U nekoliko navrata javno sam se zalagao za koaliciju HDZ-a i SDP-a. Nisam zbog toga ponosan. To je sada, nažalost, propala ideja. Moji razlozi sasvim su praktične naravi.
Hrvatska treba ozbiljne, brze i radikalne reforme. Mislim da za njih treba i promjena Ustava. Ustav se mijenja dvotrećinskom većinom. Uskoro će Sabor birati nove ustavne suce. Dvotrećinskom većinom.
Trebaju nam ozbiljne promjene u teritorijalnom ustrojstvu, izbornom zakonodavstvu, pravima dužnosnika, poslovniku Sabora.
Europska unija postavlja ozbiljne uvjete prema načinu donošenja, strukturi i visini proračuna i deficita. Imamo neugodne sporove sa susjedima, arbitraže. Agrokor srlja u stečaj. Političke stranke su dezorijentirane, podijeljene unutarnjim sukobima i tu neizvjesnost prenose na ljude.
Mladi su bez uzora. Iseljavanje je ozbiljna opcija za talentirane i ambiciozne. Dakle, kad takvi odu, ostaju samo oni koji ne mogu otići: zbog navika, bolesti, straha.
Obrazovanje je bez znanja. Zdravstvo bez doktora s viškom pacijenata. Gospodarstvo u potrazi za novim gazdom, što se ublaženo zove strateško partnerstvo.
Hrvatski vjerovnici, strani pokrovitelji radije bi veliku koaliciju nego nesigurnost labavih sporazuma i pakta s diletantima. U takvim okolnostima kao izlaz vidio sam veliku koaliciju. Vidim i prepreke. Slutim i neke velike rizike.
Razlozi za koaliciju velikih stranaka su matematički. Stabilna vlada, spremna na odlučne i riskantne, dakle nepopularne mjere mora imati stabilno većinu i mogućnost da za pojedine prijedloge postigne konsenzus.
Politika nije matematika, no velike stranke imaju samo štete od svojih ranijih saveznika.
Razlaz između HDZ-a i Mosta nije samo u idejnim i političkim razlozima, već u nezaustavljivom nastojanju manjeg partnera da priskrbi popularnost svojim prijedlozima, osigura položaje svojim pristalicama, promiče parcijalne političke interese koji donose popularnost.
To ne stvara oduševljenje kod tradicionalnih članova vladajuće stranke, onih željnih komotnog vladanja, podrške svojim poslovima, lokalnim interesima i grupama podrške.
Mutatis mutandis, isto vrijedi i za odnos vrha SDP-a prema njegovim saveznicima. HNS. Stranka skromne podrške i padajućeg ugleda, pod stalnim optužbama za klijentelizam, preko svake mjere zastupljena u kvotama podjele i na listama.
No HNS i bez svog odcijepljenog krila ima jake ličnosti, mlade i ambiciozne ljude. Možda baš to narod i ne voli; nije se lako nositi s lošom prošlošću, predrasudama da se radi o oholim elitistima i nečasnim poduzetnicima.
SDP nije imao svog/svoju kandidata/kinju za Zagreb. Zavist i napetosti imaju korijen u stvarnim odnosima. Velike stranke zato imaju podršku svog članstva za (privremeno?) odricanje od dosadašnjih saveznika.
Matematički jasno: zajedno imaju čvrstu većinu, odvojeni pohlepne saveznike i nepouzdane partnere. Matematički sporazum nije iz ljubavi, već iz računa. Udruženi ostali bi svoji u jasnom sporazumu o nekim i sukobu oko drugih stvari.
Prepreke izgledaju nepremostive. Čvrsti, dogmatski, zagriženi antikomunizam u kojem je lijeva ideologija zločin, Marx Sotona, Tito izdajnik i koljač donedavno su izgledali kao kloniranje ideja Johna Wayna, no sada se doimaju kao buđenje zaboravljenih demona.
Povezivanje HDZ-a s privatizacijskom pljačkom, ruralnim primitivizmom, političkim kičem i sklonošću fašizmu otišlo je daleko.
Ovdje nije važno ni što je prava istina, već baratanje poluistinama i zaglupljivanjem.
Niti je prosječni član SDP-a odgovoran za staljinističke zločine, niti je svaki HDZ-ovac pokvareni lopov koji ne voli klasičnu glazbu već Thompsona.
Na ljevici ima puno uvjerenih idealista, na desnici poštenih patriota, no vjetrovi sukoba, zapjenjenih izjava i nemirnih i histeričnih vođa razlike su učinile naizgled nepremostivima.
Ljudi su gurani prema ekstremima; sredine, koncilijantnosti i suradnje nema. Pale su teške riječi, izmišljeni skandali i uvrede. Tako da se bez velike muke to ne može zaboraviti, još manje oprostiti. To je nepremostiva prepreka, jer svaki razum izgleda krajnostima kao slabost i popuštanje.
Kao posljedica, ili kao uzrok, rasplamsali su se unutarnji sukobi u većim političkim strankama. Iza forme izbora odvijaju se nemilosrdni stranački obračuni i ”bratoubilački” kanibalizam. Svi ti sukobi su borba za osobnu vlast, a ne svjetonazorski ratovi, okrutnost skrivena iza osmijeha. Dublja je mržnja prema bivšem prijatelju nego prema protivniku (”prokletstvo malih razlika”).
I konačno, još jedan argument protiv. Nužna funkcija političkog sustava je i postojanje javne kritike. Bez organizirane oporbe kritika je nijema, a vlast gluha i neodgovorna. Velike koalicije, uz časne iznimke sjevernih zemalja, sklone su gutanju slabijeg partnera. I ovako oporba ne djeluje moćno, no zarobljena vezama zajedničke vlasti još bi i dalje gubila uvjerljivost.
Zbog zagriženosti propustit ćemo otvoreni prozor mogućnosti, možda zakasniti s reformama, zadovoljiti se hipokrizijom i razlikom između riječi i djela.
Svi koji idu na izbore govore o promjenama. Vjeruju izjavama građana da žele promjene i da im nije dobro. To je istina. No istina je i to da birači i ne žele promjene i neizvjesnost. Boje se promjena na gore. Žele miran i komforan život (günstige Unfreiheit, Marcuse), spremni su na mala odricanja uz grintanje o lošoj sudbini i vlasti, moralu i mentalitetu.
Pa čemu onda velika koalicija?
Zar nije lakše voditi prividne ratove, pozivati svoje na jedinstvo i blatiti druge? Ljutiti protivnike doskočicama, zadovoljiti publiku i medije.
Sve u svemu, hrvatska šutnja može se pretvoriti u hrvatsku hibernaciju. Šanse za veliku koaliciju su nikakve.
Živimo u neprekidnoj sadašnjosti i bojimo se budućnosti, a osjećaj ponosa tražimo u selektivno probranim događajima prošlosti. Lakše je slaviti davne pobjede protiv Mlečana i Turaka, nego priznati poraze u poslovima i diktate u politici. Za veliku koaliciju treba hrabrosti i državničkog formata.
Najriskantnija stvar je zapravo ne preuzeti rizik. Riskantno je biti državnik, a komotno političar. No to je kratkovidno: zapravo je riskantno ne činiti ništa.
Opasna stvar s nesagledivim posljedicama je u situaciji krize, i ekonomske i političke, boriti se po svaku cijenu za status quo. Status quo uspavljuje pametne, prosječnost čini vrlinom, a hrabre i nadarene tjera u daleke zemlje. Braniti status quo je slijepi kukavičluk.
Hrvatska politika malo podsjeća na dječaka koji stoji na obali mora i ne usudi se, iz straha, naučiti plivati. Teško je skočiti u vodu i u nepoznato.
autograf
Hrvatska treba ozbiljne, brze i radikalne reforme. Mislim da za njih treba i promjena Ustava. Ustav se mijenja dvotrećinskom većinom. Uskoro će Sabor birati nove ustavne suce. Dvotrećinskom većinom.
Trebaju nam ozbiljne promjene u teritorijalnom ustrojstvu, izbornom zakonodavstvu, pravima dužnosnika, poslovniku Sabora.
Europska unija postavlja ozbiljne uvjete prema načinu donošenja, strukturi i visini proračuna i deficita. Imamo neugodne sporove sa susjedima, arbitraže. Agrokor srlja u stečaj. Političke stranke su dezorijentirane, podijeljene unutarnjim sukobima i tu neizvjesnost prenose na ljude.
Mladi su bez uzora. Iseljavanje je ozbiljna opcija za talentirane i ambiciozne. Dakle, kad takvi odu, ostaju samo oni koji ne mogu otići: zbog navika, bolesti, straha.
Razlozi za koaliciju velikih stranaka su matematički. Stabilna vlada, spremna na odlučne i riskantne, dakle nepopularne mjere mora imati stabilno većinu i mogućnost da za pojedine prijedloge postigne konsenzus
Obrazovanje je bez znanja. Zdravstvo bez doktora s viškom pacijenata. Gospodarstvo u potrazi za novim gazdom, što se ublaženo zove strateško partnerstvo.
Hrvatski vjerovnici, strani pokrovitelji radije bi veliku koaliciju nego nesigurnost labavih sporazuma i pakta s diletantima. U takvim okolnostima kao izlaz vidio sam veliku koaliciju. Vidim i prepreke. Slutim i neke velike rizike.
Razlozi za koaliciju velikih stranaka su matematički. Stabilna vlada, spremna na odlučne i riskantne, dakle nepopularne mjere mora imati stabilno većinu i mogućnost da za pojedine prijedloge postigne konsenzus.
Politika nije matematika, no velike stranke imaju samo štete od svojih ranijih saveznika.
Razlaz između HDZ-a i Mosta nije samo u idejnim i političkim razlozima, već u nezaustavljivom nastojanju manjeg partnera da priskrbi popularnost svojim prijedlozima, osigura položaje svojim pristalicama, promiče parcijalne političke interese koji donose popularnost.
To ne stvara oduševljenje kod tradicionalnih članova vladajuće stranke, onih željnih komotnog vladanja, podrške svojim poslovima, lokalnim interesima i grupama podrške.
Mutatis mutandis, isto vrijedi i za odnos vrha SDP-a prema njegovim saveznicima. HNS. Stranka skromne podrške i padajućeg ugleda, pod stalnim optužbama za klijentelizam, preko svake mjere zastupljena u kvotama podjele i na listama.
Hrvatska treba ozbiljne, brze i radikalne reforme. Mislim da za njih treba i promjena Ustava. Ustav se mijenja dvotrećinskom većinom. Uskoro će Sabor birati nove ustavne suce. Dvotrećinskom većinom
No HNS i bez svog odcijepljenog krila ima jake ličnosti, mlade i ambiciozne ljude. Možda baš to narod i ne voli; nije se lako nositi s lošom prošlošću, predrasudama da se radi o oholim elitistima i nečasnim poduzetnicima.
SDP nije imao svog/svoju kandidata/kinju za Zagreb. Zavist i napetosti imaju korijen u stvarnim odnosima. Velike stranke zato imaju podršku svog članstva za (privremeno?) odricanje od dosadašnjih saveznika.
Matematički jasno: zajedno imaju čvrstu većinu, odvojeni pohlepne saveznike i nepouzdane partnere. Matematički sporazum nije iz ljubavi, već iz računa. Udruženi ostali bi svoji u jasnom sporazumu o nekim i sukobu oko drugih stvari.
Prepreke izgledaju nepremostive. Čvrsti, dogmatski, zagriženi antikomunizam u kojem je lijeva ideologija zločin, Marx Sotona, Tito izdajnik i koljač donedavno su izgledali kao kloniranje ideja Johna Wayna, no sada se doimaju kao buđenje zaboravljenih demona.
Povezivanje HDZ-a s privatizacijskom pljačkom, ruralnim primitivizmom, političkim kičem i sklonošću fašizmu otišlo je daleko.
Ovdje nije važno ni što je prava istina, već baratanje poluistinama i zaglupljivanjem.
Niti je prosječni član SDP-a odgovoran za staljinističke zločine, niti je svaki HDZ-ovac pokvareni lopov koji ne voli klasičnu glazbu već Thompsona.
Na ljevici ima puno uvjerenih idealista, na desnici poštenih patriota, no vjetrovi sukoba, zapjenjenih izjava i nemirnih i histeričnih vođa razlike su učinile naizgled nepremostivima.
Niti je prosječni član SDP-a odgovoran za staljinističke zločine, niti je svaki HDZ-ovac pokvareni lopov koji ne voli klasičnu glazbu već Thompsona
Ljudi su gurani prema ekstremima; sredine, koncilijantnosti i suradnje nema. Pale su teške riječi, izmišljeni skandali i uvrede. Tako da se bez velike muke to ne može zaboraviti, još manje oprostiti. To je nepremostiva prepreka, jer svaki razum izgleda krajnostima kao slabost i popuštanje.
Kao posljedica, ili kao uzrok, rasplamsali su se unutarnji sukobi u većim političkim strankama. Iza forme izbora odvijaju se nemilosrdni stranački obračuni i ”bratoubilački” kanibalizam. Svi ti sukobi su borba za osobnu vlast, a ne svjetonazorski ratovi, okrutnost skrivena iza osmijeha. Dublja je mržnja prema bivšem prijatelju nego prema protivniku (”prokletstvo malih razlika”).
I konačno, još jedan argument protiv. Nužna funkcija političkog sustava je i postojanje javne kritike. Bez organizirane oporbe kritika je nijema, a vlast gluha i neodgovorna. Velike koalicije, uz časne iznimke sjevernih zemalja, sklone su gutanju slabijeg partnera. I ovako oporba ne djeluje moćno, no zarobljena vezama zajedničke vlasti još bi i dalje gubila uvjerljivost.
Zbog zagriženosti propustit ćemo otvoreni prozor mogućnosti, možda zakasniti s reformama, zadovoljiti se hipokrizijom i razlikom između riječi i djela.
Svi koji idu na izbore govore o promjenama. Vjeruju izjavama građana da žele promjene i da im nije dobro. To je istina. No istina je i to da birači i ne žele promjene i neizvjesnost. Boje se promjena na gore. Žele miran i komforan život (günstige Unfreiheit, Marcuse), spremni su na mala odricanja uz grintanje o lošoj sudbini i vlasti, moralu i mentalitetu.
Pa čemu onda velika koalicija?
Zar nije lakše voditi prividne ratove, pozivati svoje na jedinstvo i blatiti druge? Ljutiti protivnike doskočicama, zadovoljiti publiku i medije.
Sve u svemu, hrvatska šutnja može se pretvoriti u hrvatsku hibernaciju. Šanse za veliku koaliciju su nikakve.
Rasplamsali su se unutarnji sukobi u većim političkim strankama. Iza forme izbora odvijaju se nemilosrdni stranački obračuni i ”bratoubilački” kanibalizam. Svi ti sukobi su borba za osobnu vlast, a ne svjetonazorski ratovi, okrutnost skrivena iza osmijeha. Dublja je mržnja prema bivšem prijatelju nego prema protivniku (”prokletstvo malih razlika”)
Živimo u neprekidnoj sadašnjosti i bojimo se budućnosti, a osjećaj ponosa tražimo u selektivno probranim događajima prošlosti. Lakše je slaviti davne pobjede protiv Mlečana i Turaka, nego priznati poraze u poslovima i diktate u politici. Za veliku koaliciju treba hrabrosti i državničkog formata.
Najriskantnija stvar je zapravo ne preuzeti rizik. Riskantno je biti državnik, a komotno političar. No to je kratkovidno: zapravo je riskantno ne činiti ništa.
Opasna stvar s nesagledivim posljedicama je u situaciji krize, i ekonomske i političke, boriti se po svaku cijenu za status quo. Status quo uspavljuje pametne, prosječnost čini vrlinom, a hrabre i nadarene tjera u daleke zemlje. Braniti status quo je slijepi kukavičluk.
Hrvatska politika malo podsjeća na dječaka koji stoji na obali mora i ne usudi se, iz straha, naučiti plivati. Teško je skočiti u vodu i u nepoznato.
autograf
