Nastavak rasprave o cjepivu i uvođenju famoznih potvrda više nije, ako je ikada i bila, samo rasprava o cjepivu i potvrdama. Kada rasprava ostane bez razumske, argumentacijske osnove, onda je na djelu mahnitanje.
Bez mahnitanja nije moguće uvesti sudbonosne dualističke koncepte koji svijet dijele na dvije nepremostive stvarnosti. U jednoj stvarnosti obitavaju cijepljeni, a u drugoj obitavaju necijepljeni.
Uzalud nadbiskup Mate Uzinić i teolog Tonči Matulić katolicima u Hrvatskoj na različite načine objašnjavaju kako je cjepivo, riječima pape Franje, čin ljubavi, a ljubav nije ništa drugo nego briga za druge. Sve ostalo je sebeljublje.
Ako bi itko trebao demonstrirati pripadnost ljubavi, koja se poima kao briga za druge, onda su to kršćani. Kršćani, naime, vjeruju ili makar kažu da vjeruju kako je Bog stvorio svijet.
Budući da svijet savršenom biću ne treba, jer da mu treba, značilo bi to da Bog nije savršeno biće, nego da ga ono što mu treba usavršava, onda je sasvim jasno da Bog stvara svijet zato što ga želi svijet, iako mu objektivno ne treba. Postojanje svijeta je, s pozicije savršenog bića, samo jedna nepotrebna gnjavaža.
No kada netko nešto želi, a to mu ne treba, onda je riječ o tome da taj nešto ili nekoga želi iz ljubavi. Ljubav nije, dakle, potreba i ovisnost, nego želja da netko postoji. Ljubav nas stoga ne uzvisuje po potrebi da nekoga imamo, nego po želji da on bude i postoji.
Ljubav je, s kršćanske pozicije, zapravo želja da drugi postoji i da ne postoji kao stvar za nas. Tko to može objasniti redovniku s prosvjeda koji govori o tome da ne prihvaća narkomana ili alkoholičara, da mu svi ljudi nisu prijatelji, a braća i sestre ponajmanje? Nitko, njegovi su samo oni koji mu aplaudiraju.
Život u zajednici, život u društvu i u državi nužno počiva na ograničenju nekih naših sloboda. Biti autonoman i slobodan u prirodnom stanju i biti autonoman i slobodan u državi, nisu iste kategorije
U njegovom dualističkom konceptu postoji on i njegovi, ali postoje i drugi koji nisu njegovi. Zato je ovaj redovnik dualizma govorio o tome da pristaje na to da se i njegova zajednica ogradi od njega.
Kada nekoga ljubiš, ne ograđuješ se od njega. Ni to nije moguće objasniti ovom redovniku koji je kršćansku poruku o tome da kršćanstvo osuđuje grijeh, ali ne odbacuje čovjeka koji griješi, nego ga promatra kao prijatelja i brata, modificirao kao poruku odbacivanja prijateljstva i bratstva.
No ovaj redovnik ni po čemu nije različit od svih redovnika dualističkog koncepta, neovisno nalaze li se u haljama ili marširaju gradovima hvatajući ljude i tražeći da se očituju kome pripadaju – njima ili od njih odbačenim ljudima.
Svi koji smatraju da postoji antropološka, ontološka i kozmička razlika između cijepljenih i necijepljenih, redovnici su dualizma, spremni u svakom trenutku obrušiti se na nekoga tko im više nije prijatelj, a ponajmanje brat.
Zanimljivo je promatrati kako nam se, ako na društvenim mrežama jasno iznesemo stav o pandemiji, smanjuje broj prijatelja i povećava broj komentara u kojima se naglašava razočaranost s nama, jer smo, sve do tog stava, bili vrijedni njihovog prijateljstva, a sada smo, iznošenjem vlastitog stava, postali bezvrijedni.
Kada nečiji stav o nečemu postane poziv da se napravi kozmički i antropološki rez koji nepremostivo odvaja svjetove i razine ljudskosti, zasigurno nije riječ ni o čemu prijateljskom, jer je i prijateljstvo izraz ljubavi i želje da netko postoji u sebi, za nas, ali i za sve druge.
Tko nije u stanju razumjeti drugoga, tko nije u stanju prihvatiti slobodu drugog bića, taj nije sposoban za ljubav i prijateljstvo. Ljubav nije slaganje s drugim, nego prihvaćanje drugoga u njegovoj različitosti.
Kada nadbiskup Uzinić kaže kako će radije umrijeti od nuspojava cjepiva nego živjeti sa spoznajom da je nekome drugome prenio bolest, onda, makar na jezičnoj razini, ovdje, upravo u ovoj rečenici, odzvanja ista ona ljubav savršenog bića koje stvara svijet – i to iz ljubavi.
Cijepljenje je, s kršćanske pozicije, čin ljubavi i brige za druge, koji su naša braća i sestre, neovisno o tome jesu li, kako to kaže redovnik prosvjedničke objave, narkomani ili alkoholičari, da ti drugi zbog nas ne obole. Sve ostalo su tlapnje o kršćanstvu, prijateljstvu i ljubavi.
Razumijem da mnogi ljudi nisu u stanju svladati vlastiti strah i da djeluju kao istovremeni zarobljenici i glasnogovornici vlastitog straha.
Potpuno mi je jasno da ovo nije vrijeme za objašnjavanje, upravo zato ću, zbog toga što nije vrijeme za to a trebalo bi biti, objasniti kako, iz perspektive filozofije egzistencije, djeluje mehanizam straha.
Strah ima svoju granicu, a kada se ta granica probije na neautentični način, ne nastaje ništa pozitivno, nego očaj i gnjev. Autentični način svladavanja straha je razvijanje pozitivne, uključive stvarnosti koja ne počiva na neprijateljstvu. Sve dok se bojimo, usmjereni smo prema neprijatelju i zbog straha ne vidimo da smo više neprijateljevi nego što smo svoji.
Nastavak rasprave o cjepivu i uvođenju famoznih potvrda više nije, ako je ikada i bila, samo rasprava o cjepivu i potvrdama. Kada rasprava ostane bez razumske, argumentacijske osnove, onda je na djelu mahnitanje
Naša država je nastala kao država u kojoj se bojimo jer smo nezaštićeni. Više puta sam rekao, i opet ću ponoviti, mnogi u ovoj zemlji ili, drugačije rečeno, svi oni koji žive u strahu, podsvjesnom i svjesnom strahu, u stanju su građanske nepismenosti.
Pravi građani se države ne boje iz jednostavnog razloga što država nastaje kako bismo se oslobodili strahova i zaštitili od onih koji nas ugrožavaju. Ako nam država nije takva, napravimo je takvom, ali takvom je ne možemo napraviti sve dok robujemo strahovima i tražimo neprijatelje.
Prirodno stanje ili stanje bez države, prema mišljenju najpoznatijeg mislitelja prirodnog stanja, Thomasa Hobbesa, stanje je ugroze i straha da će nas netko drugi ubiti ili nam oteti ono što imamo.
Budući da je stanje straha i ugroze za čovjeka neodrživo stanje, ljudi sklapaju društveni ugovor i stvaraju državu koja ih štiti. Cijena te zaštite je da čovjek više nije onoliko slobodan koliko je to bio u prirodnom stanju, ali je na tu suspenziju individualne ili osobne slobode pristao zato što mu daje više zaštite i sigurnosti nego što mu oduzima.
Život u zajednici, život u društvu i u državi nužno počiva na ograničenju nekih naših sloboda. Biti autonoman i slobodan u prirodnom stanju i biti autonoman i slobodan u državi, nisu iste kategorije.
Autonomija i sloboda prirodnog stanja suočava se sa strahom da će nas netko drugi ugroziti i usmrtiti. Tu nije riječ o autonomiji i slobodi, tu je riječ o strahu.
Osobna autonomija i osobna sloboda, kada se radi o državi – naravno, kada država funkcionira i svrhovito djeluje – razvija se s povjerenjem u državu da će nas ona zaštititi ako nas netko ili nešto ugrozi. E, upravo je ovdje nevolja.
Kada je riječ o nezreloj demokraciji i nezgotovljenim institucijama u hrvatskoj državi, mi nemamo iskustvo da nas država štiti. Nas, kao građane, država ne štiti i nikada nas nije štitila. Mi smo živjeli i živimo životom razapetosti strahovima iz prirodnog stanja i želje da nas država zaštiti.
Umjesto potrage za neprijateljima, cijepimo se, osvijestimo strahove, odbacimo dualističke koncepte, građanski se opismenimo, nadvladajmo, bez očaja i gnjeva, strahove i napokon stvorimo državu.
