Prva epizoda ‘Varoškog amarcorda’ Ivana Živkovića Žike opisuje Šibenik, odnosno Varoš, područje s najvećom koncentracijom talenata u cijeloj Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji; epizoda je mogla nositi i naslov ‘Na tri kralja’ jer su u njoj prikazana tri čovjeka kakva više nikad nećemo imati – Arsen Dedić, Vice Vukov i Mišo Kovač
Usred prime timea nacionalne dalekovidnice čuješ neke partizanske pjesme u elegičnom ključu, pa onda vidiš Pulu čiji su zidovi ispisani grafitima u slavu Vladimira Bakarića i druga Tita, pa čuješ kako se Titova diplomacija u Parizu, na teškoj međunarodnoj konferenciji 1947., kvalificirano i snažno borila za povratak Istre u okrilje Hrvatske, pa se jako zabrineš: da to nisu, božeukloni, neki jugokomunistički zlikovci izvršili desant na Prisavlje? Ne, desanta nije bilo, ali je neki urednik utonuo u dogmatski drijemež i u dobrom terminu pustio odličan dokumentarac ‘Krasna zemljo, Istro mila’ (scenaristi Mladen Ćapin i Milan Rakovac, redateljica Ines Pletikos, urednica Hanja Rakovac Mašić). Film je, što nije prva osobina na koju pomišljate kad govorite o našoj povijesnoj dokumentaristici, uravnotežen i odmjeren, u njemu govore ljudi različitih pozicija, a filmski su elementi, ponajprije slika (snimatelj Davor Petričić) i glazba (briljantni Livio Morosin), čarobni. Svestrani Milan Rakovac, koscenarist i dramatis persona, u filmu recitira stihove: Priko Učke gore/ moj tovar ne more/ Hojmo, partizani, hojmo, partizani/ U boj za naše pravo/ Priko Učke teče potok krvi bistre/ Priko Učke teče potok krvi bistre/ Potok krvi bistre, potok krvi bistre, za slobodu Istre… ‘Nikad nitko neće znati što je sloboda, nikad nitko, od Hrvata i Srba, što znači sloboda, kao što smo mi osjetili 1943., a ja sam tad imao šest godina’, kaže u snažnom, dojmljivom, nadahnutom solilokviju Rakovac, koji je sve dotad nosio talijansko ime i prezime. Poetski je to sročio, a iz filma postaje jasna još jedna nepoetska stvar: da moćni Tito nije imao podršku još moćnije Moskve nikad se Istra ne bi vratila pod okrilje Hrvatske, što god današnja desnica – koja ne može zaljuljati ni Plenkija, a kamoli Italiju – mislila o tome. ‘Mi smo mala djeca velikih očeva’, reče jedan slovenski povjesničar, zadivljen spremnošću jugoslavenske diplomacije u bici za Istru u Parizu. Točno je rekao, drama naših dana baš je to, mali sinovi velikih očeva ne mogu riješiti ni probleme piranskog lavora, pa se nije loše prisjetiti onih koji su Istru vratili i odati im priznanje od mjedi trajnije.
I najbolji griješe. Robert Knjaz, kojega u ovoj rubrici uvijek hvalimo, uspio je posjetiti Rim a ne vidjeti papu! Napravio je naime emisiju o Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, čudu hrvatskog znanja, vizionarstva i pameti, a nije spomenuo čovjeka koji ju je stvorio, Stipu Šuvara. Jasno je da to nije greška. Knjaz možda ne zna Šuvarovu ulogu u toj instituciji (on ju je porodio), ali sugovornici iz emisije znaju itekako dobro, no nisu se usudili ili ga nisu htjeli spomenuti. Stipe Šuvar namučio se kao Isus s ondašnjom tehnokratskom partijskom nomenklaturom kako bi progurao projekt NSK, jer je najmoćniji hrvatski političar tog doba Ante Marković – inače sjajan premijer, kakvog kasnije više nikad nismo imali – zabranio sve neproizvodne investicije u SR Hrvatskoj. Tad je dogovorne ekonomije bilo neusporedivo manje nego danas, a partijske su knjižice trebale samo za direktorska mjesta (i to ne za sva), dok danas morate biti član stranke čak i ako se želite zaposliti kao lugar ili portir. Šuvar je potezao saborske zastupnike za rukave, lobirao, mučio se, bušio i – isposlovao Nacionalnu biblioteku, kao što je izgurao i Muzej Mimara, Klovićeve dvore, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika i druge kapitalne ustanove hrvatske kulture koje su do njega postojale u zakonu kao mrtvo slovo na papiru. Kasniji ministri uglavnom su mrčili pare, namještali natječaje i grickali ono što je ostalo, no povijest će ispostaviti sve račune – čak i u ovako oportunističkoj klimi naći će se dovoljno ljudi da kažu tko je za što kriv, a tko zaslužan. A Stipe Šuvar ‘kriv’ je za NSK – makar mu se uvijek na nos naturaju samo ‘Bijela knjiga’, reforma školstva i ‘popu pop…’ – pa će kad-tad dobiti barem neku prilaznu ulicu, ako ova zemlja ima još iole poštovanja prema pojmu kulture.
Jedne su večeri došli i po Mislava Togonala, ali više nije bilo nikoga da to primijeti. Urednicima s Prisavlja, čiji je jedini repromaterijal vazelin, ovaj je voditelj ‘Otvorenog’ smetao jer je postavljao logična pitanja, a to na HRT-u nije dobro za zdravlje pa ga je trebalo eliminirati, nakon što je već potjeran Domagoj Novokmet. Kako ga baš nije bilo moguće otvoreno skinuti, urednici su – da se Vlasi ne dosjete – u koncept ‘Otvorenog’ ugurali još tri voditelja, to jest uz njega i Damira Smrtića još dva. Sada ‘Otvoreno’ vode četiri novinara, što je drugi najkraći put do ahireta, odmah do ukidanja emisije (to je najkraći, ali bezbolniji, ovo je umiranje u mukama). Četiri voditelja, majku mu staru?! To može proslaviti jedino Zoran Šprajc kojemu će ova ingeniozna intervencija poslati još nekoliko desetaka tisuća gledatelja, dok će pred ekranima HTV-a ostati samo bakice s krunicom koje će gledati nabožne emisije do dugo u noć, u zimsku bijelu noć.
U nedjelju, kad je na domaćim televizijama krenula majka svih bitaka – ljuta borba za gledatelje u koju su svi gurnuli svoje najjače adute – HRT je plasirao najkvalitetniji proizvod! Čudno, već dugo im se to nije dogodilo. Dokumentarna serija ‘Varoški amarcord’ Ivana Živkovića Žike sjajan je uradak koji publika neće napustiti do zadnje sekunde. Prva epizoda opisuje Šibenik, odnosno Varoš, područje s najvećom koncentracijom talenata u cijeloj Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji; epizoda je, mirne duše, mogla nositi i naslov ‘Na tri kralja’ jer su u njoj prikazana tri čovjeka kakva više nikad nećemo imati – Arsen Dedić, Vice Vukov i Mišo Kovač. Čarobni mozaik malog grada, jadranske Atene (iz istog su kvarta Igor Mandić, Petar Krelja, Ante Peterlić i bezbroj drugih umnika), obrađen je na visini koju je zadao felinijevski naslov. To je sentimentalna, ali ne i sladunjava priča o Šibeniku, Varošu, legendarnom Perkoviću, limenoj glazbi, glazbenoj školi (za vrijeme rata dva su se talijanska vojnika zaljubila u Šibenčanke pa su ostali u gradu, oba vrhunski glazbenici, jedan je bio prvi violončelist milanske Scale). Serija sadrži bezbroj pikanterija i duhovitih anegdota, to je živa promenada običnih ljudi, genija i oriđinala, lišena surove politike, nešto što u nedjeljnim večerima ne bi trebalo propuštati bez jakog razloga.
Krasna zemljo, Istro mila, HRT, 9. rujna, 22:00
Usred prime timea nacionalne dalekovidnice čuješ neke partizanske pjesme u elegičnom ključu, pa onda vidiš Pulu čiji su zidovi ispisani grafitima u slavu Vladimira Bakarića i druga Tita, pa čuješ kako se Titova diplomacija u Parizu, na teškoj međunarodnoj konferenciji 1947., kvalificirano i snažno borila za povratak Istre u okrilje Hrvatske, pa se jako zabrineš: da to nisu, božeukloni, neki jugokomunistički zlikovci izvršili desant na Prisavlje? Ne, desanta nije bilo, ali je neki urednik utonuo u dogmatski drijemež i u dobrom terminu pustio odličan dokumentarac ‘Krasna zemljo, Istro mila’ (scenaristi Mladen Ćapin i Milan Rakovac, redateljica Ines Pletikos, urednica Hanja Rakovac Mašić). Film je, što nije prva osobina na koju pomišljate kad govorite o našoj povijesnoj dokumentaristici, uravnotežen i odmjeren, u njemu govore ljudi različitih pozicija, a filmski su elementi, ponajprije slika (snimatelj Davor Petričić) i glazba (briljantni Livio Morosin), čarobni. Svestrani Milan Rakovac, koscenarist i dramatis persona, u filmu recitira stihove: Priko Učke gore/ moj tovar ne more/ Hojmo, partizani, hojmo, partizani/ U boj za naše pravo/ Priko Učke teče potok krvi bistre/ Priko Učke teče potok krvi bistre/ Potok krvi bistre, potok krvi bistre, za slobodu Istre… ‘Nikad nitko neće znati što je sloboda, nikad nitko, od Hrvata i Srba, što znači sloboda, kao što smo mi osjetili 1943., a ja sam tad imao šest godina’, kaže u snažnom, dojmljivom, nadahnutom solilokviju Rakovac, koji je sve dotad nosio talijansko ime i prezime. Poetski je to sročio, a iz filma postaje jasna još jedna nepoetska stvar: da moćni Tito nije imao podršku još moćnije Moskve nikad se Istra ne bi vratila pod okrilje Hrvatske, što god današnja desnica – koja ne može zaljuljati ni Plenkija, a kamoli Italiju – mislila o tome. ‘Mi smo mala djeca velikih očeva’, reče jedan slovenski povjesničar, zadivljen spremnošću jugoslavenske diplomacije u bici za Istru u Parizu. Točno je rekao, drama naših dana baš je to, mali sinovi velikih očeva ne mogu riješiti ni probleme piranskog lavora, pa se nije loše prisjetiti onih koji su Istru vratili i odati im priznanje od mjedi trajnije.
I to je Hrvatska, HRT, 10. rujna, 22:00
I najbolji griješe. Robert Knjaz, kojega u ovoj rubrici uvijek hvalimo, uspio je posjetiti Rim a ne vidjeti papu! Napravio je naime emisiju o Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, čudu hrvatskog znanja, vizionarstva i pameti, a nije spomenuo čovjeka koji ju je stvorio, Stipu Šuvara. Jasno je da to nije greška. Knjaz možda ne zna Šuvarovu ulogu u toj instituciji (on ju je porodio), ali sugovornici iz emisije znaju itekako dobro, no nisu se usudili ili ga nisu htjeli spomenuti. Stipe Šuvar namučio se kao Isus s ondašnjom tehnokratskom partijskom nomenklaturom kako bi progurao projekt NSK, jer je najmoćniji hrvatski političar tog doba Ante Marković – inače sjajan premijer, kakvog kasnije više nikad nismo imali – zabranio sve neproizvodne investicije u SR Hrvatskoj. Tad je dogovorne ekonomije bilo neusporedivo manje nego danas, a partijske su knjižice trebale samo za direktorska mjesta (i to ne za sva), dok danas morate biti član stranke čak i ako se želite zaposliti kao lugar ili portir. Šuvar je potezao saborske zastupnike za rukave, lobirao, mučio se, bušio i – isposlovao Nacionalnu biblioteku, kao što je izgurao i Muzej Mimara, Klovićeve dvore, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika i druge kapitalne ustanove hrvatske kulture koje su do njega postojale u zakonu kao mrtvo slovo na papiru. Kasniji ministri uglavnom su mrčili pare, namještali natječaje i grickali ono što je ostalo, no povijest će ispostaviti sve račune – čak i u ovako oportunističkoj klimi naći će se dovoljno ljudi da kažu tko je za što kriv, a tko zaslužan. A Stipe Šuvar ‘kriv’ je za NSK – makar mu se uvijek na nos naturaju samo ‘Bijela knjiga’, reforma školstva i ‘popu pop…’ – pa će kad-tad dobiti barem neku prilaznu ulicu, ako ova zemlja ima još iole poštovanja prema pojmu kulture.
Otvoreno, HRT, 10. – 13. rujna, 22:00
Jedne su večeri došli i po Mislava Togonala, ali više nije bilo nikoga da to primijeti. Urednicima s Prisavlja, čiji je jedini repromaterijal vazelin, ovaj je voditelj ‘Otvorenog’ smetao jer je postavljao logična pitanja, a to na HRT-u nije dobro za zdravlje pa ga je trebalo eliminirati, nakon što je već potjeran Domagoj Novokmet. Kako ga baš nije bilo moguće otvoreno skinuti, urednici su – da se Vlasi ne dosjete – u koncept ‘Otvorenog’ ugurali još tri voditelja, to jest uz njega i Damira Smrtića još dva. Sada ‘Otvoreno’ vode četiri novinara, što je drugi najkraći put do ahireta, odmah do ukidanja emisije (to je najkraći, ali bezbolniji, ovo je umiranje u mukama). Četiri voditelja, majku mu staru?! To može proslaviti jedino Zoran Šprajc kojemu će ova ingeniozna intervencija poslati još nekoliko desetaka tisuća gledatelja, dok će pred ekranima HTV-a ostati samo bakice s krunicom koje će gledati nabožne emisije do dugo u noć, u zimsku bijelu noć.
Varoški amarcord, HRT, 16. rujna, 20:35
U nedjelju, kad je na domaćim televizijama krenula majka svih bitaka – ljuta borba za gledatelje u koju su svi gurnuli svoje najjače adute – HRT je plasirao najkvalitetniji proizvod! Čudno, već dugo im se to nije dogodilo. Dokumentarna serija ‘Varoški amarcord’ Ivana Živkovića Žike sjajan je uradak koji publika neće napustiti do zadnje sekunde. Prva epizoda opisuje Šibenik, odnosno Varoš, područje s najvećom koncentracijom talenata u cijeloj Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji; epizoda je, mirne duše, mogla nositi i naslov ‘Na tri kralja’ jer su u njoj prikazana tri čovjeka kakva više nikad nećemo imati – Arsen Dedić, Vice Vukov i Mišo Kovač. Čarobni mozaik malog grada, jadranske Atene (iz istog su kvarta Igor Mandić, Petar Krelja, Ante Peterlić i bezbroj drugih umnika), obrađen je na visini koju je zadao felinijevski naslov. To je sentimentalna, ali ne i sladunjava priča o Šibeniku, Varošu, legendarnom Perkoviću, limenoj glazbi, glazbenoj školi (za vrijeme rata dva su se talijanska vojnika zaljubila u Šibenčanke pa su ostali u gradu, oba vrhunski glazbenici, jedan je bio prvi violončelist milanske Scale). Serija sadrži bezbroj pikanterija i duhovitih anegdota, to je živa promenada običnih ljudi, genija i oriđinala, lišena surove politike, nešto što u nedjeljnim večerima ne bi trebalo propuštati bez jakog razloga.
