Vatromet perverzija starog nizozemskog majstora

Tragična je situacija na polju svjetskog, a pogotovo američkog filma kad majstori poput Alejandra Jodorowskog i Paula Verhoevena ne mogu dobiti sredstva za snimanje svojih novih djela. Čileanski bog ‘psihomagije i psihošamanizma’ morao je crowdfundati svoju autobiografsku trilogiju (što mu zasad, na dvije trećine puta uspješno polazi za rukom), a Verhoeven nije imao izbora osim da se vrati u Evropu. Ni tu mu nije puno lakše, nakon najskupljeg, ali i najprofitabilnijeg nizozemskog filma svih vremena „Crna knjiga“ iz 2006. ostali su repovi i neplaćeni računi, pa mu je trebalo čak deset godina da snimi novi. Naravno, ako ne računamo slabo viđen TV projekt „Tricked“ iz 2012., čija polovica je nastala od ‘participativnog’ scenarija, složenog od ideja gledatelja nizozemske TV postaje Veronica koja ga je financirala.

„Elle“ je također prošao produkcijsku kalvariju. Scenarij Davida Birkea, napravljen po knjizi autora „Betty Blue“ Phillippe Djiana pod imenom „Oh…“, o ženi koja traga za svojim silovateljem i s njim ulazi u khm…kontroverzan odnos, odbila je cijela falanga glumica s A liste, od (navodno, ali to je javna tajna) Nicole Kidman, Charlize Theron, Julianne Moore i Marion Cotillard, sve do autorove muze Carice van Houten (što nakon svih opačina u „Game of Thornes“ zaista iznenađuje). Verhoeven kaže da su problemi glumica sa scenarijem bili ‘moralne prirode’; mi bismo dodali da je vjerojatno odbijanju holivudskih zvijezda kumovalo i to da je čovjek snimio „Showgirls“, film koji je između svega ostaloga napadan i zbog prikaza pripadnica ženskog spola u njemu.

Ipak, jedna je prihvatila izazov. A ona, vjerojatno najhrabrija, a po mišljenju nižepotpisanog i najbolja živuća glumica na svijetu – zove se Isabelle Huppert. „Elle“ je zapravo njen dvosatni tour de force, u ulozi žene na konstantnom rubu (ne samo živčanog) sloma, koja nekako ipak uspijeva sve kontrolirati, i na kraju spasiti i sebe i sebi najmilije. Dragi, možda ljutiti čitatelju, nema razloga za brigu, ovo nije spoiler, jer nema teorije da možeš zamisliti što će se sve dogoditi za vrijeme trajanja ovog filma! Dakle, „Elle“ počinje in medias res, brutalnim silovanjem od strane maskiranog provalnika glavne protagonistice filma Michèle Leblanc, dobrostojeće šefice firme za proizvodnju videoigara (sjajna ideja bila je staviti dio radnje u toliko bizaran, i laiku nepoznat, a opet aktualan setting). I baš kad bi se očekivao kakav početak policijske procedure, naša junakinja hladno, gotovo robotski, kao da se ništa nije dogodilo, nastavlja s vlastitim životom. Koji je sve samo ne dosadan! Osim neobičnog posla, ona ima i neobičnu majku koja voli puno mlađe dečke, sina nepopravljivog papučara, ljubavnika koji je muž njene najbolje frendice, bivšeg vlastitog muža (koji također voli mlađe cure) i blago čudnog naočitog susjeda. Ali to nije sve, ona je i kćer masovnog ubojice koji je kad je bila klinka pobio pola susjedstva i onda došao doma i igrao se s njom! Kako će film ići dalje susrest ćemo se i s novim virtualnim i realnim silovanjima/pokušajima silovanja, u kojima će Michèle početi nalaziti neku vrstu užitka (…ili ipak ne?), dok provodi vlastitu kriminalnu istragu. Njenim rješenjem film neće biti gotov, no zaustavimo se ovdje…

Sav ovaj perverzni džumbus napravljen je kao mješavina crne komedije i erotskog trilera, omraženog žanra koji je proslavio baš Verhoeven sa „Sirovim strastima“, s natruhama obiteljske sapunice, možda u malo blažoj formi najsličnije onome što je François Ozon izvodio u svom probojnom filmu „Sitcom“. I on je prilično smiješan, vrlo bizaran i zanimljiv, i prije svega uznemirujuć, s nekoliko zaista nezaboravnih scena (kao što je recimo uvodna scena silovanja u kojem briljira jedna mačka). Huppert se u njemu snalazi kao riba u vodi, jer joj na neki način omogućava da na jednom mjestu spoji gotovo sve ludosti i perverzije koje je igrala u svojoj sad već poduljoj karijeri, od rasturačice buržoaske obitelji iz Chabrolove „La Ceremonie“, do seksualno isfrustrirane i autistične Hanekove „Pijanistice“ (da ne nabrajamo dalje). Kao što je gospodin Michael i sam rekao „Huppert je jedina glumica koja može u svom nastupu spojiti hladni intelektualizam i ekstremnu patnju“.

Kad bi svo to bizarno i zabavno ludilo na razini cijelog filma imalo još neko dublje značenje, cilj ili poruku, ocjena bi bila i bolja od (7/10).

Foto/video: Sony Pictures Classic

nemilosrdnigadovi