Ima li neke zabrinjavajuće sličnosti između populističkih najava iz bavarskih pivnica prije 100 godina i već neko vrijeme aktualnih – ne samo AfD-ovih i ne samo u Deutschlandu!?
Kaže mudar pûk: tko će puno, neće dugo, što – primijenjenu i na (bivšu?) ekonomsku, političku i inu tzv. lokomotivu Unije, pa i šire Europe – znači da najprije trebaš dobro promisliti te onda skočiti i viknuti hop. Da je, je li, tako postupio „crveni“ njemački kancelar Olaf Scholz (SPD) prije cca tri godine ili nešto manje, još je bilo vremena, a zadihan u probidenovskoj ga proturusko-sankcijskoj utrci nije ga iskoristio, Ukrajina mu sada ne bi tako naprasno ugasila vladajuću tzv. semafor koaliciju. Njemačkoj vladi „crvenog“ SPD-a, „žute“ Liberalno-demokratske (FDP) i stranke Zelenih je Bundestag okrenuo palac dolje s 394 zastupnička glasa (od ukupno 717), 207 protiv smjene i 116 uzdržanih. To znači da je time aktivirano raspuštanje parlamenta pa će, je li, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier raspisati prijevremene izbore. Najvjerojatnije za 23. veljače 2025. godine.
Njemačka je bila europski problem kada se u njoj zaoštravao osjećaj nesigurnosti, ali sada to nije tako radikalno kao krajem ’20-ih i početkom ’30-ih godinaScholzova smjena jednog koalicijskog ministra formalno je bila iskra što je izazvala kurzschluss u koalicijskom semaforu, no uzroci su znatno složeniji i sežu u nagomilane ekonomske i životnostandardne posljedice uzrokovane dobrim dijelom, ako ne i presudno, Scholzovim pristajanjem uz promašenu i enormno skupu praksu proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada „baciti Rusiju Vladimira Vladimiroviča Putina na razvojna koljena ratom u Ukrajini“. Izbaciti opet rastuću svjetsku nuklearnu velesilu iz globalne političke, ekonomske, vojne i geostrateške konkurencije, što se nije dogodilo. Ali se jesu u zemljama EU-a i svijetu dogodile inflacija, prehrambena i energetska kriza, grozničavo naoružavanje, zastrašujuća psihoza od Trećega (nuklearnog) svjetskog rata…
U Njemačkoj su se kolateralno, uzročno-posljedično, dogodili recesija, energetska glad zbog politički uvjetovana odricanja od jeftinih ruskih resursa u neposrednom susjedstvu, uvođenja Moskvi 14 paketa tzv. sankcija, stotina milijardâ eura „pomoći“ korumpiranom ukrajinskom režimu Volodimira Zelenskog u kešovini, vojnoj opremi, humanitarnim isporukama, zbrinjavanju ratnih izbjeglica… Europskoj su tzv. lokomotivi zatrokirale ključne sastavnice razvojnog mehanizma – npr. vrlo moćna automobilska i popratne industrije, zaredali su štrajkovi i otpuštanja radnika – pa je Scholzova vlada pribjegavala vatrogasnim intervencijama: od novčanih infuzija građanima u živom blatu inflacije do otkazivanja niza gospodarskih ugovora sa stranim partnerima. À propos, samo je Bijednoj Našoj taj glavni vanjskotrgovinski partner otkazao cca 50 posto ugovora.
Njemačka – dramatično suočena sa stagnacijom donedavno moćnoga gospodarstva, gladna novih investicija u infrastrukturu i industriju, ali i rastućim geopolitičkim te osvetničkim prijetnjama iz Rusije zbog, je li, Scholzova neodgovornog uvlačenja Njemačke u rat u Ukrajini – dakle, ta Njemačka sada traži novog kancelara. Odgovornijeg političara koji ju je kadar, ako već ne vratiti na stare pozicije moći i razvojne slave, a ono barem pogurati naprijed i obnoviti ponos Nijemaca na svoju zemlju. A to uopće neće biti jednostavno budući da novi/stari američki „trgovački agent“ što se u drugomu mandatu vraća 20. siječnja 2025. u Ovalni ured Bijele kuće već ima gotov kupoprodajni program za postbidenovski Stari kontinent zbog kojega već neko vrijeme nemirno spavaju novi/stari lideri na objema adresama u Bruxellesu.
Do danas nije otkriveno tko je razorio rusko-njemački megaplinovod Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora u blizini Danske, koji je opskrbljivao zapadnu Europu vitalno važnim energentomZelenski se hvata za slamku i očajan zbog naprasne propasti svoga tzv. plana pobjede nudi u bescjenje Donaldu Johnu Trumpu rijetke resurse iz ukrajinskoga tzv. obiteljskog zlata i srebra eda bi ga ovaj ostavio u sedlu. Ako već ne na lipicancu, a ono makar na nekakvoj Rosinanti iz seoske staje, što jamačno – neće ići. Možda je vrijeme za spakirati putne torbe, provjeriti saldo s računa na Kajmanskim otocima i pod smjesta – raspisati izbore za novu, poslijeratnu vlast u uništenoj/raseljenoj Ukrajini. Redovni rok je prošao prije skoro godine dana. Gospodari života i smrti u tragediji što je zatrla brat-bratu milijun nedužnih ljudi s obiju strana bojišnice te doživotno unesrećila još cca dvaput više napokon imaju položiti račune.
Bivši njemački kancelar Olaf Scholz tragičan je lik te neslavne epizode u kojoj nije znao, želio ili se nije ufao pravodobno reći bobu bob i popu pop sada je havarijom koalicijskog semafora platio tek prvu i to nepotpunu ratu, a druga jamačno dolazi na naplatu na parlamentarnim izborima 23. veljače 2025. godine. S obzirom na to s kakvim će se „adutima“ pojaviti na njima SPD, izgledi su mu vrlo jadni. Nikakva ih retorika ni pokeraška mimika ne mogu prodati biračkom općinstvu kao pobjedničke, međutim, u politici, kažu, vrijedi ona – nikad ne reci nikad. Budući da dugogodišnji Scholzov politički suparnik i vođa CDU-ovih demokršćana Friedrich Merz (69) – najvjerojatnije izborni pobjednik u veljači 2025. – jamačno neće biti kadar formirati vladu bez koalicijskog partnera, a snažan pronacistički AfD, tvrdi, „ne dolazi u obzir“, tzv. velika koalicija CDU-a/CSU-a sa SPD-om nije isključena.
S Merzom na čelu, je li, najstarijim, valjda i najbahatijim i najsenzibilnijim kancelarom u njemačkoj povijesti nakon Konrada Adenauera, prvoga poslije Drugoga svjetskog rata. Ako je vjerovati anketama, nije upitno da će taj bogati politički pragmatik na čelu opcije znatno pomaknute udesno, u simbiozi sa sestrinskim CSU-om i radikalniji od Olafa Scholza u vojnoj pomoći Ukrajini (dopusto bi isporuku njemačkih dalekometnih Taurusa za gađanje meta u dubini ruskog teritorija), osvojiti u Bundestagu većinu mandata. No, izazovi tipa migracija, ekonomije i sigurnosti, na čemu pak inzistira radikalna tzv. desnica, kojoj povlađuje u nizu radikalizama, samo su dio pletiva u gordijskom čvoru globalno neurednog stanja u Europi (i šire) što zahtijeva oštar polit-ekonomski mač, smjelu ruku i novi smjer presijecanja. Scholz nije uspio. Njemačka semafor politika je kiksala do te mjere da će, osobito tzv. žuti i zeleni, jamačno na izborima 23. veljače 2025. doživjeti potop kao nikad prije.
Očajan zbog naprasne propasti svoga tzv. plana pobjede, Zelenski nudi u bescjenje Donaldu Johnu Trumpu rijetke resurse iz ukrajinskoga tzv. obiteljskog zlata i srebra eda bi ga ovaj ostavio u sedlu„Friedrich Merz“, izvijestili su mediji, „ulazi u političku arenu u izazovnom vremenu za Njemačku, no njegovo jasno stajalište, iskustvo u privatnom sektoru i ambicije za političku obnovu zemlje omogućili bi mu oblikovanje smjera koji će zadovoljiti mnoge desne glasače u zemlji. S obzirom na trenutne ekonomske i političke nesigurnosti, njegov uspjeh na izborima bi mogao označiti novu fazu za njemačku politiku u kojoj bi se socijalne i ekonomske politike moglo snažnije usmjeriti prema tržištu, uz manje vladine intervencije. Upitno je pak koliko bi takav smjer poboljšao njemačku ekonomiju i međunarodnu poziciju Berlina. Merzov put do kancelarskog ureda mogao bi uz to biti obilježen otporima, kako unutar samog CDU-a tako i među ostalim političkim strankama i biračima koji se protive njegovim stajalištima o migracijama i ostalim pitanjima. Osobni mu rejtingnije na bajnim razinama, neki istaknuti članovi CDU-a imaju znatno bolju poziciju među njemačkim biračima.“
To pak što je Ukrajina – tamošnji iznimno iscrpljujući rat za proamerički tzv. kolektivni Zapad i Rusku Federaciju, a katastrofalan za Ukrajince – ugasio njemačku tzv. semafor kancelariju, pa slovačku proratnu vlast, bacio na koljena Emmanuela Macrona i njegove republikance, pomalo gasi jastreb-retoriku u na sljemenu birokratskog činovništva u Uniji, etc., izabrani 47. američki predsjednik Donald John Trump otvoreno je kazao ne samo to da „rat u Ukrajini ima smjesta prestati“ nego i to da će uvesti nova pravila polit-trgovačke igre (veće carine, npr.) s EU-om, s Kinom, ali i Kanadom, Meksikom, etc. To podrazumijeva i novi odnos prema NATO-u. Europa, pa i sama Njemačka, kakvi jesu da jesu – politički, ekonomski i obrambeno nisu konkurentni SAD-u i Aziji kao što bi mogli i morala biti – egzistencijalno ovise o tzv. partnerstvu s Amerikom, pa je na neki način razumljiva Merzova zabrinutost za stabilnost tzv. transatlantskih odnosa.
Možebitan budući njemački kancelar Friedrich Merz, zagovornik liberalne ekonomije i međunarodnih odnosa na tim temeljima, još drži njemačko-američko partnerstvo ključnim za sigurnost, ekonomski i ini oporavak svoje zemlje, iako je u prvom Trumpovu mandatu u Bijeloj kući kritizirao njegovu carinsku politiku prema Uniji i Njemačkoj. A što će sada, jer Trump najavljuje još oštrije mjere radi zaštite američke konkurentnosti na svim razinama te hitan prekid ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku. Nešto sasvim drukčije od Merzovih stajališta. On, piše The Washington Post, puno ratobornije od Olafa Scholza podržava Ukrajinu u ratu protiv Rusije, ali i Izraelski genocid nad Palestincima i židovsku protuarapsku averziju: „Zagovara slanje oružja izraelskoj vladi i odbacuje kritike politike Benjmina Netanyahua u sukobu s Hamasom u Gazi.
S obzirom na povećane napetosti u Europi, njegovu političku poziciju bi mogla dodatno oblikovati pitanja o vojnoj potrošnji i ulaganja u domaće gospodarstvo koje stagnira“. Scholzov je vicekancelar Robert Habeck još prije koju godinu zavapio u jednom intervjuu regionalnomu mediju kako „njemački prijatelji (SAD, op. a.) zaračunavaju mojoj zemlji neprijateljske cijene“, pa… Naime, energetski se gladna i žedna Njemačka na nagovor dementnog američkog predsjednika Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. bila u sklopu tzv. sankcija Moskvi odrekla jeftinih ruskih energenata, jer je „Rusija ničim izazvana napala Ukrajinu“ (sic transit). Do danas nije, je li, otkriveno tko je razorio rusko-njemački megaplinovode Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora u blizini Danske, koji je opskrbljivao zapadnu Europu vitalno važnim energentom za industriju i kućanstva.
Jest da je Joe Biden dva-tri mjeseca ranije prepotentno najavio uništenje toga skupog i iznimno važnoga dobavnog pravca za Stari kontinent, ali… Višestruko skuplji energenti iz (pro)američkih izvora, znatno uvećani troškovi svekolike tzv. ratne i ine pomoći Ukrajini i ratnohuškačka politika SAD/EU/NATO-a su osobito od početka 2022. godine kobno utjecale na njemačko gopodarstvo, inflaciju strovalile u recesiju te uzrokovali opasan pad životnog standarda milijuna tzv. običnih/malih Nijemaca. Scholzova kancelarija čak ni vatrogasnim mjerama financijske pomoći stanovništvu (u najkritičnijem trenutku i 3000 eura po osobi), kamoli gospodarstvu, nije uspjela amortizirati rastući nered.
Na rastućem je masovnom nezadovoljstvu pronacistička tzv. desnica (npr. Alternative für Deutschland – AfD) grabežno skupljala i još skuplja biračke bodove. Poznato iz njemačkih 1930-ih godina? Itekako. AfD i dalje prijeteći raste, baš kao i ekstremizam te vrsti u inim EU zemljama tzv. prve brzine (Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Skandinaviji…). Opasan je za Njemačku i cijelu Europu. Više nije tajna, AfD će biti druga politička snaga u Bundestagu zahvaljujući upravljačkoj neodgovornosti crveno-žuto-zelene vlasti, koja se kompromitirala na gospodarskim i pitanjima životnog standarda tzv. običnih/malih Nijemaca. Politički analitičar Žarko Puhovski je kazao u HTV-ovu „Studiju 4“ da „stanje u Njemačkoj nije loše kao za vrijeme Weimarske Republike, ali je nedvojbeno da se radikalna desnica probila u mainstream. Njemačka je bila europski problem kada se u njoj zaoštravao osjećaj nesigurnosti, ali sada to nije tako radikalno kao krajem ’20-ih i početkom ’30-ih godina, no izaziva probleme zbog nestabilne vlasti i što će radikalni AfD biti druga najjača stranka.
Svako izazivanje zbrke ide na ruku radikalima, pogotovo radikalnoj desnici“. Društvenim mrežama upravo kruži anegdota o djevojci i njezinu mladiću kojima je blagajnica u trgovini oduzela četvrto pakiranje maslaca jer je jednokratna (racionirana) kupnja te namirnice ograničena na samo tri pakiranja po obitelji. Ako to i jest neslana šala, zloslutno je indikativna. Scholzova je semafor koalicija sama sebi (is)kopala grob.
À propos, Puhovski ima pravo u usporedbi stanja u Njemačkoj danas te krajem rečenih ’20-ih i početkom ’30-ih godina. U praskozorje nacističkog ludila u bavarskim pivnicama, što će kulminirati Holokaustom te cca 60 milijuna mrtvih u svijetu. Danas ipak nije kao tada jedna cijena pića po ulasku u lokal, a znatno viša pri podmirenju računa jer su cijene dnevno rasle 21 posto. Ili, hiperinflacija od 29.500 posto studenoga 1923. Za pune tačke svežnjeva novca se moglo kupiti dva kilograma krumpira! Za sat-dva samo kilogram! Banke su tiskale nacionalnu valutu u apoenima i od nekoliko milijardâ maraka, što neki nisu znali ni pročitati, pa…
Ima li tu neke zabrinjavajuće sličnosti između tadašnjih populističkih, je li, najava iz bavarskih pivnica i već neko vrijeme aktualnih – ne samo AfD-ovih!? I ne samo u Deutschlandu!?
