Gdje još danas nalazimo Boga? U pikselima ekrana, reći će Jean Baudrillard, najlucidniji dijagnostičar integralne stvarnosti i transparentnog društva. Ali, tko još boravi u toj zavodljivoj digitalnoj teksturi? Nije uopće tajnovito… Sotona sàm! Zasigurno, ovdje bih mogao nastaviti tiradu o đavoljoj prirodi digitalnih medija. Zanovijetam o tomu i prečesto… Ipak, kako baš i nisam sam u tom zanovijetanju, pokazao mi je još jednom kino-autor čiji filmovi zastrašujuće i bolno precizno seciraju sve posljedice Tehnosfere i njezina suputnika – Otuđenja.
Happy End (2017.) film je koji prekida petogodišnju apstinenciju Michaela Hanekea iz svijeta cjelovečernjeg igranog filma. Nakon dojmljive Ljubavi (L`Amour, 2012.) s dvoje protagonista u poznim godinama – od kojih Ona (Emmanuelle Riva) pada u demenciju, dok joj Partner (Jean-Louis Trintignant) olakšava muke, Haneke ponovno surađuje s potonjim, zbiljskom ikonom francuskog filma. Ovdje je on Georges Laurent, udovac u svojoj 85-oj, koji kao da nastavlja svoju ulogu iz prethodnog filma. Čak će u jednoj prigodi trinaestogodišnjoj Eve (Fantine Harduin) priznati kako je voljenu suprugu iz samilosti ugušio jastukom! Bivši građevinski poduzetnik prepustio je firmu kćerki Anne (Isabelle Huppert) i njezinu neurotičnom i nesigurnom sinu Pierreu (Franz Rogowski). Iako će se desiti tragedija na gradilištu, ista će biti tek fasada za ozbiljniju tragediju koja se odvija u slutećem rasapu ugledne francuske buržoaske obitelji. Taj će rasap Haneke sarkastično nazvati engleskom frazom – Happy End. Ali svi koji dobro poznaju ovog autora, možda i neće do samoga (sretnog) kraja biti zadovoljni stupnjem lucidnosti i sarkazma koji se inače očekuju od filmaša ovoga kalibra. Kao da je Hanekeova luciferska zloća ovdje ipak pomalo ublažena… Ipak, još uvijek u filmu Sretan kraj nalazimo mnogo visprenih momenata koji potiču na razmišljanje.
Osim spomenutih, obitelj Laurent upotpunjuje i liječnik Thomas (Mathieu Kassovitz), čija sklonost prema ženama izaziva podosta usudnih nesreća. Thomas će nehajno broditi kroz sve životne nedaće, a tajnoviti vražić perverzije u seksualnom avanturizmu stalno će izazivati usputne probleme. Najveći će od njih biti smrt njegove prve supruge, Evine majke. Međutim, u sveukupnu postavu filma nameće se tek jedan subjekt kao antagonist. O komu, odnosno o čemu se radi? Pogađate, riječ je o digitalnom ekranu/teksturi… Uzrok zbog kojeg se tinejdžerica odlučuje za pokušaj samoubojstva neće biti tek nasljedni feler nego i čitanje poruka na očevu laptopu, iz kojih saznaje za njegovu nevjeru kao mogući uzrok smrti majke. Pokušaju samoubojstva prethodit će i digitalno zabilježeno ubojstvo – iako tek hrčka u kavezu. Uopće, početak i kraj filmske dijegeze bit će uokviren suženjem kadra na mobitelsku dimenziju. No, time se neće i smanjiti zastrašujuća poruka koja stoji iza digitalne teksture, a koju će Haneke na neki način slijediti već od svog prvog zapaženog austrijskog filma Bennijev video, prije nekih četvrt stoljeća. Uopće, po mnogočemu će Happy End persiflirati motive koji su obilježili autorov dosadašnji opus.
No, svaki je takav motiv funkcionalno iskorišten. Vizura filma podsjeća na dobro poznate autorske postupke po kojima i prepoznajemo Hanekeov stil. Česti statički kadrovi s udaljenom kamerom, a u kojima ne čujemo što govore protagonisti, već je poslovično očuđujuća i zbunjujuća za gledatelje. Tako će se u filmu Skriveno (Caché, 2005) skoro svi najvažniji kadrovi odvijati tako da nećemo čuti što likovi govore. Ovdje, na bučnoj ulici, Georges će u kolicima razgovarati sa skupinom tamnoputih mladića, a uopće nećemo čuti – o čemu. Iako naslućujemo njegove želje/namjere, Haneke će, dosljedno svom distanciranom prosedeu, prepustiti prostor mogućnostima navlastitog gledateljskog objašnjenja onoga što je viđeno na ekranu. Suicidalna pak narav starog obiteljskog patrona učinit će suvišnim svako doslovno tumačenje njegovih postupaka.
Hladnoća, distanciranost, cerebralnost… svi ovi motivi koji su zasigurno neprimjereno često pripisivani poetici austrijsko-francuskog redatelja, zapravo zanemaruju Hanekeovo majstorsko umijeće oblikovanja – realiteta sàma. Michael Haneke zaista dojmljivo vodi svoju dramsku situaciju upravo u ovome ključu. Naime, realiteta, stvarnosti… zbiljnosti. Sasvim je, pak, zastrašujuće što taj Realitet doživljavamo nečime – neznano od koga i odakle – nametnutim. Nečime za što nikada nismo sami krivi nego nas je Zlom sàmim uvijek pohodila neka tamna sila izvan Čovjeka. I Happy End kirurški precizno secira običaje građanske kaste, samozadovoljne svojim perverznim ritualima. Kad se pak nešto nepredviđeno ubaci u taj okvir, dešava se nelagoda u kulturi. Takav je i moment dolaska afričkih imigranata na Anneino vjenčanje. Njih je tamo doveo Pierre koji jednostavno ne uspijeva funkcionirati u zadanim okvirima. Odaje se alkoholu kao bijegu od praznine u koju upada nakon što ga bezdušno premlate.
Film je obilježen, rekoh već, neuspjelim samoubojstvima. Cinični, pomalo dementni Georges ne uspijeva nikako okončati agoniju staračke nemoći. Kad se već čini da će mu uspjeti te na samome kraju filma nevoljko ulazi u more, oklijeva taman toliko da ga uspiju ponovno spasiti. Jednako će i djevojčica Eve neuspješno svoju depresiju pokušati okončati tabletama, a koje su ubile njezinu majku. Međutim, iz Hanekeova sarkastičnog postava čini se da buržuji koje prikazuje nisu sposobni niti ubiti se. Kao lutke na koncu nekog nekontroliranog gazde (Kapitala?), ostaju visjeti negdje između očaja i ravnodušnosti.
Što nam ostaje nakon gledanja Happy Enda? Jesmo li ovoga puta doista doživjeli neki, iako bizaran, sretan kraj? Samo finale filma stavlja nas u ogoljenu situaciju bezizglednosti, ali koja i nije tako tragična kako bi se moglo činiti. Sužavanje vizure na ekran mobitela i više je nego znakovit okvir za iskaz o suženju ljudskosti na hladnu, digitalnu teksturu. No, kakvi su nam i inače izgledi u sveprožimajućoj tehnosferi koja klince (ali i ne samo njih) prepušta virtualnom ništavilu?
Haneke u posljednjem filmu možda nije tako blistav kao u nekim prijašnjim ostvarenjima. Ali, Happy End još uvijek je film koji uznemiruje… barem one koji još uvijek traže neki smisao (i Boga!?) izvan besmisla pustinje piksela Digitalnog.
filmovi
Happy End (2017.) film je koji prekida petogodišnju apstinenciju Michaela Hanekea iz svijeta cjelovečernjeg igranog filma. Nakon dojmljive Ljubavi (L`Amour, 2012.) s dvoje protagonista u poznim godinama – od kojih Ona (Emmanuelle Riva) pada u demenciju, dok joj Partner (Jean-Louis Trintignant) olakšava muke, Haneke ponovno surađuje s potonjim, zbiljskom ikonom francuskog filma. Ovdje je on Georges Laurent, udovac u svojoj 85-oj, koji kao da nastavlja svoju ulogu iz prethodnog filma. Čak će u jednoj prigodi trinaestogodišnjoj Eve (Fantine Harduin) priznati kako je voljenu suprugu iz samilosti ugušio jastukom! Bivši građevinski poduzetnik prepustio je firmu kćerki Anne (Isabelle Huppert) i njezinu neurotičnom i nesigurnom sinu Pierreu (Franz Rogowski). Iako će se desiti tragedija na gradilištu, ista će biti tek fasada za ozbiljniju tragediju koja se odvija u slutećem rasapu ugledne francuske buržoaske obitelji. Taj će rasap Haneke sarkastično nazvati engleskom frazom – Happy End. Ali svi koji dobro poznaju ovog autora, možda i neće do samoga (sretnog) kraja biti zadovoljni stupnjem lucidnosti i sarkazma koji se inače očekuju od filmaša ovoga kalibra. Kao da je Hanekeova luciferska zloća ovdje ipak pomalo ublažena… Ipak, još uvijek u filmu Sretan kraj nalazimo mnogo visprenih momenata koji potiču na razmišljanje.
Osim spomenutih, obitelj Laurent upotpunjuje i liječnik Thomas (Mathieu Kassovitz), čija sklonost prema ženama izaziva podosta usudnih nesreća. Thomas će nehajno broditi kroz sve životne nedaće, a tajnoviti vražić perverzije u seksualnom avanturizmu stalno će izazivati usputne probleme. Najveći će od njih biti smrt njegove prve supruge, Evine majke. Međutim, u sveukupnu postavu filma nameće se tek jedan subjekt kao antagonist. O komu, odnosno o čemu se radi? Pogađate, riječ je o digitalnom ekranu/teksturi… Uzrok zbog kojeg se tinejdžerica odlučuje za pokušaj samoubojstva neće biti tek nasljedni feler nego i čitanje poruka na očevu laptopu, iz kojih saznaje za njegovu nevjeru kao mogući uzrok smrti majke. Pokušaju samoubojstva prethodit će i digitalno zabilježeno ubojstvo – iako tek hrčka u kavezu. Uopće, početak i kraj filmske dijegeze bit će uokviren suženjem kadra na mobitelsku dimenziju. No, time se neće i smanjiti zastrašujuća poruka koja stoji iza digitalne teksture, a koju će Haneke na neki način slijediti već od svog prvog zapaženog austrijskog filma Bennijev video, prije nekih četvrt stoljeća. Uopće, po mnogočemu će Happy End persiflirati motive koji su obilježili autorov dosadašnji opus.
No, svaki je takav motiv funkcionalno iskorišten. Vizura filma podsjeća na dobro poznate autorske postupke po kojima i prepoznajemo Hanekeov stil. Česti statički kadrovi s udaljenom kamerom, a u kojima ne čujemo što govore protagonisti, već je poslovično očuđujuća i zbunjujuća za gledatelje. Tako će se u filmu Skriveno (Caché, 2005) skoro svi najvažniji kadrovi odvijati tako da nećemo čuti što likovi govore. Ovdje, na bučnoj ulici, Georges će u kolicima razgovarati sa skupinom tamnoputih mladića, a uopće nećemo čuti – o čemu. Iako naslućujemo njegove želje/namjere, Haneke će, dosljedno svom distanciranom prosedeu, prepustiti prostor mogućnostima navlastitog gledateljskog objašnjenja onoga što je viđeno na ekranu. Suicidalna pak narav starog obiteljskog patrona učinit će suvišnim svako doslovno tumačenje njegovih postupaka.
Hladnoća, distanciranost, cerebralnost… svi ovi motivi koji su zasigurno neprimjereno često pripisivani poetici austrijsko-francuskog redatelja, zapravo zanemaruju Hanekeovo majstorsko umijeće oblikovanja – realiteta sàma. Michael Haneke zaista dojmljivo vodi svoju dramsku situaciju upravo u ovome ključu. Naime, realiteta, stvarnosti… zbiljnosti. Sasvim je, pak, zastrašujuće što taj Realitet doživljavamo nečime – neznano od koga i odakle – nametnutim. Nečime za što nikada nismo sami krivi nego nas je Zlom sàmim uvijek pohodila neka tamna sila izvan Čovjeka. I Happy End kirurški precizno secira običaje građanske kaste, samozadovoljne svojim perverznim ritualima. Kad se pak nešto nepredviđeno ubaci u taj okvir, dešava se nelagoda u kulturi. Takav je i moment dolaska afričkih imigranata na Anneino vjenčanje. Njih je tamo doveo Pierre koji jednostavno ne uspijeva funkcionirati u zadanim okvirima. Odaje se alkoholu kao bijegu od praznine u koju upada nakon što ga bezdušno premlate.
Film je obilježen, rekoh već, neuspjelim samoubojstvima. Cinični, pomalo dementni Georges ne uspijeva nikako okončati agoniju staračke nemoći. Kad se već čini da će mu uspjeti te na samome kraju filma nevoljko ulazi u more, oklijeva taman toliko da ga uspiju ponovno spasiti. Jednako će i djevojčica Eve neuspješno svoju depresiju pokušati okončati tabletama, a koje su ubile njezinu majku. Međutim, iz Hanekeova sarkastičnog postava čini se da buržuji koje prikazuje nisu sposobni niti ubiti se. Kao lutke na koncu nekog nekontroliranog gazde (Kapitala?), ostaju visjeti negdje između očaja i ravnodušnosti.
Što nam ostaje nakon gledanja Happy Enda? Jesmo li ovoga puta doista doživjeli neki, iako bizaran, sretan kraj? Samo finale filma stavlja nas u ogoljenu situaciju bezizglednosti, ali koja i nije tako tragična kako bi se moglo činiti. Sužavanje vizure na ekran mobitela i više je nego znakovit okvir za iskaz o suženju ljudskosti na hladnu, digitalnu teksturu. No, kakvi su nam i inače izgledi u sveprožimajućoj tehnosferi koja klince (ali i ne samo njih) prepušta virtualnom ništavilu?
Haneke u posljednjem filmu možda nije tako blistav kao u nekim prijašnjim ostvarenjima. Ali, Happy End još uvijek je film koji uznemiruje… barem one koji još uvijek traže neki smisao (i Boga!?) izvan besmisla pustinje piksela Digitalnog.
filmovi
