Jedan od tih danas prezrenih herosa je nesumnjivo i Oliver Frljić, na koga se odapinju strijele tih besprizornih samo zato što je radio svoj posao, da kao istinski umjetnik ukazuje, ukazuje i samo ukazuje na nas same. On se drznuo da objašnjava 90te godine prošlog stoljeća onako kako profesionalni uzusi njegovog zanimanja to zahtijevaju, a ne na način kako to rade režimske i tranzicijske apologete i propagandisti nečijih likova i djela.
Ni nenormalno vreli dani augusta, ni požari nisu spriječili „one najgore“ među nama da nastavljaju sa svojom politikom prijetnji, vrijeđanja i obračuna sa onima „najboljim među nama“. Već skoro tri decenije od „Vardara pa do Triglava“ divlja jedna šarolika banda, koja je interesantni amalgam bivših komunista (uključujući i one nekada visoko pozicionirane funkcionere), udbaša, vojnih bezbjednjaka i oficira vampirski preobraženih u gole šoviniste, ratnih zločinaca, nekih neofašista, fundamentalista, tranzicijskih tajkuna, običnih kriminalaca i neoliberalnih ideologa i sveznalica, intelektualnih prostitutki a sve pod kišobranom njihovih stranih patrona, protektora i gospodara. Žalosno je reći da se toj hidri koja proždire i razara sve oko sebe suprostavljala i još uvijek suprotstavlja samo jedna mala skupina onih „najboljih među nama“. Ti u pravom smislu herosi u starohelenskom smislu, su upravo junaci sa čojstvom i obrazom, dok nasuprot tim našim zapadnobalkanskim herkulesima stoji jedna bezoblična masa zombija, bajraktara, lažova, moralnih i profiterskih kupler-majstora i makroa, beskičmenjaka i galamdžija. Ali jednoga dana, sigurno će u historiji ostati zabilježeno da nikada u povijesti Zapadnog Balkana „se nije dogodilo da veliki broj ljudi duguje toliko malom broju ljudi“ koji su kao branili njegovu čast i borili se za njihovu budučnost, i nisu zavijali sa vukovima.
Jedan od tih danas prezrenih herosa je nesumnjivo i Oliver Frljić, na koga se odapinju strijele tih besprizornih samo zato što je radio svoj posao, da kao istinski umjetnik ukazuje, ukazuje i samo ukazuje na nas same. On se drznuo da objašnjava 90te godine prošlog stoljeća onako kako profesionalni uzusi njegovog zanimanja to zahtijevaju, a ne na način kako to rade režimske i tranzicijske apologete i propagandisti nečijih likova i djela. Zato će i Oliver Frljić, kao i feralovci ili Bogdan Bogdanović ostati vječan, za razliku od onih drugih koji su jedna obična potrošna roba. I on spada u onu grupu lijekova koji bi se trebali prepisivati kako bi se Zapadni Balkanci izliječili od svojih sopstvenih grijehova i ili oslobodili na njih bačenih sihira.
Od svega toga mitingovanja, napadanja i vrijeđanja Frljića meni je posebno interesantno bila FB opaska jedne TV voditeljice koja je intendantu riječkog kazališta prebacila bosansko-hercegovačko porijeklo i koja ga „šalje natrag“. Sa jedne strane, desničarska hrvatska javnost, koja je kao posebno „senzibilna“ kada neko šalje „natrag“ ili kritički se osvrće na u Hrvatsku doseljene, prognane ili izbjegle Bosance i Hercegovce, se uopće nije oglasila niti optužila ovu voditeljicu. Sa druge strane, iskren da budem ja bih i volio da se na neki način Oliver Frljić „vrati natrag“ i to ne samo u Travnik, nego i u Banja Luku, i u Sarajevo i u Mostar, i u Srebrenicu, i Zvornik, i u Prijedor, i u Bugojno i u druge naše napaćene bosanskohercegovačke gradove.
Usput rečeno, pa sada je i svima jasno da su ukidanje tzv. paradržave Herceg Bosne, genocidno uništenje srebreničke enklave, vojno-redarstvena akcija „Oluja“ i Dejtonski sporazum uzročno – posljedično povezane i više rezultat razgovora i dogovora međunarodnih i domaćih faktora i učesnika, dok su vojne akcije bile obična refleksija toga. Isto kao što i stoji činjenica istaknuta u članku Borisa Dežulovića od prije par dana da kontroverzi vezanih za Oluju i 5. august/kolovoz 1995. god. ne bi bilo da nije bilo balvana na putevima prema Kninu 17. VIII. 1990. god.
tacno
