Hrvatska, naime, dobiva prvu vladu koja nema baš nikakav program. Zapanjujuće je da mediji, koji su ranije redovito vrištali zahtijevajući od svake nove vlade programe, sada to pitanje uopće ne postavljaju, što opet možemo pripisati neuobičajeno lagodnoj poziciji koju Plenković uživa u javnosti.
Kao novi šef HDZ-a koji je naslijedio nepopularnog Tomislava Karamarka, Andrej Plenković brzo je stekao naklonost javnosti. Budući premijer je, pokazuju posljednje ankete, najpopularniji političar u zemlji, popularniji i od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, što je posve netipično za Hrvatsku, u kojoj šefovi države redovito uživaju najveću popularnost, svakako puno veću od premijera.
Plenković se dosad ponašao kao što to kod nas čine predsjednici države, a ne premijeri. Vješto je koristio svoj imidž novog lica u hrvatskoj politici, gradeći predodžbu o »novom HDZ-u«, iako ni danas nije posve jasno kakav je to novi, Plenkovićev HDZ. Svatko od nas u taj novi HDZ projicira ono što želi, pa će tako liberali naglašavati Plenkovićevu izjavu da će istjerati ekstremizam iz HDZ-a, dok će se stranačka desnica hvatati za činjenicu da Plenković to zapravo i nije baš tako rekao.
Plenković je preuzeo HDZ, a zatim je i pobijedio na parlamentarnim izborima, a da pritom nije rekao ništa upečatljivo ni pamtljivo, niti je previše obećavao. Zapravo, Plenković nije ništa obećao, jer njegova temeljna poruka o povratku vjerodostojnosti, kada je riječ o HDZ-u, ne znači puno. Premda mnogi misle da se jučerašnjim preuzimanjem mandata za sastav nove Vlade i Plenkovićev medeni mjesec bliži kraju, opravdano je vjerovati da će Plenković barem još neko vrijeme uživati neobjašnjivu – i zasad nezasluženu – naklonost javnosti.
Hrvatska, naime, dobiva prvu vladu koja nema baš nikakav program. Zapanjujuće je da mediji, koji su ranije redovito vrištali zahtijevajući od svake nove vlade programe, sada to pitanje uopće ne postavljaju, što opet možemo pripisati neuobičajeno lagodnoj poziciji koju Plenković uživa u javnosti. Umjesto o tome što će raditi, nova se koalicija – koju HDZ-ov koalicijski partner i ne smatra koalicijom, pa čak ni suradnjom kako je Most nazivao koaliciju s Karamarkovim HDZ-om, nego dogovorom, što bi, valjda, Mostu i dalje trebalo osigurati moralnu superiornost u odnosu na koalicijskog partnera – dosad bavila isključivo podjelom resora i fotelja, iako njih, kako uvjeravaju čelnici Mosta, fotelje i funkcije uopće ne zanimaju.
Plenković zasad nije napravio ništa iz čega bismo mogli zaključiti da će njegov obračun s ekstremizmom u vlastitim redovima biti ozbiljan i dosljedan. To što u novoj Vladi vjerojatno neće biti mjesta za notornog Zlatka Hasanbegovića nije dovoljno ako će u takvoj Vladi ostati jedan Tomo Medved, čovjek koji je svojom nazočnošću na otvaranju spomenika ubojici jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića i sramotnim govorom što ga je tom prilikom održao, kada je poistovjetio branitelje s teroristima, uvrijedio one čije bi interese trebao zastupati.
Na neograničeno povjerenje Plenković može računati i u HDZ-u, no to je ionako karakteristično za tu stranku. Kao što bi u HDZ-u vjerojatno pozdravili Hasanbegovićev ulazak u novu Vladu, u HDZ-u neće biti previše otpora ni ako za njega ne bude mjesta, kao što bi prihvatili i nekog iz Pupovčeve stranke, ako tako odluči novi šef, iako bi im bilo draže da nije tako. Njima je zapravo jedino bitno da su na vlasti, s Hasanbegovićem ili bez njega, i sve dok im Plenković tu potrebu ispunjava oni se neće zamarati takvim »sitnicama«.
novilist
