To su oni majstori koji su farbali tunele po više puta, koji su naplaćivali radove na autocestama kao da se prometna signalizacija iscrtava rastaljenim zlatom, koji za svoje konzultantske ili intelektualne usluge naplaćuju milijune kuna, koji, riječju, s omrznutom državom posluju rado i na svim razinama
Domaća javnost, posebno potaknuta prvoloptaškim medijskim generalizacijama, prilično je osjetljiva na situacije kad se politička prepucavanja začinjavaju ideologijom. Jer, eto, »ljudi su gladni/iseljavaju«, »nema posla/novca«, a »oni« se bave ideološkim sukobima, ustašama, partizanima i ostalim tričarijama.
Ovdje nema potrebe ulaziti u analiziranje praznine koja kulja iz ideje o tome da bi političari trebali tek smišljati što kreativnije načine kako svima povisiti plaće, a tu, je li, za fašizam/antifašizam nema mjesta, osim u košarici s natpisom »totalitarne ideologije« za koju bi bilo što poželjnije da bude pokrivena čim debljim slojem prašine.
Ideologija, naime, ne završava na crvenoj zvijezdi ili sprejevima nažrvljanim popularnim slovima s hrvatskih zidova i antifašističkih spomenika. Ne, ideologija čak ne završava ni na opet aktualnoj priči o abortusu ili nasilju nad ženama.
Ideologija je i trebate li platiti za zdravstvenu uslugu i koliko. Ideologija je koliko novaca će dobiti radnik, koliko poslodavac, a koliko država. Ideologija je treba li sagraditi cestu, park ili poduzetničku zonu. Ideologija je i hoćete li imati mirovinu i koga za to uopće treba biti briga.
A ova vrsta ideologije, nazovimo je primijenjenom, koja se ne bavi civilizacijskim zasadima i slobodom, ima najbolja mimikrijska svojstva. Ta, primijenjena ideologija, ona koja se odnosi na raspodjelu novca i moći, najradije se prikriva vriskovima o tome kako ideologije valja – izbjegavati. I kako društvo treba organizirati isključivo na principima efikasnosti, sa što manjom državnom intervencijom i puštanjem božanstva tržišta da odrađuje svoju pročišćavajuću misiju unaprjeđivanja neke zajednice.
Međutim, znaju po principu vlastite kože i oni kojima ideologije idu na živce, božanstvo tržište ne postoji, radi se tako često tek o natpisu na ogrlici psa čuvara najmoćnijih.
Jedna od paradigmatskih hrvatskih priča koja može poslužiti za plastično ilustriranje ovog trvenja u hrvatskom društvu jest ona o – tzv. uhljebima.
Navodno najveći problem ove zemlje, uhljeb je generalizirani lijeni lik koji se nezainteresirano gega od devet do tri (ili, sakloni Bože do pet) na poslu u nekoj državnoj firmi, efikasno izbjegavajući bilo kakvu aktivnost, osim skupljanja plaće jednom mjesečno.
I stvarno, svatko od nas zna »malog od strine« koji radi pri nekoj državnoj kasi koristeći kvaliteti javne usluge koju bi trebao pružati otprilike kao boja na zidu njegova ureda, ili na lokalnog gospodina općinskog/gradskog/županijskog vijećnika jednake učinkovitosti. Toliko su kao pojam ušli u javni govor da i trenutačni izbornik nogometne reprezentacije Zlatko Dalić govoreći o tome zašto nije potpisao ugovor s HNS-om kaže – nisam uhljeb.
No, uhljebi nisu najveći problem za onaj novac koji svi porezima uplaćujemo državnoj blagajni. Tamo puno efikasnije pustoši jedna druga vrsta – usisi.
I njih znate, sigurno, makar ste o njima čitali. To su oni majstori koji su farbali tunele po više puta, koji su naplaćivali radove na autocestama kao da se prometna signalizacija iscrtava rastaljenim zlatom, koji za svoje konzultantske ili intelektualne usluge naplaćuju milijune kuna, koji, riječju, s omrznutom državom posluju rado i na svim razinama.
Načelno, priča je ista – uhljebi i usisi su sorta koja uspješno i bogato živi od novca koji se, eto, ne ulaže u vaše plaće, škole, zdravstvo. Rasprostranjenost i štetnost uhljeba i usisa je proporcionalna stvarnoj nerazvijenosti društva; njegovih institucija, njegovih medija i opće političke i socijalne kulture.
Razlika je samo u tome što, dok uhljebi srču po pet-šest tisuća kuna, ovi drugi radije operiraju u milijunima.
I u još jednoj stvari.
Usisima jako smeta ideologija. Mnogi od njih vole na sav glas zagovarati poduzetništvo, efikasnost, inovativnost i proklinjati »socijalistički mentalitet«. Uhljebi im idu na živce, država kao njihovo leglo pogotovo.
Osim kad posluju s njom, naravno. Kad se uvjeti natječaja finom mehanikom naštimaju po specifikacijama željenog ponuđača, e onda je država dobra i napredna.
Onda možda imamo – budućnost.
Usisi jako dobro znaju s koliko se nula piše ta riječ.
novilist
