I, naizgled, premijer ima momentum, odbio je napade i sada uzvraća. Počeo je on kreirati događaje. Ali, ništa se za Plenkovića zapravo nije promijenilo i još uvijek može politički poginuti.
U tjednu prije održavanja Sabora HDZ-a, premijer Andrej Plenković bio je stjeran u kut. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović javno mu je diktirala što mora napraviti, pristati na sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost o Agrokoru i zajedničku sjednicu Vlade o demografskoj krizi. Plenkovićevi koalicijski partneri iz redova zastupnika nacionalnih manjina, koji su od njega tražili da makne iz Vlade Martinu Dalić, poslali su mu poruku da mora prihvatiti SDP-ov prijedlog promjena ustavnih odredbi o referendumu. U HDZ-u je glavno pitanje bilo što će na stranačkom Saboru reći Davor Stier, a ne njihov predsjednik. Onda je još Plenković u Ciboni održao govor koji nije imao apsolutno nikakav odjek, jer svi su pričali samo o Stierovom manifestu protiv klijentelizma.
U tom je trenutku premijer bio na najnižoj točki svoje razmjerno kratke političke karijere. Ispred sebe je imao dvije opcije, od kojih, međutim, niti jedna nije predstavljala rješenje za političke probleme u kojima se našao. Mogao se Plenković naprosto predati, dopustiti da ga tuku sa svih strana i čekati završetak mandata ili pogodnu priliku da negdje šmugne iz Vlade. Ili se, kako kaže ministar Tomo Medved, u njemu mogao probuditi vojnički duh i onda zakoračiti u ring, pa što bude. Danas znamo da je Plenković odabrao boriti se. Prvo je srezao predsjedničine ambicije da Vijeće za nacionalnu sigurnost raspravlja o stvarima koje nemaju veze s nadlažnošću tog tijela. Zatim je grubo odbacio zahtjev Kolinde Grabar-Kitarović za zajedničku sjednicuVlade, a preko Branka Bačića usprotivio se SDP-ovoj inicijativi. Kulminacija Plenkovićeve političke ofenzive je smjena Stiera i Mire Kovača s dužnosti političkog i međunarodnog tajnika HDZ-a.
I, naizgled, premijer ima momentum, odbio je napade i sada uzvraća. Počeo je on kreirati događaje. Ali, ništa se za Plenkovića zapravo nije promijenilo i još uvijek može politički poginuti. Predsjednica Republike sa svojom novom populističkom agendom i dalje je tu i spremna nametati Vladi svoje teme i podrivati Plenkovićev autoritet. Milorad Pupovac i Furio Radin svjesni su da o njima ovisi premijerov opstanak i neće odustati od korištenja te političke moći. Što se HDZ-a tiče, ostaje činjenica da je Plenković eliminirao čovjeka kojem se na Saboru stranke frenetično pljeskalo i da je na odobravanje tada naišao i istup druge njegove žrtve, premda mu se raspoloživo vrijeme skratilo na samo tri minute. Na Saboru HDZ-a 2016., Plenković je izgovorio tek jednu bitnu rečenicu, onu da stranka ne može biti ničiji talac, i to ga je automatski promoviralo u nekog tko može biti alternativa Tomislavu Karamarku. Redovnih izbora u HDZ-u neće biti do proljeća 2020., dakle, ni Stier ni Kovač nisu Plenkovićevi protukandidati. No, njihove su pozicije u stranci, naročito nakon što ih je Plenković posmicao, jako dobre. Njih se dvojica sigurno neće izravno konfrontirati s predsjednikom stranke, članstvo HDZ-a to ne voli, ali nesumnjivo će nastaviti učvršćivati svoj oporbeni status.
A tko će pomoći Plenkoviću? Predsjedničin intimus Milijan Brkić, koji je na Saboru HDZ-a govorio 15 minuta, a da nije bio u stanju doslovno ništa reći? Lovro Kuščević, politički tajnik koji se dosad pokazao politički potpuno neupotrebljivim? Božidar Kalmeta, simbol klijentelizma u HDZ-u kojem se sudi za korupciju? Slabi su to pomoćnici. Stoga premijerova borba ne mora nužno završiti uspjehom.
novilist
