rascjep vrijednosti i stvarnosti.
Druge ne možeš uvjeriti da promijene vrijednosti samo zato što ne odgovaraju činjenicama. Možda bi pomoglo da dođe živjeti u Hrvatsku. Možda bi razumjela kako veliki domoljubi ne vole Franju Tuđmana i da su postali kritičari ustavne autokracije.
Možda bi vidjela da su se ozbiljne kompanije raspale i da se krmči državna imovina, da strani investitori nisu patriotska dijaspora već gramzivi bankari. Pomislio sam što bi bilo da takva osoba, samouvjerena u svoju ispravnost, manihejsku podjelu, dobije vlast i vanjsku podršku. Svaki otpor držao bi je čvršće u njenim uvjerenjima, svaka stvar koja nadilazi njen intelektualni obzor bila bi netočna ili nepostojeća.
Kao u filmu Woodyja Allena, koji upravo gledam, nema smješnije stvari nego kad Amerikanac postane šef banana države. Nekad sam mislio da je to bolje nego da neki Bukara iz Mrduše Donje postane kralj.
Stvarnost je prokleti kritičar naših zamisli i ideja. U stvarnosti ljudi zbog vlasti napuštaju svoje vrijednosti i zamisli, no rijetko svoje predrasude. U stvarnosti patriotski žar postane fraza, uzori tek spomenici, svijet se reducira na pragmatične zadatke.
Zato mi je krivo kad se snovi naših izbjeglih domoljuba suoče s realnošću političke vlasti. Nekad su to bili Šušak, Mudrinić i Milas, a danas su to Grabar-Kitarović, Orešković i Dragan Lozančić.
Velika je razlika između te dvije generacije povratnika. Ova nova generacija nije prošla frustracije gastarbeitera i raznosača pizze. Oni su razvijeni svijet upoznali kao đaci i studenti i za njih Hrvatska nije bila san. Već prilika. Orešković i gospođa Predsjednica ipak me podsjećaju na spomenutu Mariju. Nemaju njen utopijski idealizam već njene predrasude. Oni, možda podržani retorikom HDZ-a, imaju misiju izbaviti nas iz pandži komunista i udbaša. Ne razumiju pravi kontekst problema jer ga nisu proživjeli. Zato im stvarnost teško pada.
Na Ustav se pozivaju samo kad im daje prava, ali ne i kad ih obvezuje na suradnju. Kako će razumjeti probleme dužnika kad nemaju kamate hrvatskih banaka, kad nisu sanjali veći stan, novi auto. Nisu sjedili na radničkom savjetu i misle da su članovi radničke kontrole bile brkate drugarice. Možda misle da se prije nije teško radilo, da nije bilo štrajkova. Možda nisu učili o antifašizmu lažne slavopojke, a možda su odrastali uz narodne priče o bijegu pred Titovim krvnicima. Vjeruju da je država stvorena od otete imovine, a ne od znoja ljudi predanih idealima.
Oreškovića se ne pita tko su mu ministri. Ministre se ne pita tko će im biti suradnici, već to rješavaju kadrovske koordinacije. Je li se to vraća SSRNJ?
Dragan Lozančić je izgleda njima smetnja, nije bio u pionirima ni u Partiji, bio je dragovoljac i patriot. Ne može biti udbaš. Najradije bi ga optužili da je američki špijun, ali to je opasno – što ako doista jest. Ne razumijem da je njegova pogreška to što je propustio obavijestiti Predsjednicu da ne slavi rođendan s Mamićevim prijateljima i u njegovoj kući i organizaciji. Možda nam je mogao reći što je Predsjednica dobila za rođendan, što se sviralo i pjevalo. Poziv u svečanu ložu ili put na utakmicu? Pa ona možda nije mogla znati niti je znala tko joj organizira slavlje.
Ona nije odavde. Ne čita grafite. Mislim da bi to da nije čula za njega trebala biti uvreda, a nama upozorenje da ne zna gdje je. Uostalom, kako nije čula za njega kad joj je pomogao donacijama i donatorskom večerom?
Kad joj je to Lozančić trebao reći? Unaprijed? Kako je mogao znati njene planove. Zar je prisluškivao Predsjednicu, pa je znao njene namjere? Zar je novinarima uopće nešto rekao, podvalio laž? Ja sam o proslavi pročitao u Večernjaku, listu koji ne spada u senzacionalistički žuti tisak. Čak se nisam ni posebno iznenadio niti mislio anonimno pokrenuti postupak radi sumnje u primanje dara pred Povjerenstvom Dalije Orešković. Bilo mi je nejasno kako je Predsjednica napravila takav gaf, ali gdje će i s kime slaviti rođendan njen je izbor i odgovornost. Nije krivnja tajne službe ili zdruga koji je štiti.
Smjene su tek krenule, a već su postale bezobzirne, osobne i neprincipijelne. Ne znam da li bi tu pomogao novi zakon o smjeni vlade (jer koliko sam protiv žrtvovanja jaraca, toliko sam i protiv gomilanja zakona). Nije potrebno puno pameti, političke mudrosti, državničke odmjerenosti da bi se supotpis shvaćao kao nužan dogovor i suradnja, a ne formalno postojanje dva potpisa na papiru.
Sjećam se da su se u SDP-u pronosile glasine, obično krajnje negativne, o tome da Milanović u Lozančića ima previše povjerenja i da ga je trebao smijeniti. S njegovom službom sam polujavno vodio spor oko ograničavanja pristupa informacijama i prava javnosti da zna. Padale su i teške riječi, a još uvijek se bojim te pukotine u zakonu.
Njegovi suradnici bili su krajnje korektni, iako ne prihvaćam argumente o tome na koji način nas obvezuje članstvo u NATO-u i EU. Štoviše, njihovo godišnje izvješće primjer je nebirokratskog pisanja, otvorenosti i jasnoće (https://www.soa.hr/UserFiles/File /pdf/Javno-izvjesce-2015.pdf). Zato u tom čovjeku ne vidim krivnje (Ivan, 19;6).
Mislim da se radi o drugoj stvari. S jedne strane, kod svakog vladara postoji živa želja za proširenjem moći. Moć privlači najgore i kvari najbolje, što dođe na isto. Još kada se vladari umisle u uloge svojih prethodnika, tada srca ispunjenih iskrenim sebeljubljem nastoje ponoviti njihovu slavu i moć. No konkurenti im nisu isti, a okolnosti su drukčije. Zato takve imitacije djeluju groteskno i imaju neočekivane ishode.
Druga stvar je činjenica da predrasude u politici vode krivim procjenama i ocjenama. S Long Islanda Hrvatska izgleda lijepa i naša. No s Pantovčaka ili Banskih dvora izgleda komplicirana. Lijepa zemlja loših ljudi koji traže previše, rade premalo, a ne žele se žrtvovati ili odricati. Patriotizam nije iluzija već i izračun. Dobar je tko daje, loš tko prigovara. Nekima u Hrvatskoj ni Gotovina nije dovoljno rodoljub, ni Šeks dovoljno HDZ-ovac, ni Matić veteran rata. Vidim tek da počinju kanibalski obračuni, riječi najave su izrečene. Ostaju djela smjenjivanja i obračuna.
I da se vratim na početak; nije to zbog Zvonimirove kletve, zbog zatrovanosti tla, parohijalne političke kulture, banana republike (ili republike u banani), već zbog strašnih predrasuda, shvaćanja da su naši dobri jer su naši. Predrasuda koje je puritanska isključivost smatrala vrlinom.
Zato u sjecištu tih silnica vladaju kaos i nerazumijevanje. Kinezi su u krivu. Nije počela Godina majmuna, već Godina … (Sami odaberite riječ. Moj prijedlog: Godina gliste, ne zna se što je glava, a što rep).
autograf
Dobro se sjećam gospođe Marije i njenih opetovanih pitanja kako je na frontu, kako je u Zagrebu. Smijala se srdačno na moje anegdote o nabavci oružja i zauzimanju vojarni u Ogulinu, kako je moja majka nabavila top, a čvrsto je vjerovala kardinalu Kuhariću koji je hvalio hrvatske vojnike, ali i obzirno osudio incidente. ”Kakve incidente?”, pita Marija. Valjda je mislio na paljenje kuća i streljanja staraca, kažem, o tome je par dana ranije govorila M. Albright.
Naljutila se. Za nju je stvar jednostavna. Mi smo dobri. Drugi zli. Mi se borimo za pravdu, oni lažu. Iako sam razumio i dijelio njene osjećaje zapanjila me je njena uvjerenost da je doista tako. Za nju je stvar jednostavna, nema prijelaza, nema podjele krivnje, nema vaganja argumenata. Ne brine je kako nastaviti suživot s onima koji su navijali za ”Crvenu zvezdu“, kako susjedu koji je Srbin reći ”dobar dan“, kako smatrati normalnim da ti kći voli pravoslavca, a suradnica na poslu ima ime Sovjetka.
Hrvatska je za nju ostala zauvijek zemlja njenog djetinstva u kojoj komesari u uniformi idu gradom, u kojoj se ne smiju pjevati hrvatske pjesme i vijoriti zastava s tri boje. Crvena na vrhu. Da je grb okružen žitom i ima zvijezdu izdaja je i manipulacija. Ona ne vjeruje da tvornice dijele stanove radnicima, da radnici odvajaju od svoje plaće da bi kupili nove strojeve (zapravo zaposlili konkurenciju). Kako da je uvjerim da u Partiji ima više Hrvata nego Srba, da komunisti grade HDZ i da pušu liberalni vjetrovi promjena
Za nju Hrvatska postoji kao neki opći ideal zemlje u kojoj je priroda čista, hrana izvrsna, ljudi dragi i srdačni. Nema vanbračne djece, ljude ne bole zubi, a piju radosni, a ne iz očaja.
Živjeći dugo godina, starila je u Americi u kojoj postoji i obilje i nasilje, prosjaci i bogataši, u kojoj se ne uči zemljopis, već su važne savezne države, u kojoj brineš o sebi, puštaš druge na miru, u kojoj je normalno da postoje deseci crkvi i vjera. Čak su i američke predrasude jednostavne, u paklu nema naših.
Hrvatska je za nju ostala zauvijek zemlja njenog djetinstva u kojoj komesari u uniformi idu gradom, u kojoj se ne smiju pjevati hrvatske pjesme i vijoriti zastava s tri boje. Crvena na vrhu. Da je grb okružen žitom i ima zvijezdu izdaja je i manipulacija. Ona ne vjeruje da tvornice dijele stanove radnicima, da radnici odvajaju od svoje plaće da bi kupili nove strojeve (zapravo zaposlili konkurenciju). Kako da je uvjerim da u Partiji ima više Hrvata nego Srba, da komunisti grade HDZ i da pušu liberalni vjetrovi promjena.
Kako da je uvjerim da plaća direktora ne smije biti četiri puta veća od plaće portira. Za nju je jednostavno. Komunizam je propao, kapitalizam pobijedio. Treba prepisati američki ustav i zakone. Srbe protjerati odakle su došli i ući u NATO, poslati vojnike u Irak. Uostalom, ona gleda HRT i ”Slikom na sliku“ i ”Motrišta“. U SAD glasa za demokrate, jer ipak je to Connecticut, ali Hrvatska treba Regana i MCartyja. Između Kube, Bolivije, Hondurasa i Hrvatske u jednom nema razlike. Nad njima treba vladati netko tko voli Ameriku.
Nemam srca oponirati, iako sam svadljiv po prirodi. Kako da joj oduzmem taj osjećaj ponosa i optimizma? Zar frazom da je život složeniji od bajki? Pa i braća Radić idealizirali su seosku hrvatsku Arkadiju, iako je ona prikrivala stegu patrijarhata, zatucanost, rascjep vrijednosti i stvarnosti.
Druge ne možeš uvjeriti da promijene vrijednosti samo zato što ne odgovaraju činjenicama. Možda bi pomoglo da dođe živjeti u Hrvatsku. Možda bi razumjela kako veliki domoljubi ne vole Franju Tuđmana i da su postali kritičari ustavne autokracije.
Možda bi vidjela da su se ozbiljne kompanije raspale i da se krmči državna imovina, da strani investitori nisu patriotska dijaspora već gramzivi bankari. Pomislio sam što bi bilo da takva osoba, samouvjerena u svoju ispravnost, manihejsku podjelu, dobije vlast i vanjsku podršku. Svaki otpor držao bi je čvršće u njenim uvjerenjima, svaka stvar koja nadilazi njen intelektualni obzor bila bi netočna ili nepostojeća.
Stvarnost je prokleti kritičar naših zamisli i ideja. U stvarnosti ljudi zbog vlasti napuštaju svoje vrijednosti i zamisli, no rijetko svoje predrasude. U stvarnosti patriotski žar postane fraza, uzori tek spomenici, svijet se reducira na pragmatične zadatke
Kao u filmu Woodyja Allena, koji upravo gledam, nema smješnije stvari nego kad Amerikanac postane šef banana države. Nekad sam mislio da je to bolje nego da neki Bukara iz Mrduše Donje postane kralj.
Stvarnost je prokleti kritičar naših zamisli i ideja. U stvarnosti ljudi zbog vlasti napuštaju svoje vrijednosti i zamisli, no rijetko svoje predrasude. U stvarnosti patriotski žar postane fraza, uzori tek spomenici, svijet se reducira na pragmatične zadatke.
Zato mi je krivo kad se snovi naših izbjeglih domoljuba suoče s realnošću političke vlasti. Nekad su to bili Šušak, Mudrinić i Milas, a danas su to Grabar-Kitarović, Orešković i Dragan Lozančić.
Velika je razlika između te dvije generacije povratnika. Ova nova generacija nije prošla frustracije gastarbeitera i raznosača pizze. Oni su razvijeni svijet upoznali kao đaci i studenti i za njih Hrvatska nije bila san. Već prilika. Orešković i gospođa Predsjednica ipak me podsjećaju na spomenutu Mariju. Nemaju njen utopijski idealizam već njene predrasude. Oni, možda podržani retorikom HDZ-a, imaju misiju izbaviti nas iz pandži komunista i udbaša. Ne razumiju pravi kontekst problema jer ga nisu proživjeli. Zato im stvarnost teško pada.
Na Ustav se pozivaju samo kad im daje prava, ali ne i kad ih obvezuje na suradnju. Kako će razumjeti probleme dužnika kad nemaju kamate hrvatskih banaka, kad nisu sanjali veći stan, novi auto. Nisu sjedili na radničkom savjetu i misle da su članovi radničke kontrole bile brkate drugarice. Možda misle da se prije nije teško radilo, da nije bilo štrajkova. Možda nisu učili o antifašizmu lažne slavopojke, a možda su odrastali uz narodne priče o bijegu pred Titovim krvnicima. Vjeruju da je država stvorena od otete imovine, a ne od znoja ljudi predanih idealima.
Oreškovića se ne pita tko su mu ministri. Ministre se ne pita tko će im biti suradnici, već to rješavaju kadrovske koordinacije. Je li se to vraća SSRNJ?
Dragan Lozančić je izgleda njima smetnja, nije bio u pionirima ni u Partiji, bio je dragovoljac i patriot. Ne može biti udbaš. Najradije bi ga optužili da je američki špijun, ali to je opasno – što ako doista jest. Ne razumijem da je njegova pogreška to što je propustio obavijestiti Predsjednicu da ne slavi rođendan s Mamićevim prijateljima i u njegovoj kući i organizaciji. Možda nam je mogao reći što je Predsjednica dobila za rođendan, što se sviralo i pjevalo. Poziv u svečanu ložu ili put na utakmicu? Pa ona možda nije mogla znati niti je znala tko joj organizira slavlje.
Smjene su tek krenule, a već su postale bezobzirne, osobne i neprincipijelne. Ne znam da li bi tu pomogao novi zakon o smjeni vlade (jer koliko sam protiv žrtvovanja jaraca, toliko sam i protiv gomilanja zakona). Nije potrebno puno pameti, političke mudrosti, državničke odmjerenosti da bi se supotpis shvaćao kao nužan dogovor i suradnja, a ne formalno postojanje dva potpisa na papiru
Ona nije odavde. Ne čita grafite. Mislim da bi to da nije čula za njega trebala biti uvreda, a nama upozorenje da ne zna gdje je. Uostalom, kako nije čula za njega kad joj je pomogao donacijama i donatorskom večerom?
Kad joj je to Lozančić trebao reći? Unaprijed? Kako je mogao znati njene planove. Zar je prisluškivao Predsjednicu, pa je znao njene namjere? Zar je novinarima uopće nešto rekao, podvalio laž? Ja sam o proslavi pročitao u Večernjaku, listu koji ne spada u senzacionalistički žuti tisak. Čak se nisam ni posebno iznenadio niti mislio anonimno pokrenuti postupak radi sumnje u primanje dara pred Povjerenstvom Dalije Orešković. Bilo mi je nejasno kako je Predsjednica napravila takav gaf, ali gdje će i s kime slaviti rođendan njen je izbor i odgovornost. Nije krivnja tajne službe ili zdruga koji je štiti.
Smjene su tek krenule, a već su postale bezobzirne, osobne i neprincipijelne. Ne znam da li bi tu pomogao novi zakon o smjeni vlade (jer koliko sam protiv žrtvovanja jaraca, toliko sam i protiv gomilanja zakona). Nije potrebno puno pameti, političke mudrosti, državničke odmjerenosti da bi se supotpis shvaćao kao nužan dogovor i suradnja, a ne formalno postojanje dva potpisa na papiru.
Sjećam se da su se u SDP-u pronosile glasine, obično krajnje negativne, o tome da Milanović u Lozančića ima previše povjerenja i da ga je trebao smijeniti. S njegovom službom sam polujavno vodio spor oko ograničavanja pristupa informacijama i prava javnosti da zna. Padale su i teške riječi, a još uvijek se bojim te pukotine u zakonu.
Njegovi suradnici bili su krajnje korektni, iako ne prihvaćam argumente o tome na koji način nas obvezuje članstvo u NATO-u i EU. Štoviše, njihovo godišnje izvješće primjer je nebirokratskog pisanja, otvorenosti i jasnoće (https://www.soa.hr/UserFiles/File /pdf/Javno-izvjesce-2015.pdf). Zato u tom čovjeku ne vidim krivnje (Ivan, 19;6).
Mislim da se radi o drugoj stvari. S jedne strane, kod svakog vladara postoji živa želja za proširenjem moći. Moć privlači najgore i kvari najbolje, što dođe na isto. Još kada se vladari umisle u uloge svojih prethodnika, tada srca ispunjenih iskrenim sebeljubljem nastoje ponoviti njihovu slavu i moć. No konkurenti im nisu isti, a okolnosti su drukčije. Zato takve imitacije djeluju groteskno i imaju neočekivane ishode.
S Long Islanda Hrvatska izgleda lijepa i naša. No s Pantovčaka ili Banskih dvora izgleda komplicirana. Lijepa zemlja loših ljudi koji traže previše, rade premalo, a ne žele se žrtvovati ili odricati. Patriotizam nije iluzija već i izračun. Dobar je tko daje, loš tko prigovara. Nekima u Hrvatskoj ni Gotovina nije dovoljno rodoljub, ni Šeks dovoljno HDZ-ovac, ni Matić veteran rata. Vidim tek da počinju kanibalski obračuni, riječi najave su izrečene. Ostaju djela smjenjivanja i obračuna
Druga stvar je činjenica da predrasude u politici vode krivim procjenama i ocjenama. S Long Islanda Hrvatska izgleda lijepa i naša. No s Pantovčaka ili Banskih dvora izgleda komplicirana. Lijepa zemlja loših ljudi koji traže previše, rade premalo, a ne žele se žrtvovati ili odricati. Patriotizam nije iluzija već i izračun. Dobar je tko daje, loš tko prigovara. Nekima u Hrvatskoj ni Gotovina nije dovoljno rodoljub, ni Šeks dovoljno HDZ-ovac, ni Matić veteran rata. Vidim tek da počinju kanibalski obračuni, riječi najave su izrečene. Ostaju djela smjenjivanja i obračuna.
I da se vratim na početak; nije to zbog Zvonimirove kletve, zbog zatrovanosti tla, parohijalne političke kulture, banana republike (ili republike u banani), već zbog strašnih predrasuda, shvaćanja da su naši dobri jer su naši. Predrasuda koje je puritanska isključivost smatrala vrlinom.
Zato u sjecištu tih silnica vladaju kaos i nerazumijevanje. Kinezi su u krivu. Nije počela Godina majmuna, već Godina … (Sami odaberite riječ. Moj prijedlog: Godina gliste, ne zna se što je glava, a što rep).
autograf
