Ponekad me privlače neka pitanja koja ne zahtijevaju širu razradu. Uobičajen je naziv notica ili marginalija, primjedba na rubu. Što dakako ne znači da je unaprijed nevažna. Danas dakle desetak bilješki – bez kompozicijskog reda, onako kako su pritjecale
Zaokuplja me neka tema, eto zapisa. Ali ponekad me privlače neka pitanja koja ne zahtijevaju širu razradu. Uobičajen je naziv notica ili marginalija, primjedba na rubu. Što dakako ne znači da je unaprijed nevažna. Danas dakle desetak bilješki – bez kompozicijskog reda, onako kako su pritjecale. Odijeljene su međuprostorom.
Jedan me znanac upitao kako bih sastavio imaginarnu antologiju europske književnosti dvadesetog stoljeća (bez hrvatske, jer ona bi zahtijevala drukčije proporcije). U razgovoru sam improvizirao, sad mogu razraditi zamisao „čitanke“, vjerojatno u dva sveska. Sadržavala bi svakako novelistiku i srodne prozne vrste: izbor iz Čehova, Manna, Pirandella, Kafke, Bunjina, Virginije Woolf, Huxleyja, Calvina, Kundere, Hrabala. Izbor iz dramskoga stvaralaštva mora zbog opsega djela biti strogo ograničen. Bilježim ovdje i naslove: Cocteau (Orfej), Brecht (Majka Courage), Camus (Opsadno stanje), Ionesco (Ćelava pjevačica), Beckett (Svršetak igre), Stoppard (Travestije), Bernhard (Kazalištarac). Najbogatije može biti zastupljena poezija. Navodim ovdje samo iznimno naslove zbirki kako bih upozorio na neke osobitosti. U doba interneta čitateljima neće biti teško steći potreban uvid i postupiti prema svojim sklonostima. Moje su preporuke što opsežniji izbor: Rilke, Valéry, Ahmatova, Mandeljštam, Jesenjin, Pasternak, Trakl, Benn, Yeats, Eliot, Auden, Pessoa, García Lorca, Brecht (Domaće duhovne vježbe), Nezval, Breton, Eluard, Char, Prévert, Kästner, Dylan Thomas, Hughes, Przyboś, Montale, Ungaretti, Celan (Mak i sjećanje), Seferis, Enzensberger.
*
Umjetnički avangardisti težili su prije stotinu godina za tim da prikažu kako je zbilja alogična, disparatna, puna apsurdnih protuslovlja. Takozvani dadaisti (Zürich, Berlin, Pariz, New York) konstruirali su likovnost kaosa na primjer na taj način što su pomiješali razne fotografije, izreske iz novina i reklamnih plakata. „Paleta“ je bila ljepivo. Televizije tada još nije bilo. Gledatelji vijesti i reportaža danas su pasivni dadaisti. Na ekranu se izmjenjuju prizori (prije korone!) o luksuznom životu u nekim zemljama, samo sekundom odijeljeni od krajnje bijede. Televizijskoj publici ostaje, ako se javlja nečista savjest, jedino daljinski upravljač.
*
U svojoj knjizi Portreti gradova. London, Venecija, München, Sankt Peterburg osvrnuo sam se na stvaralaštvo dviju velikih autorica engleske književnosti u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata – na Virginiju Woolf i Agathu Christie. Tipološki, one su posve oprečne, no povezuje ih ugled i reprezentativnost. A u činjenicama o Agathi Christie i nakladnički podaci. Velika dama detektivskog romana zastupljena je originalima i bezbrojnim prijevodima u golemim nakladama. (Statistike navode 400 milijuna primjeraka.) Ni jedan drugi pisac/spisateljica s angloameričkoga jezičnog područja ne može se u tom pogledu s njom natjecati. Conan Doyle i njegov Sherlock Holmes pripadaju još viktorijanskoj epohi, i po duhu i po tematici. Romani i novele temelje se na tekovinama suvremenih prirodnih znanosti, a indukcija im je glavni postupak. Psihološka problematika Doylea manje znanima. Razmišljanja o Agathi Christie, koja je postala pojam (i moja favoritkinja) potaknula su me na neke bitne usporedbe.
Na području zahtjevne književnosti, kanonizirane na primjer Nobelovom nagradom, brojčana je premoć muškaraca golema. Među klasicima je romana u dvadesetom stoljeću Virginia Woolf iznimka. Međutim, na polju kriminalističkog odnosno detektivskog romana uloga je autorica upadljiva. To je područje na kojemu su žene mogle pokazati intelektualnu kombinatoriku, dakle sposobnost koja je u opreci s negdašnjim stereotipom po kojemu se spisateljicama pripisuje pretežno samo emocionalnost, uostalom u vezi s, općenito, nižim stupnjem obrazovanosti. Tko želi shvatiti pojavu koju simbolizira Agatha Christie, mora se osvrnuti na problem intelektualnosti kod žena. Većina autorica koje ću spomenuti pripada naraštaju kojemu su se oko godine 1900. otvorila vrata sveučilišta. Žene su postale ravnopravne, diskriminacija je posve nestala. Važno je napomenuti da je upravo Velika Britanija, uz Švicarsku, bila osobito napredna. Pedesetak godina ranije sveučilišta Cambridge, Oxford i London bila su vrlo daleko od toga da upišu djevojke – koje su mogle biti sretne ako im je uspjelo da završe privatne ženske gimnazije ili srodne škole. (O tome su dostupni podaci u monumentalnoj povijesti europskih univerziteta Waltera Ruegga.)
I većina autorica detekcijskih romana imala je sveučilišne diplome. Svakako je nastupilo doba kad su žene mogle iskazati svoju intelektualnu kombinatoriku na cijelom angloameričkom jezičnom području. Navest ću barem nekoliko autorica, s namjerom da nanižem autorice različitih usmjerenja unutar kriminalističkog romana te da potaknem potencijalnu čitateljsku javnost da upozna kod nas manje poznata djela. Evo sažete revije autorica, što ih po broju romana predvodi Agatha Christie: Dorothy Sayers, Ngaio Marsh (iz Australije), Mary Rinehart, Georgette Hayer, Margaret Miller, Elisabeth Mackintosh, Margery Allingham. Među američkim autoricama posebno se originalnošću ističe Patricia Highsmith.
To je bio pokušaj da u širem kulturnom kontekstu odgovorim na pitanje koje je u Portretima gradova ostalo otvoreno.
*
Često se čuje diskretan prigovor da kod nas već dugo nema priručnika kakvi se u svijetu nazivaju „opernim vodičima“. Od knjige Nenada Turkalja prošlo je dosta vremena. Želim stoga upozoriti na osebujno djelo Nedjeljka Fabrija, našega modernog klasika pripovjedne proze. Možda je čitateljima koji dobro poznaju njegove romane i pripovijetke promaknulo, ako ih glazba posebno ne zanima, da je on bio zaljubljenik u svijet opere i znalac njezine povijesti. Originalnost njegove knjige Orfejeva djeca, obilježena u podnaslovu kao prilog povijesti recepcije u Hrvata, s dodatkom da je knjiga „kronika“ koja obuhvaća razdoblje od 1986. do 2006. godine. Orfejeva djeca doduše nisu operni vodič, jer obuhvaćaju samo izbor s područja glazbenoga kazališta, u skladu s izvedbama koje je on u ulozi kritičara prikazivao. Fabrio rijetko kada skicira sadržaje opernih libreta, jer smatra da su ljubitelji opere u to donekle upućeni. Ali zato „kronika“ sadrži podatke sabrane s nevjerojatnom erudicijom i marom. Bilo da se radilo o, na primjer, Verdiju, Wagneru, Pucciniju, Massenetu, Straussu ili Bartóku, Orfejeva djeca zadivljuju znanjem. Treba samo zamisliti autora kako po davnim godištima Obzora, Jutarnjeg lista i drugih novina navodi i sučeljava podatke, osvrćući se u povodu novih izvedbi iz spomenutog razdoblja na prošlost. Pomisao na takvu svojevrsnu arheologiju mogla bi izazvati predodžbu o arhivskoj djelatnosti da nije iznesena na tako polemičan i temperamentan način, u kojemu se očituje duh velikoga pripovjedača.
Otkrivanje prošlosti osobito je zanimljivo kad se radi o opernim djelima koja su u staroj novinskoj kritici izazivala žučljive rasprave, za i protiv. Dobar su primjer Straussove muzičke drame Saloma i Elektra. U prikazu Salome Fabrio u uvodnom dijelu pokazuje suverenu sposobnost da neko djelo smjesti u njegovo okružje. Uspoređujući Wagnera i Verdija ustvrđuje da Puccinija jedva možemo smatrati autentičnim nasljednikom velikog talijanskog prethodnika, ali da je Wagner stvorio svoju sljedbu – Straussa. U povodu uprizorenja nove zagrebačke Salome (1988) Fabrio nas brižljivo vodi u doba kad Strauss za domaću kritiku još nije bio neupitna veličina. Proslavio se u svijetu svojim simfonijskim poemama, a tek nakon dviju slabašnih opera izazvao je golem odjek muzičkom dramom prema jednočinki Oscara Wildea. Zagrebačka premijera, točno deset godina nakon njemačke praizvedbe (1905), imala je dakako živ odjek u novinama, pa se Fabrio potrudio da nam prikaže što se zbivalo u zagrebačkom kazališnom svijetu. Saloma je izazvala novinarsku buru. Dok je Obzor uglavnom prihvatio djelo, Jutarnji list nazvao ga je „produktom razdraženog i perverznog smjera“. U povodu drugog zagrebačkog uprizorenja taj je list bio još žešći, a kritiku je potpisao velik autor hrvatske moderne Milutin Cihlar Nehajev, koji je začudo reagirao vrlo konzervativno. Tek je treća inscenacija (1934) dokraja stišala strasti. Publika je bila oduševljena, ističe Fabrio, a u isti mah je to dirigentski događaj: izvedbom je ravnao Lovro Matačić. U poglavlju o Hofmannsthalovoj/Straussovoj Elektri Fabrio se dotaknuo mučne epizode. Muzička je drama zaslugom Lovre Matačića izvedena u Zagrebu premijerno s velikim zakašnjenjem, tek 1976. Hofmannsthalova drama bila je napisana i izvedena u Berlinu 1903, dakle pet godina prije Straussove glazbe. Dodajem: danas se to vrlo snažno, psihoanalitičko tumačenje antičke drame smatra u svjetskoj književnoj kritici vrhunskim ostvarenjem, ne samo na njemačkom jezičnom području nego i u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Eliot je stvaralaštvo bečkog autora vrlo cijenio. Na novu Elektru su se, pročitavši tekst, okomili zagrebački kritičari, bez ikakva razumijevanja i znanja.
Na sjeveru postoje još tri grada koja potiču usporedbu s Venecijom: Amsterdam, Kopenhagen i Stockholm. Ako netko prigovori da nitko ne može dosegnuti venecijansko slikarstvo, neka pođe u Amsterdam i obližnji Haag
No vratimo se Fabriovoj knjizi. Riječ je o njegovu odnosu prema takozvanom modernizacijskom ili redateljskom teatru. U jednom osvrtu ističe da nije načelno protiv inovacija – ako su duhovite (kao na primjer u Mozartovoj operi Takve su one sve, kako Fabrio prevodi originalni naslov Così fan tutte, osječka izvedba 2006). Ali ako režiserski zahvati ruše logiku djela, nema više šale. Zastrašujući mu je primjer scenska karikatura Wagnerove Walküre, uprizorenje koje je vidio za boravka u Berlinu 1989. godine. Ne mora sve biti kao u Wagnerovo doba, ali pozornica pretvorena u hangar s bunkerskim prozorčićima, do kraja depresivna, djeluje naposljetku smiješno jer je posve u raskoraku s glazbom. Općenito su autori postali igračke eksperimenata, nemoćne žrtve koje se više ne mogu braniti. To je zaključak koji se nameće iz Fabriova osvrta. Svakako je postupak s autorima krajnje suprotan onomu što Englezi nazivaju fair play. (Naš veliki autor nije doživio ono što se nedavno dogodilo njegovu Vježbanju života u Rijeci, koja je po mnogočemu bila njegov grad.)
*
Mjesto zbivanja je austrijski grad Bregenz na Bodenskom jezeru, vrijeme početak kolovoza, a predmet osvrta otvaranje Svečanih igara u Bregenzu 2019. Jedna njemačka televizijska postaja emitirala je reprizu (kolovoz 2020), koju sam pogledao. Riječ je o posve novoj inscenaciji Verdijeva Rigoletta. Ono što je Fabrio zamjerio izvedbi Walküre ovdje je potencirano do krajnosti. Cilj režije očito je bio neprepoznatljiv Rigoletto. Cijela je radnja smještena u glavu goleme spodobe koja izgleda poput križanca marsijanca, brijača i cirkuskog klauna. Posebne su delikatese monstruma odvratan jezik i oštećeni, kao britva oštri zubi. Usta su tako velika da dopuštaju publici uvid u turbulencije na pozornici koju je neman progutala. Prepričavanje izvorne fabule besmisleno je jer se ionako jedva prepoznaje što se zbiva. Gledatelj bez „opernog vodiča“ s pomno ispričanim sadržajem izgubljen je. Kostimi za glavne likove kao da su posuđeni iz garderobe starih opereta. Ostali likovi tvore skupinu koja se mota po pozornici u stilu gimnastičkih vježbi, a odjevena je uniformno u krpe koje su mješavina davnih kupaćih kostima i prugaste robijaške odjeće. Ako u publici netko ima osjetljiv želudac, može mu se dogoditi da povraća, riga. U gimnaziji smo to zvali rigoleto. U tom je Rigolettu samo jedan korak do rigoleta. A sad dolazim do pravog problema režijskog opernog teatra. Pjevač i orkestar bili su u toj ludoriji izvrsni, prvorazredni. Nije moguće zamisliti jači sraz nego što je ovdje između scene i glazbenog ansambla. Lukav gledatelj stavit će potpuno zacrnjene naočale i samo slušati. Nijedan dirigent neće dopustiti da mu itko prčka po partituri. Putovi su dakle odvojeni. Ravnatelj je orkestra savjestan, bez egomanskih strasti. Režiser pak u sebi vidi vrhunac avangarde, iako bi morao znati da su dadaizam apsolvirali njegovi djedovi ili pradjedovi. Zasad još uvijek vrijedi pravilo da samozvani avangardist ne može, metaforički, prekoračiti rampu koja ga dijeli od glazbenika. Ako neka kazališna uprava ipak prisili dirigenta i pjevače na ustupke (za što bi bili potrebni teški milijuni), postalo bi zaista veselo. To bi moglo izgledati odnosno zvučati ovako. Nakon, recimo, stotinjak taktova Verdija ubacio bi se bez ikakva znaka upozorenja upućena publici jedan kraći odlomak iz neke oprečne glazbe, na primjer iz Vesele udovice ili rock Elvisa Presleyja i songovi Boba Dylana.
*
Čitam Tina Ujevića i oduševljava me njegova velika kritičarska sprema. Njegovoj lirici se divimo, svi. No njegovi novinarski tekstovi nisu u literaturi o njemu primjereno prikazani. Uostalom, autori monografija nisu uglavnom ni bili kvalificirani da prosuđuju Tinovu erudiciju. Neću se osvrtati na knjige koje je objavio za života nego ću prikazati samo osmi svezak (O stranoj književnosti I) iz Sabranih djela, Zagreb 1965. Ti članci ruše otrcan stereotip o nemarnom i neurednom boemu. S današnjeg je motrišta osobito zanimljiva okolnost da je bio temeljito obaviješten o književnim i knjižarskim novostima – u doba bez današnjih mogućnosti stjecanja informacija. Knjige je pozorno čitao, a ne samo prolistao. Većinu tih djela sam i ja čitao pa mogu provjeriti Tinove tekstove. Nepoznato je samo komu je prodao ili darovao prikazane knjige; zadržati ih nije mogao jer to nisu dopuštale njegove životne navike. Jedan od najboljih primjera temeljitosti njegov je osvrt na knjigu Francuska kultura slavnoga njemačkog romanista Ernsta Roberta Curtiusa. Naš autor referira o njoj u časopisu Nova Evropa 1933, tri godine nakon objavljivanja. Sjajno pisana Curtiusova knjiga nije ni do danas prevedena na hrvatski, što je krupan propust. Koliko je bio načitan, Tin pokazuje u Jadranskoj pošti 1930. godine, gdje iznosi svoj pogled na njemačka književna usmjerenja (Noviji Nijemci), vrlo sažeto, a ipak temeljito, jer oštrim okom književnoga znalca umije zahvatiti ono što je bitno. Navodi mnoštvo imena, ali ne nasumce, nego svakog autora stavlja na pravo mjesto. To se ne može postići listanjem po novinama.
Dvaput je Tin reagirao osobito brzo. Hemingwayev roman Zbogom oružje nabavio je u originalu i prikazao već nepunih godinu dana nakon objavljivanja u New Yorku. Hrvatski je prijevod publiciran tek 1937. Čak još hitrije uslijedila je reakcija na romansiranu biografiju Magellan Stefana Zweiga, objavljenu 1938. u Švicarskoj. Tin ju je opsežno karakterizirao s odobravanjem. Jedan od najdužih tekstova u osmom svesku Sabranih djela očituje Tinovo poznavanje novije ruske književnosti. Naslov je tipičan za Tinov stil: Rusija, pretposljednja, kroz procjednik. Osvrće se na simboliste, na akmeiste (Ahmatova, Mandeljštam) i na tendencije mladih prozaika okupljenih u Petrogradu oko Šklovskoga. Tinova je načitanost frapantna. Mogao je doduše crpsti iz kritičke literature, ali nije mogao posuđivati tuđe prijevode, jer ih nije bilo. Uklopio je primjere iz lirike Ahmatove, Mandeljštama, Hodaseviča, Majakovskog i Pasternaka. Jesu li prijevodi ili prepjevi uspjeli, moraju prosuditi rusisti. Tin je svakako bio krčitelj putova, već s obzirom na činjenicu da su prijevodi iz novije ruske književnosti zaredali pretežno tek poslije 1945. godine. Čak se i Gorki, već odavna pisac svjetskoga glasa, počeo sustavno objavljivati na hrvatskom jeziku tek nakon rata. Tinova je zasluga neosporna.
*
Pitam se zašto su naši građani koji vole putovati u izboru svojih ciljeva tako konformni. Ako je Francuska, mora li biti uvijek samo Pariz, ne može li za promjenu Provansa ili Bordeaux. Ako je Njemačka, jaka je alternativa Berlinu metropola sjeverne Njemačke, čaroban Hamburg. Položaj, povijest, pomorstvo, kulturna tradicija – sve je to na svoj način jedinstveno. Posebno je dojmljivo jezero usred grada, bazen rijeke Alster, oko kojega se nalaze neke od glavnih ulica. Danas se više ne primjećuje da je grad u Drugom svjetskom ratu teško stradao, poput Berlina i Dresdena. Na sjeveru postoje još tri grada koja potiču usporedbu s Venecijom: Amsterdam, Kopenhagen i Stockholm. Ako netko prigovori da nitko ne može dosegnuti venecijansko slikarstvo, neka pođe u Amsterdam i obližnji Haag. Amsterdamski Rijksmuseum i haški likovni muzej tvore cjelinu. Posjetitelj ostaje bez daha jer su u njima neke od najljepših slika cijele europske umjetnosti (Rembrandt, Vermeer van Delft, Hals, Bruegel ml., Rubens, Holbein ml.). Idući cilj može biti Kopenhagen, glavni grad treće monarhije na putu od Bruxellesa do danske metropole. Stockholm je glavni grad četvrte, a norveški Oslo pete. (Usput rečeno, pogledom na jug, u Španjolsku, kompletirali smo broj sadašnjih država-monarhija u Europi.) No vratimo se Amsterdamu. U Nizozemskoj privlači uz duhovnu kulturu i kulinarstvo, posebno u metropoli, koje je dospjelo ovamo u kolonijalnim vremenima iz Indonezije. Iz osobnog iskustva mogu potvrditi da su specijaliteti malajske kuhinje osobito rafinirani. Zbog posebnog načina serviranja jela gost u takvu restoranu stječe dojam da pristupa kulinarskom obredu.
Danska metropola, zelen grad, pruža nešto što je raritet u Europi: veliki zabavni park nazvan Tivoli u samu je središtu grada, tako reći Maksimir u središtu Zagreba. Tivoli je usporediv s bečkim Praterom, samo što se gradsko zabavište i velik park ondje ne nalaze u središtu grada. S glazbom, svjetlosnim efektima, malim pozornicama i drugim vrstama razonode ponešto je egzotičan simbol Kopenhagena. Povjesničara kulture zanimat će činjenica da je Tivoli otvoren, tada mnogo skromnije, već oko sredine devetnaestog stoljeća. Ta je tradicija znak da Danci nisu samo narod zahtjevne duhovne kulture nego i ljudi s neskrivenim uživalačkim sklonostima.
Komu se žuri u Švedsku, više nije upućen na trajekte (kao ja prije tridesetak godina). Godine 2000. otvoren je za promet golem automobilski i željeznički most koji nad Öresundom povezuje Dansku sa Švedskom. Objekt slovi u međunarodnim razmjerima kao tehničko čudo: premošćuje udaljenost od 7845 metara. Svojedobno glasovit most u San Franciscu po dimenzijama daleko zaostaje za skandinavskom konstrukcijom. Čudo je postignuto uzornom suradnjom obiju država. Ekskluzivan turist produžit će iz Malmöa u Švedskoj u Stockholm. Nije mu potreban avion; cestovni i željeznički promet upravo su idealni. U pravu je tko tvrdi da je švedska metropola, također „Venecija Sjevera“, jedan od najskladnijih i atmosferski posebno dojmljivih sjevernih gradova. Urbanistička kultura uzorno se stapa sa svjedočanstvima stare državne tradicije. Prema mjerilima duhovne baštine Stockholm tvori cjelinu s obližnjim sveučilišnim gradom Uppsalom, gdje se u univerzitetskoj knjižnici čuvaju tiskovni rariteti prvoga reda.
Naposljetku, možemo zamisliti turista koji se u neku ruku zasitio urbane baštine te se zaželio samoće prirode. Švedska graniči s Finskom, zemljom koja sjeverno od Helsinkija pruža tišinu i čaroban ugođaj legendarnih šuma i bezbrojnih jezera.
