U Hrvatskoj i dalje rastu tenzije. Danas je bilo "na rubu incidenta" u Kinu Europa oko predstavljanja inicijative Puk'o nam je film, prije dva dana su meta bili Srbi u Hrvatskoj, sutra će biti opet nešto što ima veze - s čim točno?
Kako vam zvuči ako kažem da je sve to jedna ista bitka? I da ima veze sa zadnjim (posljednjim?) Svjetskim ratom. Ne s partizanima i ustašama, ionako su oni simptom istoga. Baš sa samim ratom.
Na jednoj su strani bile Sile Osovine, na drugoj Saveznici.
Na jednoj strani fašizam i nacional-socijalizam, na drugoj - multikulturalnost.
Rasna nadmoć kontra melting pot-u. Isključiva, umišljena, nacionalna, rasna, vjerska superiornost nasuprot mnoštvu nacija, rasa, klasa koje su se agresivnoj, uništavačkoj ideji odlučile zajedno oduprijeti.
Naravno da je priča oko Drugog svjetskog rata složenija, no neki sukus jest ideja "slobodnog svijeta" kontra militantnim diktaturama neupitnih vođa, fuhrera, ducea, poglavnika i desetaka, stotina miliona oduševljenih sljedbenika zaluđenih opijajućim jedinoispravnim ideologijama. Istinom. Naravno.
Slavi(o) se Dan pobjede nad fašizmom dugo. Zavaravali smo se da je zlo pobijeđeno. Nije. Globalno nas brine Trump. Ima on i dobrih ideja zar ne? Imao ih je i Adolf. Lokalno nas brinu napadi, uništavanje (preuzimanje, oslobađanje, neutraliziranje) državnih i građanskih institucija od strane isključivih. HRT kao cjelina, Treći program, Ministarstvo kulture, Filozofski fakultet, Cjelovita kurikularna reforma, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, nacionalne manjine, seksualne manjine, HAVC, ...
Dokle? Dokle će rasti sukobi? Kako ćemo ih kanalizirati, iskomunicirati, bez nasilja transformirati?
Kako ćemo - bez nasilja - riješiti naše sporove?
Hoćemo li?
Što ako shvatimo da je pobjeda 1945. bila privremena? Što kad shvatimo to? Koliko će nam trebati da nam to dođe "iz dupeta u glavu"? Neće li tada biti već prekasno?
Sukob se zaoštrava. Stavimo karte na stol. Želimo pluralizam. Želimo jednaka prava za sve. Da, želimo da Hrvatska bude pravna država s dobrim zakonima, u najboljoj maniri Europske pravne stečevine nakon pobjede nad fažizmom. Ne želimo živjeti u državi u kojoj će vlast određivati umjetnost, najbolji znanstvenici odlaziti, jedna vjera dva sata tjedno obavezno se u glavice djece ulijevati, u kojoj će žene strahovati za svoja prava kao i sve moguće manjine, drugačiji, u kojoj će se nijekati ubijeni, protežirati nesposobni i lojalni samo zato jer su "naši".
Protivnici su sve manje fini, umiveni, politički korektni. Eksperiment s hrvatskim Panićem jeste propao no projekt "čišćenja" Hrvatske se nastavlja. Od slobodnomislećih, prije svega. Niz malih i većih bitaka se vodi, ne više samo da nas se testira. Vlast se želi. Ne vlast HDZ-a (koliko god ja loše mišljenje imao o njima, nije sad o tome riječ) već vlast bilo kojih koji su spremni silom protiv drugih. Kojih drugih? Svih drugih. Čvrsta se ruka zaziva. Krizu, rasulo, beznađe može samo čizma srediti.
Može li čizma uopće neko dobro donijeti? Nekima može. Kaže mi prijatelj Menonit iz SAD-a: "Krivo je reći da neka država ne funkcionira. Svaka država funkcionira - nekome." Ne podcjenjujmo spremnost za nasilje.
No nasilje se nasiljem ne pobjeđuje. Kada su ubijali civile 1945 dotadašnji su se antifašisti odrekli svog antifašizma. Postali su isti kao i neprijatelj, fašisti. Nisu naravno ubijali svi ali ne može se biti antifašist i ubijati civile. Pogotovo nakon što su, prije toga, glave letjele i za ukradenu kokoš.
No silom da. Silom se nasilnicima može suprotstaviti. Ne kažem mora jer više vjerujem u zajednička okupljanja tipa Kulturnjaci 2016, Slobodni Filozofski, Puk'o nam je film, Dosta je, Ja se vas ne bojim, Srđ je naš, aktivne obrane Cjelovite kurikularne reforme, Civilna platforma Istre i mnoge druge.
Demokracija jeste stalna borba. Možda i jeste iscrpljena kao modus, ukradena, zloupotrebljena. No društva jesu u stalnim previranjima. Nisam protiv toga. Govorim o organiziranim napadima na solidarnost među ljudima, na zloupotrebu vjerskih institucija, podrazumijevanje većih prava za sebe i određivanje tko ima biti "Kuš!" i ići u svoja četiri zida.
To nije šala. Nije ni legitimna politička borba. To jest zlo pred mojim domom. Danas u mom dvorištu, sutra u meni samom.
Zato podržimo svojim prisustvom svako javno, nenasilno okupljanje koje štiti civilizacijske dosege. Prepoznajmo da se u svakom činu negiranja zla Sila Osovine jučer i "naših" danas skriva demon uništenja nas samih. Uključimo se.
Hrvatski je film dug put prevalio od "Da li to itko gleda?" do "Hej, moraš ići gledati?". Nema nazad. Ne, ako želimo dobro sebi, ovoj zemlji, svima. Ima nazad ako ne možemo odoliti zovu mraka, novog jednoumlja, kontrole, moći, mržnje.
To onda nije umjetnost. A jednom kad nema umjetnosti, nema ni nas.
Poražene snage drugog svjetskog rata hoće reviziju. Prvo prošlosti, pa sadašnjosti - zbog budućnosti. Hoćemo li ih samo gledati? Ili ćemo se brzo, učinkovito, solidarno povezati?
Nije vrijeme za optimizam. Vrijeme je za podršku onima koji se napadaju. I onima koji na napade odgovaraju. Onima kojih je strah. Manjinama, slabijima, neuhljebljenima, onima koji ne mrze, onima koji nemaju što jesti, onima koji su aktivni, koji se suprotstavljaju. I oni su ljudi. Jedan iskreni, ljudski, spontani mail im može spasiti dan, održati vjeru - da ima smisla.
Dotle smo došli. Moramo se podsjetiti da ima smisla biti čovjek, u pravom smislu te riječi.
h-alter
