Žalovanje zbog štandarca – Kuzma Kovačić i njegovi podržavatelji (foto Zvonimir Barišin/PIXSELL)
Prošloga tjedna na ovome smo mjestu dali glas splitskoj građanki koja je pozdravila odluku gradske vlasti da se s Narodnoga trga ukloni štandarac što ga je prije četvrt stoljeća od par kamenih blokova sklepao kipar Kuzma Kovačić – jer na njemu, prema sudskoj odluci, uz neke druge "povijesne datume" ne smije biti upisan datum oslobođenja Splita od fašizma – ali i izrazila žaljenje što, u duhu dosljednog zalaganja za antifašističke vrijednosti, kada su bageri već u pogonu, sličnu sudbinu neće doživjeti i neki drugi gradski monumenti. Građanka je pritom spomenula spomenik pred Lorom, kojim se heroiziraju djela logorskih čuvara i mučitelja, kao i mramornu psovku u Ulici Ruđera Boškovića na Splitu 3, na kojoj se uz nacističku parolu "Za dom spremni" koči ime ustaškog koljača Rafaela Bobana.
Miljenku Jergoviću to se ne bi dopalo. Sudeći po intonaciji njegova teksta u listu 24sata (naslov: "Kipar Kuzma Kovačić imao je pravo kada je zabranio da mu se dira u monument na splitskoj pjaci"), takav bi eventualni rasplet opisao kao "nasilje u javnom prostoru", kao "prepravljanje memorije mjesta", kao "nagrđivanje grada", kao "njegovu deurbanizaciju i pretvaranje u selendru bez pameti i sjećanja"... Cijeli je taj naramak kvalifikacija, naime, odaslao na adresu gradonačelnika Ivice Puljka nakon što je ovaj – suočen sa sudskom odlukom da datum oslobođenja grada od fašizma ne smije biti upisan na kameno postolje – dao ukloniti Kovačićev štandarac, jer, poput svih drugih spomenika, "spomenik na pjaci biljeg je jednoga vremena i jednoga splitskog i hrvatskog morala".
Shvatili smo, dakle: radi se o moralu.
"Žalostan je način na koji su splitski događaji odjeknuli u našoj javnosti", piše Jergović. "Za ljevičare i samozvane antifašiste, kojima se apriorno dopada Puljkova intervencija u prostoru, sudska odluka je skandalozna, kipar je ridikulozan, uklanjanje monumenta je ispravno. Desničari, pak, osim što su brižni za domovinu i domoljublje, najednom staju uz autora i postaju branitelji autorskih prava. To u promatraču, koji je i sam autor koječega napisanog, stvara ozbiljnu nelagodu."
Jergovićeva ozbiljna nelagoda proizlazi iz činjenice da je njemu "kao piscu fikcije, pripovjedaču, romanopiscu, novelistu" izazovno zamišljati se u tuđim odijelima, u ulogama drugih, pa tako i u ulozi kipara od kojeg politička vlast naručuje izradu nosača stupa i zastave za centralni gradski trg:
"Ako bih već prihvatio tu blesavu ideju s datumima na monumentu, nikada, ni za kakve novce, ne bih dopustio da netko poslije nešto dopisuje. Bez obzira na to što mislim da je dan oslobođenja Splita od fašizma za povijest grada važniji od dana kada je Dioklecijan ušao u svoju palaču ili od dana kada su stanovnici porušene Salone krenuli da naseljavaju Split. Ali ako ćete od mene tražiti da po monumentu pišem pizdarije za koje vjerujete da će vas učiniti starijim, ozbiljnijim i poštovanijim, a ne datume kada se nešto doista važno dogodilo, onda nema šanse da ću vam dopustiti da u to poslije dirate. Od svih spomenika najvažniji su i najpoučniji spomenici ljudske i općenarodne gluposti."
Shvatili smo, dakle: radi se o pisanju pizdarija.
Zaista je impresivan način na koji Miljenko Jergović, zalažući se za intaktnost spomeničkih svjedočanstava, navodi kako su oni biljezi "ljudske i općenarodne gluposti", odnosno "splitskog i hrvatskog morala", a potpuno izuzima osobni – onaj kiparski & stvaralački & umjetnički – doprinos tome spomeničkom blagu, odnosno tome moralu i toj gluposti. Kolektiv je, ispada, susretljivo zbrinuo umjetnika, pa njegovo djelo načinjeno po narudžbi vlasti postaje "splitsko", "hrvatsko", "ljudsko" i "općenarodno", poprima generalne karakteristike i šalje generalne poruke, a on, umjetnik, odjednom više nema ništa s glupošću i (ne)moralom rečena kolektiva, makar o tim skupnim odlikama svjedoči upravo njegov skulptorski rad, naručen od političke vlasti.
Na stvari je bez dvojbe izazovna fikcionalna avantura. Kada Jergović, kao "pripovjedač, romanopisac, novelist", uskače u ulogu kipara Kovačića, to je nešto poput sretnog putovanja u zajamčenu nevinost. Jer, objašnjava, ako bi prihvatio "blesavu ideju" s povijesnim datumima na spomeniku, za koju zna da je nakaradna, ako bi pristao da piše pizdarije po monumentu, s kojima se duboko ne slaže, nipošto ne bi dopustio da se u to poslije intervenira – a zašto? – zato da bi se sačuvalo svjedočanstvo o izopačenosti onih koji su djelo od njega naručili, što je ujedno i svjedočanstvo o "splitskom i hrvatskom moralu", te "ljudskoj i općenarodnoj gluposti".
Drugim riječima: ponašat ću se kao zadnji pizdun pristajući da po nalogu vlasti klešem pizdarije koje su suprotne istini i mojim osobnim uvjerenjima, za mastan honorar, ali ću se principijelno ustobočiti kada se pojavi inicijativa da se pizdarija barem djelomično ispravi, da se približi istini i mojim uvjerenjima, žestoko braneći svoje autorsko pravo na pisanje pizdarija po političkom diktatu. Zbog čega? Zbog toga što moj spomenik, iz naknadne perspektive, funkcionira kao implicitna kritika onih koji su me za tu pizdariju angažirali, jer sam kao plodan i svestran umjetnik evoluirao od pizduna u kritičara vlasti koja me držala na platnome spisku, a i honorar je, uostalom, odavno potrošen.
Držimo li se orijentira što ih je sam Jergović nametnuo – glupost i moral – teško je odlučiti je li ponuđena fikcijsko-pripovjedna strategija tuplja ili podlija. U svakom slučaju, javna se scena u njegovoj novinskoj prozi dijeli na zadrigle ljevičare, zadrigle desničare i prisebne pizdune, odnosno umjetnike čija moralna konstitucija ne podliježe uvriježenim mjerilima. Oni su, valjda zbog viška dara, izuzeti iz kolektivnih usuda. Oni lebde u etičkom vakuumu, za razliku od onih koji naručuju njihov autorski etiketirani bofl i onih koji kraj istog prolaze.
Miljenko Jergović je, dakako, mogao konstatirati da – koliko god maštovit "pripovjedač, romanopisac, novelist" bio – sebe ne može ni zamisliti u ulozi pisca pizdarija po spomeniku kakav je kipar Kovačić, pošto bi time iznevjerio istinu i vlastita uvjerenja, no tada njegova apologija umjetničkog pizdunstva, mala tabloidna oda kulturnim pregaocima spremnim da udovoljavaju željama režima, ne bi imala smisla i tekst bi se rasuo na proste faktore.
Rasut je, doduše, i ovako, jer smo s jedne strane suočeni s lošom fikcijom, a s druge s krivotvorenom stvarnošću, što u konačnici dođe jedno te isto. Književnik se uživljava zato da bi lažirao. Stvarni Kuzma Kovačić, naime, suprotno liku iz novinske proze, nipošto ne misli da je izostavljanje datuma oslobođenja grada od fašizma "blesava ideja", niti da "piše pizdarije" kada umjetnički realizira profašističke zahtjeve svojih naručitelja: on zdušno dijeli njihov prezir prema partizanskoj prošlosti i crvenoj bandi koja je protjerala okupatore, prezir koji ima biti silom nametnut zajednici, dotle da će taj anti-antifašistički žar njegovati i u formi borbe za autorska prava.
Budući da izlaganjem selektirane verzije prošlosti trebaju poduprijeti krojenje poželjne sadašnjosti, javni su spomenici visokopolitizirana mjesta sjećanja, pa je sam čin postavljanja Kovačićeva štandarca, upriličen prije dva i pol desetljeća, bez ostatka bio u službi ideološkog terora. Stoga za njegovo podizanje – a ne za uklanjanje – vrijedi ama baš svaka invektiva što ju je Jergović isporučio na račun "Puljka i puljaka": bilo je to i "nasilje u javnom prostoru", i "prepravljanje memorije mjesta", i "nagrđivanje grada", i "njegova deurbanizacija i pretvaranje u selendru bez pameti i sjećanja". Nejasno je jedino zbog čega pisca, u susretu sa "žalosnim" srazom ljevice i desnice, prožima "ozbiljna nelagoda", kada su njegovi argumenti do detalja podudarni s lupetanjem zadriglih desničara.
Shvatili smo, dakle: osim po spomenicima, pizdarije se pišu i po novinama. Na svu sreću, ne treba nam odluka gradskih vlasti da ih bacimo u smeće.
