Urod norvalizacije!

 

Profesor Šterc nije pritom rekao ništa o uzrocima drastičnog pada broja stanovnika – demografi se bave samo statistikom, premda njihova itekako jest politika – dok je, od cijelog arsenala potencijalnih mjera za suzbijanje pošasti, spomenuo da „iz državnog proračuna treba maknuti sve stavke kojima se financiraju parazitski sustavi“; vjerojatno htjede reći: mora se namaknuti novca za obrat u populacijskoj strategiji, u skladu s težinom „ključnog problema“.

Ne bih o profesorovu prijedlogu, ne jedino stoga što bi i sâm popis parazitskih sustava o proračunskoj sisi zakrčio prostor ovog portala, nego ponajprije zbog neozbiljnosti: koja bi (demokratska) institucija trebala identificirati te grinje i krpelje, da bi ih se moglo lišiti financijske potpore? – jer je važnije iskustvo niza zapadnoeuropskih zemalja po kojem novac nije na prvomu mjestu ni demografske oseke, a niti plime. Uostalom, zar se u cijelom svijetu porast materijalnog standarda i pad nataliteta ne prate kao sijamski blizanci – zar i u nas ne traje povijesno pamćenje na mnogočlane, a siromašne obitelji (još) iz prve polovice prošlog stoljeća?

Po švedskim istraživanjima iz osamdesetih godina, kad se skandinavski sjever suočio sa strahom da neće biti mladih koji bi zarađivali za mirovine svojih roditelja, čelno mjesto među faktorima suzbijanja negativnog trenda zauzeo je socijalni optimizam; zakonske olakšice i poticaji našli su se na drugomu mjestu, a financijska sigurnost tek na trećem. Subjektivan osjećaj da se društvo razvija u valjanom mjestu, da nastaje i učvršćuje se prosperitetna i solidarna zajednica kojom dominira kultura uzajamnosti i vjere u budućnost, prevagnuo je nad argumentima za koje bi se, bez podrobna izučavanja, reklo da su košulja poslovično bliža od kaputa. Treba li uopće reći da je razina socijalnog optimizma u norvaliziranoj Hrvatskoj na sve nižim granama, kultura solidarnosti – režimski i medijski izopačene u ljigav paradni humanitarizam i licemjerno katoličko milosrđe – u rasulu, obećanje o prosperitetu nikada dalje?

Potka i osnova iz kojih se desetljećima tkala hrvatska demografska stvarnost, a o kojima prof. Stjepan Šterc nije ništa rekao, bile su konstantan priljev – uglavnom pripadnika hrvatskog etnosa – iz drugih republika bivše SFRJ, posebice iz Bosne i Hercegovine, ali i iz Crne Gore (Boke kotorske) i Vojvodine, te (uglavnom Albanaca) s Kosova i iz Zapadne Makedonije, uz istodoban odljev migracijom radno sposobnog stanovništva prema Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji… prekooceanskim zemljama. Ali, uza svu tu – češće nepovoljnu – dinamiku, privredne aktivnosti i ozračje jednakosti u izgledima činili su (SR) Hrvatsku naprednom zemljom privlačnom za useljavanje, pa su tisuće došljaka popunjavale demografski deficit u Slavoniji, Dalmaciji, Istri… kompenzirajući velikim dijelom i raseljavanje prema bujajućim gradovima. Danas, nakon ratne depopulacije cijelih regija – Like, „vlaške“ Dalmacije, Gorskog kotara, dijela Slavonije i Srijema, Baranje – pretvaranja Zagreba u karikaturalno naličje rasta bez suvisla koncepta, propadanja nekoć značajnih regionalnih središta poput Osijeka, Vukovara, Slavonskog Broda, Karlovca, Rijeke, Splita… Hrvatska je demografski ruinirana po kriteriju ravnomjerne naseljenosti, odnosno gustoće stanovništva sukladne mogućnostima za privredni i društveni razvoj, kao i lišena ikakve promišljene strategije bilo zaustavljanja poraznih trendova, ili stimuliranja oporavka. U tom smislu, podugačka je lista „parazitskih sustava“ odgovornih za stihiju – i ogroman njihov financijski doprinos rastakanju upravo onoga socijalnog optimizma kakav je osamdesetih preusmjerio grafikonske strelice u skandinavskim zemljama.

Može li uznapredovala norvalizacija Hrvatske pridonijeti normalizaciji demografskog stanja? Ne bih rekao, jer je dovoljna i amaterska analiza triju već prepoznatljivih trendova, pa da se o šansama za zaokret progovori u teško-kondicionalnoj formi – ili crnohumornom ključu. Prvo: raspoloženje uvjerljive većine javnosti da instaliranje premijera sa stečajno-ovršnim mandatom – plaćenika niotkuda, bez supstancijalne demokratske legitimacije! – nije nego uvod u duge godine banksterskog utjerivanja dugova, što su ih bahato rastrošne partitokratske garniture 25 godina uzimale eda bi namirivale svoju skorojevićsku glad i apetite stranačkih klijentela. Dolaze teška vremena kresanja proračunskih izdvajanja za sve što znači društveni standard, socijalni i kulturni razvoj, kao i podređivanje ekonomskoga interesima stranih vjerovnika.

Drugo, ionako manjkavo pronatalitetno zakonodavstvo može doživjeti samo daljnje redukcije; briga strane vlasnike uskoro svega u Hrvatskoj tko će ovdje živjeti – ako se radna snaga, jeftinija i poslušnija (ustrašenija!), može dovesti iz ratovima, globalizacijom, slomom prirodnog ambijenta i siromaštvom razorenih zemalja „trećega svijeta“! Treće, i najporaznije: svođenjem kulturnog hrvatstva – skupa vrijednosti što čine nacionalni identitet – na „sveto trojstvo“ nacije, ognjišta i vjere, autori norvalizacije odbacuju ogroman dio građana, jer im je, za njihovo tumačenje legitimiteta, dovoljno i pleme! One tisuće koje su predsjedničinu površno-ispraznu novogodišnju čestitku – bez ijedne motivacijske nijanse, makar i natruhe mobilizacijskog poziva! – obasule lavinom „lajkova“, savršeno svjedočeći da se proces navikavanja na estradiziran klerofašizam odvija zadivljujućim ritmom.

Kako danas gorko-istinito zvoni ona poruga stadionske većine navijačima „vatrenih“ za prvoga gostovanja „na neprijateljskom terenu“: domaći su nadglasali goste – koji su ponavljali „Mi, Hrvati!“ – ciničnim: „Što se nama žalite?!“

seebiz