Istina je ispuštena i zaboravljena i kod zagovaratelja, ali nažalost i kod kritičara koji nemaju svijest niti intelektualnu sposobnost da bi ju prepoznali. Zbog toga ovdje nećemo govoriti o tipičnim problemima oko ove teme koji su ionako klišej, nego ćemo zaći s one strane iluzije ljudskog društva.
Dakle, u medijima se pojavilo alternativno mišljenje, opozicija koja je navodno protiv takve vojske - uvođenja obaveznog vojnog roka od četiri tjedna. Njihovi argumenti su:
1. Hrvatska nema novaca za ponovno uvođenje vojnog roka
2. Vojni rok od četiri tjedna je prekratak da bi se išta naučilo
Što možemo iščitati iz ovih argumenata? Iz argumenata ovih takozvanih protivnika vojnog roka može se iščitati sljedeće: da je Hrvatska bogata onda bi uvođenje vojnog roka bilo u redu, a to se nadovezuje na drugo - da imamo dovoljno novaca onda bi se moglo i produžiti služenje roka i to bi onda bilo u redu - jer bi mladići čak nešto i naučili.
Dakle, svi oni misle iste, odnosno svi su oni u suštini za vojsku, samo su mišljenja malo drugačije upakirana. Navodni protivnici su također za vojni rok, ali za malko drugačiji sistem obuke. Opozicija i drugačije mišljenje u hrvatskoj javnosti gotovo uopće ne postoji. Ne postoji masa intelektualaca koja bi ukazivala na oštru i bolnu istinu, koja bi imala hrabrosti uzdići se iznad plitkoumnih misli, ne postoji masa intelektualaca koja bi pozivala na humanizam i primjerom pokazala put. Ovdje se postavljaju pitanja- zašto se uopće odigrava ova farsa lažne opozicije i zašto u medijama nema intelektualno sposobnog čovjeka koji bi rekao istinu? Pokušat ćemo dati odgovore.
Da bi vlast došla do nekog cilja na koje mase ne bi gledale blagonaklono i gdje postoji potencijal pobune, onda se mora postepeno ići do njega uz pomoć raznih alata ispiranja mozga. Jedan od tih je davanje lažne, isprazne i bezopasne opozicije. Uz pomoć nje mase imaju privid da postoji sloboda govora (što je samo iluzija), imaju osjećaj da se vodi debata koja će razotkriti loše stvari dane ideje i da će se one i ukloniti, odnosno da će se naći najbolji sustav - ili se pak dobiva privid da bi drugo mišljenje dovelo do toga da mase pomisle da se ta ideja nikada neće ostvariti u praksi.
Sve su to zablude nesvjesnih masa jer prava istina je potisnuta, a mainstream mediji su svi jednaki, samo daju neopasnu, plitku, površnu i neitelektualnu kritiku koja služi za mazanje oči javnosti. Nakon duge "debate i rasprave", mase dobivaju privid da je pobjedio onaj koji je nakon maratonske borbe dao najbolje argumente, da su odstranjeni nedostaci zahvaljujući "kritici" i kao takva, ideja se može provesti u praksi, prihvaćena je od većine ljudi i ta većina se neće buniti jer smatraju da je demokracija zadovoljena. Tako ta farsa zvana demokracija funkcionira.
Noam Chomsky je dao ovakvu kritiku američkim novinarima - kada je američka vojska počela imati probleme u Iraku, mediji su kritizirali američku vladu i vojsku - da su imali lošu taktiku, strategiju i slično. Chomsky ih je usporedio s novinarima u Njemačkoj za vrijeme nacizma, kada su kritizirali njemačku vojsku i njezinu taktiku kada su počeli gubiti frontu na području SSSR-a. Prema Chomskom, razlike između američkih i nacističkih novinara uopće nije bilo jer nitko od njih nije imao intelektualne sposobnosti, a niti hrabrosti da ukaže na istinu, a to je da sam rat nije dobar. Svi oni su bili za rat, ali nitko nije bio protiv rata. Tako isto i naši mediji, potpuno su isti kao i mediji za vrijeme nacizma u Njemačkoj, kao i američki mediji - svi oni su za kulturu smrti i veličanje nekrofilije.
U javnom prostoru nitko nema intelektualnu sposobnost da se uzdigne iznad militarističko patrijahalnog svjetonazora i pogleda malo dalje od društvene uskogrudnosti koja je temeljena na lažima i obmanama. Nitko neće pozivati na humanost, buđenje svijesti i novo doba, doba za uzdizanje čovjeka iznad težnje nekrofiliji. Historia est magistra vitae, kaže svima dobro poznata izreka, no nadodao bih da je povijest učiteljica života, ali nikad ništa nismo naučili od nje. Da je čovjek nešto naučio znao bi da je vojska samo korak prema smrti, mržnji i razaranju. Zašto primjerice nemamo škole svjesnosti i ljubavi, a ne vojni rok? Zašto učenje o životu nije toliko važno, a učenje o ubijanju jest?
U masovnim medijima nema osobe koja bi prstom ukazala i koja bi uopće imala hrabrosti reći, ne da vojni rok nije dobar nego da sama vojska nije dobra jer je ona korak do smrti, da je ona sama kultura smrti.
Zašto nema intelektualnog čovjeka koji će ukazati na ove stvari? Kao prvo, takvih ljudi ima, ali za njih nema prostora u mainstream medijima. Drugo, nema ih puno jer je ljudski duh otupljen snažnom indoktrinacijom i preusmjeravanjem čovjeka u domenu imanja, a ne bivanja - gdje leži svjesnost ljudskog bića. Kako funkcionira indoktrinacija? Kada vidim ljude koji se zalažu za vojsku ne mogu vidjeti razliku između njih i računala (osim što je ta osoba biološkog, a računalo mehaničkog, umjetnog podrijetla). Razliku ne vidim jer funkcioniraju na potpuno jednak način. U računalo se upisuje određeni program i kada želimo da radi onako kako smo ga programirali da nam služi svrsi, samo pritisnemo određene ikone i on se aktivira. Na isti način funkcionira i čovjek.
Od malena se vrši ispiranje mozga da bi jednog dana kao stroj u tvornici mogao služiti svrsi – naredbama u korist autoriteta. Sjećam se kako smo u školi učili himnu, povijest i velike bitke koje su vodili junaci na ovim prostorima. Te bitke se veličaju da bi djeca dobila osjećaj strahopoštovanja i ljubavi prema području u kojem žive, da se u njima podsvjesno stvori potencijalni borac. Nameću se emocije preko junaka, umjetnika, pjesmi, himni, sve su to programi koje se ubacuje u računalo. Teži se da djeca u junacima vide svoje idole koji su se borili i ginuli za čast i pravdu jer taj program će jednog dana u njima buditi emocije koje će ih tjerati da ginu za iste lažne ideologije. U zdravom društvu to bi se zvao zločin – nedobrovoljno nametanje ideja, emocija i misli u svrhu manipulacije, dok se u bolesnom društvu to naziva obrazovanje.
Zbog te snažne indoktrinacije, osoba koja ima potencijalni revolucionarni karakter, ostaje potisnuta i spriječena da progovori. Ti rijetki pojedinci mogu samo na mahove biti sposobni vidjeti dane iracionalnosti u društvu - kao što je težnja smrti, odnosno vojsci. Jer kao što je Fromm pisao, do kuda bi došla ta društvena kohezija kad bi većina bila svjesna ovih iracionalnosti, kao što su težnja smrti, a ne životu, težnja vojsci, a ne liječenju i pomaganju i sl. Naravno, pojedinac podsvjesno zna da ako bi išao prema istini predstavlja prijetnju ljudožderima, zna da bi riskirao otuđenje od društva, samoću koja vodi do ludila, ako nemate snažan duh i karakter. To su neki od faktora koji koče pojavu snažne intelektualne mase koja bi se uzdigla iznad primitivne svijesti ljudoždera koji jedino žele potrošiti i uništiti svijet.
U patrijarhalnom društvu vrijede primitivne zablude poput one da muškarac mora ići u vojsku da se "nauči reda". Povijest ljudskog roda puna je klanja i ubijanja. Što nam to govori? Da se čovjek u vojsci može naučiti jedino kvalitetno ubijati, a ne redu. Može se naučiti disciplini ubijanja, a ne disciplini ljubavi. U vojsci se ne može naučiti kako biti dobar otac i roditelj, može se naučiti samo kako uništavati tuđe obitelji.
Današnja materijalističko-konzumeristička svijest svijet i život može percipirati jedino preko brojki i novaca - život je za njih strani pojam. Čini se da je kritičarima vojnog roka bitan samo novac, dok život i humanost, ne da su marginalni, nego se uopće ne spominju. Kod zagovornika vojnog roka, još mogu razumijeti da nema nikakve bliskosti sa životom, ali posebno je žalosno kada i kritičari vojske (pardon, vojnog roka) ispuste ključnu stvar – život!
Novac i radna mjesta kroz brojke ključ su kritike i to su maksimalni intelektualni dosezi. Osoba čija je svijest na razini imanja, a ne bivanja nije u mogućnosti vidjeti istinu. Život je ono o čemu ste zaboravili pisati, to je ona pojava koja je ključno da ili ne vojsci. Društvo je toliko zagreblo u materijalizam i toliko je primitivno da u trenucima kada se treba pozivati na život, na altruizam, ljudsko dostojanstvo, smisao života, ono pada i jedino o čemu priča je novac. Život nije brojka jer je nemjerljiv, život nije podjela, on je jedinstvo, život nije strah jer je ljubav - a njoj težimo svaki dan da bi spoznali sami sebe. Hoćete li prestati uzgajati ljudoždere u ovom laboratoriju za štakore koji ste posprdno nazvali ljudsko društvo?
Postoji jedna priča koja kaže sljedeće: "Jednom je neki seljak našao orlovo jaje i stavio ga je pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima. Čitavog života orao je radio isto što i kokoši misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za hranom, kokodakao je i lepršao krilima uzdižući se samo pedalj iznad tla. Prošle su mnoge godine i orao je ostario. Jednog dana ugledao je u visinama na vedrom nebu čudesnu pticu moćnih raširenih krila kako lebdi na vjetru. Stari orao zapanjeno je gledao uvis. 'Što je to?' Pitao je. 'To je orao, kralj ptica i visina,' kazala mu je kokoš. 'On pripada nebu, dok mi kokoši pripadamo zemlji.' I tako je orao umro među kokošima, a da nikada nije spoznao tko je doista."
h-alter
