Ako je prvijenac Toma Forda Samac (A Single Man, 2009) bio ultimativni film o ljubavi i žalovanju, onda su Noćne životinje ponovno organizirane oko dvaju arhetipskih motiva – ljubavi i osvete. Pomislit ćete da posrijedi nije ništa novo i naoko zaista nije, no redateljeva egzekucija materijala je poprilično impresivna. Nocturnal Animals je ekranizacija romana Tony and Susan Austina Wrighta iz 1993. godine, čiji već naslov, bez da i sagledate površnije sadržaj djela, nedvojbeno dovodi u okrilje pulp literature za dosadna i kišna nedjeljna poslijepodneva ili pak ljetno izležavanje na plaži. Redatelj Ford ni malo ne bježi od tih karakteristika predloška, štoviše, nastoji ih svesrdno prihvatiti, ali istodobno i rekonceptualizirati kako bi odgovarali idejnoj potki njegova djela. Stoga Noćne životinje sadrže brojne konvencije i karakteristike B trilera, ali one su prestrukturirane redateljevim bogatim vizualnim simbolizmom.
Film se otvara linčevski surealno: plesom niza nagih i korpulentnih postarijih dama na crvenoj baršunastoj pozadini. Nakon toga nas Ford uvodi u galeriju u kojoj se otvara izložba anksiozne Susan (Amy Adams). Nakon što nas je proveo kroz blazirani jet set, autor nas uvodi u raskošnu losanđelesku vilu u kojoj Susan živo sa suprugom Huttonom (Armie Hammer). Sterilno osvjetljenje, hladne tamne i prevladavajuća siva boja odmah nas upućuje na činjenicu da su odnosi među partnerima zahladili i te da im poslovna situacija također nije blistava. Armie Hammer u ulozi Huttona, svojim drvenim držanjem, neekspresivnom glumom te odveć iskvarcanom pojavom nije redateljeva omaška u odabiru glumca, nego upućuje na bitan aspekt propitivanja filma – postojanja kulisa te pristajanja na neautentičan život i histerične odabire te odnos stvarnoga i fantazijskoga. Hutton više nalikuje na filmskoga glumca koji nastoji neuvjerljivo odigrati (ne)vjernoga supruga, nego na zaokružen i psihološki iznijansiran lik.
Kako Ford veliki naglasak stavlja na vizualni segment djela, tako i Susan svojim odjevnim kombinacijama korespondira s prostorom – svedena je na lutku, koja se nelagodno osjeća kako u svom okruženju tako i u vlastitoj koži, što je dodatno podcrtano ispraznim muzejsko-galerijskim kružokom kojim se kreće u prizoru poslovnoga sastanka te kućne zabave. Najvažnije im je pred drugima ostaviti dojam sretnoga i poslovno uspješnoga para, pa čak i pod cijenu nepodnošljive unutarnje praznine koju supruga osjeća. Narativni okidač Noćnih životinja naoko je trivijalan: Susan dobiva paket u kojem se nalazi rukopis novoga romana njezina bivšega supruga Edwarda (Jake Gyllenhaal). Protagonistica je zaintrigirana iz dvaju razloga: tekst joj je posvećen, a ujedno nosi naslov Noćne životinje kako je nju prije Edward zvao (noćna životinja) zbog problema sa spavanjem. Počinje čitati priču o povučenom matematičaru Tonyju (Jake Gyllenhaal) koji odlučuje sa suprugom i kćeri krenuti na put iz Teksasa u Maine, ali ih presretne nasilna skupina od triju lokalnih mladića. Susret završava tragično, a Tony uz pomoć detektiva Bobbyja Andesa (Michael Shannon) pokušava ući u trag ubojicama te se osvetiti za smrt svoje obitelji.
Rukopis Edwardova romana bitan je kao narativni okidač jer uvjetuje složeno ispreplitanje narativnih linija. Narativnu sadašnjost predstavlja svakodnevni život Susan te nezadovoljstva i problemi s kojima se suočava. Manuskript predstavlja i asocijativni ključ koji uvjetuje da protagonistica zaroni u subjektivno vrijeme, odnosno vlastitu prošlost u nizu analeptički strukturiranih prizora putem koji se prikazuje njezino upoznavanja, brak i potom raskid s Edwardom. Ove predpovijesti su funkcionalizirane jer predstavljaju agense psihološkoga karakteriziranja Susan, pobliže nam osvjetljavanju motivaciju lika i naznačuju njezine potencijalne postupke u sadašnjosti. Osim spomenutoga odnosa narativne prošlosti i sadašnjosti, Ford se poigrava i konceptom filma u filmu ili čak metafilma. Dok Susan čita o događajima iz Edwardova romana, oni se odigravaju na velikom platnu kao projekcija protagonističine vizualizacije radnje toga djela. Znakovito je što isti glumac – Jake Gyllenhaal – glumi i u fiktivnom romanu / filmu čovjeka koji ostaje bez svega. Ovo dupliranje glumačkih izvedbi signalizira da se Susan poistovjećuje s likovima i događajima u fiktivnoj priči te na njih projicira svoja trenutačna nezadovoljstva i žudnje. Dokaz tome pronalazimo u činjenici da Edward i Tony pokazuju niz sličnosti – nisu dovoljno maskulini, zaštitnički nastrojeni, povučeni su i nježni.
Roman Noćne životinje zapravo je priča o gubitku i osveti. Sugerira se da je vrlo atmosferično i intenzivno ispričana jer time ostavlja izniman utisak na čitateljicu. Tom Ford također nastoji stilski izdiferencirati tri razine filma. Narativna sadašnjost prikazana je u zagasitim i tamnim tonovima, prevladava sterilnost i sivilo. Narativna prošlost je pak dana u mekim i toplim bojama koje upućuju na emocionalnu i egzistencijalnu ispunjenost i nesputanost koje je Susan sada lišena. Pritom ne smijemo zanemariti bitnu činjenicu: narativna prošlost viđena je isključivo iz perspektive protagonistice pa je ona nepouzdana te dobivamo dojam da je toplina prošle priče također možda rezultat hladnoće sadašnjega stanja. Film u filmu atmosferično je dočaran suodnosom nokturalnoga prvoga i dnevnoga drugoga dijela segmenta, a ogoljenost teksaškog pejzaža sprženoga suncem te nepreglednih pustopoljina izravno odgovara emocionalnoj praznini i otupjelosti Tonyja, koja posredno korespondira s onom autora romana Edwarda. Međutim, posrijedi je ponovno projekcija čitateljice koja sama možda stvara poveznicu između bivšega partner i romanesknoga junaka jer u potonjega učitava svoje životne situacije. Time se Ford također poigrava pouzdanošću perspektive te našom konstrukcijom stvarnosti i drugih te upisivanjem naših fantazijskih scenarija u te druge.
Reći ćete da postmoderno poigravanje filmom u filmu ili konceptom metafilma može djelovati otrcano, posebice danas kada se postmoderni narativni eksperimentalizam sasvim iscrpio, no Ford ga ovdje ne koristi kako bi samo progovorio o konstruiranoj naravi stvarnosti, nego je posrijedi svojevrsna igra zavođenja koja se odigrava na dvostrukom planu. Polako prateći odnos Edwarda i Susan, počinjemo shvaćati da je njegov rukopis pokušaj njezinoga ponovnoga osvajanja. On zna što napisati kako bi pridobio njezinu naklonost te je izbacio iz sigurnoga položaja buržujskoga braka. Temeljno je ona počinila histeričan odabir, što se eksplicira kroz odnos s majkom, koja se u filmu pojavljuje tek nakratko u jednoj analepsi te je izvrsno utjelovljuje Laura Linney. Edward je često Susan, zbog navodno tužnoga pogleda, uspoređivao s majkom, što se supruzi nije niti najmanje sviđalo jer je majka predstavljala sve što ne želi biti: malograđanštinu, konzervatizam, klasna presizanja, materijalizam.
Prizor večere s majkom je ključan jer Anne kaže kćeri da će jednoga dana shvatiti njezine riječi jer kako stari, svaka žena postaje nalik majci. U luku od narativne prošlosti do narativne sadašnjosti shvaćamo da je majka bila u pravu. Susan doživljava prosvjetljenje čitajući roman te uviđa da je dopustila da netko drugi, odnosno društveni imperativi diktiraju njezinu žudnju. Odabrala je neautentično: ono što je jednostavnije i društveno poželjnije. Time se u priču upliće i rasna problematika, odnos ruralnoga (protagonisti su porijeklom iz Teksasa, u kojem se znakovito i odvija radnja Edwardova romana pa nasilna priroda te države Tonyja lišava obitelji) i urbanoga (lažni i izvještačeni Los Angeles). Druga strategija zavođenja odvija se na relaciji film (redatelj) – gledatelji. Kao što Edward svojim tekstom nastoji ponovno pridobiti Susaninu naklonost, tako se i Fordovo djelo poigrava s očekivanjima gledatelja te njihovim sklonostima romantičnim klišejima. Kada gledatelj dođe do završnice, očekuje određeno razrješenje, no pitanje je hoće li dobiti ono što vjeruje da će dobiti. Osveta je time dvostruka – Edwarda prema Susan i redatelja prema gledateljima.
Slično kao i Neonski demon Nicolasa Windinga Refna, tako i Noćne životinje jednim dijelom sagledavaju Los Angeles kao lažno i nestvarno mjesto. No dok se prvi film oslanja na vizualne eskapade, a sadržajno je prazan, Fordovo ostvarenje poetičan je ljubavni film zamaskiran u neonoir, s izvrsnim glumačkim kreacijama Amy Adams, Jakea Gyllenhaala i posebice Michaela Shannona, te nizom odlično režiranih prizora poput noćne situacije u kojoj nasilnici teorirziraju Tonyjevu obitelj, a autor polagano gradi napetost.
filmovi
Film se otvara linčevski surealno: plesom niza nagih i korpulentnih postarijih dama na crvenoj baršunastoj pozadini. Nakon toga nas Ford uvodi u galeriju u kojoj se otvara izložba anksiozne Susan (Amy Adams). Nakon što nas je proveo kroz blazirani jet set, autor nas uvodi u raskošnu losanđelesku vilu u kojoj Susan živo sa suprugom Huttonom (Armie Hammer). Sterilno osvjetljenje, hladne tamne i prevladavajuća siva boja odmah nas upućuje na činjenicu da su odnosi među partnerima zahladili i te da im poslovna situacija također nije blistava. Armie Hammer u ulozi Huttona, svojim drvenim držanjem, neekspresivnom glumom te odveć iskvarcanom pojavom nije redateljeva omaška u odabiru glumca, nego upućuje na bitan aspekt propitivanja filma – postojanja kulisa te pristajanja na neautentičan život i histerične odabire te odnos stvarnoga i fantazijskoga. Hutton više nalikuje na filmskoga glumca koji nastoji neuvjerljivo odigrati (ne)vjernoga supruga, nego na zaokružen i psihološki iznijansiran lik.
Kako Ford veliki naglasak stavlja na vizualni segment djela, tako i Susan svojim odjevnim kombinacijama korespondira s prostorom – svedena je na lutku, koja se nelagodno osjeća kako u svom okruženju tako i u vlastitoj koži, što je dodatno podcrtano ispraznim muzejsko-galerijskim kružokom kojim se kreće u prizoru poslovnoga sastanka te kućne zabave. Najvažnije im je pred drugima ostaviti dojam sretnoga i poslovno uspješnoga para, pa čak i pod cijenu nepodnošljive unutarnje praznine koju supruga osjeća. Narativni okidač Noćnih životinja naoko je trivijalan: Susan dobiva paket u kojem se nalazi rukopis novoga romana njezina bivšega supruga Edwarda (Jake Gyllenhaal). Protagonistica je zaintrigirana iz dvaju razloga: tekst joj je posvećen, a ujedno nosi naslov Noćne životinje kako je nju prije Edward zvao (noćna životinja) zbog problema sa spavanjem. Počinje čitati priču o povučenom matematičaru Tonyju (Jake Gyllenhaal) koji odlučuje sa suprugom i kćeri krenuti na put iz Teksasa u Maine, ali ih presretne nasilna skupina od triju lokalnih mladića. Susret završava tragično, a Tony uz pomoć detektiva Bobbyja Andesa (Michael Shannon) pokušava ući u trag ubojicama te se osvetiti za smrt svoje obitelji.
Rukopis Edwardova romana bitan je kao narativni okidač jer uvjetuje složeno ispreplitanje narativnih linija. Narativnu sadašnjost predstavlja svakodnevni život Susan te nezadovoljstva i problemi s kojima se suočava. Manuskript predstavlja i asocijativni ključ koji uvjetuje da protagonistica zaroni u subjektivno vrijeme, odnosno vlastitu prošlost u nizu analeptički strukturiranih prizora putem koji se prikazuje njezino upoznavanja, brak i potom raskid s Edwardom. Ove predpovijesti su funkcionalizirane jer predstavljaju agense psihološkoga karakteriziranja Susan, pobliže nam osvjetljavanju motivaciju lika i naznačuju njezine potencijalne postupke u sadašnjosti. Osim spomenutoga odnosa narativne prošlosti i sadašnjosti, Ford se poigrava i konceptom filma u filmu ili čak metafilma. Dok Susan čita o događajima iz Edwardova romana, oni se odigravaju na velikom platnu kao projekcija protagonističine vizualizacije radnje toga djela. Znakovito je što isti glumac – Jake Gyllenhaal – glumi i u fiktivnom romanu / filmu čovjeka koji ostaje bez svega. Ovo dupliranje glumačkih izvedbi signalizira da se Susan poistovjećuje s likovima i događajima u fiktivnoj priči te na njih projicira svoja trenutačna nezadovoljstva i žudnje. Dokaz tome pronalazimo u činjenici da Edward i Tony pokazuju niz sličnosti – nisu dovoljno maskulini, zaštitnički nastrojeni, povučeni su i nježni.
Roman Noćne životinje zapravo je priča o gubitku i osveti. Sugerira se da je vrlo atmosferično i intenzivno ispričana jer time ostavlja izniman utisak na čitateljicu. Tom Ford također nastoji stilski izdiferencirati tri razine filma. Narativna sadašnjost prikazana je u zagasitim i tamnim tonovima, prevladava sterilnost i sivilo. Narativna prošlost je pak dana u mekim i toplim bojama koje upućuju na emocionalnu i egzistencijalnu ispunjenost i nesputanost koje je Susan sada lišena. Pritom ne smijemo zanemariti bitnu činjenicu: narativna prošlost viđena je isključivo iz perspektive protagonistice pa je ona nepouzdana te dobivamo dojam da je toplina prošle priče također možda rezultat hladnoće sadašnjega stanja. Film u filmu atmosferično je dočaran suodnosom nokturalnoga prvoga i dnevnoga drugoga dijela segmenta, a ogoljenost teksaškog pejzaža sprženoga suncem te nepreglednih pustopoljina izravno odgovara emocionalnoj praznini i otupjelosti Tonyja, koja posredno korespondira s onom autora romana Edwarda. Međutim, posrijedi je ponovno projekcija čitateljice koja sama možda stvara poveznicu između bivšega partner i romanesknoga junaka jer u potonjega učitava svoje životne situacije. Time se Ford također poigrava pouzdanošću perspektive te našom konstrukcijom stvarnosti i drugih te upisivanjem naših fantazijskih scenarija u te druge.
Reći ćete da postmoderno poigravanje filmom u filmu ili konceptom metafilma može djelovati otrcano, posebice danas kada se postmoderni narativni eksperimentalizam sasvim iscrpio, no Ford ga ovdje ne koristi kako bi samo progovorio o konstruiranoj naravi stvarnosti, nego je posrijedi svojevrsna igra zavođenja koja se odigrava na dvostrukom planu. Polako prateći odnos Edwarda i Susan, počinjemo shvaćati da je njegov rukopis pokušaj njezinoga ponovnoga osvajanja. On zna što napisati kako bi pridobio njezinu naklonost te je izbacio iz sigurnoga položaja buržujskoga braka. Temeljno je ona počinila histeričan odabir, što se eksplicira kroz odnos s majkom, koja se u filmu pojavljuje tek nakratko u jednoj analepsi te je izvrsno utjelovljuje Laura Linney. Edward je često Susan, zbog navodno tužnoga pogleda, uspoređivao s majkom, što se supruzi nije niti najmanje sviđalo jer je majka predstavljala sve što ne želi biti: malograđanštinu, konzervatizam, klasna presizanja, materijalizam.
Prizor večere s majkom je ključan jer Anne kaže kćeri da će jednoga dana shvatiti njezine riječi jer kako stari, svaka žena postaje nalik majci. U luku od narativne prošlosti do narativne sadašnjosti shvaćamo da je majka bila u pravu. Susan doživljava prosvjetljenje čitajući roman te uviđa da je dopustila da netko drugi, odnosno društveni imperativi diktiraju njezinu žudnju. Odabrala je neautentično: ono što je jednostavnije i društveno poželjnije. Time se u priču upliće i rasna problematika, odnos ruralnoga (protagonisti su porijeklom iz Teksasa, u kojem se znakovito i odvija radnja Edwardova romana pa nasilna priroda te države Tonyja lišava obitelji) i urbanoga (lažni i izvještačeni Los Angeles). Druga strategija zavođenja odvija se na relaciji film (redatelj) – gledatelji. Kao što Edward svojim tekstom nastoji ponovno pridobiti Susaninu naklonost, tako se i Fordovo djelo poigrava s očekivanjima gledatelja te njihovim sklonostima romantičnim klišejima. Kada gledatelj dođe do završnice, očekuje određeno razrješenje, no pitanje je hoće li dobiti ono što vjeruje da će dobiti. Osveta je time dvostruka – Edwarda prema Susan i redatelja prema gledateljima.
Slično kao i Neonski demon Nicolasa Windinga Refna, tako i Noćne životinje jednim dijelom sagledavaju Los Angeles kao lažno i nestvarno mjesto. No dok se prvi film oslanja na vizualne eskapade, a sadržajno je prazan, Fordovo ostvarenje poetičan je ljubavni film zamaskiran u neonoir, s izvrsnim glumačkim kreacijama Amy Adams, Jakea Gyllenhaala i posebice Michaela Shannona, te nizom odlično režiranih prizora poput noćne situacije u kojoj nasilnici teorirziraju Tonyjevu obitelj, a autor polagano gradi napetost.
filmovi
