Poznato je da do standardizacije jezika došlo zbog otklanjanja poteškoća u komunikaciji. Standardni jezik je normiran za razliku od spontanog razgovornog jezika. Standardni jezik služi kao uzor, norme su općeobvezatne i „pravilne“. Krajnja standardizacija dovodi do jezičnih malformacija purističkog pohrvaćivanja riječi, s obrazloženjem da je bilo rashrvaćivanja u prošlosti, najčešće uslijed opće srpske dominacije.
Što je standardni hrvatski jezik i kako treba govoriti čisto, bez utjecaja tuđica, od 1991. godine postaje pitanje domoljublja par excellence, sve do nacionalističke isključivosti, a ne pitanje objektivne znanosti i uravnoteženog pristupa jezičnim problemima. Razlikovnost postaje kriterij ispravnosti. Razmjeri pronalaženja jezičnih razlika postaju dio patološke društve igre pronalaženja nepoćudnih sugovornika. Riječi i pozdravi dobivaju ulogu lozinki za ulazak u jezično-socijalni krug očišćen od tuđica. U tom smislu Hrvati se tjeraju na odricanje čak i od sumnjivih vlastitih riječi. Ne govoriš li čisto hrvatski, ne voliš Hrvatsku – parola je nacionalističkih higijeničara.
U tom smislu lingvistkinja Snježana Kordić kaže:
Stvar je u tome da su domaći jezikoslovci jedna interesna skupina koja profitira od vlastite nacionalističke usmjerenosti, jer tako dobivaju na važnosti u društvu. Konkretno: oni uvjeravaju ljude da ne znaju ispravno jezik, da prijeti jezična kataklizma i da će zbog toga izumrijeti i narod. Lingvistički gledano ništa od toga nije točno, ali domaći jezikoslovci ovakvim tvrdnjama jačaju svoj ugled u društvu i svoju moć, jer predstavljaju sebe kao nekoga tko spašava jezik i narod od propasti. Desetljećima već tako održavaju paniku u društvu, pa se tisuće ljudi svakoga dana pitaju je li ispravno ovo ili ono. Time ne nastaje nikakva korist za jezik, komunikaciju ili društvo, naprotiv, nastaje šteta jer raste mogućnost da će netko biti nesaslušan, prezren i ismijan zbog načina na koji je nešto rekao. Odgovorni za to su naši jezikoslovci, jer usađuju u ljude da je dobro pokazivati jezičnu netrpeljivost. Navode ljude da odbace vlastitu pristojnost i da idu ispravljati jezik sugovornika. Sve je to potpuno krivo, jer je varijacija normalno stanje i bogatstvo bilo kojeg standardnog jezika. Svatko je slobodan da koristi riječi koje god želi. Svatko ima pravo na svoj vlastiti izbor i na svoj jezični stil. Tako da nikada ne treba ispravljati jezik sugovornika. Da ne spominjem da je i nepristojno i nametljivo ispravljati jezik drugoga.
Usprkos pritisku i diktatu od strane lingvista, prosvjetara, kulturnih radnika i trećerazrednih novinara, a koji traju dvadesetpet godina, nikako da se građani natjeraju na poštovanje jezika kakvog forsiraju razlikoslovci. Puristi su nesretni, ali njihovu bol ne razumijemo, jer se izražavaju umjetnim jezikom kojim nitko ne govori. Njihov „plač“ je groteskan. Iz bezbroj primjera „ismijavanja“ elementarnog poznavanja maternjeg jezika, koje nalazimo na svakom koraku u Slavonskom Brodu kao svojevrsne tragove neuspjeha osnovnih obrazovnih institucija i nastojanja purista, izdvojamo tek tri primjera. O neobičnim, čudnim, smiješnim, nakaznim, karikiranim primjerima iz primjene politike jezične razlikovnosti - drugi put
Primjer prvi
Na ulazu u Naselje Andrije Hebranga iz ulice Nikole Zrinskog postavljena je tabla s natpisom: Naselje Andrije Hebrang. Neispravno. Trebalo je biti napisano: Naselje „Andrija Hebrang“ ili Naselje Andrije Hebranga. Postojeće rješenje je glupavo neispravno.
Primje drugi
Pisac parole/grafitija na uglu ulice Ivana Gorana Kovačića, piše: Ja nisam odavle. Trebao je napisati: Ja nisam odavde. A možda se radi predumišljajnoj duhovitosti kojom se upravo želi naglasiti da oni koji nisu odavde ne znaju ispravno (ni) pisati. S obzirom da su u Brodu humor i satira rijetke biljka, sklon sam napisano vidjeti kao nepismeno iskazivanju otpora pridošlice spram mjesta u kome se našao..
Primjer treći
Vlasnik auto kuće u Malom Parizu na ogradi izvješenoj obavijesti za potencijalne kupce piše: Provjerena rabljena vozila sa garancijom. A treba Provjerena rabljena vozila s garancijom. Prijedlog „sa“ upotrebljava se samo ispred riječi koje počinju glasovima s, š, z, ž, ili u izgovorno teškim suglasničkim skupinama kao što su: sa mnom, sa psom.
Što je standardni hrvatski jezik i kako treba govoriti čisto, bez utjecaja tuđica, od 1991. godine postaje pitanje domoljublja par excellence, sve do nacionalističke isključivosti, a ne pitanje objektivne znanosti i uravnoteženog pristupa jezičnim problemima. Razlikovnost postaje kriterij ispravnosti. Razmjeri pronalaženja jezičnih razlika postaju dio patološke društve igre pronalaženja nepoćudnih sugovornika. Riječi i pozdravi dobivaju ulogu lozinki za ulazak u jezično-socijalni krug očišćen od tuđica. U tom smislu Hrvati se tjeraju na odricanje čak i od sumnjivih vlastitih riječi. Ne govoriš li čisto hrvatski, ne voliš Hrvatsku – parola je nacionalističkih higijeničara.
U tom smislu lingvistkinja Snježana Kordić kaže:
Stvar je u tome da su domaći jezikoslovci jedna interesna skupina koja profitira od vlastite nacionalističke usmjerenosti, jer tako dobivaju na važnosti u društvu. Konkretno: oni uvjeravaju ljude da ne znaju ispravno jezik, da prijeti jezična kataklizma i da će zbog toga izumrijeti i narod. Lingvistički gledano ništa od toga nije točno, ali domaći jezikoslovci ovakvim tvrdnjama jačaju svoj ugled u društvu i svoju moć, jer predstavljaju sebe kao nekoga tko spašava jezik i narod od propasti. Desetljećima već tako održavaju paniku u društvu, pa se tisuće ljudi svakoga dana pitaju je li ispravno ovo ili ono. Time ne nastaje nikakva korist za jezik, komunikaciju ili društvo, naprotiv, nastaje šteta jer raste mogućnost da će netko biti nesaslušan, prezren i ismijan zbog načina na koji je nešto rekao. Odgovorni za to su naši jezikoslovci, jer usađuju u ljude da je dobro pokazivati jezičnu netrpeljivost. Navode ljude da odbace vlastitu pristojnost i da idu ispravljati jezik sugovornika. Sve je to potpuno krivo, jer je varijacija normalno stanje i bogatstvo bilo kojeg standardnog jezika. Svatko je slobodan da koristi riječi koje god želi. Svatko ima pravo na svoj vlastiti izbor i na svoj jezični stil. Tako da nikada ne treba ispravljati jezik sugovornika. Da ne spominjem da je i nepristojno i nametljivo ispravljati jezik drugoga.
Usprkos pritisku i diktatu od strane lingvista, prosvjetara, kulturnih radnika i trećerazrednih novinara, a koji traju dvadesetpet godina, nikako da se građani natjeraju na poštovanje jezika kakvog forsiraju razlikoslovci. Puristi su nesretni, ali njihovu bol ne razumijemo, jer se izražavaju umjetnim jezikom kojim nitko ne govori. Njihov „plač“ je groteskan. Iz bezbroj primjera „ismijavanja“ elementarnog poznavanja maternjeg jezika, koje nalazimo na svakom koraku u Slavonskom Brodu kao svojevrsne tragove neuspjeha osnovnih obrazovnih institucija i nastojanja purista, izdvojamo tek tri primjera. O neobičnim, čudnim, smiješnim, nakaznim, karikiranim primjerima iz primjene politike jezične razlikovnosti - drugi put
Primjer prvi
Na ulazu u Naselje Andrije Hebranga iz ulice Nikole Zrinskog postavljena je tabla s natpisom: Naselje Andrije Hebrang. Neispravno. Trebalo je biti napisano: Naselje „Andrija Hebrang“ ili Naselje Andrije Hebranga. Postojeće rješenje je glupavo neispravno.
Primje drugi
Pisac parole/grafitija na uglu ulice Ivana Gorana Kovačića, piše: Ja nisam odavle. Trebao je napisati: Ja nisam odavde. A možda se radi predumišljajnoj duhovitosti kojom se upravo želi naglasiti da oni koji nisu odavde ne znaju ispravno (ni) pisati. S obzirom da su u Brodu humor i satira rijetke biljka, sklon sam napisano vidjeti kao nepismeno iskazivanju otpora pridošlice spram mjesta u kome se našao..
Primjer treći
Vlasnik auto kuće u Malom Parizu na ogradi izvješenoj obavijesti za potencijalne kupce piše: Provjerena rabljena vozila sa garancijom. A treba Provjerena rabljena vozila s garancijom. Prijedlog „sa“ upotrebljava se samo ispred riječi koje počinju glasovima s, š, z, ž, ili u izgovorno teškim suglasničkim skupinama kao što su: sa mnom, sa psom.
